REPUBLIKA HRVATSKA
Poslovni broj: Usž-207/23-2
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Senke Orlić-Zaninović, predsjednice vijeća, Eveline Čolović Tomić i Marine Kosović Marković, članica vijeća, te sudske savjetnice Nele Petrović, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja M . T., K., OIB:…., kojeg zastupaju odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu M. & B., R., i tužitelja M . T., K., OIB:…., kojeg zastupa opunomoćenik J. P., odvjetnik iz R., protiv tuženika Državnog inspektorata Republike Hrvatske, Područnog ureda Rijeka, Ispostave Senj, S., OIB: …., radi izvršenja rješenja o usklađenju građenja, odlučujući o žalbi tužitelja M . T., zastupanog po istom opunomoćeniku, protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 11 UsI-690/2022-8 od 27. listopada 2022., na sjednici vijeća održanoj 2. lipnja 2023.
p r e s u d i o j e
I Žalba tužitelja se usvaja.
Poništava se presuda upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 11 UsI-690/2022-8 od 27. listopada 2022.
II Tužbeni zahtjev tužitelja se usvaja.
Oglašava se ništavim rješenje Državnog inspektorata Republike Hrvatske, Područnog ureda Rijeka, Ispostave u Senju, klasa: UP/I-362- 02/21-16/19, urbroj: 443-02-02-20-22-4 od 23. svibnja 2022. III Nalaže se tuženiku da u roku 60 dana od dana dostave ove presude tužitelju M . T., K., OIB:….., nadoknadi troškove upravnog spora u iznosu od 1.607,19 eura/12.109,38 kn.
IV Nalaže se tuženiku da u roku 60 dana od dana dostave ove presude tužitelju M . T., K., OIB: …., nadoknadi troškove upravnog spora u iznosu od 829,52 eura/6.250,00 kn.
Obrazloženje
1. Osporenom presudom prvostupanjskog upravnog suda odbija se tužbeni zahtjev tužitelja radi poništenja rješenja tuženika od 23. svibnja 2022., te se odbijaju njihovi zahtjevi za naknadu troškova spora. Navedenim rješenjem tuženika utvrđuje se da tužitelji nisu postupili po izvršnom inspekcijskom rješenju od 12. siječnja 2022., kojim im se naređuje usklađenje građenja kamenog potpornog zida maksimalne visine do 2,0 m, ukupne dužine cca 106,00 m, te manjeg kamenog potpornog zida, visine cca 0,60 m, dužine cca 90,00 m na udaljenosti od prije navedenog potpornog zida cca 1,20 m prema šljunčanoj plaži između kojih je nasip od šljunka (tzv. sunčalište) izgrađenih na k.č. br. 3840/2 k.o. K. i dijelom na 3568/6 k.o. K., te dvoje betonske stepenice – jedne tlocrtnih dimenzija 2,50 m l / 1,70 m l, druge tl. dimenzija 4,60 m l / 0,90 m l izgrađenih na k.č. br. 3840/2 k.o. K., sve u naselju S. K. na posebno zaštićenom području pomorskog dobra, a uklanjanjem istih bi nastala opasnost za sigurnost i život ljudi koji koriste plažu ispod zidova te bi se eventualno uništila i sama prirodna plaža kao i za sigurnost ljudi i stabilnost tla iznad zidova koji se koristi za smještaj pokretne opreme kampa (kamp kućice, šatori i sl.) s člankom 106. stavak 1., a vezano uz članak 109. Zakona o gradnji ("Narodne novine", broj: 153/13., 20/17., 39/19. i 125/19.), u roku od 90 dana od dana zaprimanja ovog rješenja. S obzirom da tužitelji nisu postupili po tom inspekcijskom rješenju, koje je postalo izvršno 14. travnja 2022., odnosno nisu uskladili predmetne građevine s propisima kojima se uređuje gradnja, to se pristupa prisilnom izvršenju izricanjem prve novčane kazne u iznosu od 30.000,00 kn, sve na način i pod uvjetima iz tog rješenja.
