Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 7 Gž-1162/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Andrine Raspor Flis, predsjednika vijeća, Ane Gradišek, člana vijeća i suca izvjestitelja i Željke Rožić Kaleb, člana vijeća, u pravnoj stvari prvo tužitelja D. Š., OIB: …, iz Z., drugo tužiteljice J. Z., OIB: …, iz Z., i treće tužiteljice N. Š., OIB: …, iz Z., svi zastupani po punomoćnici B. Ć., odvjetnici u Z., protiv tuženika C. b. d.d., OIB: …, Z., zastupanog po punomoćnici M. M., odvjetnici iz Odvjetničkom društvu M. i partneri u Z., radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4627/18-39 od 19. prosinca 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 31. svibnja 2023.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4627/18-39 od 19. prosinca 2022. u pobijanom dijelu pod toč. I. izreke kojim je utvrđeno da su pljenidba i prijenos sredstava s računa tužitelja prema zahtjevu tuženika za izravnom naplatom predanom Financijskoj agenciji Z. 9. srpnja 2018. temeljem ovršne isprave i to presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu br. P-1599/00 od 24. veljače 2011. koja je postala pravomoćna 5. studenog 2014., nedopušteni preko iznosa 3.706,33 Eur[1] /27.925,32 kn te u dijelu pod toč. II. izreke

II. Preinačava se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4627/18-39 od 19. prosinca 2022. u dijelu pod toč. I. izreke kojim se utvrđuje da su pljenidba i prijenos sredstava sa računa tužitelja prema zahtjevu tuženika za izravnom naplatom predanom Financijskoj agenciji Z. 9. srpnja 2018. temeljem ovršne isprave i to presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu br. P-1599/00 od 24. veljače 2011. koja je postala pravomoćna 5. studenog 2014., nedopušteni za iznos od 3.706,33 Eur/27.925,32 kn i sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja za proglašenje pljenidbe i prijenos zaplijenjenih novčanih sredstava tužitelja nedopuštenim za iznos od 3.706,33 Eur/27.925,32 kn.

III. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„I. Utvrđuje se da su pljenidba i prijenos sredstava sa računa tužitelja prema zahtjevu tuženika za izravnom naplatom predanom Financijskoj agenciji Z. 9. srpnja 2018. temeljem ovršne isprave i to presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu br. P-1599/00 od 24. veljače 2011. koja je postala pravomoćna 5. studenog 2014., nedopušteni.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi I-tužitelju, II-tužiteljici i III-tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 84.853,00 kn/11261,93 EUR1, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 19. prosinca 2022. pa do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29. st. 2. i st. 8. Zakona o obveznim odnosima, u roku od 15 dana.“

2. Presudu pobija tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže, preinačiti pobijanu presudu i odbaciti tužbu, te naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka, podredno ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Nisu pobijanom presudom ni postupkom koji joj je prethodio počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22- u daljnjem tekstu ZPP) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

5. Predmet spora je zahtjev za proglašenje nedopuštenim pljenidbe i prijenosa sredstava s računa tužitelja prema zahtjevu tuženika za izravnom naplatom predanom Financijskoj agenciji, temeljem ovršne isprave i to presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu br. P-1599/00 od 24. veljače 2011. koja je postala pravomoćna 5. studenog 2014.

6. U ovom predmetu nije sporno da su tužitelji zakonski nasljednica R. Š., te da je presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1599/00 od 24. veljače 2011. njihov prednik u obvezi, platiti tuženiku iznos od 308.473,19 kn s pripadajućim zateznim kamatama kao i troškove parničnog postupka u iznosu od 17.927,50 kn, te da je ista presuda postala pravomoćna i ovršna dana 25. studenog 2014.; da je tuženik, kao ovrhovoditelj dana 9. srpnja 2018. podnio zahtjev za izravnu naplatu novčane tražbine temeljem presude P-1599/00 od 24. veljače 2011., a tužitelji su 3. rujna 2018. u postupku broj Ovr-6065/2018 podnijeli prijedlog radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenim kao i prijedlog radi odgode prijenosa novčanih sredstava te je u istom postupku odbijen njihov prijedlog za odgodu, a zaključkom od 11. rujna 2018. upućeni su pokrenuti ovu parnicu iz razloga propisanih odredbom čl. 50. st. 1. toč. 9. Ovršnog zakona (Narodne novine br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17- u daljnjem tekstu OZ); nije sporno da su tužitelji, na ime duga, isplatili tuženiku iznos od 80.583,86 kn, a koji iznos predstavlja visinu naslijeđenog dijela, te da je stalni sudski vještak Ž. Ž. utvrdio da procijenjena tržišna vrijednost nekretnina koje je naslijedio I. tužitelj iznosi 18.318,00 kn, a vrijednost koju je naslijedila II. tužiteljica iznosi 18.318,00 kn, te da je vrijednost naslijeđene imovine znatno manja od iznosa za koji je pokrenuta ovrha.

