REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj 16 Pr-207/2022-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Danijeli Marotti Andrić, u pravnoj stvari tužiteljice G.C. iz N.B., OIB: …, zastupane po punomoćniku G.M., odvjetniku iz O.D. M.p. iz Z., protiv tuženika zavoda, Z., OIB: …, zastupanog po punomoćniku B.I., odvjetniku iz Z., radi nedopuštenosti otkaza, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 14. travnja 2023., u nazočnosti tužiteljice osobno, punomoćnika tužiteljice G.M., odvjetnika, zakonskog zastupnika tuženika B.M. i zamjenice punomoćnika tuženika P.K., odvjetnice, 1. lipnja 2023.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

„I. Utvrđuje se da je nedopušten i nezakonit izvanredni otkaz Ugovora o radu ne neodređeno vrijeme od 21.11.1997. sklopljenog između tužiteljice G.C. iz N.B., OIB: … i zavoda, Z., OIB: … te da radni odnos nije prestao tuženikovom Odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 21.12.2021. i Odlukom o Zahtjevu za zaštitu prava G.C. od 29.12.2021.

II. Nalaže se tuženiku zavodu, Z., OIB: … da tužiteljicu G.C. iz N.B., OIB: … vrati na posao, na radno mjesto konzervatora-restauratora savjetnika u Odsjeku za tekstil, Odjela za tekstil, papir i kožu, Službe za pokretnu baštinu u roku od 8 dana.

III. Nalaže se tuženiku zavodu, Z., OIB: … da tužiteljici G.C. iz N.B., OIB: …, plati troškove parničnog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, u roku od 8 dana.“

II. Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 497,71 eura/ 3.750,00 kn u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je zaposlena kod tuženika na radnom mjestu konzervatora-restauratora savjetnika u Odsjeku za tekstil, Odjela za tekstil, papir i kožu, Službe za pokretnu baštinu temeljem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 21.11.1997., a koji ugovor o radu joj je tuženik otkazao svojom Odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 21.12.2021. Zbog nezakonitosti tuženikove Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 21.12.2021. tužiteljica je podnijela Zahtjev za zaštitu prava koji je tuženik svojom Odlukom od 13.01.2022. odbio. Iz navoda obrazloženja tuženikove odluke o otkazu predmetnog ugovora o radu proizlazi da je tuženik otkazao tužiteljici njen ugovor o radu iz razloga što je tužiteljica navodno devet radnih dana neopravdano izostala s posla. Ovakvi navodi poslodavca u potpunosti su neistiniti, jer je tužiteljica svaki dan došla na posao, ali joj je tuženik svojim odlukama zabranio dolazak na posao tako što joj je onemogućio pristup njenom radnom mjestu. Tuženik je kao poslodavac tužiteljici kao zaposlenici uvjetovao pristup njenom radnom mjestu dostavom podataka o njenom zdravstvenom stanju vezanom za cijepljenje eksperimentalnim cjepivima, odnosno testiranjem na SARS-CoV-2 virus, a što je sve suprotno obvezama zaposlenice iz njenog ugovora o radu. Obzirom da se tužiteljica pri zasnivanju radnog odnosa, a niti kasnije, ničim nije obvezala svom poslodavcu dostavljati podatke o svom cijepljenju, niti se obvezala pristupati bilo kakvim medicinskim testiranjima, ista nije htjela postupiti po neosnovanom i samovoljnom zahtjevu tuženika kojim se zadire u njenu privatnost te je stoga odbila postupiti po neosnovanom zahtjevu tuženika koji joj je nakon toga zabranio pristup njenom radnom mjestu i time joj oduzeo pravo na rad. Tuženik nema nikakvo pravo zahtijevati od tužiteljice dostavu bilo kakvih podataka o njenom zdravstvenom stanju nakon što je zasnovan predmetni radni odnos, kao što od iste nema ni pravo tražiti obavljanje bilo kakvih medicinskih testova. Isto tako, tužiteljica nije dužna takve podatke dostavljati tuženiku niti je dužna pristupati na medicinska testiranja obzirom da takvi postupci nisu ugovoreni međusobnim ugovorom o radu. Takve obveze tužiteljice ne proizlaze niti iz važećeg Zakona o radu, koji je lex specialis kad su u pitanju međusobne obveze radnika i poslodavca, slijedom čega je takav postupak tuženika u potpunosti nezakonit. Osim toga, tuženik ne traži od svih zaposlenika testiranje na SARS-CoV-2 virus čime pojedine zaposlenike diskriminira po osnovi njihovog odabira zaštite vlastitog zdravlja, a koja odluka je svakako privatne naravi i poslodavac nema nikakvo pravo zadirati u privatnost svojih zaposlenika. Nadalje, pozivanje poslodavca na Odluke Stožera civilne zaštite potpuno je neosnovano budući se radni odnos između zaposlenika i poslodavca ne uređuje odlukama tog Stožera kao niti odlukama bilo kojeg drugog tijela budući se ovdje radi o ugovornom odnosu koji nastaje, mijenja se i prestaje isključivo voljom, odnosno radnjama, ugovornih strana. Isto tako, valja napomenuti da tuženik traženjem od tužiteljice predočenje potvrda o njenom cijepljenju ili o njenom zdravstvenom stanju te zahtjev tuženika da se tužiteljica podvrgne testiranju na SARS-CoV-2 virus ne predstavljaju samo kršenje odredbi međusobno sklopljenog ugovora o radu između poslodavca i zaposlenika, već Ustavom Republike Hrvatske zagarantiranog prava radnika na rad te ustavnih odredbi o zabrani diskriminacije, kao i međunarodnih konvencija o zaštiti ljudskih prava koje je Republika Hrvatska ratificirala te samog Zakona o radu. Tužiteljica je do sada, a tijekom cjelokupnog trajanja ove pandemije uredno obavljala sve svoje poslove bez ikakvih testova ili potvrda o cijepljenju. Osim toga, tužiteljica je potpuno zdrava osoba koja se tijekom trajanja ove pandemije cijelo vrijeme pridržava svih epidemioloških mjera, a nema nikakvih simptoma ne samo Covid-19 bolesti, već niti jedne druge bolesti. Navodi da se medicinskom dokumentacijom opravdava izostanak s posla radi bolovanja, a ne pristup poslu radi rada. Stoga je svako poslodavčevo zahtijevanje predočenja medicinske dokumentacije kao i zahtijevanje testiranja zdravih radnika kako bi im se omogućio pristup njihovom radnom mjestu potpuno nezakonito, slijedom čega tužiteljica nije dužna postupati po takvim zahtjevima tuženika niti je takve zahtjeve svog poslodavca dužna prihvaćati. Dakle, tuženik je taj koji je tužiteljici zabranio pristup poslu, a tužiteljica je ta koja je svako jutro došla na posao kojom prilikom bi joj tuženik onemogućio pristup njenom radnom mjestu. Stoga su činjenični navodi pobijane Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 21.12.2021. u potpunosti neistiniti, a takva odluka pravno neosnovana i nezakonita pa stoga predlaže utvrditi izvanredni otkaz ugovora o radu nezakonitim i nedopuštenim te da tužiteljici radni odnos kod tuženika nije prestao tuženikovom Odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 21. prosinca 2021. i Odlukom o Zahtjevu za zaštitu prava od 29. studenog 2021., kao i naložiti tuženiku da tužiteljicu vrati na rad na radno mjesto konzervatora-restauratora savjetnika u Odsjek za tekstil, Odjela za tekstil, papir i kožu, Službe za pokretnu baštinu. Tužiteljica potražuje i troškove parničnog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da navode tužbe pobija u cijelosti. Ističe da je tužiteljici 22. prosinca 2021. uručena Odluka o izvanrednom otkazu. Odluci o izvanrednom otkazu ugovora o radu prethodio je neopravdani izostanak s posla tužiteljice koji je započeo 9. prosinca 2021. Toga dana, tužiteljica je došla do ulaza u poslovni prostor tuženika, no nije ušla u njega. Tijekom naredna dva dana tužiteljica je i dalje nastavila neopravdano izostajati sa svog radnog mjesta, odnosno dolazila je do ulaznih vrata u poslovni prostor tuženika (Ilica 44, Zagreb). Nakon tri uzastopna dana neopravdanog izostanka s radnog mjesta tuženik je tužiteljici uručio pisano upozorenje na njene obveze iz radnog odnosa. Po primitku tog upozorenja, tužiteljica nije opravdala svoj izostanak s radnog mjesta u periodu od 9. do 13. prosinca 2021. te je nastavila s istom povredom obveze iz radnog odnosa. Protekom još tri uzastopna radna dana nedolaska na svoje radno mjesto, ne opravdavajući svoj izostanak, 17. prosinca 2021. tužiteljici je uručeno pismeno s upozorenjem na obveze iz radnog odnosa kojim se upozorava da neopravdani izostanak s radnog mjesta u uzastopnom trajanju od šest radnih dana predstavlja osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa, zbog koje će tuženik morati donijeti odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu. Tužiteljici je ostavljen rok od tri dana radi ostvarivanja prava na obranu. Svoju pisanu obranu, tužiteljica je dostavila 20. prosinca 2021., no u njoj nije navela razlog za odbijanje predočenja propisanog dokumenta točkom VI. Odluke, niti je opravdala svoj izostanak. Tuženik je slijedom navedenog donio Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu 21. prosinca 2021., koja je 22. prosinca 2021. uručena tužiteljici. Tužiteljica je 31. prosinca 2021. podnijela zahtjev za zaštitu prava u kojem također nije navela ni razlog za odbijanje predočenja propisanog dokumenta niti razlog izostanka s posla, zbog čega je tuženik bio prisiljen ostati pri svojoj odluci. Osporava navode tužbe navodeći da zahtjev tuženika za opravdanjem izostanka tužiteljice s