REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SPLITU
Ex. Vojarna „Sv. Križ“ Dračevac
Split
Poslovni broj: P-3077/2020-19
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu, po sutkinji ovog suda Sanji Bikić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice I. B., O.:…, S.,
zastupane po odvjetnicima iz O.D. M. i R. j.t.d. u
Š., protiv tuženika R. A. d.d., O.:
…, Z., zastupanog po odvjetnicima iz
O.D. M. i L. d.o.o. u Z., radi isplate, nakon
provedene glavne i javne rasprave zaključene dana 24.travnja 2023. u prisutnosti tužiteljice osobno, punomoćnice tužiteljice S. R. M., odvjetnice u
Š., i zamjenice punomoćnika tuženika S. Š. M., odvjetnice u
S., i objave od 2.lipnja 2023.,
p r e s u d i o j e:
I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 1. Ugovora o kreditu broj: …, sklopljenom
između parničnih stranaka dana 31.07.2006. i solemniziranom od strane JB Z. P. iz S., pod brojem OU-664/06 od
02.08.2006. godine, u kojem je ugovoreno kako banka odobrava kredit u kunskoj protuvrijednosti CHF 26.697,38 po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja i članak 7. u dijelu u kojem se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF, važećem na dan dospijeća.
II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2. Ugovora o kreditu broj: …, sklopljenom
između parničnih stranaka dana 31.07.2006. i solemniziranom od strane JB Z. P. iz S., pod brojem OU-664/06 od
02.08.2006. godine, u djelu u kojem je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.
III. Nalaže se tuženiku R. A. d.d., Z., , OIB: … isplatiti tužiteljici B. I., iz S.,
OIB: …, iznos od 31.917,02 kune/4.236,14 EUR-a (slovima:
trideset jedna tisuća devet stotina sedamnaest kuna dvije lipe/četiri tisuće dvije stotine trideset šest eura četrnaest centi), uvećano za zakonsku zateznu kamata koja teče od:
30.09.2006. godine na iznos od 12,58 kn / 1,67 eur
31.10.2006. godine na iznos od 9,72 kn / 1,29 eur
30.11.2006.godine na iznos od 0,83 kn / 0,11 eur
30.11.2007. godine na iznos od 84,63 kn / 11,23 eur
31.12.2007.godine na iznos od 83,31 kn / 11,06 eur
31.01.2008.godine na iznos od 83,97 kn / 11,14 eur
29.02.2008.godine na iznos od 83,93 kn / 11,14 eur
31.03.2008. godine na iznos od 84,41 kn / 11,20 eur
30.04.2008. godine na iznos od 81,43 kn / 10,81 eur
31.05.2008.godine na iznos od 123,06 kn / 16,33 eur
30.06.2008. godine na iznos od 123,24 kn /16,36 eur
31.07.2008.godine na iznos od 119,60 kn / 15,87 eur
31.08.2008.godine na iznos od 118,33 kn / 15,71 eur
30.09.2008.godine na iznos od 118,23 kn / 15,69 eur
31.10.2008.godine na iznos od 167,36 kn / 22,21 eur
30.11.2008.godine na iznos od 118,42 kn / 15,72 eur
31.12.2008.godine na iznos od 193,60 kn / 25,70 eur
31.01.2009. godine na iznos od 212,51 kn / 28,20 eur
28.02.2009. godine na iznos od 221,05 kn / 29,34 eur
31.03.2009.godine na iznos od 239,98 kn / 31,85 eur
30.04.2009.godine na iznos od 244,57 kn / 32,46 eur
31.05.2009.godine na iznos od 207,77 kn / 27,58 eur
30.06.2009. godine na iznos od 181,86 kn / 24,14 eur
31.07.2009. godine na iznos od 187,89 kn / 24,94 eur
31.08.2009. godine na iznos od 202,17 kn / 26,83 eur
30.09.2009. godine na iznos od 200,92 kn / 26,67 eur
31.10.2009. godine na iznos od 186,49 kn / 24,75 eur
30.11.2009. godine na iznos od 213,58 kn / 28,35 eur
31.12.2009. godine na iznos od 235,30 kn / 31,23 eur
31.01.2010. godine na iznos od 266,19 kn / 35,33 eur
28.02.2010. godine na iznos od 259,11 kn / 34,39 eur
31.03.2010. godine na iznos od 301,04 kn / 39,95 eur
30.04.2010. godine na iznos od 293,09 kn / 38,90 eur
31.05.2010. godine na iznos od 308,58 kn / 40,96 eur
30.06.2010. godine na iznos od 442,77 kn / 58,77 eur
31.07.2010. godine na iznos od 415,15 kn / 55,10 eur
31.08.2010. godine na iznos od 499,54 kn / 66,30 eur
30.09.2010. godine na iznos od 470,38 kn / 62,43 eur
31.10.2010. godine na iznos od 423,48 kn / 56,21 eur
30.11.2010. godine na iznos od 522,44 kn / 69,34 eur
31.12.2010. godine na iznos od 648,32 kn / 86,05 eur
31.01.2011. godine na iznos od 559,19 kn / 74,22 eur
28.02.2011. godine na iznos od 590,45 kn / 78,37 eur
31.03.2011.godine na iznos od 550,69 kn / 73,09 eur
30.04.2011. godine na iznos od 557,83 kn/ 74,04 eur
31.05.2011. godine na iznos od 726,59 kn / 96,44 eur
30.06.2011.godine na iznos od 743,03 kn / 98,62 eur
31.07.2011. godine na iznos od 876,86 kn/ 116,38 eur
31.08.2011.godine na iznos od 804,63 kn / 106,79 eur
30.09.2011.godine na iznos od 725,56 kn / 96,30 eur
31.10.2011. godine na iznos od 699,15 kn / 92,79 eur
30.11.2011.godine na iznos od 693,11 kn / 91,99 eur
31.12.2011.godine na iznos od 730,55 kn / 96,96 eur
31.01.2012 .godine na iznos od 763,19 kn / 101,29 eur
29.02.2012 .godine na iznos od 767,56 kn / 101,87 eur
31.03.2012.godine na iznos od 744,98 kn / 98,88 eur
30.04.2012.godine na iznos od 760,23 kn / 100,90 eur
31.05.2012.godine na iznos od 770,66 kn / 102,28 eur
