Republika Hrvatska

Općinski sud u Splitu

Ex vojarna Sv.Križ, Dračevac

P-1310/2021

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sutkinji toga suda Maji Anušić, u pravnoj stvari tužitelja M. M. iz P., OIB: …

zastupana po punomoćniku D. B., odvjetnica u S., protiv tuženika

Z. Banka d.d., Z., OIB: …, zastupan po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva M., K. & P. iz Z., nakon održane i zaključene javne i glavne rasprave dana 18. travnja 2023. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, dana 1. lipnja 2023.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Z. BANKA. d.d., OIB: …, u roku od 15

dana i pod prijetnjom ovrhe, tužiteljici M. M., OIB: …, na

ime preplaćenog tečaja valute švicarskog franka, temeljem ugovora o kreditu od 8.1.2007., isplatiti iznos od 21.276,97 kn / 2.823,94 EUR sve sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznose kako slijedi :

1,01 EUR / 7,60 kn od 1.4.2008. do isplate

5,30 EUR / 39,95 kn od 3.11.2008. do isplate

5,92 EUR / 44,64 kn od 1.12.2008. do isplate

9,79 EUR / 73,74 kn od 2.1.2009. do isplate

16,33 EUR / 123,06 kn od 2.2.2009. do isplate

17,65 EUR / 132,97 kn od 2.3.2009. do isplate

13,07 EUR / 98,46 kn od 1.4.2009. do isplate

2,44 EUR / 18,36 kn od 4.5.2009. do isplate

14,85 EUR / 111,88 kn od 1.6.2009. do isplate

11,72 EUR / 88,29 kn od 2.6.2009. do isplate

8,59 EUR / 64,72 kn od 3.8.2009. do isplate

10,18 EUR / 76,72 kn od 1.9.2009. do isplate

11,80 EUR / 88,92 kn od 1.10.2009. do isplate

10,29 EUR / 77,56 kn od 2.11.2009. do isplate

10,69 EUR / 80,52 kn od 25.11.2009. do isplate

12,82 EUR / 96,56 kn od 4.1.2010. do isplate

15,83 EUR / 119,27 kn od 27.1.2010. do isplate

17,44 EUR / 131,38 kn od 1.2.2010. do isplate 17,44 EUR / 131,38 kn od 1.3.2010. do isplate

17,44 EUR / 131,38 kn od 6.4.2010. do isplate

17,44 EUR / 131,38 kn od 3.5.2010. do isplate

12,20 EUR / 91,89 kn od 1.6.2010. do isplate

23,36 EUR / 175,97 kn od 1.7.2010. do isplate

38,24 EUR / 288,13 kn od 8.7.2010. do isplate

17,47 EUR / 131,60 kn od 2.8.2010. do isplate

18,62 EUR / 140,30 kn od 1.9.2010. do isplate

46,62 EUR / 351,23 kn od 25.9.2010. do isplate

17,44 EUR / 131,38 kn od 4.10.2010. do isplate

20,87 EUR / 157,26 kn od 2.11.2010. do isplate

38,86 EUR / 292,76 kn od 1.12.2010. do isplate

50,66 EUR / 381,71 kn od 13.12.2010. do isplate

17,41 EUR / 131,15 kn od 3.1.2011. do isplate

41,38 EUR / 311,75 kn od 31.1.2011. do isplate

17,44 EUR / 131,38 kn od 1.2.2011. do isplate

36,25 EUR / 273,13 kn od 1.3.2011. do isplate

54,55 EUR / 410,97 kn od 16.3.2011. do isplate

17,44 EUR / 131,38 kn od 1.4.2011. do isplate

32,48 EUR / 244,75 kn od 2.5.2011. do isplate

52,81 EUR / 397,88 kn od 16.5.2011. do isplate

17,81 EUR / 134,18 kn od 1.6.2011. do isplate

50,50 EUR / 380,51 kn od 30.6.2011. do isplate po stopi od 14% godišnje 17,54 EUR / 132,12 kn od 1.7.2011. do isplate 52,27 EUR / 393,83 kn od