posla nije neosnovan niti samovoljan, već legitiman i u skladu s pozitivnim propisima koji su na snazi u Republici Hrvatskoj. Navodi da je Stožer Civilne zaštite Republike Hrvatske donio 12. studenog 2021. Odluku o uvođenju posebne sigurnosne mjere obveznog testiranja dužnosnika, državnih službenika i namještenika, službenika i namještenika u javnim službama, službenika i namještenika u lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi te zaposlenika trgovačkih društava i ustanova (NN 121/2021) (dalje u tekstu: "Odluka"), s početkom primjene 16. studenog 2021. Tuženik, kojem je osnivač Vlada Republike Hrvatske, po ustrojstvenom obliku predstavlja javnu ustanovu te je temeljem čl. 12. Odluke poslodavac na kojeg se Odluka primjenjuje i obvezan je osigurati njezinu provedbu. Stoga je tuženik 16. studenog 2021. počeo s njenom primjenom prema kojoj je u točki VI. propisano: "Osobe iz točke I. i V. ove Odluke koje odbiju testiranje odnosno odbiju predočiti EU digitalnu COVID potvrdu ili drugi odgovarajući dokaz, ne mogu ulaziti i boraviti u službenim prostorijama". S navedenom Odlukom je tužiteljica više puta bila upoznata kao i upozorena na moguće posljedice nepoštivanja postupanja sukladno istoj. S obzirom da Tuženica nije predočila dokaz u smislu navedene odredbe Odluke koji bi joj omogućio da uđe i boravi u službenim prostorijama tuženika, a time i ispunjava svoje radne obveze iz radnog odnosa, a niti je svoj izostanak u trajanju od 9 radnih dana opravdala valjanim razlogom, počinila je tešku povredu obveze iz radnog odnosa zbog koje nastavak radnog odnosa, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih strana, nije moguć. Nadalje, postupanje tuženika osim što je u skladu s Odlukom, također je i u skladu s ostalim primjenjivim odredbama važećih propisa, kao što su: članak 70. stavak 3. Ustava RH kojim je određeno je da je svatko dužan, u sklopu svojih ovlasti i djelatnosti, osobitu skrb posvećivati zaštiti zdravlja ljudi (…); članak 7. Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti (kojim je određeno da je "svaka pravna i fizička osoba obvezna postupati sukladno mjerama za zaštitu pučanstva od zaraznih bolesti određenih tim zakonom i propisima donesenim na temelju njega", pa slijedom toga i sukladno Odluci o proglašenju epidemije bolesti Covid-19 uzrokovana virusom SARS-CoV-2 ministra zdravstva, Klasa: 011-02/20-01/143, Ur.broj: 534-02-01-2/6-20-01 od 11. ožujka 2020. te relevantnim uputama Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo i odlukama Stožera civilne zaštite RH (sukladno čl. 47. st. 4. ZZP). Dakle, zahtjev tuženika prema tužiteljici da predoči dokaz koji bi joj omogućio ulazak i boravak u službenim prostorijama tuženika, nije bio samovoljan, već utemeljen na pozitivnim propisima Republike Hrvatske, koji je, u ovim neizvjesnim vremenima, nužno potrebno sagledati u kontekstu više propisa i obveze tuženika kao poslodavca da postupa u skladu s istima. Postupanje tuženika je također u skladu s propisima radnog prava, koji pružaju temelj za ovakvo postupanje tuženika jer propisuju obvezu poslodavca da vodi računa o zaštiti zdravlja i prevenciji rizika za život i zdravlje svojih djelatnika kako slijedi: člankom 7. st. 3. Zakona o radu poslodavac je dužan osigurati radniku uvjete za rad na siguran način i 4 način koji ne ugrožava zdravlje radnika, u skladu s posebnim zakonom i drugim propisima; člankom 8. ZR određeno je da su se u radnom odnosu poslodavac i radnik dužni pridržavati odredbi ovog i drugih zakona, međunarodnih ugovora koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom Republike Hrvatske i objavljeni, a koji su na snazi, drugih propisa, kolektivnih ugovora i pravilnika o radu; člankom 28. ZR propisana je obveza poslodavca da, u skladu s posebnim zakonima i drugim propisima i naravi posla koji se obavlja, organizira rad na način koji osigurava zaštitu života i zdravlja radnika; člankom 10. stavkom 7. Zakona o zaštiti na radu određeno je da zaštita na radu obuhvaća i ostale mjere za sprječavanja rizika na radu, sa svrhom uklanjanja čimbenika rizika i njihovih štetnih posljedica, a jedno od načela zaštite na radu sukladno članku 11. istog zakona jest i izbjegavanje rizika, odnosno sprječavanja rizika na njihovom izvoru. Iz svega navedenog razvidna je obveza tuženika kao poslodavca da osigura radnicima uvjete za rad na način koji ne ugrožava njihov život i zdravlje. Suprotno postupanje bilo bi protivno važećim propisima. S druge strane, i tužiteljica kao radnica također je dužna pridržavati se svih sigurnosnih i zdravstvenih mjera u skladu sa Zakonom o radu, Zakonom o zaštiti na radu te drugim važećim propisima, uključujući Zakon o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti kojim je propisana obveza postupanja u skladu s mjerama za zaštitu od zaraznih bolesti koje se propisuju tim zakonom ili propisima donesenim na temelju njega. U konkretnom slučaju, to je predočenje dokaza u smislu točke VI. Odluke koji omogućuje ulazak u prostorije gdje se nalazi njeno radno mjesto. Dakle, pored prava iz radnog odnosa, tužiteljica ima i obveze, koje je svojim postupanjem svjesno prekršila. Dalje navodi da što se tiče navoda tužiteljice da "nije dužna tuženiku kao poslodavcu podnositi podatke o svom zdravstvenom stanju" te da je "do sada uredno obavljala sve svoje poslove bez ikakvih testova ili potvrda o cijepljenju", oni su bespredmetni jer je tuženik nije niti tražio podatke o njenom zdravstvenom stanju koji bi izlazili iz okvira važećih propisa, a obveza predočenja odgovarajućeg dokaza za ulazak u službene prostorije sukladna je važećim odlukama nadležnih tijela. Navodi tužiteljice da tuženik pojedine radnike diskriminira po osnovi njihovog odabira zaštite vlastitog zdravlja također nije točna. Osim što je navod tužiteljice promašen, jer je za utvrđenje diskriminacije nužno postojanje neke od diskriminacijskih osnova navedenih u Zakonu o suzbijanju diskriminacije, što ovdje nije bio slučaj, tuženik nije ni na koji način, a vezano za primjenu Odluke diskriminirao svoje radnike. Tuženik je isto pravilo primijenio na sve svoje radnike, pa tako tužiteljicu nije ni na koji način stavio u nepovoljniji položaj u odnosu na ostale. Tužiteljica, kao i svi ostali radnici, bili su dužni za ulazak u službene prostorije tuženika predočiti EU digitalnu COVID potvrdu ili drugi odgovarajući dokaz o cijepljenju, preboljenju ili testiranju. Tužiteljica nije predočila niti jedan od navedenih dokaza, čime je sama sebi onemogućila ulazak u službene prostorije tuženika, a time i obavljanje posla koji je predmet radnog odnosa. Dakle, tužiteljica je znajući da će joj biti zabranjen pristup službenim prostorijama tuženika, sukladno Odluci, u skladu s kojom je tuženik dužan postupati, svjesno i namjerno onemogućila samoj sebi pristup svom radnom mjestu. Tužiteljica tijekom cijelog razdoblja neopravdanog izostanka s posla, kao i kasnije, u svom zahtjevu za zaštitu prava nije predočila niti jedan dokaz kojim bi opravdala svoj izostanak s posla, što predstavlja tešku povredu radnog odnosa, zbog koje nastavak radnog odnosa nije moguć. Imajući u vidu gore navedeni tijek događaja koji je prethodio izvanrednom otkazu ugovora o radu tužiteljici, razvidno je da je tuženik poduzeo sve zakonske mogućnosti kako bi zaštitio prava tužiteljice, istodobno se pridržavajući svih svojih zakonskih obveza. Kako tužiteljica unatoč tome nije opravdala svoj izostanak s posla, tuženik je zakonito otkazao ugovor o radu. Slijedom navedenog, tuženik predlaže tužbu tužiteljice u cijelosti odbiti te da mu se nadoknadi parnični trošak.

