Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž-270/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, po sucu Ordani Labura, u pravnoj stvari tužitelja K. D. iz R., OIB:…, zastupanog po punomoćniku M. Z., odvjetniku u P., protiv tuženika: 1/ C. G. iz R. OIB:…, koga zastupa punomoćnik M. B., odvjetnik iz L., i 2/ T. E., B., ., OIB:… ., radi smetanja posjeda, odlučujući o žalbi tužitelja protiv rješenja Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Labinu od 9. studenoga 2022. godine broj Psp-52/2021-12, dana 2. lipnja 2023. godine

r i j e š i o  j e

I Žalba tužitelja odbija se kao neosnovana te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Labinu od 9. studenoga 2022. godine broj Psp- 52/2021-12.

II Odbija se zahtjev tužitelja za dosudu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskim rješenjem suđeno je:

„I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„I. Utvrđuje se da su prvotuženik C. G. i drugotuženik T. E., smetali tužitelja K. D. u njegovom posljednjem mirnom posjedu nekretnine k.č. … k.o… upisane u z.k… uložak k.o… , na način da su dana 09. lipnja 2021. godine pristupili na predmetnu nekretninu u posjedu tužitelja i kretali se po istoj, te im se zabranjuje takvo ili slično smetanje ubuduće.

II. Nalaže se tuženicima da tužitelju naknade parnični trošak, u roku 8 dana." II Nalaže se tužitelju K. D., OIB … iz R., da tuženiku C. G. iz R. OIB:…, naknadi parnični trošak u iznosu 2.500,00 kuna/331,81 eura[1] , u roku 15 dana.“

2. Protiv tog rješenja žalbu je izjavio tužitelj, po punomoćniku, zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. u vezi članka 381. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 52/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 48/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP), s prijedlogom da se osporena odluka preinači u skladu sa žalbenim navodima.

3. U odgovoru na žalbu tuženik T. E. je osporio osnovanost žalbenih navoda i predložio da se žalba odbije.

4. Žalba nije osnovana.

5. Iako prvostupanjsko rješenje osporava zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, tužitelj u žalbi ne obrazlaže kojim nedostacima rješenja ili postupcima prvostupanjskog suda bi takve povrede bile ostvarene. S obzirom na to, te da ovaj sud, ispitujući pobijano rješenje u granicama propisanim odredbama članka 365. stavka 1. i 2. u vezi članka 381. ZPP, nalazi da rješenje nije doneseno uz koju od bitnih povreda iz članka 354. stavka 2. ZPP, na postojanje kojih pazi po službenoj dužnosti, to žalba, izjavljena zbog naprijed istaknutog razloga, nije prihvaćena.

6. Predmet spora ove parnice je tužbeni zahtjev radi smetanja tužiteljevog posjeda nekretnine k.č…. k.o.…, izvršenog po tuženicima time što su dana 9. lipnja 2021. godine pristupili na tu nekretninu i kretali se po istoj.

7. Prvostupanjski sud je pobijanim rješenjem utvrdio, u bitnom:

- da je tužitelj u posljednjem mirnom posjedu navedene nekretnine;

- da je na tu nekretninu postavio seleći pčelinjak, nakon čega mu je dostavljeno očitovanje Državnog inspektorata, Područnog ureda u Rijeci, Službe poljoprivredne inspekcije od 26.07. 2021. godine na Zapisnik višeg poljoprivrednog inspektora od 9.06.2021. godine o neposrednom inspekcijskom nadzoru postavljenog pčelinjaka, izvršenog toga dana;

- da je tužitelj iz naprijed navedenog zapisnika saznao kako je nadzor obavio viši poljoprivredni inspektor T. E. u pratnji povjerenika pašnog reda Pčelarske udruge „L.“ C. G.;

- da je tuženik T. E. u dolasku na nekretninu u posjedu tužitelja postupao kao ovlaštena osoba Državnog inspektorata Područnog Ureda Rijeka, u okviru Službe za poljoprivredne inspekcije, te

- da tužitelj u provedenom postupku nije dokazao da je tuženik C. G. pristupio na nekretninu u posjedu tužitelja, budući da je isti u iskazu objasnio kako je do nekretnine došao sa inspektorom povodom podnesene prijave o smještaju pčelinjaka na istu bez potrebne suglasnosti, te ostao na ulazu u tu nekretninu.

7.1. Na temelju navedenih činjenica prvostupanjski sud je ocijenio da tužitelj nije dokazao da je tuženik C. G. izvršio radnje opisane kao čin smetanja, i da te iste radnje, izvršene po tuženiku T. E., nisu bile samovlasne, zbog čega je, pozivom na odredbe članka 441. ZPP te članka 20. stavka 4. i članka 22. stavka 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14, dalje: ZV), tužbeni zahtjev prema obojici tuženika odbio.

