REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1527/2018-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. T. iz K., kojeg zastupa punomoćnik G. K., odvjetnik u Z., protiv tuženika E. o. d.d., iz Z., kojeg zastupa punomoćnik Ć. S., odvjetnik Odvjetničkog društva G. & P. iz Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-296/2017-2 od 12. prosinca 2017., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-697/16-69 od 28. listopada 2016., u sjednici održanoj 6. lipnja 2023.,

p r e s u d i o  j e:

Preinačuje se presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž- 296/2017-2 od 12. prosinca 2017. u dijelu točke II. izreke kojim je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-697/16-69 od 28. listopada 2016., i u tom dijelu sudi:

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-697/16-69 od 28. listopada 2016. u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev i obvezan tuženik isplatiti tužitelju po osnovi naknade neimovinske štete zbog smrti bliske osobe iznos od 40.151,14 kuna / 5.328,97 € s pripadajućom zateznom kamatom.

r i j e š i o  j e:

I. Ukida se presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni Gž-296/2017-2 od 12. prosinca 2017. u:

- dijelu točke I. izreke kojim je potvrđena odluka o parničnom trošku za iznos od 25.712,50 kuna / 3.412,50 € sa zateznim kamatama,

- dijelu točke III. izreke kojim je ukinuta presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-697/16-69 od 28. listopada 2016. u dijelu točke I. izreke kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.418,55 kuna / 188,27 € s pripadajućom zateznom kamatom i odbačena tužba u tom dijelu zahtjeva, i

- točki IV. izreke, te se u navedenom dijelu predmet vraća drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. Djelomično se odbija kao neosnovana revizija tužitelja u dijelu kojim se pobija točka III. izreke rješenja (pogrešno nazvanog presudom) Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-296/2017-2 od 12. prosinca 2017. kojim je ukinuta presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-697/16-69 od 28. listopada 2016. i tužba odbačena u dijelu zahtjeva za naknadu imovinske štete u daljnjem iznosu od 1.558,10 kuna / 206,79 €.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom u točki I. izreke naloženo tuženiku isplatiti tužitelju po osnovi naknade neimovinske štete zbog smrti bliske osobe iznos od 60.314,01 kuna / 8.005,04 €, zatim po osnovi imovinske štete za troškove crnine i vijenca, te putovanja na sahranu iznos od 2.976,65 kuna / 395,06 €, sve sa zateznom kamatom koja teče od 27. studenoga 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, kao i nadoknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 25.712,50 kuna / 3.412,63 € sa zateznom kamatom koja teče od 28. listopada 2016. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena. Nadalje je u točki II. izreke tužbeni zahtjev odbijen u preostalom dijelu kojim je tražena isplata daljnjeg iznosa od 37.872,21 kuna / 5.026,50 € s pripadajućom zateznom kamatom. Odlukom je o parničnom trošku sadržanoj u točki III. izreke naloženo tužitelju naknaditi tuženiku trošak u iznosu od 14.420,00 kuna / 1.913,86 € sa zateznom kamatom od 28. listopada 2016. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

2. Drugostupanjskom je presudom u točki I. izreke djelomično odbijena kao neosnovana žalba tuženika te je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu točke I. izreke kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju po osnovi naknade neimovinske štete zbog smrti bliske osobe iznos od 20.162,87 kuna / 2.676,25 € (razlika između preinačenog i odbijenog dijela od 40.151,14 kuna / 5.328,97 € i dosuđenih 60.314,01 kuna / 8.005,04 €) te iznos od 25.712,50 kuna / 3.412,63 € na ime troškova postupka, sve s pripadajućim zateznim kamatama. Nadalje je u točki II. izreke preinačena prvostupanjska presuda u dijelu točke I. izreke kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju daljnji iznos od 40.151,14 kuna / 5.328,97 € (preko potvrđenih 20.162,87 kuna / 2.676,07 € do dosuđenih 60.314,01 kuna / 8.005,04 €) po istoj osnovi, tako da je u tom dijelu tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Ujedno je točkom III. izreke presude (umjesto rješenjem) ukinuta prvostupanjska presuda u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju po osnovi naknade imovinske štete iznos od 2.976,65 kuna / 395,06 € te je tužba u tom dijelu zahtjeva odbačena. Odlukom je o trošku žalbenog postupka sadržanoj u točki IV. izreke naloženo tužitelju isplatiti tuženiku iznos od 704,84 kuna / 93,54 €.