26.7.2011. do isplate 17,44 EUR / 131,38 kn od 1.8.2011. do isplate 70,52

EUR / 531,31 kn od 19.8.2011. do isplate 17,70 EUR / 133,33 kn od

1.9.2011. do isplate 62,15 EUR / 468,26 kn od 20.9.2011. do isplate 17,53

EUR / 132,06 kn od 3.10.2011. do isplate 52,77 EUR / 397,57 kn od

19.10.2011. do isplate 17,48 EUR / 131,69 kn od 2.11.2011. do isplate 52,55 EUR / 395,92 kn od 17.11.2011. do isplate

1.575,61 EUR / 11.871,45 kn od 18.11.2011. do isplate po stopi od 12% godišnje, a od 1.8.2015. po stopi koja se do 31.12.2022. određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

II. Nalaže se tuženiku, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 2.188,30 eura / 16.487,75 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od donošenja prvostupanjske presude do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je dana 7.travnja 2021. ovom sudu podnijela tužbu protiv tuženika radi isplate.

2. U tužbi se navodi da je tužiteljica 8.siječnja 2007. kao korisnik kredita sa tuženikom kao kreditorom zaključila Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj … a koji ugovor je solemniziran od strane javnog bilježnika N.

K. iz S. pod brojem OU-28/2007 dana 9.siječnja 2007. Nadalje, da je temeljem navedenog ugovora tužiteljici odobren kredit u iznosu od 22.808,83 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita.

3. Tuženik je u gore navedenom, unaprijed formuliranom standardiziranom Ugovoru u kojem nije bilo mogućnosti nikakvih pregovora, i to u čl. 1. Ugovora, ugovorio valutnu klauzulu u valuti švicarski franak, a otplatu kredita je u čl. 6. Ugovora vezao uz istu valutu.

4. Budući o navedenim odredbama Ugovora stranke nisu posebno pojedinačno pregovarale to navedene ugovorne odredbe čini nepoštenima što proizlazi iz čl. 49. st. 1 i 2 Zakona o zaštiti potrošača. Kako su navedene odredbe nepovoljnije za tužiteljicu-potrošača od odredbi propisanih u Zakonu o zaštiti potrošača i Zakonu o potrošačkom kreditiranju to iste čini ništetnima a što je propisano u čl. 41. st. 2 Zakona o zaštiti potrošača. Ništetnost navedenih odredbi proizlazi i iz nepoštenosti istih jer sukladno čl. 55. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe je njezina ništetnost.

4.1. Nadalje, radi se o unaprijed formuliranom standardiziranom Ugovoru u kojem nije bilo mogućnosti bilo kakvih pregovora pa ništetnost navedenih odredbi Ugovora proizlazi i iz čl. 296 Zakona o obveznim odnosima a koji članak utvrđuje ništetnost odredbi općih uvjeta ugovora koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana, a na štetu suugovaratelja sastavljača a to je upravo tužiteljica. Ništetne odredbe su također protivne brojnim temeljnim načelima obveznog prava i to baš načelu savjesnosti i poštenja, načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje, načelu zabrane zlouporabe prava.

5. Navedene odredbe su ništetne jer o istima ugovorne stranke nisu posebno pojedinačno pregovarale te tužiteljica kao potrošač nije bila informirana o bilo kakvim važnim rizicima koji se odnose na predmetne odredbe ugovora. Budući je znanje i iskustvo tuženika kao banke u konkretnom kreditnom poslu superiorno u odnosu na znanje prosječnog potrošača o tim poslovima dužnost Banke je svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju predmetne odredbe i to na način koji će u potpunosti i nedvojbeno biti jasan i razumljiv potrošaču. Banka nije postupila na navedeni način te je propustila informirati tužiteljicu-potrošača o svim rizicima vezanim uz ugovaranje valutne klauzule ( za švicarski franak ).

Ovakvo postupanje Banke, dakle ugovaranje nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak a bez bilo kakvog informiranja potrošača o svim rizicima tuženik je suprotno odredbama gore navedenih Zakona i načela obveznog prava te protivno zakonodavstvu Europske unije ugrađenom u Zakon o zaštiti potrošača, prouzročio očiglednu neravnopravnost i neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužiteljice.

6. Nadalje, da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom pod poslovnim brojem Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. g. potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008.. povrijedio interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava ovdje tužiteljice, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. g. do 31. prosinca 2008. g., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, da je Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem pod brojem Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. g. odbio kao neosnovane revizije tuženih banaka koje su izjavljene protiv naprijed navedene presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. g.