30.06.2012. godine na iznos od 753,11 kn / 99,95 eur
31.07.2012.godine na iznos od 757,73 kn / 100,57 eur
31.08.2012. godine na iznos od 744,57 kn / 98,82 eur
30.09.2012. godine na iznos od 716,14 kn / 95,05 eur
31.10.2012. godine na iznos od 746,44 kn/ 99,07 eur
30.11.2012. godine na iznos od 760,99 kn / 101,00 eur
31.12.2012 .godine na iznos od 750,79 kn / 99,65 eur
31.01.2013. godine na iznos od 693,62 kn / 92,06 eur
28.02.2013. godine na iznos od 742,19 kn / 98,51 eur
31.03.2013. godine na iznos od 746,44 kn / 99,07 eur
30.04.2013. godine na iznos od 727,40 kn / 96,54 eur
31.05.2013. godine na iznos od 668,19 kn / 88,68 eur
30.06.2013. godine na iznos od 666,69 kn / 88,48 eur
31.07.2013. godine na iznos od 681,23 kn / 90,41 eur
31.08.2013. godine na iznos od 704,54kn / 93,51 eur
07.09.2013. godine na iznos od 1,86 kn / 0,25 eur
s time da kamata na svaki pojedinačni iznos teče od dospijeća do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanom za 5 postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na
stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je ESB primijenila na svoje posljednje
glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.
IV. Nalaže se tuženiku da tužiteljici u roku 15 dana nadoknadi parnični trošak u iznosu od 1.730,64 EUR/13.039,51 kn (slovima: tisuću sedam stotina trideset eura šezdeset četiri centa/trinaest tisuća trideset devet kuna pedeset jedna lipa), sa zateznom kamatom tekućom od donošenja presude odnosno od 2.lipnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je ESB
primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.
Obrazloženje
1.U tužbi zaprimljenoj kod ovog suda 9.rujna 2020. navodi se da je tužiteljica sa tuženikom 31. srpnja 2006. sklopila Ugovor o kreditu broj: …
solemniziran od strane JB Z. P. iz S., pod brojem OU-664/06
od 02.08.2006. Navedenim ugovorom, u čl. 1. tuženik je odobrio tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti od 26.697,38 CHF, po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Čl. 2. Ugovora ugovorena je redovna kamatna stopa u iznosu od 5,20% godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Tužiteljica je cijelo vrijeme trajanja kredita uredno podmirivala svoje obveze, te je kredit i zatvorila 7.9.2013. Naprijed navedene odredbe iz članka 1. Ugovora kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, kao i odredba članka 2. Ugovora o kreditu kojom je omogućeno da banka jednostrano mijenja kamatnu stopu, ništetne su jer je povrijeđeno tužiteljičino pravo kao potrošača. Ništetnost spornih odredbi utvrđena je Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/2012 od 04. srpnja 2013. koju je potvrdio Visoki Trgovački sud R. H. svojom Presudom poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.,kao i
Presudom poslovni broj Pž-6632/17 od 14.6.2018., a koje odluke su donesene u kolektivnom postupku koji je savez udruga za zaštitu potrošača „P.“, kao ovlašteni tužitelj temeljem tužbe od 4. travnja 2012. pokrenuo i vodio protiv osam banaka, između ostalog i ovdje tuženika. Tako je točkom II. drugostupanjske presude poslovni broj Pž-7129/13 utvrđeno da se potvrđuje prvostupanjska odluka Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u dijelu točke 3. izreke kojom se utvrđuje da je tuženik R. A. d.d, u razdoblju od
10.09.2003. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom R. A. d.d., a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja
ugovora R. A. d.d kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku R. A. d.d o
promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time R. A. d.d
postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („NN“ br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. do 06.08.2007. te suprotno Zakonu o
obveznim odnosima. Presudom Visokog Trgovačkog suda R. H.,
poslovni broj Pž-6632/2017 od 14.06.2018. potvrđena je Presuda Trgovačkog suda u
Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 14.07.2013 u dijelu koji glasi: Utvrđuje se da je tuženik R. A. d.d., u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo ta posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time R. A. d.d postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN broj:
79/07,125/07,75/09,79/09,89/09 i 133/09 i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Kako sukladno odredbama članka 138.a