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju iz članka 382. stavka 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP) podnosi tužitelj pobijajući je u dijelu u kojem nije uspio u postupku, s prijedlogom da se nižestupanjske presude preinače prihvaćanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti, podredno da se ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje radi donošenja pravilne i zakonite odluke.

4. Tuženik je odgovorio na reviziju tužitelja te ju je predložio odbiti kao neosnovanu.

5. Revizija je dopuštena i osnovana.

6. Prema odredbi članka 382. stavka 2. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (izvanredna revizija), primjerice: 1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova, 2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem i 3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi - osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda - trebalo preispitati sudsku praksu.

7. U reviziji koju podnosi na temelju odredbe članka 382. stavka 2. ZPP stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela te određeno navesti propise i druge važeće izvore prava koji se na pitanje odnose, kao i izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (članak 382. stavak 3. ZPP). Iz sadržaja navedenih odredaba ZPP proizlazi da je za dopuštenost izvanredne revizije potrebno kumulativno ispunjenje slijedećih pretpostavki: da revizija sadrži određeno navedeno pravno pitanje, da su uz pitanje određeno navedeni propisi i drugi važeći izvori prava koji se na njega odnose, da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu i da revizija sadrži određeno navedene razloge zbog kojih revident smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

8. U reviziji tuženik postavlja pravno pitanje: mogu li sudovi zauzeti različite pravne stavove o omjeru suodgovornosti u činjenično i pravno identičnim sporovima? Obrazlažući razloge važnosti revident ukazuje da je pravno shvaćanje o stupnju (opsegu) suodgovornosti prednika tužitelja koje je izraženo u pobijanoj presudi suprotno pravnom shvaćanju izraženom o istom pitanju u presudi Županijskog suda u Zagrebu broj Gžn-2800/11-2 od 14. siječnja 2014. u činjenično i pravno identičnom sporu, čime je takvo postupanje drugostupanjskog suda izraženo u pobijanoj presudi nepodudarno s praksom Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženoj u odlukama broj U-III/423/2007 od 12. ožujka 2007. i U-III-350/07 od 9. ožujka 2011. Slijedom navedenoga revident ukazuje da ovakva pravna nesigurnost i neujednačena primjena materijalnog prava predstavlja povredu njegova ustavnog prava na pravično suđenje jer je pobijanom presudom tužitelj koji potražuje naknadu štete zbog smrti sina kao jedan roditelj doveden u neravnopravan položaj u odnosu na majku njihova zajedničkog djeteta kao drugog roditelja o čijem su pravu na naknadu neimovinske štete zbog smrti sina sudovi na drugačiji način odlučili u pogledu stupnja odgovornosti za predmetni štetni događaj. S druge strane, tuženik u odgovoru na reviziju ukazuje da je o spornom pravnom pitanju revizijski sud već izrazio pravno shvaćanje u odlukama broj Rev 54/1993-2 od 7. listopada 1993. i Rev 624/06-2 od 23. kolovoza 2006.

9. U vezi s pitanjem vezanosti parničnog suda za ocjenu o odgovornosti o kojoj je odlučeno kao o prethodnom pitanju i koja je ocjena sadržana u obrazloženju presude, a u primjeni odredbe članka 12. stavka 2. ZPP, ovaj je sud izrazio pravno shvaćanje, među ostalim, i u odlukama na koje ukazuje tuženik u odgovoru na reviziju. Prema tom pravnom shvaćanju, u bitnom, ocjena o stupnju odgovornosti o čemu je u nekom postupku odlučeno kao o prethodnom pitanju, veže sud samo u tom postupku i ima pravni učinak samo u tom postupku te nema značaj presuđene stvari jer nije unesena u izreku, već samo u obrazloženje odluke, pa se u svakoj drugoj parnici pitanje (su)odgovornosti za prometnu nesreću može rješavati drugačije.