3. Sud je tijekom dokaznog postupka izvršio uvid u Odluku o Zahtjevu za zaštitu prava od 29. prosinca 2021., Zahtjev za zaštitu prava od 29. prosinca 2021., Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 21. prosinca 2021., saslušana je tužiteljica kao stranka u postupku, saslušan je zakonski zastupnik tuženika te je izvršen uvid u sudsku praksu.

4. Ocjenom provedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, dalje: ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti neosnovan.

5. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice kao bivšeg radnice tuženika da se izvanredni otkaz ugovora o radu od 21. prosinca 2021. utvrdi nedopuštenim i nezakonitim, da se utvrdi da radni odnos tužiteljice nije prestao Odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 21. prosinca 2021. i Odlukom o Zahtjevu za zaštitu prava tužiteljice od 29. prosinca 2021. te zahtjev tužiteljice za vraćanjem na rad kod tuženika na radno mjesto konzervatora-restauratora savjetnika u Odsjek za tekstil, Odjela za tekstil, papir i kožu, Službe za pokretnu baštinu.

6. U ovoj fazi postupka među strankama nije sporno:

- da je tužiteljica radila kod tuženika temeljem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme sklopljenog 21. studenog 1997. te da je kod tuženika u neprekinutom radnom odnosu od 1995. godine,

- da je 12. studenog 2021. Stožer Civilne zaštite Republike Hrvatske donio Odluku o uvođenju posebne sigurnosne mjere obveznog testiranja dužnosnika, državnih službenika i namještenika, službenika i namještenika u javnim službama, službenika i namještenika u lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi te zaposlenika trgovačkih društava i ustanova (NN 121/2021) (dalje u tekstu: Odluka), s početkom primjene 16. studenog 2021,

- da je tuženik javna ustanova te je temeljem čl. 12. citirane Odluke poslodavac na kojeg se Odluka primjenjuje i obvezan je osigurati njezinu provedbu,

- da je tuženik započeo sa provedbom Odluke te u skladu sa istom za ulazak i boravak u službenim prostorijama zahtijevao od zaposlenika dokaz o provedenom testiranju odnosno predočenje EU digitalne COVID potvrde ili drugi odgovarajući dokaz,

- da je tužiteljica 9. prosinca 2021. odbila pri ulasku u poslovne prostorije tuženika predočiti dokaz o provedenom testiranju odnosno EU digitalnu COVID potvrdu ili drugi odgovarajući dokaz,

- da je tuženik zbog navedenog odbio dozvoliti tužiteljici ulazak u poslovne prostorije tuženika,

- da je tužiteljica i dalje nastavila dolaziti do ulaznih vrata u poslovni prostor tuženika bez predočenja dokaza o provedenom testiranju odnosno EU digitalne

COVID potvrde ili drugog odgovarajućeg dokaza,

- da je tuženik nakon tri uzastopna dana neopravdanog izostanka sa posla uručio tužiteljici pisano upozorenje zbog kršenja obveza iz radnog odnosa,

- da je protekom još tri uzastopna radna dana u kojim tužiteljica neopravdano izostala sa posla uputio tužiteljici pismeno s upozorenjem da neopravdan izostanka s radnog mjesta u uzastopnom trajanju od šest radnih dana predstavlja osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa,

- da je tužiteljici ostavljen rok od tri dana za iznošenje obrane te da je tužiteljica iznijela svoju pisanu obranu,

- da je tuženik prije donošenja osporene Odluke proveo savjetovanje sa sindikalnim povjerenikom koji kod tuženika ima prava i obveze radničkog vijeće, koji se suglasio sa odlukom poslodavca

- da je tuženik 21. prosinca 2021. donio Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu zbog osobito teške povrede obveza iz radnog odnosa koja je uručena tužiteljici 22. prosinca 2021.,

- da je tužiteljica 31. prosinca 2021. protiv Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu uložila Zahtjev za zaštitu prava,

- da je tuženik Odlukom od 17. siječnja 2022. odbio zahtjev tužiteljice za zaštitu prava iz radnog odnosa i potvrdio Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu te

- da je tužiteljica u zakonskom roku propisanim odredbom čl. 133. Zakona o radu (NN br. 93/14, 127/17, 98/19 dalje: ZR) zatražila zaštitu svojih prava podnošenjem ove tužbe.

7. Sporno je li Odluka tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu s obrazloženjem razloga iste dopuštena i zakonita,

8. Uvidom u Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 21. prosinca 2021. utvrđeno je da se istom tužiteljici, zaposlenoj kod tuženika na radnom mjestu konzervatora-restauratora savjetnika, izvanredno otkazuje ugovor o radu na neodređeno vrijeme sklopljen 21. studenog 1997. zbog osobito teške povrede obveza iz radnog odnosa. Istaknuto je da je prije donošenja odluke provedeno savjetovanje sa sindikalnim povjerenikom sindikata koji kod poslodavca ima prava i obveze radničkog vijeća, a koji se sa donošenjem odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu suglasio pisanim putem 19. prosinca 2021.