Zakona o zaštiti potrošača, te članka 502. Zakona o parničnom postupku, pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu, to se naprijed navedene odluke primjenjuju i u ovom postupku. Tužiteljica niti u vrijeme zaključenja Ugovora, a niti nakon sklapanja istog, nije bila upoznata pod kojim uvjetima će tuženik jednostrano mijenjati ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu. Čak štoviše, o toj odredbi ugovora nije mogla niti pregovarati. Iz konstrukcije odredbe članka 2. navedenog ugovora, nije moguće utvrditi da li će, kako će i kada će tuženik mijenjati kamatnu stopu. Tuženik nije kod sklapanja ugovora vezao promjenu ugovorene kamatne stope uz neku tržišnu referentnu kamatnu stopu, primjerice eskontnu kamatnu stopu HNB ili tromjesečne ili šestomjesečne zapise Ministarstva financija ili neku drugu domaću i/ili stranu tržišnu referentnu kamatnu stopu. Takvim propustom, tuženik je onemogućio bilo kakvu provjeru jednostrane promjene kamatne stope za navedeni kredit. Posljedica takvog propusta tuženika je da su svi, opravdani i neopravdani, tržišni rizici svaljeni na teret tužiteljicu, a da o tome prilikom zaključenja ugovora nije bila upoznata. Polazeći od načela jednake vrijednosti činidaba kao općeg načela obveznog prava i prava potrošača na informiranost, kao općeg načela zaštite potrošača, promjena kamatnih stopa ne može biti prepuštena jednostranoj odluci tuženika. Tuženik je kao savjesni gospodarstvenik trebao prema načelu savjesnosti i poštenja voditi računa i o interesima tužiteljice i u ugovoru odrediti egzaktne parametre temeljem kojih će banka mijenjati kamatne stope, čime određivanje obveze tužiteljice ne bi bilo prepušteno jednostranoj odluci tuženika. Nadalje, tuženik je tužiteljicu propustio informirati i općem riziku vezanom za svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezano za euro, o tome da je rast tečaja franka u kontekstu skorog uvođenja euro zone gotovo potpuno izvjestan. Ni o ovoj odredbi u kojoj je glavnica vezana uz švicarski franak nije se pojedinačno pregovaralo. Tuženik je o rizicima i karakteristikama valutne klauzule CHF morao informirati tužiteljicu i to pisanim putem, kao i mogućim pojavama tijekom otplate koje mogu znatno uzrokovati znatnu neravnotežu prava i obveza na štetu tužiteljice. Tužiteljica napominje kako je specifičnost valute CHF poznata tuženiku, ali ne i osobi poput tužiteljice koja ne raspolaže stručnim znanjem što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe.Ugovor o kreditu je nesporno dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednake vrijednosti činidaba, načelo savjesnosti i poštenja i načelo zabrane zlouporabe prava. Imajući u vidu sve gore navedeno, tužiteljica ističe kako učinak ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi pretpostavlja tužiteljičino pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana zatvaranja kredita primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa odnosno pravo na povrat iznosa od 9.315,52 kuna (sada 1.236,38 EUR). Isto tako tužiteljica ističe kako učinak ništetnosti gore navedenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli predstavlja tužiteljevo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bila dužna platiti da se od početka otplate do dana zatvaranja kredita za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule. To dakle predstavlja pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tužiteljica bila dužna platiti tuženiku do dana zatvaranja kredita prema ugovorenom tečaju kune spram CHF na dan isplate kredita odnosno pravo na povrat iznosa od 22.548,41 kuna (sada 2.992,69 EUR). Slijedom navedenog, tužiteljica predlaže da sud donese presudu kojom će utvrditi da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 1. Ugovora o kreditu broj: 418-50-3594214, sklopljenom između parničnih stranaka dana 31.07.2006. i solemniziranom od strane JB Z. P.
iz S., pod brojem OU-664/06 od 02.08.2006., u kojem je ugovoreno kako banka odobrava kredit u kunskoj protuvrijednosti CHF 26.697,38 po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja i članak 7. u dijelu u kojem se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF, važećem na dan dospijeća (točka I.tužbenog zahtjeva), utvrditi da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2. Ugovora o kreditu broj: …, sklopljenom između parničnih stranaka dana 31.07.2006. i
solemniziranom od strane JB Z. P. iz S., pod brojem OU-
664/06 od 02.08.2006. u djelu u kojem je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora (točka II.tužbenog zahtjeva), naložiti tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 9.315,52 kune (sada 1.236,38 EUR) uvećano za zakonsku zateznu kamata koja teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate (točka III.tužbenog zahtjeva), naložiti tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 22.548,41 kunu (sada 2.992,69 EUR), uvećano za zakonsku zateznu kamata koja teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate (točka
IV.tužbenog zahtjeva), te naložiti tuženiku da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka (točka V. tužbenog zahtjeva).
1.1. Podneskom od 16.ožujka 2023. tužiteljica je konačno uredila tužbeni zahtjev tako da od tuženika potražuje isplatu iznosa od 4.236,14 EUR/31.917,02 HRK na ime pretplate po promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli (točka III. tužbenog zahtjeva), dok je tužbeni zahtjev u preostalom dijelu pod točkom I., II., i sada IV. ostao neizmijenjen.