10. Međutim, revident upravo ukazuje da ovakva neujednačena primjena materijalnog prava predstavlja povredu njegova ustavnog prava na pravično suđenje jer dovodi do neravnopravnosti u primjeni zakona i to neravnopravnosti tužitelja kao roditelja u odnosu na primjenu materijalnog prava prema majci kao drugom roditelju, i to u istim okolnostima i na temelju istih činjenica.

11. Naime, tužitelj je u ovom postupku zatražio naknadu neimovinske i imovinske štete zbog smrti sina, sada pokojnog M. T., a ovakav je postupak bila pokrenula i majka djeteta (uz druge srodnike) pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu u postupku koji se vodio pod poslovnim brojem Pn-7916/08. Taj je postupak okončan pravomoćnom presudom pod istom oznakom od 21. veljače 2011. koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžn-2800/11-2 od 14. siječnja 2014., a u tom su postupku, jednako kao i u predmetnom, u bitnom utvrđene iste pravno odlučne činjenice, i to:

- da je pokojni sin tužitelja, M. T., u dobi od sedamnaest godina, smrtno stradao u prometnoj nesreći od 10. svibnja 2008. kao putnik u vozilu registarske oznake … kojim je upravljao A. B., a koje je bilo osigurano kod tuženika,

- da je spomenute prigode A. B. bio pod utjecajem alkohola koncentracije 0,88 g/kg u krvi što predstavlja pripito stanje, a to nakon što je bio s društvom u caffe baru A. u S. u vremenu od 21,00 sat (prethodnog dana) do 1,00 sati iza ponoći (10. svibnja 2008.) tijekom kojeg druženja im se pridružio i pokojni M. sat i pol prije polaska,

- da je tijekom tog večernjeg izlaska spomenuti A. B. konzumirao četiri do šest piva i da je pokojni M., iako je došao nešto kasnije, vidio A. B. kako konzumira alkohol, time da je A. B. alkohol konzumirao i prije dolaska pokojnog prednika tužitelja.

12. Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja, sud je prvog stupnja odlučujući o zahtjevu majke i drugih srodnika pokojnog M. T. presudom broj Pn-7916/08 od 21. veljače 2011. koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžn-2800/11-2 od 14. siječnja 2014., ocijenio da pokojni M. T. utužene prigode nije mogao sa sigurnošću znati stupanj alkoholiziranosti osiguranika tuženika u smislu da isti ne bi mogao upravljati motornim vozilom, ali je mogao posumnjati da vozač ipak nije sposoban za sigurnu vožnju, pa je na taj način, makar u određenoj mjeri, zbog te okolnosti preuzeo rizik za nastanak štetnog događaja. U takvim su okolnostima sudovi u primjeni odredbe članka 1092. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO), ocijenili da je pokojni M. T. doprinio nastanku predmetnog štetnog događaja u opsegu od 10%. Pritom valja naglasiti da su bez osnove tvrdnje revidenta da je majka pokojnog M. T. ostvarila naknadu štete "bez ikakve suodgovornosti" jer je ta tvrdnja suprotna sadržaju spomenutih presuda budući da u tom dijelu ove presude ne ostavljaju nikakve dvojbe. Obje su navedene presude priložene u predmetni spis uz zapisnik o održanoj glavnoj raspravi od 17. ožujka 2014. (listovi 172-178 spisa).

13. Odlučujući o zahtjevu tužitelja kao oca za naknadu štete zbog smrti bliske osobe, na temelju istog činjeničnog stanja i uz saznanje o ranije ocijenjenom stupnju suodgovornosti, kao i razlozima za takvu u ocjenu, nižestupanjski su sudovi u ovom postupku, u primjeni odredbe članka 1092. stavka 1. ZOO, ocijenili da je prednik tužitelja doprinio nastanku predmetnog štetnog događaja 30% ne dajući pritom razloge za drugačiju ocjenu.

