- 1 -              Revd 360/2024-2

Broj: Revd 360/2024-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja R. A., OIB: ..., iz P., kojeg zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: ..., Ministarstvo pravosuđa, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Velikoj Gorici, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-385/2023-4 od 14. studenoga 2023., ispravljene rješenjem istog suda poslovni broj Gž R-385/2023-6 od 5. prosinca 2023., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Pr-67/2019-31 od 3. ožujka 2023., u sjednici održanoj 1. veljače 2024.,

r i j e š i o   j e:

I. Odbija se prijedlog za dopuštenje revizije tužitelja u dijelu u kojem se prijedlog odnosi na postavljena pravna pitanja.

II. Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije se odbacuje u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnog ljudskog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-385/2023-4 od 14. studenoga 2023., ispravljene rješenjem istog suda poslovni broj Gž R-385/2023-6 od 5. prosinca 2023., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Pr-67/2019-31 od 3. ožujka 2023.

2. Prijedlog je podnesen zbog pravnih pitanja za koja podnositelj navodi da su važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, prije svega stoga, što sudska praksa županijskih sudova nije jedinstvena te zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava zbog kojih je povrijeđeno temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, time da pitanja glase:

"1. Je li nekorištenje prava na stanku (pauzu) pravo ili novčano potraživanje radnika?

2. Je li tužitelj (radnik) bio dužan u skladu s člankom 133. stavkom 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj: 93/14, 127/17, 98/19 i 151/22) prije podnošenja tužbe podnijeti tuženici/poslodavcu zahtjev da mu omogući korištenje stanke ili pak korištenje slobodnih dana umjesto neiskorištenog vremena stanke u situaciji kada tužitelj nije mogao koristiti stanku jer se radi i poslovima čija priroda rada ne dozvoljava prekid rada ili se pak radi nekorištenje stanke ima smatrati prekovremenim radom u kojem slučaju se radi o novčanom potraživanju u smislu članka 133. stavka 3. Zakona o radu?

3. Može li obračun plaće iz kojeg proizlazi da je tužitelju iznos plaće odbijen za prehranu na radnom mjestu biti dokaz da je tužitelj koristio pauzu?

4. Je li sud pri odlučivanju o troškovima parničnog postupka, u slučaju kada je stranka postupka država zastupana po državnom odvjetništvu, dužan provesti test razmjernosti i za dosuđeni trošak postupka odnosno ispitati predstavlja li nalog stranci da snosi puni iznos troška postupka zastupanja države u postupku nerazmjerno ograničenje prava stranke na pristup sudu, te uzeti u obzir relevantna stajališta Europskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda o mogućoj povredi prava na pristup sudu u slučajevima kada se cjelokupni trošak države prevaljuje na teret fizičke osobe (tužitelja)?"

3. U odnosu na postavljena pitanja tužitelj kao razlog važnosti navodi neujednačenost prakse županijskih sudova ističući da je pravno shvaćanje na kojem je utemeljena pobijana presuda neujednačeno s praksom drugih županijskih sudova i to presudama Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž R-107/2022-2 od 27. prosinca 2022., Županijskog suda u Rijeci broj Gž R-763/2020-2 od 27. prosinca 2022. i Županijskog suda u Splitu broj Gž R-69/16-2 od 5. listopada 2017. Ukazuje i na odluku ovog suda broj Rev 89/2021-2 od 2. ožujka 2021.

4. Odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije podnesen.

5. Tužitelj je zahtjev za isplatu koji je predmet ovog postupka utemeljio na tvrdnji da mu tuženica kao poslodavac nije omogućila korištenje dnevnog odmora tijekom rada. Tužbeni je zahtjev odbijen nakon što su sudovi ocijenili da je tuženica u postupku dokazala da je tužitelju bilo omogućeno ostvarivanje prava na dnevni odmor (stanku) u smislu odredbe čl. 73. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14, 127/17 i 98/19) te čl. 42. KU, kao i da je tužitelj dnevni odmor koristio. Ujedno je ocijenjeno da poslodavac u sklopu vođenja evidencije o radnom vremenu nije dužan voditi evidenciju o korištenju stanke radnika budući da se vrijeme stanke ubraja u samo radno vrijeme te nije propisano da se u vremenu dnevnog odmora (stanke) radniku mora omogućiti odlazak izvan mjesta u kojem obavlja rad.

6. Postupajući u skladu s odredbom čl. 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), ocjena je ovog suda da prva tri pitanja kako su naznačena u prijedlogu nisu pravna pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Naime, iz sadržaja postavljenih pitanja i cjelokupnog obrazloženja prijedloga jasno proizlazi da tužitelj još jednom izražava nezadovoljstvo pobijanom odlukom te osporava činjenična utvrđenja sudova nižeg stupnja, što u ovom stupnju postupka nije dopušteno, a iz kojih utvrđenja slijedi da tužitelju nije uskraćeno pravo na dnevni odmor osim izuzetno kada su to izvanredne situacije nalagale, što se ne može smatrati neuobičajenim s obzirom da je tužitelj pravosudni policajac. Dakle, prva tri pitanja koja postavlja tužitelj u prijedlogu nisu pitanja koja ima u vidu odredba čl. 385.a st. 1. ZPP.

7. Nadalje, ocjena je ovoga suda da se niti četvrto pitanje ne može smatrati važnim u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP. Naime, tužitelj je u cijelosti izgubio predmetni spor pa su sudovi o troškovima postupka odlučili primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP, a tužitelj uz prijedlog za dopuštenje revizije nije dostavio žalbu niti druge dijelove spisa u smislu odredbe čl. 387. st. 3. ZPP iz čega bi proizlazilo da je tužitelj ukazivao na svoju tešku materijalnu i financijsku situaciju pa da bi s tim u vezi bila riječ o nerazmjernom i prekomjernom teretu obzirom na troškove koje mora snositi. U takvoj situaciji nisu ostvarene zakonske pretpostavke iz čl. 385.a ZPP za intervenciju ovoga suda i dopuštenje revizije. Slijedom navedenog, neodlučno je pozivanje tužitelja u smislu razloga važnosti na odluku ovog suda broj Rev 89/2021-2 od 2. ožujka 2021.

8. Budući da u odnosu na postavljena pravna pitanja tužitelja nisu ispunjene zakonske pretpostavke za dopuštenje revizije propisane odredbom čl. 385.a st. 1. ZPP, na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP, odlučeno je kao u toč. I. izreke ovog rješenja.

9. U odnosu na prijedlog za dopuštenje revizije u dijelu kojim je utemeljen na odredbi čl. 385.a st. 2. ZPP, ocjena je ovog suda da tužitelj nije učinio vjerojatnim da bi u konkretnom slučaju bila učinjena osobito teška povreda odredaba parničnog postupka ili na osobito težak način povrijeđeno neko materijalno pravo i to da bi bilo učinjeno u toj mjeri da bi tužitelju bilo povrijeđeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda pravo na pravično suđenje, a kako to tvrdi u prijedlogu.

10. Slijedom navedenog, u pogledu prijedloga za dopuštenje revizije u dijelu u kojem je on koncipiran u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP, na temelju čl. 389.a st. 4. ZPP, riješeno je kao u toč. II. izreke.

Zagreb, 1. veljače 2024.