2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva. Ističe da nije sporno da su tužiteljica i tuženik 31.7.2006. zaključili Ugovor o kreditu broj 418-50-3594214 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tuženik stavio tužiteljici na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 26.697,38 s redovnom kamatom u iznosu od 5,20 %, godišnjom, promjenjivom i kamatom po dospijeću u iznosu od 15,00% godišnje, također promjenjivom. Ugovor je sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bezutvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Nesporno je da je tužiteljica slobodnom voljom sklopila Ugovor s promjenjivom kamatnom stopom i u valutnoj klauzuli CHF te da su joj prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se svojim potpisom usuglasila sasvim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima. Tužiteljica neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a
kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da tužiteljicu upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom pa tužiteljica neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten. Tuženik je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužiteljicu pri sklapanju Ugovora, a da je tuženik vodio računa o tužiteljici kao klijentu, vidljivo je i iz Zahtjeva za kredit u kojem je tužiteljica, između više ponuđenih valuta (EUR, CHF, USD, kunski kredit) vlastoručno odabrala valutu CHF nakon čega je zaključen Ugovor u valuti CHF. Takav odabir valutne klauzule (između više ponuđenih) predstavlja pojedinačno pregovaranje. Promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Suprotno tvrdnjama tužiteljice, ugovaranjem valutne klauzule, tužiteljica je također preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama. Tuženik nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača NN br. 96/03):a) da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i b) da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom da je tužiteljica, nakon što je upozorena o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, vlastoručno odabrala valutnu klauzulu CHF, razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Iz otplatnih planova koje je tužiteljica dostavila uz tužbu proizlazi da je tužiteljica sve informacije o tečaju CHF na dan mogla dobiti korištenjem usluge R. D., a koju uslugu nije nikada koristila. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na povrat utuženog iznosa jer je sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja, a tužba je podnesena 8.9.2020. Općim uvjetima,kojima se uređuju osnovna pravila poslovnih odnosa između klijenta i B., a koji su korisnici kredita uručeni prilikom sklapanja Ugovora, propisan je i način određivanja visine kamatne stope, način obračuna i plaćanja kamate pa je iz istih vidljivo da se kamatna stopa utvrđuje ugovorom o kreditu,ugovara se u postotku u odnosu na glavnicu i izražava na godišnjoj razini, a može se ugovoriti kao fiksna ili promjenjiva. Pravnu osnovu za promjenu kamatne stope predstavljaju upravo odredbe Ugovora o promjenjivosti kamatne stope i opći akti tuženika, a tužiteljici ne samo da je pojašnjena odredba Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, već je ista njihovo razumijevanje i prihvat potvrdila javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora. Odredba o promjenjivosti kamatne stope je jasna,lako uočljiva, razumljiva, a iz navoda tužiteljice u tužbi proizlazi da bi kamatna stopa trebala biti fiksna jer joj fiksna kamatna stopa trenutno odgovara te ignorira činjenicu da tužiteljica prije zaključenja Ugovora nije zahtijevala fiksnu kamatnu stopu,već je pristala na odredbu Ugovora kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno i razumljivo, proizlazi i iz odluke Visokog trgovačkog suda R. H. P. 2462/2003. Tuženik ističe
i prigovor zastare. Vrhovni sud R. H. je presudom posl.br. Rev-2245/17
od 20.3.2018. povodom om posl.br. Rev-2245/17 od 20.3.2018. povodom izvanredne revizije izrazio pravno shvaćanje da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka, tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.
Budući da je presuda Visokog trgovačkog suda R. H. pod posl.br. Pž-
7129/13 od 13.6.2014. postala pravomoćna danom kada je donesena, a upravo ta presuda je potvrdila presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu na koju se tužiteljica poziva. Time je zastarni rok za restitucijske zahtjeve koji se odnose na kamatnu stopu počeo teći dana 13.6.2014.i na konkretnu tražbinu se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. Zakona o obveznim odnosima. Obzirom da je tužiteljica podnijela tužbu 8.9.2020. razvidno je da je od pravomoćnosti gore navedene sudske odluke proteklo više od 5 godina, odnosno da je protekao opći zastarni rok od 5 godina slijedom čega se predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice. Tužiteljica se ne može pozivati ni na jedno utvrđenje iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati. Tužiteljica ne može smatrati da je osnov njene tužbe dokazan samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, već isto mora dokazati. Tužiteljica nije bila stranka u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe pa se ne može pozivati na utvrđenja iz navedene presude, već je dužna dokazati ništetnost. Tuženik se protivi visini tužbenog zahtjeva i provođenju financijskog vještačenja jer je potraživanje tužiteljice prije svega u zastari. Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan te naložiti tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka s zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.
3.Tijekom postupka sud je izveo dokaz pregledom ugovora o kreditu broj … od 31.srpnja 2006. solemniziranog kod JB Z. P. iz
S. pod brojem OU-664/2006 dana 2.kolovoza 2006., otplatnog plana kredita, prijepisa knjigovodstvenih kartica za kredit, zahtjeva za kredit od 31.srpnja 2006., financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po sudskom vještaku D. C. i saslušanjem tužiteljice.
4.Tužbeni zahtjev je osnovan.
5. Između parničnih stranaka nije sporno da su dana 31.srpnja 2006. i to tuženik kao kreditor, a tužiteljica kao korisnik kredita sklopili Ugovor o kreditu broj …, solemniziranog kod JB Z. P. iz S. pod
brojem OU-664/2006 dana 2.kolovoza 2006., kojim je tuženik- banka odobrila tužiteljici kao korisniku iznos kredita od 26.697,38 CHF isplaćen u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, na rok otplate 84 mjeseca, instrumente osiguranja tamo pobliže navedene, uz u čl. 2. redovnu kamatnu stopu "od 5,20 % godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, uz obvezu tužiteljice na otplatu kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora važećem za CHF na dan dospijeća a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku, te je određeno je da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu (čl. 7. Ugovora). Nije sporno ni to da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF) te da je predmetni kredit otplaćen. Također među strankama nije sporno da je od sklapanja predmetnog ugovora o kreditu pa nadalje dolazilo do promjene kamatne stope, kao i tečaja valute švicarskog franka.