14. Revizijski sud ostaje kod ranijih pravnih shvaćanja u primjeni odredbe članka 12. stavka 2. ZPP na koja ukazuje tuženik u odgovoru na reviziju, a prema kojima u načelu odluka o omjeru suodgovornosti nekog sudionika jednog štetnog događaja kojom je sud u obrazloženju presude o tome odlučio kao o prethodnom pitanju u jednom parničnom postupku ima pravni učinak samo u tom postupku i ne veže sud u novoj parnici u kojoj oštećenik iz istog štetnog događaja od istog tuženika zahtijeva naknadu daljnje štete jer obrazloženje presude ne stječe svojstvo pravomoćnosti. Međutim, i u primjeni ove zakonske odredbe, kao ni inače, sudovi nisu apsolutno slobodni u odlučivanju, posebno ne u smislu da mogu donositi odluke lišene razloga za odlučivanje. To znači da odluke sudova i u primjeni odredbe članka 12. stavka 2. ZPP u vezi s člankom 1092. ZOO i člankom 338. stavkom 4. ZPP, kao i inače, moraju imati obrazložene razloge na temelju kojih su zauzeta drugačija pravna shvaćanja u predmetima iste činjenične i pravne naravi. Izostanak obrazloženih razloga za zauzimanje različitih pravnih shvaćanja u predmetima iste činjenične i pravne naravi upućuje na samovoljnu primjenu materijalnog prava što ima za posljedicu povredu ustavnog prava na jednakost sviju pred zakonom zajamčenog odredbom članka 14. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14 - dalje: Ustav) bez koje se ne može ostvariti pravo na pravično suđenje zajamčeno odredbom članka 29. stavka 1. Ustava i članka 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99, 8/99, 14/02, 1/06 i 13/17 - dalje: EKLJP) na što upućuju i odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-1423/2004 od 12. ožujka 2007. i U-III-350/2007 od 9. ožujka 2011. na koje kao razloge važnosti ukazuje revident u reviziji.

15. Revizijski sud u opisanim okolnostima predstavlja mehanizam koji omogućuje dosljednost u primjeni prava kada postupanje nižestupanjskih sudova nije u skladu s načelom pravne sigurnosti jer uloga najvišeg suda upravo i jest rješavati sukobe u sudskoj praksi, korigirati razilaženja i osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni na što upozorava i Europski sud za ljudska prava u odluci donesenoj po zahtjevu broj 48101/07 od 1. srpnja 2010. u predmetu Vusić protiv Hrvatske na koju se poziva i Ustavni sud u spomenutoj odluci broj U-III- 350/2007 od 9. ožujka 2011., a što je u skladu i s ustavnom zadaćom ovog suda u smislu odredbe članka 116. stavka 1. Ustava. Osiguranje pravne sigurnosti važan je razlog za dopuštenje izvanredne revizije jer pravna sigurnost pruža osnovu za povjerenje javnosti u pravosuđe, a to je povjerenje jedna od bitnih sastavnica države utemeljene na vladavini prava. Pritom revizijski sud ima na umu da je moguće da se u vezi s nekim pitanjem u praksi nižestupanjskih sudova pojavi neujednačenost i da to nije u pravilu nužno razlog za dopuštenje izvanredne revizije jer sudovi u predmetima s usporedivim činjeničnim okolnostima mogu doći do nepodudarnih, ali razumnih i razložnih zaključaka zato što je svaki sud ovlašten zbog sudačke neovisnosti zastupati vlastito pravno stajalište i na njemu zasnivati svoje odluke, sve dok za to postoje razumni pravni argumenti. Takvi su argumenti u postupanju nižestupanjskih sudova u konkretnom slučaju izostali slijedom čega revizijski sud ocjenjuje da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