2. Tužitelj M1 . T.(dalje: žalitelj) je protiv osporene presude izjavio žalbu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbenim razlozima, u bitnom, žalitelj ističe da je protiv njega izrečena mjera opreza zabrane posjećivanja određenog mjesta - autokampa S. (kamp odmorište S., S. K.), a koji autokamp obuhvaća i predmetnu nekretninu na kojoj je inspekcijskim rješenjem naloženo usklađenje građenja. Stoga je razvidno da žalitelj nije mogao uskladiti građenje kamenog potpornog zida, manjeg potpornog zida i dvoje betonskih stepenica, obzirom je protiv istog u vrijeme donošenja pobijanog rješenja bila na snazi mjera opreza zabrane posjećivanja određenog mjesta ili područja, a koja mjera je još uvijek na snazi, što je prvostupanjski sud propustio utvrditi, čime je došlo do pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Bitnu povredu pravila sudskog postupka žalitelj nalazi u tomu što su odredbe Zakona o Državnom inspektoratu ("Narodne novine", broj: 115/18. i 117/21.- dalje u tekstu ZDI), kao posebnog zakona, suprotne odredbama Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", broj: 47/09. i 110/21. – dalje u tekstu ZUP), kao općeg propisa, dodajući da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti ZUP, pri čemu upire na odredbe članka 142. stavka 1. i članka 143. stavka 1. ZUP-a, koje nastavno sadržajno citira. Nadalje, žalitelj citira odredbu članka 60. stavka 5. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 20/10., 143/12., 152/14., 29/17. i 110/21. – dalje u tekstu: ZUS), navodeći da obrazloženje presude ne sadrži sve zakonom propisane dijelove. Pogrešnu primjenu materijalnog prava nalazi u tomu što prvostupanjski sud nije pravilno primijenio načelo razmjernosti u zaštiti prava stranaka koje je propisano odredbama ZUP-a. Smatra da novčana kazna nije pravilno odmjerena, jer su postojale okolnosti za izricanje iste u nižem iznosu obzirom je žalitelj nezaposlena osoba koja ne ostvaruje mjesečna primanja, živi u kućanstvu sa suprugom koja je uz tužitelja također nezaposlena te bi ga plaćanje izrečene kazne u utvrđenoj visini dovelo do ruba egzistencije. Slijedom svega navedenog, žalitelj predlaže ovom Sudu usvojiti žalbu, poništiti pobijanu presudu i riješiti upravnu stvar, odnosno, preinačiti pobijanu presudu i usvojiti tužbeni zahtjev te obvezati tuženika na naknadu troška upravnog spora prema troškovniku koji je predao na ročištu, uvećanom za trošak sastava ove žalbe u iskaznom iznosu.
3. Tuženik, uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.
4. Žalba je osnovana.
5. Ispitujući prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći pri tom po službenoj dužnosti na razloge ništavosti pojedinačne odluke, sukladno članku 73. stavku 1. ZUS-a, ovaj Sud nalazi da osporena presuda nije na zakonu utemeljena, jer je prvostupanjski sud ocijenio pravilnim rješenje tuženika, iako se radi o ništavom upravnom aktu.
6. Naime, rješenje tuženika od 12. siječnja 2022., kojim je naloženo usklađenje građenja, doneseno je primjenom odredbe članka 113. stavka 4. ZDI-a, prema kojoj, iznimno od stavka 1. ovoga članka, građevinski inspektor neće narediti uklanjanje građevine ili njezina dijela (potporni zidovi, nosivi dijelovi konstrukcije, podzemne građevine u neposrednoj blizini drugih građevina i sl.) ako bi tim uklanjanjem nastala opasnost za život ljudi, druge građevine ili stabilnost tla na okolnom zemljištu nego će narediti usklađenje s propisima kojima se uređuje gradnja u roku najduže 90 dana te će građevinu označiti opasnom. Sukladno stavku 5. citirane zakonske odredbe, građevinski inspektor na usklađenje s propisima kojima se uređuje gradnja iz stavka 4. ovoga članka stranku prisiljava novčanim kaznama.
7. Uvažavajući citiranu zakonsku odredbu, kao i sadržaj izreke inspekcijskog rješenja od 12. siječnja 2022., nije jasno što investitori moraju poduzeti u cilju izvršenja tog rješenja tuženika, kojim je naloženo usklađenje građenja predmetnih (opasnih) građevina (kamenog potpornog zida, manjeg kamenog potpornog zida i dvoje betonskih stepenica) s člankom 106. stavkom 1., vezano uz članak 109. Zakona o gradnji, a kojim odredbama je općenito propisana obveza ishođenja građevinske dozvole (članak 106.) odnosno taksativno navedeni dokazi pravnog interesa za izdavanje građevinske dozvole (članak 109.).