7. Slijedom navedenog, da je tužiteljica temeljem ništetnih odredbi s osnova valutne klauzule u CHF izvršila pretplatu tuženiku koji iznos će se utvrditi u ovom postupku.

8. Podneskom od 11.travnja 2023. tužiteljica je precizirala tužbeni zahtjev.

9. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava istu u cijelosti, te ističe prigovor zastare.

10. Tijekom postupka izveden je dokaz čitanjem ugovora o kreditu, knjigovodstveno- financijskim vještačenjem po vještaku F. d.o.o., pa je temeljem tako provedenog dokaznog postupka sukladno odredbi čl. 8 Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08,123/08, 57/11,148/11,25/13,89/14; dalje ZPP) sud utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

11. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za isplatu razlike preplaćenih mjesečnih anuiteta po Ugovoru o kreditu broj … od 1.travnja 2008. do 18.studenog

2011. odnosno do dana prijevremene otplate kredita.

12. Među strankama nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 8.siječnja 2007. sklopili Ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 22.808,83 CHF uz rok otplate od 84 rate. Međutim, među strankama je sporno je li ništetna odredba o valutnoj klauzuli po kojoj je tužitelj plaćao dužnu tražbinu.

13. Nadalje, nesporno se vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak.

14. Spornim je tuženik učinio sljedeće: je li se o predmetnoj ugovornoj odredbi koja se odnosi na valutnu klauzulu pojedinačno pregovaralo; je li odredba i/ili nejasna, i /ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva te na posljetku je li ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Sporna je i visina tužbenog zahtjeva, a istaknut je i prigovor zastare.

15. Prije svega valja navesti da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske dana 13. lipnja 2014. godine, postupajući po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovnog broja P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine u parnici tužitelja Udruge potrošač protiv ovdje tuženika i drugih, radi zaštite kolektivnih interesa u točki I. izreke preinačio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine i odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su banke, među njima i ovdje tuženik (potonji u periodu od 1.- listopada 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine) povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. U točki II. izreke navedene presude Visoki trgovački suda Republike Hrvatske djelomično je odbio žalbe, među ostalim i ovdje tuženika, kao neosnovane i potvrdio navedenu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu kojim se utvrđuje da je, među ostalim i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

16. Za navesti je da je Vrhovni sud u svojoj odluci pod brojem Revt-249/14 od 9. travnja 2015. godine odbio revizije tužitelja i 1.-7. tuženika kao neosnovane, a koje su izjavljene protiv presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-240/2012 od 4. srpnja 2013. godine.

17. U obrazloženju presude Visokog trgovačkog suda (str. 62) navodi se kako se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, dakle kada sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa. Na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne zaštite koje pokrenu potrošači obvezuje ostale sudove. Naime, navedeno je u skladu sa odredbom čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09 – dalje ZZP) koji propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika (koji obuhvaća i povrede učinjene kod potrošačkog kreditiranja). Navedeni zakon se ima primijeniti s obzirom na vrijeme kada je sklopljen ugovor, dakle kada je i ugovorena predmetna odredba.

18. Razmatrajući presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, a kojom je spor pravomoćno okončan, navodi se kako su u istoj pojašnjene sve osporene činjenice u ovom postupku, a kako je dolje obrazloženo.

19. U odnosu na spornu činjenicu da li se o ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo za navesti je da tuženik smatra da je netočno tvrditi da se o spornoj odredbi Ugovora nije pojedinačno pregovaralo budući su stranke ugovorile da se na konkretni posao primjenjuju Opći uvjeti poslovanja, te drugi akti koji uređuju kreditiranje građana. Nadalje, tuženik drži da je tužitelj svojom slobodnom voljom pristupila sklapanju ugovora.

20. U smislu odredbe čl. 295. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11 - dalje ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih u ugovoru poziva.

21. Nadalje, Visoki trgovački sud (VTSRH od 14.06.2018. Pž-6632/17) odbio je žalbe tuženih banaka kao neosnovane i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu (P-1401/12 od 4. srpnja 2013.) o ništetnosti valutne klauzule u slučaju kredita u švicarskim francima koje su banke davale od 2004. do kraja 2008.g. Iz navedene odluke je vidljivo kako su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, odnosno korisnika kredita time što su zaključujući ugovore o kreditima koristile „ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima“ tako što su ugovorile švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja ugovora „nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti“ a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu. Navedeno je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Na takav način tužene banke (među kojima i tužena iz ovog postupka) su postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama ZOO-a.