U obrazloženju navedene Odluke je navedeno da je Stožer Civilne zaštite Republike Hrvatske donio Odluku o uvođenju posebne sigurnosne mjere obveznog testiranja dužnosnika, državnih službenika i namještenika, službenika i namještenika u javnim službama, službenika i namještenika u lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi te zaposlenika trgovačkih društava i ustanova (NN 121/2021) (dalje u tekstu: "Odluka"), s početkom primjene 16. studenog 2021, da je točkom VI Odluke propisano "Osobe iz točke I. i V. ove Odluke koje odbiju testiranje odnosno odbiju predočiti EU digitalnu COVID potvrdu ili drugi odgovarajući dokaz, ne mogu ulaziti i boraviti u službenim prostorijama“, da je tuženik, kojem je osnivač Vlada RH, obveznik primjene navedene Odluke te da je tuženik započeo s primjenom iste 16. studenog 2021., da je tuženik najavio svim djelatnicima početak primjene Odluke službenom e-uputom od 15. studenog 2021., da je istoga dana održan sastanak na kojem je tužiteljica iskazala da ne želi pri ulasku u poslovni prostor tuženika, tj. dolasku na svoje radno mjesto predočiti dokument propisan točkom VI Odluke, da je tuženik predložio tužiteljici korištenje preostalog dijela godišnjeg odmora iz 2021. s čime se tužiteljica usuglasila, međutim da je tužiteljica 17. studenog 2021. došla do ulaza u poslovni prostor tuženika u Z., gdje je njeno radno mjesto, te

da zbog neposjedovanja dokumenta propisanog točkom VI Odluke tužiteljica nije smjela ući u poslovni prostor, da su na njen zahtjev pozvani djelatnici Ministarstva , da je događaj prošao mirno te se tužiteljica odlučila nastaviti koristiti svoje pravo na godišnji odmor, da se tužiteljica, nakon što je iskoristila pravo na preostale dane godišnjeg odmora iz 2021., trebala vratiti na rad 9. prosinca 2021. te da je toga dana došla do ulaza u poslovni prostor tuženika, u Z.,

gdje se nalazi njeno radno mjesto te da zbog neposjedovanja dokumenta propisanog točkom VI. Odluke nije smjela ući u predmetni prostor pa se sa dva svjedoka uputila prema poslovnom prostoru tuženika na lokaciji Z., s obzirom da je u tom poslovnom prostoru mjesto rada pročelnika te je ispred prostora tuženika na navedenoj lokaciji tražila da se sačini službena zabilješka, što je učinjeno. Nadalje je navedeno da je tužiteljica naredna dva dana nastavila neopravdano izostajati sa svog radnog mjesta, odnosno dolazila je do ulaznih vrata u poslovni prostor. Nakon tri uzastopna dana neopravdanog izostanka s radnog mjesta poslodavac je tužiteljici uručio pisano upozorenje na njene obveze iz radnog odnosa. Po primitku tog upozorenja, tužiteljica nije opravdala svoj izostanak s radnog mjesta u periodu od 9. do 13. prosinca 2021. te je nastavila s istom povredom obveze iz radnog odnosa. Protekom još tri uzastopna radna dana nedolaska na svoje radno mjesto, ne opravdavajući svoj izostanak, 17. prosinca 2021. tužiteljici je uručeno pismeno s upozorenjem na obveze iz radnog odnosa kojim se upozorava da neopravdani izostanak s radnog mjesta u uzastopnom trajanju od šest radnih dana predstavlja osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa, zbog koje poslodavac mora donijeti odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu. Tužiteljici je ostavljen rok od tri dana radi ostvarivanja prava na obranu, da je svoju pisanu obranu tužiteljica dostavila 20. prosinca 2021. putem e-pošte, a 21. prosinca 2021. istu je osobno uručila pročelniku, da u pisanoj obrani tužiteljice nije naveden razlog za odbijanje predočenja propisanog dokumenta točkom VI. Odluke. Stoga, a obzirom da je predmetni dokument obavezan za ulaz u sve poslovne prostore poslodavca, tj. za dolazak na sva radna mjesta te shodno tome obavljanje poslova zbog kojih je sklopljen ugovor o radu, njegovim nepredočenjem je radnica samoj sebi onemogućila ispunjavanje obveza iz radnog odnosa, a ujedno je poslodavcu time onemogućila ostvarivanje poslovnih planova, čija je posljedica gubitak povjerenja poslodavca u radnicu. Nastavno iznesena obrana ne može utjecati na odluku poslodavca o donošenju Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu s tužiteljicom.

9. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je bila zaposlena kod tuženika na radnom mjestu konzervator-restaurator, savjetnik a kod tuženika je radila od 1995. do dana donošenja osporene odluke. Osporenu odluku smatra nezakonitom i nedopuštenom iz razloga navedenih u tužbi pri čijim navodima ostaje u cijelosti. Prije donošenja osporene oduke uredno je dolazila svaki dan na posao u predviđeno vrijeme, a poslodavac ju je sprječavao da uđe u poslovne prostorije. Istaknula je da u njenom ugovoru o radu nije ugovorena obveza da je dužna podvrgnuti se bilo kakvim testiranjima niti se obvezala da će se cijepiti protiv određenih bolesti. Poslodavac joj nakon što joj je objasnio razloge zbog kojih ne može ući u prostorije tuženika nije omogućio da svoj posao obavlja od kuće niti da uzme neplaćeni godišnji odmor. Svi zaposlenici koji su imali važeće potvrde su mogli dolaziti na posao dok je zaposlenicima koji nisu imali važeće potvrde to bilo onemogućeno. Smatra da je stvar njene osobne odluke da odlučuje o svome zdravlju i svom tijelu. Trenutno nije zaposlena. Pred kraj radnoga odnosa kod tuženika radila je na radnom mjestu voditelj odsjeka za tekstil, vodila je određeni projekt te je koordinirala radom čitavog odsjeka, radila je konkretno s umjetninama. Smatra da je svoj posao mogla uredno obavljati i od kuće budući da je takav način organizacije rada bio dozvoljen i za vrijeme potresa jer je zgrada tuženika bila oštećena. Za vrijeme rada od kuće nije imala dozvolu nositi umjetnine kući već je od kuće provodila istraživački rad pa smatra da je tako mogla raditi i naknadno. Navela je da joj je poslodavac omogućio testiranje o trošku tuženika.