7.1. Temeljem ovih nespornih činjenica, a pozivajući se na odredbu čl. 139. st. 3. Zakona o nasljeđivanju (Narodne novine br. 48/03, 163/03, 35/05, 127/13, 33/15, 14/19) kojom je propisano da nasljednici odgovaraju za dugove ostavitelja samo do visine vrijednosti naslijeđene imovine, a kako su tužitelji u konkretnom slučaju s osnova duga isplatiti tuženiku iznos od 80.583,86 kn i time podmirili svoju obvezu prema tuženiku, to prvostupanjski sud zaključuje kako su ispunjeni uvjeti iz čl. 50. st. 1. toč. 9. OZ, te predmetnu pljenidbu i prijenos u postupku izravne naplate utvrđuje nedopuštenom.

7.2. Što se tiče primjene materijalnog prava i pasivne ovršne odgovornost nasljednika za dugove ostavitelja ona je regulirana odredbom čl. 139. st. 1. ZN tako da odgovornost za dugove ostavitelja ex lege prelazi na nasljednike trenutkom smrti ostavitelja, ako ih ima više odgovaraju solidarno, u smislu čl. 139. st. 4. ZN, zbog čega je rješenje o nasljeđivanju, uz ovršnu ispravu koja glasi na ostavitelja (glede obveze na namirenje), dovoljna osnova za utemeljenje tužiteljeve odgovornosti za namirenje dugovanja iz ovršne isprave.

7.3. Dakle, u situaciji kada je odgovornost nasljednika za obveze ostavitelja regulirana samim zakonom to neosnovano žalitelj daje svoje viđenja obima te odgovornosti.

8. Osporavajući prvostupanjsku presudu tuženik navodi kako prvostupanjski sud nije dao razloge, zbog čega nije odbacio tužbu, obzirom je za odlučivanje u ovom predmetu trebao biti nadležan ovršni sud, a to iz razloga jer se na prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim, primjenjuju odredbe OZ o žalbi protiv rješenja o ovrsi i to čl. 50. i 53. OZ, ali ne i čl. 52. OZ kojim je propisano upućivanje u parnicu povodom žalbe. Nadalje, tuženik navodi kako su tužitelji u potpunosti preuzeli pravnu poziciju svoga pokojnog oca te su oni kao univerzalni sukcesori postali i procesni sukcesori još 24. ožujka 2011. (u trenutku smrti njihovog prednika), te su mogli u predmetnom parničnom postupku, u kojem je donesena presuda Poslovni broj P-1599/00 od 24. veljače 2011. žalbom pa i izvanrednim pravnim lijekovima isticati svoj prigovor visine naslijeđene imovine, a što su propustili učiniti, te žalitelj smatra kako tužitelji, svoj prigovor visine naslijeđene imovine ne mogu sada s uspjehom isticati. Žalitelj navodi kako je vrijednost naslijeđene imovine veća od onog što su tužitelji podmirili.

9.1. Pogrešno tuženik smatra da se u konkretnom slučaju, kad su tužitelji kao ovršenici u postupku izravne naplate, upućeni u parnicu, odnosno kada nije sukladno njihovom prijedlogu kojim traže donošenje rješenja o proglašenju nedopuštenim pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava donijeto rješenje već su temeljem takvog prijedloga upućeni na parnicu u kojoj je i donijeta presuda i proglašena nedopuštenom pljenidba i prijenos novčanih sredstava, ne može primijeniti odredba čl. 52. OZ, obzirom je propisano da se na prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim, primjenjuju odredbe OZ o žalbi protiv rješenja o ovrsi, a ne i odredba čl. 52. OZ kojim je propisano upućivanje u parnicu.

9.2. Ovdje treba navesti kako u ovom predmetu nije sporno da su tužitelji, kao nasljednici pokojnog R. Š. dana 31. kolovoza 2018. isplatili tuženiku iznos od 80.583,86 kn, te su u ovršnom postupku poslovni broj Ovr-6065/2018, isticali žalbeni razlog iz čl. 50. st. 1. toč. 9. OZ, radi kojeg su tužitelji u smislu odredbe čl. 210. OZ i podnijela prijedlog za proglašenje nedopuštenim pljenidbe i prijenosa i zbog kojeg razloga su upućeni u parnicu protiv tuženika.

9.3. Pritom je potrebno ukazati i na pravno shvaćanje zauzeto na sastanku predsjednika građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela VSRH od 21. studenog 2018. na kojem je zauzet stav da je sud ovlašten temeljem čl. 52. st. 3 OZ uputiti ovršenika u parnicu i kada je on podnio prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim iz čl. 210. OZ.