16. Utvrđene činjenice o kojima ovisi primjena mjerodavnog materijalnog prava kojeg u konkretnom slučaju predstavlja odredba članka 1092. stavka 1. ZOO u pogledu ocjene o stupnju suodgovornosti prednika tužitelja u predmetnom štetnom događaju ukazuju da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su ocijenili da je pokojni prednik tužitelja doprinio nastanku štetnog događaja u opsegu većem od 10% jer je ocjenom o većem stupnju suodgovornosti ta suodgovornost precijenjena budući da za takav zaključak nema uporišta u utvrđenim činjenicama. Naime, utvrđena činjenica da prednik tužitelja nije mogao sa sigurnošću posumnjati da vozač nije bio sposoban za sigurnu vožnju, uz činjenicu njegove dobi, zatim činjenicu da u postupku nije bilo sumnji da bi pokojni prednik tužitelja osobno bio alkoholiziran, kao i činjenicu stupnja alkoholiziranosti vozača (0,88 g/kg) uz koju nije opravdano očekivati da bude zamjetna trijeznom sedamnaestogodišnjaku, posebno u okolnostima kada on nije vidio koliku je ukupnu količinu alkohola vozač konzumirao, ne opravdavaju ocjenu suodgovornosti prednika tužitelja u opsegu većem od 10% jer se njegova suodgovornost temelji samo na preuzimanju rizika za nastanak štetnog događaja zbog činjenice pristajanja na vožnju s tako alkoholiziranim vozačem.

17. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, u postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđena je visina neimovinske štete zbog smrti bliske osobe u iznosu od 220.000,00 kuna / 29.199,01 € time da je tuženik tužitelju već isplatio iznos od 133.937,13 kuna / 17.776,51 € po ovoj osnovi. Imajući na umu suodgovornost prednika tužitelja za nastali štetni događaj u opsegu od 10%, kao i već isplaćeni iznos, zaključiti je da je tuženik u obvezi isplatiti tužitelju ukupan iznos od 64.062,87 kuna / 8.502,60 € (razlika između iznosa od 198.000,00 kuna / 26.279,11 € i isplaćenog iznosa od 133.937,13 kuna / 17.776,51 €). Međutim, tužitelju je prvostupanjskom presudom dosuđen iznos od 60.314,01 kuna / 8.005,04 €, dok je preostali dio njegova zahtjeva odbijen kao neosnovan, a tužitelj nije žalbom pobijao tu presudu, pa sud drugog stupnja nije ni mogao postupajući samo po žalbi tuženika utvrditi tužitelju veći iznos od 60.314,01 kuna / 8.005,04 € jer bi time postupio protivno odredbi članka 374. ZPP (zabrana reformatio in peius). Stoga je temeljem odredbe članka 395. stavka 1. ZPP u dijelu koji se odnosi na neimovinsku štetu valjalo preinačiti drugostupanjsku presudu u točki II. izreke kojim je, uvažavanjem žalbe tuženika, prvostupanjska presuda preinačena u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za naknadu neimovinske štete u iznosu od 40.151,14 kuna / 5.328,97 € s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom te kojim je taj dio zahtjev odbijen, i to na način da se žalba tuženika u tom dijelu odbija kao neosnovana i prvostupanjska presuda potvrđuje.

17.1. U odnosu na revizijske navode prema kojima je u spomenutom postupku koji je pokrenula majka prednika tužitelja (s drugim srodnicima) utvrđena visina neimovinske štete po istoj osnovi u visini od 250.0000,00 kuna / za svakog tužitelja, za razliku od ovog postupka u kojemu je utvrđena visina pravične novčane naknade neimovinske štete tužitelju kao ocu zbog smrti bliske osobe u visini od 220.000,00 kuna / 29.199,01 €, valja najprije uočiti da se postavljeno pitanje ne odnosi i na visinu štete, već samo na mogućnost zauzimanja različitih pravnih shvaćanja o pitanju omjera suodgovornosti u činjenično i pravno identičnim sporovima. No čak da se pitanje odnosi i na visinu štete, o odgovoru na to pitanje ne bi ovisila odluka u sporu kod činjenice da tužitelj nije izjavio žalbu protiv prvostupanjske presude. U takvim bi okolnostima intervencija revizijskog suda u odnosu na visinu štete predstavljala postupanje izvan granica u reviziji postavljenog pitanja, a time bi takvo postupanje bilo suprotno odredbi članka 2. stavka 1. ZPP i predstavljalo bi neprihvatljivo favoriziranje jedne strane u postupku (tužitelja).