10. Iz iskaza zz tuženika B.M. proizlazi da tuženik predstavlja javnu ustanovu čiji je osnivač Vlada RH. U cijelosti ostaje pri svim navodima iz odgovora na tužbu posebice kod navoda opisanog postupka koji je prethodio donošenju osporene odluke. Također ponavlja da je tuženik u konkretnom slučaju postupao sukladno odluci Civilne zaštite RH. Tuženik je sukladno navedenoj odluci postupao identično prema svim zaposlenicima te je svim zaposlenicima bilo omogućeno testiranje na raznim lokacijama sve o trošku tuženika. U vrijeme donošenja osporene odluke on nije bio ravnatelj tuženika te mu nije poznato je li tužiteljica tražila da joj se zbog izvanrednih okolnosti omogući rad od kuće. Smatra da tužiteljica nije mogla svoj posao obavljati od kuće zbog toga što je kod tuženika strogo zabranjeno iznošenje umjetnina iz prostorija zavoda. Točno je da je nakon potresa kod tuženika na odjelu na kojem je radila tužiteljica bio organiziran rad od kuće zbog oštećenja zgrade ali to je trajalo nekih mjesec dana. Nije mu poznato niti da li je tužiteljica tražila da joj se omogući neplaćeni godišnji odmor iz navedenog razloga. Za vrijeme kada je na odjelu tužiteljice bio organiziran rad od kuće nije bilo dozvoljeno iznošenje umjetnina iz prostorija zavoda te je tada zaposlenicima bilo dano da rade na drugim poslovima koji nisu bili primarni ali u tom trenutku je to bio jedini mogući način organizacije rada. Za vrijeme dok je zbog potresa rad kod tuženika bio organiziran od kuće tužiteljica i drugi zaposlenici toga odjela nisu mogli u punom obimu obavljati poslove svoga radnog mjesta. Smatra da nije postojala mogućnost drugačije organizacije rada za tužiteljicu u vrijeme donošenja osporene oduke. Nije sporno da je tužiteljica prije donošenja osporene odluke uredno dolazila na posao svaki dan. Kod tuženika postoji sindikalni povjerenik, a ne zna da li je isti savjetovan prije donošenja osporene odluke. Može samo iskazati da je savjetovanje s sindikalnim povjerenikom inače redovna procedura kod tuženika u sličnim situacijama. Na pitanje je li bilo moguće da se u konkretnom slučaju napravi preraspodjela radnog vremena u odnosu na zaposlenike koji nisu cijepljeni niti testirani na način da im se omogući rad od kuće kako bi provodili istraživački rad a drugim zaposlenicima koji su cijepljeni i testirani da im se omogući fizički rad s umjetninama iskazao je da isto nije bilo moguće budući da svaki zaposlenik radi na točno određenoj umjetnini ili vodi tim koji radi na točno određenoj umjetnini ali u svakom slučaju mora biti u doticaju s umjetninom.

11. Sud je u cijelosti prihvatio iskaze tužiteljice i zz tuženika budući su isti u bitnim dijelovima međusobno suglasni

12. Na utvrđenje valjanosti Odluke primjenjuje se odredba čl. 116. ZR kojom je propisano da poslodavac ima opravdani razlog za otkaz ugovora o radu, bez poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka, ako zbog osobito teške povrede obveza iz radnog odnosa ili zbog neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć. Ugovor o radu može se izvanredno otkazati samo u roku petnaest dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji (čl. 116. st. 2. ZR) te je na tuženiku, prema čl. 135. st. 3. ZR- teret dokazivanja opravdanog razloga za otkaz.

13. Tužiteljica u ovom postupku prije svega osporava Odluku tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu smatrajući da je tuženik svojim odlukama tužiteljici onemogućio dolazak na posao tako što joj je onemogućio pristup njenom radnom mjestu budući da je tuženik kao poslodavac uvjetovao tužiteljici kao zaposlenici pristup njenom radnom mjestu dostavom podataka o njenom zdravstvenom stanju vezanom za cijepljenje odnosno testiranjem na SARS-CoV-2 virus, a što je suprotno pravima i obvezama iz sklopljenog ugovora o radu. Smatra da se takvim zahtjevima poslodavca krši njeno pravo na rad i slobodu rada te da je pozivanja tuženika na Odluke Stožera civilne zaštite neosnovano.

14. Odlukom Stožera Civilne zaštite Republike Hrvatske o uvođenju posebne sigurnosne mjere obveznog testiranja dužnosnika, državnih službenika i namještenika, službenika i namještenika u javnim službama, službenika i namještenika u lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi te zaposlenika trgovačkih društava i ustanova (NN 121/21) propisano je da se, obzirom na ubrzano širenje i povećani rizik prijenosa bolesti COVID-19, radi zaštite pučanstva od zaraze i prijenosa te suzbijanja bolesti COVID-19, za vrijeme trajanja proglašene epidemije bolesti COVID-19, uvodi posebna sigurnosna mjera obveznog testiranja na virus SARS-CoV-2 dužnosnika, državnih službenika i namještenika, službenika i namještenika u javnim službama (na koje se primjenjuje propis kojim se uređuju plaće u javnim službama), službenika i namještenika u lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi te zaposlenika trgovačkih društava i ustanova čiji su osnivači Republika Hrvatska ili jedinice lokalne i regionalne (područne) samouprave ili Republika Hrvatska ili jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave u njima imaju većinski udio i zaposlenika trgovačkih društava koja su u većinskom vlasništvu trgovačkih društava u kojima Republika Hrvatska ili jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave imaju većinski udio te da testiranje osoba iz točke I. ove Odluke provodi prilikom dolaska na posao, najmanje dva puta u sedam dana. Točkom IV Odluke je propisano da osobe iz točke I. ove Odluke dokazuju da su testirane na virus SARS-CoV-2, odnosno da su cijepljene ili preboljele bolest COVID- 19, predočenjem EU digitalne COVID potvrde ili predočenjem drugog odgovarajućeg dokaza o cijepljenju, preboljenju odnosno testiranju, kao i da su osobe iz točke I. ove Odluke obvezne EU digitalnu COVID potvrdu ili drugi odgovarajući dokaz o cijepljenju, preboljenju odnosno testiranju predočiti prilikom ulaska u službene prostorije na uvid osobi koju čelnik tijela, odnosno poslodavac za to ovlasti. Točkom VI. Odluke je propisano da osobe iz točke I. i V. ove Odluke koje odbiju testiranje odnosno odbiju predočiti EU digitalnu COVID potvrdu ili drugi odgovarajući dokaz, ne mogu ulaziti i boraviti u službenim prostorijama.