8. Tužitelj u žalbi ističe, u bitnom, da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da tužitelj nije dokazao kako je tuženik C. G. pristupio na njegovu nekretninu i kretao se istom, budući da te činjenice nedvojbeno proizlaze iz Zapisnika o obavljenom inspekcijskom nadzoru od 9. lipnja 2021. godine. Nadalje, da je i postupanje T. E., suprotno ocjeni prvostupanjskog suda, bilo samovlasno zato što isti, kao poljoprivredni inspektor, nije ovlašten za provođenje nadzora pčelinjaka, koja radnja ulazi u nadležnost veterinarske inspekcije.

9. Ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud razlozima navedenim u obrazloženju rješenja, na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo, te da je, pravilnom primjenom materijalnog prava, o tužbenom zahtjevu valjalo odlučiti jednako kao u izreci pobijanog rješenja.

9.1. Početno valja istaći, a ujedno odgovoriti na žalbene prigovore tužitelja, da posjed predstavlja faktično stanje zaštićeno pravom, te da unatoč zaštiti koju pravni poredak pruža posjedu, posjed nije pravo, pa ni njegova pravna zaštita nije istovjetna pravnoj zaštiti vlasništva. Cilj je posjedovne parnice uspostaviti ono posjedovno stanje koje je postojalo prije smetanja. U toj je parnici rasprava ograničena na činjenice posljednjeg mirnog posjeda i čin smetanja.

9.1.1. Nadalje, prema odredbi članka 10. stavka 1. ZV osoba koja ima faktičnu vlast glede neke stvari, njezin je posjednik. Stoga čin smetanja posjeda predstavlja svaku radnju kojom se posjednik stvari ograničava u izvršavanju faktične vlasti na toj stvari.

9.1.2. Prema odredbi članka 21. ZV onaj koga drugi samovlasno smeta u posjedu, bilo da ga uznemirava u posjedu ili mu ga je oduzeo, ima pravo na zaštitu posjeda, a prema odredbama članka 20. stavka 2. i stavka 4. ZV čin kojim se smeta tuđi posjed poduzet je samovlasno, ako onaj koji ga je poduzeo nema za to ovlaštenje (dozvolu, pristanak) posjednika, niti je na to ovlašten neposredno zakonom, ili odlukom koju je sud odnosno drugo tijelo vlasti donijelo na temelju zakona koji dopušta odnosni zahvat u tuđi posjed. Stoga, da poduzeti čin ne bi bio samovlastan, zakon treba dozvoljavati poduzimanje čina kojim se mijenja postojeći posjed.

9.1.3. Prema odredbi članka 22. stavka 1. ZV zaštita posjeda putem suda ostvaruje se zahtjevom posjednika da se utvrdi čin smetanja njegova posjeda, naredi uspostava posjedovnog stanja kako je bilo u času smetanja, te zabrani takvo ili slično smetanje ubuduće.

9.2. U ovom predmetu riječ je o smetanju posjeda nekretnine, te su u tužbi i postavljenom tužbenom zahtjevu kao čin smetanja posjeda označene radnje tuženika: da su isti pristupili na predmetnu nekretninu u posjedu tužitelja i kretali se po istoj.

9.3. Te radnje, po nalaženju ovog suda, ne predstavljaju radnje kojima se objektivno ostvaruje čin smetanja tužiteljevog posjeda nekretnine, budući da istima tužitelj ničim nije bio ograničen u faktičnom izvršavanju vlasti na toj nekretnini, odnosno, izvršavanjem navedenih radnji uopće nije došlo da izmjene načina ostvarivanja faktične vlasti tužitelja na predmetnoj nekretnini.

9.4. Kraj takvog stanja stvari, pitanje da li su navedene radnje, ili nisu, po tuženicima bile poduzete samovlasno, na koje žalitelj upire, više nije od značaja za odluku u ovom predmetu. Stoga nema potrebe, više od naprijed istaknutog (točka 9.1.2.), odgovarati na iste.

9.5. Slijedom svega naprijed navedenog, dakle, zato što se izvršenjem u tužbenom zahtjevu istaknutih radnji – pristupom na nekretninu i hodanjem po istoj, ne ostvaruje čin smetanja tužiteljevog posjeda predmetne nekretnine, a ne iz razloga navedenih u obrazloženju pobijanog rješenja, rješenjem kao u izreci istoga – odbijanjem tužbenog zahtjeva, materijalno pravo je pravilno primijenjeno.

10. Pravilna je i odluka o parničnom trošku iz točke II izreke pobijane odluke.

11. Slijedom svega naprijed navedenog, valjalo je žalbu tužitelja odbiti i riješiti kao u izreci (članak 380. točka 2. ZPP). Ujedno je odbijen i zahtjev tužitelja za dosudu troškova žalbenog postupka, jer sa žalbom nije uspio (članak 166. stavak 1. u vezi članka 154. stavka 1. ZPP).

U Šibeniku, 2. lipnja 2023. godine

SUDAC

Ordana

Labura,v.r.