5.1. Međutim, sporna je osnova i visina postavljenog tužbenog zahtjeva, kao i osnovanost prigovora zastare.
6.Obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici (Ugovor je zaključen 31.srpnja 2006.), a za ocjenu valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (NN, br. 96/03, nadalje: ZZP/03) za razdoblje do 6. kolovoza 2007., te Zakon o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/07, 75/09, 79/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13, nadalje ZZP/07.).
6.1.Prema odredbi članka 81. st. 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema odredbi članka 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, s tim da je ta odredba identična i odredbi iz čl. 99. ZZP/07, što bi posljedično značilo da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne,
koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive. Odredbom članka 87. st. 1. ZZP/03 proizlazi da je nepoštena ugovorna odredba ništava.
6.2.Prema odredbi članka 96. st. 1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.
6.3.Citirane odredbe ZZP-a se temelje na D. V. 93/13/ EEZ od 5.
travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (S. list EZ 1993. L 95/29, dalje Direktiva 93/13). Tako se prema Direktivi 93/13 (čl. 3. st. 2.) smatra da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu, a koje pravilo se u svjetlu ostalih odredbi i cilja Direktive 93/13 tumači restriktivno na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao, tj. nije ga promijenio, ugovorna odredba se smatra jednostrano određenom.
6.4.Prema Presudi ES pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C- 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.
6.5. Nadalje, treba istaknuti da je člankom 4. Zakona o obveznim odnosima (NN, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, nadalje: ZOO) propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane, odnosno uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.
7.Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. po tužbi HSU za zaštitu potrošača između ostalog je u
odnosu na ovdje tuženika utvrđeno kako je u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., protivno čl. 81., 82. i 90. (NN 96/03), a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama istog Zakona (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i čl. 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 10.9.2003. do
31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.
7.1.Presudom Visokog Trgovačkog suda R. H. broj Pž-7129/13-
4 od 13. lipnja 2014., presuda je potvrđena u odnosu na ovdje tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna. Presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. utvrđeno je kako je ovdje tuženik a tamo četvrtotuženik u razdoblju od 01.11.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora četvrtootuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time četvrtotuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („NN“ br. 96/03.) u razdoblju od 01.11.2004. do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („NN“ br. 79/07., 12/05., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom četvrtotuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora četvrtotuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku četvrtotuženika.
7.2.U odnosu na tvrdnju tuženika da se navedene presude ne mogu primjenjivati i na tužiteljicu odgovoriti je kako se prema odredbi čl. 502.c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužiteljica ovlaštena štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužiteljica i poziva u tužbi.
7.3. I odredbom čl. 118. ZZP/14 određeno je kako odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl.106. stavka 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. stavak 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
7.4.Dosljedno, polazeći od naprijed citiranih odredbi ZPP-a i ZZP-a te imajući u vidu da su sporne odredbe Ugovora o kreditu sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su pravomoćnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđene ništetnim, ovaj sud nije bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini.
7.5. Naime, odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli su odlučujuće ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju ovisne su isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena čime takve odredbe uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice što dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti. To stoga jer razlozi za promjenljivost kamatne stope nisu razvidni potrošaču prilikom sklapanja ugovora niti mu omogućuju da provjeri opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita. Ugovorna kamata kao naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca,
mora biti određena, odnosno odrediva. Dakle, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužiteljice jer su predmet i cijena bitni sastojci Ugovora, a putem označene ugovorne odredbe tuženik je onemogućio utjecaj druge ugovorne strane na visinu kamate što je suprotno odredbi čl. 26. ZOO-a
koja propisuje da je Ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima Ugovora.
7.6. Na temelju naprijed navedenih utvrđenja, sud je utvrdio da odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nisu razumljive, protivne su načelu savjesnosti i poštenja te su kao takve ništetne slijedom čega tužiteljica ima pravo potraživati neosnovano stečeno po tom ugovoru u skladu s propisom članka 1111. ZOO-a. Izvršenjem Ugovora o kreditu nije mogao nestati uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi o valuti CHF i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, jer su navedene odredbe bile ništetne i nepoštene već od dana sklapanja Ugovora o kreditu, dakle ex tunc pa time nisu ni mogle postati naknadno valjane ispunjenjem ugovora. U tom pogledu člankom 326. stavak 1. ZOO-a predviđeno je da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a sukladno članku 326. stavak 2. ZOO-a ništetnost se ne može isticati samo ako su kumulativno ispunjene sljedeće pretpostavke: da je ugovor u cijelosti ispunjen, a uzrok ništetnosti je bila zabrana manjeg značaja. Budući da je u predmetnom slučaju tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zajamčene Direktivom 93/13 EEZ i Zakonom o zaštiti potrošača, što je rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na štetu potrošača, sasvim je jasno da u ovom slučaju nema govora o tome da bi uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi bila zabrana manjeg značaja, pa je jasno da nisu ispunjene pretpostavke iz članka 326. stavak 2. ZOO-a. Prema tome, bez obzira na činjenicu što je tužiteljica u cijelosti otplatila predmetni Ugovor o kreditu, tužiteljica ni u kojem slučaju nije izgubila pravo isticati ništetnost spornih ugovornih odredbi i isplatu preplaćenih iznosa, a što je u skladu i s pravnim shvaćanjem VSRH-a iznesenim u više sudskih odluka.