15. Tužiteljica tijekom postupka ne spori da je odbila predočiti EU digitalnu COVID potvrdu ili drugi odgovarajući dokaz o cijepljenju, preboljenju odnosno testiranju, kao i da se odbila testirati. Također tužiteljica ne spori da je tuženik javna ustanova, čiji je osnivač Vlada RH te da predstavlja poslodavca na kojeg se primjenjuje Odluka Stožera Civilne zaštite. Tuženik tijekom postupka ističe da je kao poslodavac na kojeg se primjenjuje Odluka Stožera Civilne zaštite bio obvezan osigurati njenu provedbu, a s kojom provedbom je započeo 16. studenog 2021. pri tome posebno ističući da je točkom VI Odluke propisano da osobe iz točke I. i V. ove Odluke koje odbiju testiranje odnosno odbiju predočiti EU digitalnu COVID potvrdu ili drugi odgovarajući dokaz, ne mogu ulaziti i boraviti u službenim prostorijama te da je tužiteljicu sa navedenom Odlukom upoznao više puta, kao i na moguće posljedice nepoštivanja postupanja sukladno istoj.

16. Protivno stavu tužiteljice ovaj sud smatra da tuženik provedbom Odluke Stožera Civilne zaštite RH nije ograničio njezino pravo na rad i slobodu rada, već je to pravo zbog važnih razloga, zdravlja ljudi, samo uvjetovano ispunjenjem određenih uvjeta koje je propisalo ovlašteno tijelo svojom Odlukom koja je bila na snazi i koju je tuženik bio obvezan primijeniti i provoditi te koje je tužiteljica bez većih poteškoća i troškova mogla ispuniti. Člankom 58. Ustava je propisano da se svakome jamči pravo na zdravstvenu zaštitu u skladu sa zakonom, dok Zakon o zdravstvenoj zaštiti ("Narodne novine" br. 100/18., 125/19., 133/20. i 147/20.) svakoj osobi omogućuje ostvarenje najviše moguće razine zdravlja uz obvezu brige o vlastitom zdravlju i neugrožavanje zdravlja drugih. Članak 58. Ustava nužno je sagledati zajedno s člankom 69. stavkom 2. Ustava kojim je propisano da je svatko dužan, u sklopu svojih ovlasti i djelatnosti, osobitu skrb posvećivati zaštiti zdravlja ljudi. U situaciji proglašene epidemije zarazne bolesti osobna odgovornost pojedinca je povećana, jer je to nužno za sprečavanje širenja zaraze u te je potrebna pojačana društvena odgovornost koja počiva na načelu solidarnosti. To podrazumijeva da su i građani sami dužni poduzimati sve propisane mjere kako bi smanjili mogućnost širenja zaraze na minimum. To ujedno znači da je zaštita vlastitog zdravlja u ustavnom poretku Republike Hrvatske postavljena ne samo kao moralna već i kao pravna obveza svake osobe, pa tako i tuženika kao poslodavca tužiteljice. Člankom 28. Zakona o radu, propisana je obveza poslodavca da, u skladu s posebnim zakonima i drugim propisima osigura rad i radniku osigura uvjete za rad na siguran način i na način koji ne ugrožava zdravlje radnika. Zakonom o zaštiti na radu ("Narodne novine" br. 71/14., 118/14. - ispravak, 94/18. i 96/18. - ispravak) uređuje se sustav zaštite na radu sa svrhom unaprjeđivanja sigurnosti i zaštite zdravlja radnika i osoba na radu, sprečavanja ozljeda na radu, profesionalnih bolesti i bolesti u vezi s radom.

17. U okolnostima povećanog rizika od širenja i prijenosa zarazne bolesti, zbog koje su i donesene Odluke tuženika o provođenju odluke Civilnog stožera RH kako bi se smanjio rizik prijenosa zaraze, odluka zaposlenika da ne predoči bilo koji od mogućih dokaza da je za svoju radnu okolinu siguran, predstavlja činjenicu koja može utjecati na ugovorni odnos s poslodavcem. Naime, po stavu ovog suda tuženik je opravdano donio odluku o provođenju Odluke Civilnog stožera RH kojom se radi zaštite pučanstva od zaraze i prijenosa te suzbijanja bolesti COVID-19, za vrijeme trajanja proglašene epidemije bolesti COVID-19, uvodi posebna sigurnosna mjera obveznog testiranja na virus SARS-CoV-2.

18. Navedene mjere nisu diskriminatorne, jer je radnicima tuženika ostavljena mogućnost izbora, cijepljenje koje je dostupno i besplatno ili testiranje koje se provodi prije dolaska na posao na trošak tuženika. Zahtjev da se obvezno testiraju osobe koje nisu cijepljene i koje nisu preboljele bolest COVID-19 u ovom slučaju ima objektivno i razumno opravdanje. Osporena mjera ima legitiman cilj i razmjerna je u smislu da je uspostavljena pravedna ravnoteža između interesa zajednice i poštovanja prava i sloboda pojedinaca, pa se dakle ne radi se o nezakonitoj diskriminaciji u smislu čl. 14. Ustava niti navedeno predstavlja prekomjerni teret za zaposlene. Zakonom o radu su regulirani radno pravni odnosi u RH, a njime se reguliraju temeljna prava i obveze radnika i poslodavaca, temeljem sklopljenog ugovora o radu, a člankom 1. ZR je propisana primjena i drugih pranih propisa pa tako i predmetne Odluke Stožera, a sve u svezi članka 7.stavak 3. ZR-a koji propisuje obvezu poslodavca za osiguranje uvjeta za rad na siguran način tako da se ne ugrožava zdravlje i život. Valja napomenuti da je tuženik bio dužan poštivati obveze propisane Odlukom Stožera, obzirom na ubrzano širenje i povećani rizik prijenosa bolesti COVID-19, uz omogućavanje odabira tužiteljici koji od načina provjere na bolest Covida želi odabrati, a koju je mogućnost tužiteljica odbila.