10.1. Iz spisa nesporno proizlazi da su tužitelji parnični postupak preuzeli u fazi žalbe, odnosno nakon donošenja prvostupanjske presude (24. veljače 2011.) i proteka roka za žalbu, pa stoga neosnovano navodi tuženik, kako su prigovor iz čl. 139. ZN tužitelji mogli isticati u parničnom postupku. Sama činjenica da nisu podnijeli prijedlog za ponavljanje postupke, ne dovodi u pitanje njihovo pravo da pokrenu ovu parnicu na koju su upućeni zaključkom prvostupanjskog suda.

10.2. Prvostupanjski sud navodi da prema odredbi čl. 139. ZN, nasljednik odgovara za ostaviteljeve dugove do visine vrijednosti naslijeđene imovine, s time da na visinu vrijednosti naslijeđene imovine i vrijednost ostaviteljevih dugova koje je nasljednik već podmirio sud pazi samo na prigovor nasljednika. Kad ima više nasljednika, oni odgovaraju solidarno za ostaviteljeve dugove i to svaki do visine vrijednosti svog nasljednog dijela, a dugovi ostavitelja dijele se razmjerno njihovim nasljednim dijelovima, osim ako je oporukom drugačije određeno. Ovdje je potrebno naglasiti da ovršna isprava glasi na prednika tužitelja, te je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da tužitelji, kao zakonski nasljednici R. Š., za njegove dugove, odgovaraju do visine vrijednosti naslijeđene imovine.

10.3. Iz nalaza i mišljenja te dopune nalaza vještaka Ž. Ž., na koji stranke nisu imale primjedbi, proizlazi da je zadatak bio procijeniti vrijednost nekretnina na dan smrti ostavitelja R. Š. Vještak je utvrdio da tržišna vrijednost dijela prvo tužitelja procijenjena na dan 24. ožujka 2011. iznosi 18.318,00 kn, a drugo tužiteljice 18.318,00 kn. Nakon dopunskog očitovanja vještaka stranke su prihvatile nalaz vještak, no tuženik je i dalje ostao kod prigovora da tužitelji nisu dokazali vrijednost naslijeđene imovine.

11. Međutim, tužitelji su tijekom postupka dostavili sudu dokumentaciju iz koje je razvidna vrijednost pokretnina koje su naslijedili i to: sredstva iz fonda HPB- 69.340,49 kn (list 38-39 spisa), novčana sredstava na računima Z. b., ukupno – 531,69 kn (list 41-43 spisa), sredstava od prodaje motornog vozila – 2.000,00 kn (list 45-46 spisa). Vrijednost pokretnina iznosi ukupno 71.873,18 kn.

12. Vrijednost nekretnina, nakon dopunskog očitovanja vještaka iznosi ukupno 36.636,00 kn, odnosno 18.318,00 kn za prvo tužitelja i 18.318,00 kn za drugo tužitelja (a ne ukupno 8.709,48 kn, kako je utvrđeno nalazom koji su tužitelji izradili prije podnošenja tužbe). Tako bi ukupna vrijednost naslijeđene imovine iznosila 108.509,18 kn, a ne 80.583,86 kn kako je to utvrdio prvostupanjski sud.

13. Kako su tužitelji nesporno platili tuženiku iznos od 80.583,86 kn, a prvostupanjski sud je utvrdio da je to vrijednost naslijeđene imovine, to je utvrđena pljenidba i prijenos sredstava s računa tužitelja prema zahtjevu tuženika za izravnom naplatom, nedopuštenom.

14. Međutim, tijekom postupka je utvrđeno da vrijednost naslijeđene imovine iznosi ukupno 108.509,18 kn, te je valjalo djelomično prihvatiti žalbu tuženika te preinačiti prvostupanjsko rješenje u dijelu u kojem je proglašena pljenidba i prijenos novčane tražbine nedopuštenom za iznos od 27.925,32 kn, te temeljem odredbe čl. 373.a st.

1. toč. 2. ZPP riješiti kao u izreci ove presude.

15.1. Preinačenjem prvostupanjske presude, tužitelji su u pogledu visine zahtjeva uspjeli u sporu s 91,50%, a tuženik s 8,50%. Kako je tužitelj u pogledu osnove uspio s 91,50%, to je ukupno uspio u parnici s 183%, a tuženik s 17%. Taj se postotak dijeli sa dva (osnov i visina), te je tužitelj uspio u sporu s 91,5%, a tuženik s 8,5% Kad se oduzme uspjeh tuženika od uspjeha tužitelja, tužitelji su u parnici uspjeli s 83%.

15.2. Tužitelji u parnici nisu uspjeli samo s manjim dijelom svoga zahtjeva, a zbog čega nisu nastali posebni troškovi, to je temeljem odredbe čl. 154. st. 5. ZPP odluka o troškovima postupka ostala nepromijenjena.

16. Kako je tuženik sa žalbom uspio samo u neznatnom dijelu (8,50%), to mu nije priznat niti trošak žalbenog postupka.

U Zagrebu 31. svibnja 2023.

Predsjednik vijeća

Andrina Raspor Flis, v.r.