22. Nadalje, u presudi Pž-6632/2017 se navodi kako je sud utvrdio da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro ( jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a, što proizlazi iz potvrde HNB-a od 7. lipnja 2013.), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

23. Među strankama nije sporno da u Ugovoru koji sadrži odredbu kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF nisu objašnjeni razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih bi tužitelj kao prosječni korisnik kredita mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz te zaštitne klauzule.

24. Tuženik je to sve u trenutku sklapanja ugovora kao stručna osoba znao ili morao znati, a tužitelj nije znao. Ako prosječni korisnik kredita nije u razumnoj mjeri dobro obaviješten, ni uz razumnu pažnju i oprez ne može razumjeti sporne ugovorne odredbe i donijeti informiranu odluku o tome hoće li sklopiti ugovor koji sadrži te odredbe ili neće.

25. Prosječni korisnik kredita pa tako i tužitelj u Republici Hrvatskoj u vrijeme kad su sklapani ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten. Zbog toga prosječnom korisniku kredita odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, iako mu je pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive.

26. Tužitelj nadalje smatra da ugovorna odredba u ugovoru o kreditu koji je predmet ovog spora, kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dovodi do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita zbog činjenice da tužitelj kao korisnik kredita nije mogao pregovarati o sadržaju ugovornih odredaba predmetnog ugovora.

27. U članku 12. ZOO/91 odnosno u članku 4. ZOO/05 izričito je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.

28. Prema ocjeni suda, već sama činjenica da u trenutku sklapanja ugovora postoje dva promjenjiva elementa, tečaj valute švicarskog franka i stopa ugovorne kamate, o kojima ovisi visina obveze korisnika kredita, uzrok određene neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita.

29. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni korisnik kredita ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke.

30. Dakle, korištenjem predmetnih odredaba tuženik je povrijedio interese i prava tužitelja, te sud utvrđuje da je tuženik povrijedio interese tužitelja korištenjem ugovornih odredaba kojima je otplatu glavnice kredita vezao uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnog ugovora nije tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

31. Prema odredbi čl. 322. ZOO/05 Ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Prema čl. 323. navedenog zakona u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovaran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Prema čl. 324. istog zakona ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjetu ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Ali će ugovor ostati valjan čak iako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

32. Konačno, odredbama članka 87. ZZP/03 i članka 102. ZZP/07 izričito je propisano da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, a odredba o glavnom predmetu i cijeni može opstati i bez zaštitne klauzule.

33. Dakle, sud je utvrdio ništetnost dijela ugovornih odredaba o predmetu i cijeni i to dijela kojim se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, a na temelju rezultata provedenog postupka te provedenog knjigovodstveno financijskog vještačenja proizlazi da je tužitelj preplatio samo zbog valutne klauzule iznos od 21.276,97 kn / 2.823,94 eura.

34. Nadalje, da ukupan zbroj se ne umanjuje za one mjesece kada nije preplate bilo, a koji nisu ni utuženi, pa nisu ni mogli biti predmet vještačenja, slijedom čega je odlučeno kao u izreci.

35. Naime, tuženik se neosnovano poziva na tzv. negativne razlike koje su posljedica promjene tečaja CHF/HRK kada je bio niži od inicijalnog tečaja u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu. Tuženik nije iskazao postojanje ikakvog potraživanja, prijeboj, protutužbu ili bilo kakav zahtjev u tom smislu. Sukladno tomu ne postoji nikakav osnov da bi se vršilo umanjivanje iznosa koje je tuženik nesporno temeljem nepoštene ugovorne odredbe o valuti CHF stekao od tužitelja. Sve da takav zahtjev i postoji, a ne postoji, odredba članka 323. stavak 2. ZOO-a bi diskvalificirala tuženika u njegovom zahtjevu koji bi proizlazio iz takvog ništetnog ugovora. Naime, odredba članka 323. stavak 2. ZOO-a popisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, a što je utvrđeno u ovom postupku. Isto tako, plaćanjem anuiteta tužitelj nije ništa primio pa stoga ne bi niti postojala obveza vraćanja nečega što nije primila, što znači da se u konkretnom slučaju ne bi mogao primijeniti niti članak 323. stavak 1. ZOO-a.