7.7. Slijedom navedenoga, sud je prihvatio tužbeni zahtjev kojim se traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu, kao i odredbi kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak, pa je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom I. i II.
8. U odnosu na prigovor zastare, odgovoriti je kako je zastarni rok po stjecanju bez osnove 5 godina. Članak 215. st. 1. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, dok čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.
8.1. Čl. 245. st. 1. ZOO propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.
8.2. Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda R. H. u
pogledu početka tijeka zastare individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača izraženog u odluci pod brojem Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača prekinut je tijek zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, pa zastara individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Tužba za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača podnesena je 4. travnja 2012. u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P- 1401/2012, te do nastupa prekida tijeka zastare nije protekao opći rok zastare od 5 godina. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu kojim je i u odnosu na tuženika utvrđena ništetnost ugovorne odredbe koja se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope sukladno jednostranoj odluci banke, postala je pravomoćna 13. lipnja 2014., dok je u odnosu na ništetnost valutne klauzule postala pravomoćna 14. lipnja 2018.
8.3. Međutim, na temelju čl. 323. st. 1. ZOO-a, u kojem slučaju zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, odnosno u konkretnom slučaju od donošenja prvostupanjske presude (2.lipnja 2023.), jer je ovom presudom kao prethodno pitanje riješeno pitanje ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, razvidno je da zastarni rok propisan čl. 225. ZOO-a od pet godina nije protekao.
9. Nadalje, sud je omogućio tuženiku dokazivanje da je u konkretnom slučaju tužitelju kao potrošaču u postupku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu dao odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, imajući u vidu odluku Ustavnog suda U-III/5458/2021 od 30.lipnja 2022. prema kojoj bi odbijanje dokaznih prijedloga radi saslušanja zaposlenika banke koji su sudjelovali u obradi kredita predstavljalo povredu načela jednakosti oružja. Međutim, tuženik je odustao od izvođenja dokaza saslušanjem svjedoka R. S., zaposlenika tuženika na okolnosti navoda
iz odgovora na tužbu.
10.Što se tiče visine zahtjeva ista je utemeljen na saznanjima do kojih je sud došao provedenim vještačenjem po sudskom vještaku financijske struke D. C.,
na čiji nalaz i mišljenje stranke nisu imale konkretnih primjedbi, a i sud ga prihvaća kao objektivan, stručan, jasan, potpun i bez proturječnosti te utemeljen na mjerodavnim ispravama te primjeni pravilne metodologije obračuna. Naime, tuženik nije prigovorio matematičkom izračunu vještaka, već prigovorio nalazu i mišljenju sudskog vještaka u pogledu zadatka koji je vještak dobio, a to ne predstavlja metodu izračuna već pravni stav suda o tome što je tuženik stekao na temelju ništetnih odredbi Ugovora.
10.1. U nalazu sudski vještak ističe da je obradom raspoložive dokumentacije utvrdio da je tužiteljica 9. rujna 2020. podnijela tužbu protiv tuženika navodeći da je tuženik u sklopljeni Ugovor o kreditu broj … ugradio nepoštenu i
ništetnu ugovornu odredbu tako da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te odredbu o jednostranoj promjeni kamatnih stopa što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužiteljice. Tužiteljica potražuje povrat preplaćenih iznosa kako s osnova ništetne odredbe o valuti švicarski franak tako i ništetne odredbe o jednostrano promjenjivim kamatama od početka otplate do dana zatvaranja kredita. Pregledom dokumentacije u spisu utvrđeno je da su dana 31. srpnja 2006. tužiteljica kao Korisnik kredita i tuženik R. A. d.d., Z. (Kreditor) zaključili Ugovor o kreditu broj … solemniziran dana 2. kolovoza 2006. pod brojem OU-664/06. Kredit
je odobren namjenski za kupnju novog vozila M., u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 26.697,38 CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita. Ugovoren je rok otplate od 84 mjeseca na način da se glavnica kredita u iznosu od 26.697,38 CHF otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća. Prvi anuitet dospijeva na naplatu u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten, ali najkasnije do 30.11.2006. Mjesečni anuiteti dospijevaju zadnjeg dana u mjesecu. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa od 5,20% godišnje, a obračunava se mjesečno te je uključena u anuitet. Za vrijeme otplate kredita, kamatna stopa je mijenjana na više od ugovorene i u utuženom razdoblju kretala se u rasponu od 5,20% do 7,75%. Promjene kamatnih stopa imale su za posljedicu povećanje anuiteta po osnovi viših kamata kao i usporavanje dinamike otplate glavnice kredita. Tečaj kune prema CHF mijenjan je sukladno tržišnim uvjetima valute i utvrđivan je tečajnim listama Banke koje su primjenjivane prilikom dospijeća anuiteta što je utjecalo na povećanje iznosa anuiteta te duga glavnice. U nastavku vještak daje izračun razlika u kunama zbog ništetnih odredbi o kamatnoj stopi te valutnoj klauzuli. U Tablici 1 prikazani su: početni otplatni plan s početnom kamatnom stopom, otplatni plan koji je primjenjivala banka u CHF s promjenjivom kamatnom stopom, uplate u kunama prema datumu, razlike po kamatama u CHF i HRK kao i razlike u kunama po anuitetima zbog povećanja tečaja CHF u odnosu na HRK za cijelo razdoblje otplate kredita. U stupcima 3-7 nalazi se početni otplatni plan u CHF s početnom kamatnom stopom. U stupcima 8-12 nalazi se izvršeni otplatni plan u CHF s promjenjivom kamatnom stopom. U stupcu 13 nalazi se razlika kamate u CHF, a dobije se tako da se od iznosa naplaćene kamate (stupac 10) oduzme iznos kamate prema početnom otplatnom planu i početnoj stopi (stupac 5). U stupcu 14 nalazi se srednji tečaj CHF Banke (tuženika) na dan dospijeća, a koji je preuzet iz arhive tečajne liste tuženika. U stupcu 15 izračunata je razlika kamate u HRK množenjem razlike kamate u valuti iz stupca 13 sa srednjim tečajem iz stupca 14. U stupcima 16-17 nalaze se podaci o datumu uplate i plaćenim iznosima u kunama preuzeti iz Prijepisa knjigovodstvene kartice kredita. U stupcu 18 nalazi se srednji tečaj za CHF Banke (tuženika) na dan korištenja kredita. Datum korištenja kredita preuzet je iz Izvršenog otplatnog plana, a srednji tečaj iz arhive tečajne liste Banke. U stupcu 19 nalazi se iznos početnog anuiteta s ugovorenom kamatnom stopom i prema početnom tečaju, a dobije se množenjem iznosa anuiteta u CHF iz stupca 4 i početnog tečaja B. iz stupca 18.