19. Stoga u situaciji kada tužiteljica nije poštovala odluku tuženika o predočenju EU digitalne COVID potvrde ili drugog odgovarajućeg dokaza o cijepljenju, preboljenju odnosno testiranju, kao i da se odbila testirati, to je opravdano tužiteljici zapriječen ulazak u poslovne prostorije tuženika te je tuženik sve daljnje izostanke tužiteljice opravdano tretirao kao neopravdane. Iz provedenih dokaza nesporno je utvrđeno da tužiteljica zbog činjenice što je odbila dati na uvid EU digitalnu COVID potvrdu ili drugi odgovarajući dokaz o cijepljenju, preboljenju odnosno testiranju, kao i da se odbila testirati, nije dolazila na posao devet uzastopnih radnih dana niti je svoj izostanak sa radnog mjesta opravdala valjanim razlozima pa je time počinila tešku povredu obveze iz radnog odnosa zbog koje nastavka radnog odnosa više nije moguć. Naime, ovaj sud je utvrdio da je tuženik opravdano zapriječio ulazak tužiteljici u poslovne prostorije gdje je tužiteljica radila te na taj način tužiteljica nije dolazila na posao i nije obavljala poslove svog radnog mjesta, i to sve iz neopravdanih razloga.

20. Prema čl. 7. st. 1. ZR temeljna obveza radnika je obavljati preuzeti posao prema uputama poslodavca u skladu s naravi i vrstom rada. Nadalje prema čl. 8. ZR radnik se u radnom odnosu dužan pridržavati odredbi Zakona o radu i drugih Zakona odnosno propisa. Kada radnik ne postupa na navedeni način, odnosno ponaša se suprotno zakonu poslodavac zbog toga s pravom gubi povjerenje u njega. Prema citiranim propisima a i prema odredbama Ugovora o radu koji je tužiteljica sklopila sa tuženikom jedna od osnovnih obveza je redoviti dolazak na posao pa se slijedom toga svaki izostanak s posla mora opravdati. Poslodavac nije dužan trpjeti u radnom odnosu radnika koji se grubo ne pridržava svojih obveza iz radnog odnosa u kojeg zbog toga opravdano nema povjerenje. Neopravdani izostanak s posla u trajanju od čak devet radnih dana uzastopno, zbog čega je nedvojbeno došlo do problema i poremećaja u procesu rada, neprihvatljivo je ponašanje u smislu odredbi Zakona o radu koje reguliraju prava i obveze stranaka radnog odnosa te grubo kršenje obveza iz radnog odnosa koje nije moguće popraviti pa nastavak radnog odnosa tužiteljice kod tuženika nakon toga više nije moguć. Slijedom navedenog je opravdan zaključak tuženika da se odbijanjem postupanja u provedbi Odluka Stožera civilne zaštite, ima smatrati teškim kršenjem obveza iz radnog odnosa i to nedolaskom na posao, a što je isključivo odluka tužiteljice, jer nije postupila u skladu s mjerama za provedbu gore navedene odluke, pa je sud utvrdio da je odluka tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu zakonita i dopuštena.

21. Nadalje, treba navesti da tužiteljica neosnovano tijekom postupka iznosi stav da je tuženik za vrijeme dok su na snazi posebne sigurnosne mjera obveznog testiranja na virus SARS-CoV-2, mogao i trebao napraviti preraspodjelu rada te tužiteljici omogućiti rad od kuće. Ovo stoga što je takva odluka tuženika isključivo njegova autonomna odluka, za koju je tuženik utvrdio da nema razloga ni uvjeta za donošenje iste, niti isto utječe na zakonitost i dopuštenost donesene Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu.

22. Sud je odbio dokazni prijedlog tužiteljice da se od Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo pribavi podatka o broju osoba koje su cijepljene a zaražene SARS Covid virusom ili oboljele pd Covid 19 bolesti, kao nepotreban, budući da takvi podaci nisu od utjecaja na pravilno i potpuno utvrđivanje činjeničnog stanja u ovom postupku.

23. Slijedom svega navedenog valjalo je odbiti zahtjev tužiteljice za utvrđenjem nedopuštenosti iste kao i za utvrđenjem da radni odnos nije prestao, budući je isti prestao upravo navedenom Odlukom o izvanrednom otkazu Ugovora o radu. Budući da je predmetni otkaz dopušten, nije bilo uvjeta za primjenu odredbe čl. 124. st. 1. ZR-a, pa je odbijen i zahtjev tužiteljice za vraćanjem na posao. Stoga je odlučeno kao pod točkom I. izreke ove presude.

24. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a, prema kojoj je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci naknaditi troškove. S obzirom da je tužiteljica izgubila parnicu, dužna je, temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a, tuženiku naknaditi troškove parničnog postupka, dok je zahtjev tužiteljice za naknadom troška odbijen. Tuženiku je, u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a, a prema odredbama važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, dalje OT), priznat trošak jednokratne nagrade za zastupanje u iznosu od 200 bodova (Tbr. 7/2 OT), a što uz vrijednost boda od 1,99 eura/ 15,00 kn, uvećano za PDV od 25% (Tbr. 42 OT) trošak tuženika sveukupno iznosi 497,71 eura/ 3.750,00 kn. 25. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 1. lipnja 2023.

Sutkinja:

Danijela Marotti Andrić, v.r.

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi pismeno, u 4 primjerka, putem ovog suda.

DNA:

1. punomoćniku tužiteljice

2. punomoćniku tuženika