36. U odnosu na prigovor zastare tuženika sud je stava da zastara počinje teći od pravomoćnosti odluke donesene u postupku povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača. Trgovački sud u Zagrebu je u postupku kolektivne zaštite interesa potrošača donio presudu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača ugovaranjem nepoštenih odredbi kojima se u konkretnim ugovorima, koji su zaključeni u vremenskom periodu od 2003. do 2008., ugovara promjenjiva redovna kamata prema jednostranoj odluci banke. Ta odluka je postala pravomoćna s 13. lipnja 2014. kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7./2013-4 od 13. lipnja 2014. U odnosu na nepoštenost odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu CHF odluka je postala pravomoćna donošenjem odluke broj Pž-6332/17 od 14. lipnja 2018., s datumom donošenja te odluke.

37. Dakle, kako je predmetna tužba podnesena 7.travnja 2021., a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl. 225. ZOO-a koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, dok je presuda pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donesena 14.lipnja 2018. godine, to je razvidno da je predmetna tužba podnesena u zastarnom roku uslijed čega se istaknuti prigovor ima smatrati u cijelosti neosnovanim.

38. Konačno, suprotno tvrdnji tuženice da je u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pružena na općenitoj odnosno apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu, da je i VTSRH u odluci poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. jasno naveo da nije isključeno da su u pojedinačnim slučajevima banke predmetnu odredbu koristile u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, ali da to nije predmet ispitivanja u postupku kolektivne tužbe, i da je pogrešno primijeniti u ovom postupku odluke donesene u postupku kolektivne zaštite automatizmom na konkretan potrošački spor bez ispitivanja nepoštenosti konkretne ugovorne odredbe, navodi se da je odlukom Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-3142/2018 zauzeto stajalište da sudovi nisu dužni u navedenom pravcu provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. ZZP-a u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP-a, a o čemu se radi u ovom slučaju.

39. Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502. c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

40. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a. S obzirom na citirani sadržaj točke 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, koji se odnosi na tuženicu, prema shvaćanju ovog suda, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a.

41.Slijedom iznijetoga budući su otklonjeni svi prigovori, a tužitelj je podnio tužbu pozivajući se na predmetnu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Vrhovnog suda Republike Hrvatske koja obvezuje i ovaj sud te budući je i tužitelj u spornom periodu bio stranka potrošačkog ugovora o kreditima te da je tuženik kao trgovac koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valutna klauzula, a koja je ništetna valjalo je tužbeni zahtjev ocijeniti osnovanim i naložiti tuženiku da tužitelju isplati iznos od 21.276,97 kuna na ime glavnice sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče u visini kako je određeno čl. 29. st. 2. ZOO- a i čl. 3 ZID ZOO-a (Narodne novine 78/15), te je odlučeno kao u izreci presude.

42. Odluka o parničnom trošku tužitelja temelji se na odredbi čl. 155. st. 1. ZPP-a u svezi sa odredbom čl. 156 ZPP-a, a odnosi se na trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku, odmjeren prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine broj 142/12, dalje: Tarifa) koja je bila na snazi u vrijeme poduzimanja pojedine parnične radnje, prema vrijednosti tužbenog zahtjeva ( 21.076,22 kn.)

43. Slijedom navedenog, tužitelju pripada trošak sastava tužbe u iznosu od 100 bodova, te sastava podneska od 4.5.2022., 20.7.2022., 11.4.2023. te pristup na ročište 12.5.2022., 22.9.2022., 18.4.2023. po 100 bodova, odnosno sveukupno 700 bodova, pomnoženo sa vrijednosti boda jednako 15,00 kuna ( Tbr. 50) iznosi 10.500,00 kuna, te uvećano za trošak PDV-a od 25% u iznosu od 2.625,00 kuna sveukupno iznosi 13.125,00 kuna, uvećano za trošak vještačenja od 2.500,00 kuna iznosi 15.625,00kuna te trošak sudskih pristojbi na tužbu od 300,00 kuna te presudu 562,75 kunu sveukupno iznosi 16.487,75 kuna.

Split, 1. lipnja 2023.

Sutkinja

Maja Anušić v.r.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od primitka. Žalba se podnosi ovom sudu u 3 primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

Dna:

- punomoćniku tužitelja

- punomoćniku tuženika

- u spis