18. Što se tiče dijela drugostupanjske presude u točki III. izreke, valja uočiti da je sud drugog stupnja presudom, a ne rješenjem, ukinuo prvostupanjsku presudu u dijelu točke I. izreke kojim je naloženo tuženiku platiti po osnovi naknade imovinske štete iznos od 2.976,65 kuna / 395,06 € te je tužba u tom dijelu zahtjeva odbačena. Sud je drugog stupnja pogriješio kada je o ovom dijelu žalbe odlučio presudom, a ne rješenjem, jer je to protivno odredbi članka 369. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. istog članka ZPP.

19. Neovisno o tome, valja navesti da su nižestupanjski sudovi utvrdili visinu imovinske štete tužitelja po osnovi troškova njegova prijevoza na sahranu iz Kanade gdje inače stanuje u Hrvatsku i natrag u iznosu od 6.395,21 kuna / 848,79 € te po osnovi troška nabavke crnine i vijenca u iznosu od 5.000,00 kuna / 663,61 €, što znači da visina imovinske štete koju je tužitelj zatražio ukupno iznosi 11.395,21 kuna / 1.512,40 €. Tužitelju od tog iznosa pripada iznos od 10.255,68 kuna / 1.361,16 € po odbitku suodgovornosti njegova prednika od 10%. Od navedenog je iznosa tuženik tužitelju već isplatio iznos od 5.000,00 kuna / 663,61 €. Sud je prvog stupnja propustio uočiti, dok je sud drugog stupnja pravilno uočio, da je već presudom broj Pn-2613/09 od 30. travnja 2014. donesenoj u ovom postupku, pravomoćno odlučeno o dijelu zahtjeva za naknadu imovinske štete u visini od 3.837,13 kuna, što imajući na umu naprijed spomenuti isplaćeni iznos od 5.000,00 kuna / 663,61 € (dakle, ukupno iznos od 8.837,13 kuna / 1.172,88 €), znači da je zahtjev tužitelja za naknadu imovinske štete osnovan u dijelu koji se odnosi na iznos od 1.418,55 kuna / 188,27 € (do iznosa od 10.255,68 kuna / 1.361,16 € koliko tužitelju po ovoj osnovi pripada), dok nije osnovan za iznos od daljnjih 1.558,10 kuna / 206,79 € koliko mu je dosudio sud prvog stupnja. Međutim, u odnosu na spomenuti iznos od 1.418,55 kuna / 188,27 € koji tužitelj potražuje osnovano, a o kojem je drugostupanjski sud odlučio procesnom odlukom, nema uvjeta za preinaku prvostupanjske presude meritornom odlukom, pa je u tom dijelu drugostupanjsko rješenje u točki III. izreke (pogrešno nazvano presudom) valjalo ukinuti i predmet u tom dijelu vratiti sudu drugog stupnja na ponovno suđenje temeljem odredbe članka 394. stavka 1. ZPP. Što se tiče dijela ove odluke kojim je odbačena tužba u dijelu zahtjeva za isplatu iznosa od 1.558,10 kuna / 206,79 €, revizijski sud ocjenjuje da je u tom dijelu valjalo odbiti reviziju tužitelja. Naime, pravilnom je primjenom materijalnog prava taj dio zahtjeva tužitelja valjalo odbiti kao neosnovan, ali kako je odluka o odbačaju tužbe povoljnija za stranku (tužitelja) od odluke o odbijanju tužbenog zahtjeva, to je reviziju tužitelja u ovom dijelu valjalo odbiti kao neosnovanu temeljem odredbe članka 393. ZPP.

20. Budući da je djelomično ukinuta odluka o glavnoj stvari, valjalo je ukinuti i odluke o parničnom trošku jer su one vezane uz ishod postupka koji za sada, u opisanim okolnostima, ipak još uvijek nije u potpunosti poznat (argument iz članka 154. stavka 1. ZPP).

21. U nastavku će postupka sud drugog stupnja o žalbi tuženika u preostalom dijelu u kojem je drugostupanjska presuda ukinuta i predmet vraćen tom sudu na ponovno suđenje, odlučiti meritornom odlukom.

Zagreb, 6. lipnja 2023.

Predsjednica vijeća:

Jasenka Žabčić, v.r.