8. Iz izloženog proizlazi da u izreci rješenja od 12. siječnja 2022., a koje ujedno predstavlja i izvršni naslov po kojem su investitori u izvršenju dužni postupiti pod prijetnjom izricanja novčanih kazni, nije jasno ni konkretno određeno koje to radnje, odnosno radove treba provesti u postupku izvršenja u cilju usklađivanja označenih opasnih građevina s propisima odnosno odredbama članka 106. stavka 1. i članka 109. Zakona o gradnji, na koje se građevinski inspektor pozvao u izreci rješenja.
9. Navedeno ima za posljedicu da je takva izreka nejasna i neodređena, a što je protivno odredbi članka 98. stavka 3. ZUP-a, prema kojoj izreka rješenja sadržava odluku o upravnoj stvari te mora biti kratka i određena, s tim da kad odluka sadržava, pored ostalog, rok, uvjet ili namet, to treba biti sadržano u izreci.
10. Naime, javnopravna tijela ne mogu strankama rješenjem nalagati obveze na način da izvršenje tog rješenja zavisi od nastupanja naknadnih neizvjesnih i neodređenih okolnosti, jer u takvom slučaju doneseno rješenje ne bi bilo uopće moguće izvršiti. Stoga u izreci rješenja nije dostatno pozvati se odnosno prepisati odredbu zakona koja se ima primijeniti, već se, u okviru propisanog tom normom, mora na jasan i određen način navesti na koji način/koje radove ili radnje je stranka, kao obveznik izvršenja, dužna poduzeti u cilju izvršenja naređene mjere, što je ovdje izostalo.
11. Slijedom izloženog, a s obzirom da u konkretnom slučaju predmet izvršenja u izvršnom rješenju nije jasno određen, jer nije točno definirano u čemu se sastoje radovi (radnje) na naloženom usklađivanju građenja, to izvršenje tog rješenja nije stvarno moguće niti provesti, a što, sukladno članku 128. stavku 1. točki 3. ZUP-a, osporeno rješenje čini ništavim.
12. Kraj takvog stanja stvari, a imajući u vidu da sud na razloge ništavosti rješenja pazi po službenoj dužnosti, a što je prvostupanjski sud propustio učiniti, to je ovaj Sud žalbu žalitelja i tužbene zahtjeve tužitelja usvojio te je poništio osporenu presudu i oglasio ništavim rješenje tuženika (točke I. i II. izreke presude).
13. Kako su tužitelji u cijelosti uspjeli u ovom sporu, to, sukladno članku 79. stavku 1., 2. i 4. ZUS-a, ovaj Sud smatra opravdanim izdacima troškove koje su zatražili tijekom upravnog spora, a koji se, u odnosu na žalitelja, sastoje od troškova zastupanja po odvjetniku, i to trošak sastava tužbe i pristupa na raspravu (održanu 19. listopada 2022.) s PDV-om u iznosu od 6.250,00 kn/829,52 eura, te sastava žalbe s PDV-om u iznosu od 5.859,38 kn/777,67 eura, što ukupno iznosi 12.109,38 kn/1.607,19 eura (primjenom fiksnog tečaja konverzije u iznosu od 7.53450 kuna za euro), sve temeljem Tbr. 23. točke 1. podstavka 2., Tbr. 23. točke 2. i točke 3., Tbr. 42. i Tbr 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22. – dalje u tekstu: Tarifa). U odnosu na tužitelja M2 . T., priznati su troškovi zastupanja po odvjetniku zatraženi tijekom prvostupanjskog upravnog spora, a koji se sastoje od troška sastava tužbe i pristupa na raspravu (od 19. listopada 2022.) što, uvećano za PDV, ukupno iznosi 6.250,00 kn/829,52 eura, sve temeljem Tbr. 23. točke 1. podstavka 2. i točke 2., Tbr. 42. i Tbr. 50. Tarife (točke III. i IV. izreke presude).
14. Trebalo je stoga, temeljem odredbe članka 74. stavka 2. i članka 79. stavka 6. ZUS-a, odlučiti kao u izreci ove presude.
Zagrebu 2. lipnja 2023.
Predsjednica vijeća
Senka Orlić-Zaninović, v.r.