U stupcu 20 nalazi se razlika anuiteta u HRK kakvi su trebali biti prema početnom otplatnom planu i stvarno naplaćenih iznosa anuiteta, a dobiju se razlikom iznosa iz stupca 17 i 19. Budući da razlika anuiteta odražava promjene kamate i promjene tečaja potrebno je od tog iznosa (iz stupca 20) oduzeti već izračunati utjecaj promjene kamatne stope iz stupca 15 da bi se dobio utjecaj promjene tečaja CHF u odnosu na HRK, i to je prikazano u stupcu 21. Iz Tablice 1 vidljivo je da u razdoblju od početka otplate 30.09.2006. do dana zatvaranja kredita 07.09.2013. razlika po osnovi preplaćenih kamata uslijed povećanja kamatne stope ukupno 7.666,22 kn/1.017,48 EUR kako je pojedinačno po mjesecima vidljivo u stupcu 15, a više plaćenih anuiteta zbog valutnih promjena ukupno 22.623,65 kn/3.002,67 EUR kako je pojedinačno po mjesecima vidljivo u stupcu 21, a što proizlazi iz razlike pozitivnih iznosa pretplate od ukupno 24.250,80 kn/3.218,63 EUR i negativnih od 1.627,15 kn/215,96 EUR. Na osnovu izračuna prikazanih u Tablici 1, u nastavku vještak daje rekapitulaciju pozitivnih razlika anuiteta u kunama prema točnom datumu dospijeća pojedine preplate uz prikaz utvrđenih iznosa u valuti EUR sukladno fiksnom tečaju konverzije 1 Eur = 7,53450 kn.
10.2. Zaključno u svom mišljenju sudski vještak ističe da je uvidom u dokumentaciju nesporno da su tužiteljica i tuženik sklopili Ugovor o kreditu broj 418- 50-3594214 dana 31. srpnja 2006. u iznosu od 26.697,38 CHF isplaćenog 4. kolovoza 2006. godine u kunskoj protuvrijednosti po tečaju 4,611264 te da je u obračunskom razdoblju od početka otplate do dana zatvaranje kredita 7. rujna 2013. tuženik obračunavao mjesečne anuitete temeljem kunske protuvrijednosti CHF valute. U obračunskom razdoblju tuženik je mijenjao kamatnu stopu u odnosu na ugovorenu što je utjecalo na povećanje kamata odnosno anuiteta izraženih u CHF, a time i na usporavanje otplate glavnice kredita. Budući da je glavnica kredita vezana za švicarski franak, a kredit je otplaćivan u kunskoj protuvrijednosti, uslijed povećanja tečaja CHF u odnosu na HRK, tijekom vremena povećavali su se i iznosi anuiteta izraženi u kunama. Na osnovi analize podataka i izračuna prikazanih u Nalazu, za cijelo vrijeme od početka otplate do dana zatvaranja kredita tj. u razdoblju od 30. studenog 2006. do 7. rujna 2013., utvrđeno je da preplata po kreditu nastala uslijed povećanja kamatne stope na više od ugovorene te povećanja tečaja u odnosu na početni iznosi ukupno 31.917,02 kn (4.236,14 EUR*).
10.3. Podneskom od 16.ožujka 2023. tužiteljica je konačno uredila tužbeni zahtjev tako da od tuženika potražuje isplatu iznosa od 4.236,14 EUR/31.917,02 HRK na ime pretplate po promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli (točka III. tužbenog zahtjeva), dok je tužbeni zahtjev u preostalom dijelu pod točkom I., II., i sada IV. ostao neizmijenjen. Time je tužiteljica povisila iznos koji potražuje za 7,07 EUR/53,09 kn, dakle za taj iznos preinačila tužbu, a po kojem preinačenom tužbenom zahtjevu se tuženik upustio u raspravljanje, pa se ima smatrati da je pristao na preinaku.
10.4. Tužiteljica je u otplati kredita tuženiku vraćala kunske iznose radi čega joj pripada pravo na isplatu kunskih iznosa, sada preračunatih u službenu valutu RH- eure, povećanih anuiteta zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, kako je pobliže navedeno u izreci presude,
sukladno čl. 1115. ZOO, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi s čl. 183. st. 1. istoga Zakona i to po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.
10.5. U odnosu na tijek zatezne kamate treba navesti da u konkretnom slučaju nije sporno da je tuženik unaprijed sastavio ugovor o kreditu, tako da je do njegova stjecanja došlo na temelju po njemu sastavljenih i nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, zbog čega tuženik ima položaj nesavjesna stjecatelja. Stoga je tuženik dužan platiti tužiteljici zateznu kamatu počevši od dana stjecanja odnosno od dana isplate anuiteta.
11. Slijedom navedenog, prihvaćen je tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatom iznosa od 4.236,14 EUR/31.917,02 HRK koje je tužiteljica pretplatila na ime valutne klauzule i promjenjive kamatne stope (točka III.izreke presude), zajedno sa zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, a sve po izračunu koji između parničnih stranaka nije sporan.
12. U odnosu na status tužiteljice kao potrošača, treba navesti da je prema članku 3. stavak 1. točke 1. ZZP-a/03 potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. U ovom slučaju namjena kredita je kupovina motornog vozila koji je tužiteljica kupila kao fizička osoba, dok tuženik nije za suprotni zaključak pružio nijedan dokaz, niti postoje okolnosti koje bi upućivale na zaključak da je tužiteljica ugovor sklopila u svrhe koje su namijenjene njenom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, pa se tužiteljicu ima smatrati potrošačem.
12.1. Tužiteljica u svom iskazu navodi da je 2006. u C. M. odabrala vozilo za kupnju, a oni su imali dogovorenu suradnju sa tuženikom, te je sukladno uputi pristupila u poslovnicu tuženika, gdje su je obavijestili koju dokumentaciju treba pribaviti. Nakon toga je pozvana iz banke da dođe na potpisivanje Ugovora o kreditu, koji je tužiteljicu već dočekao pripremljen, s tim da su je u banci tada obavijestili da je najpovoljniji kredit u švicarskim francima. Kada je pročitala tekst ugovora i upitala za promjenjivu kamatnu stopu, zaposlenica tuženika joj je rekla da se radi o tipskom ugovoru te da se ništa neće mijenjati vezano za kamatu. Tijekom sklapanja ugovora o kreditu nitko od strane tuženika nije upozorio tužiteljicu na eventualne rizike ugovaranja kredita u švicarskim francima, odnosno vezanje isplate za tečaj te valute.
Ugovor je solemnizirala kod JB Z. P., kojom prilikom je samo
potpisala ugovor, JB nije prolazila sa tužiteljicom kroz tekst ugovora.
Rate kredita su već nakon godinu ili nešto dana, a najkasnije 2008. počele rasti, a prilikom plaćanja rata na šalteru banke nije dobila nikakve konkretne odgovore na pitanje zbog čega rate rastu. U trenutku potpisivanja ugovora tužiteljica je bila svjesna da potpisuje ugovor s valutnom klauzulom po srednjem tečaju banke, a od tuženika nije tražila ugovaranje kredita u nekoj drugoj valuti, jer joj je rečeno da je „švicarac“ najpovoljnija valuta.
13.Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1., 155., 156. st. 1. i 164. ZPP-a.
13.1.Tužiteljici koja je zastupana po punomoćniku trošak je odmjeren sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 103/14., 118/14., 107/15., 37/22, 126/22, dalje: Tarifa) i to Tbr. 7., 8., 9., 48. i 50., Zakonu o sudskim pristojbama (NN 118/2018., dalje: ZSP), Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi (NN, 53/2019., 92/2021., 37/2023), i priloženom popisu parničnog troška, a imajući u vidu vrijednost predmeta spora prema konačno uređenom zahtjevu (4.236,14 EUR/31.917,02 HRK) i da je tužiteljica uspjela u cijelosti u sporu, za sljedeće radnje: za sastav tužbe 100 bodova, za sastav obrazloženog podneska od 21.11.2022. kojim se tužiteljica očituje na navode iz odgovora na tužbu 100 bodova, za sastav obrazloženog podneska od 16.03.2023.
kojim se tužiteljica očitovala na nalaz i mišljenje sudskog vještaka i uredila tužbeni zahtjev 100 bodova, za zastupanje na ročištima na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari ili su se izvodili dokazi održanim 23.studenoga 2022. i 24.travnja 2023. po 100 bodova za svako ročište, odnosno ukupno 500 bodova, što pomnoženo s vrijednosti boda od 15,00 kn/1,99 EUR daje iznos od 995,00 EUR/7.496,83 kn, što uvećano za 25% PDV-a ukupno iznosi 1.243,75 EUR/9.371,03 kn. Na taj iznos treba nadodati trošak financijskog vještačenja u iznosu od 398,15 EUR/2.999,86 kn, i trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu u iznosu od po 44,37 EUR/334,32 kn, tako da je tužiteljici priznat ukupan trošak u iznosu od 1.730,64 EUR/13.039,51 kn. Na dosuđeni trošak tužiteljici je priznata i zatezna kamata temeljem odredbe čl.151.st.3.ZPP-a, i po stopi određenoj člankom 29.st.2.ZOO-a, pa je odlučeno kao u izreci ove presude točkom IV.
U Splitu, 2.lipnja 2023.
SUTKINJA:
Sanja Bikić v.r.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, a za nadležni županijski sud u 3 primjerka.
Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.
DNA:
- tužiteljici putem punomoćnika,
-tuženiku putem punomoćnika,
-u spis.
