Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 37. Gž-103/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sabine Dugonjić kao predsjednika vijeća, Jasenke Grgić kao suca izvjestitelja i Jadranke Matić kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Đ. P. iz Z., OIB:…, (kao sljednice iza dr. S. P. iz Z.) koju zastupa punomoćnica V. V., odvjetnica u R., protiv tužene Republike Hrvatske koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Z., Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2840/22-85 od 15. studenoga 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 31. svibnja 2023.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužene i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P- 2840/22-85 od 15. studenoga 2022. u pobijanom dijelu pod t.I. izreke.

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužene za naknadu troškova postupka u povodu žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja je naloženo tuženoj da isplati tužiteljici iznos od 74.000,00 USD u protuvrijednosti u kunama po prodajnom tečaju ovlaštene banke u mjestu ispunjenja, sa zateznom kamatom od 9. listopada 2000. do isplate i da joj naknadi parnični trošak u iznosu od 203.190,00 kn/26.967,95 eura (t.I.). Odbijen je zahtjev tužiteljice za isplatu zatezne kamate na dosuđenu glavnicu za razdoblje od 5. srpnja 1996. do 8. listopada 2000. (t.II.).

2. Protiv prvostupanjske presude tužena je izjavila žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjenčnog stanja i pogrešne primjene materijalnoga prava (čl. 353. st.1.t.2. i t.3. Zakona o parničnom postupku - NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07- Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14- Odluka USRH, 70/19, 80/22, dalje: ZPP), predloživši njeno preinačenje i prihvaćanje tužbenog zahtjeva, uz naknadu troškova postupka.

3. Žalba nije osnovana.

4. Nije osnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, sadržajem žalbenih navoda žaliteljica i ne ističe ikakve konkretne nepravilnosti i nedostatke utvrđenja odlučnih činjenica koje u pretežnom dijelu nisu niti sporne jer proizlaze iz isprava u spisu.

5. Iz nespornih i utvrđenih činjenica proizlazi:

6. Prednik tužiteljice, sada pokojni dr. S. P., dana 4. rujna 1995. sklopio je, kao zajmodavac, ugovor o zajmu sa V. Č. iz Z. kao zajmoprimcem, za iznos od 74.000 USD, sa rokom vraćanja od 10 mjeseci i ugovorenom kamatom od 2% mjesečno. Radi osiguranja tražbine ugovoreno je i založno pravo na suvlasničkom dijelu nekretnine zajmoprimca, ½ stambene zgrade u Z.

7. Nekretnina tada nije bila upisana kao vlasništvo zajmoprimca ali je bila donesena pravomoćna sudska presuda kojom je naloženo izdavanje tabularne isprave za uknjižbu njegovog suvlasništva, doneseno je rješenje o izvršenju te presude koje se nalazilo na provedbi u zemljišnoknjižnom odjelu pod brojem Z-4176/94.

8. Dana 7. listopada 1995. tužitelj je po punomoćniku, preporučenom pošiljkom, poslao prijedlog za uknjižbu založnog prava Zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda Zagreb, koji je zaprimljen 9. listopada 1995. ali je proslijeđen na rješavanje tadašnjem izvršnom odjelu istoga suda pod br. I-4557/95.

9. Razlog prosljeđivanja podneska izvršnom odjelu je sadržaj prijedloga, u kojem su kao stranke naznačene zajmodavac kao vjerovnik i zajmoprimac kao dužnik. U dijelu pod t.I prijedloga iznesene su tvrdnje o vanknjižnom vlasništvu dužnika na predmetnoj nekretnini, pravomoćnoj presudi temeljem koje je doneseno rješenje o izvršenju koje se nalazi na provedbi pod br. Z-4176/94 te molba vjerovnika da se ta uknjižba provede. Pod t.II sadržan je prijedlog za uknjižbu založnog prava temeljem priloženog ugovora o zajmu, citirane presude i z.k. izvatka.

10. Postupajući u predmetu I-4557/95 na tadašnjem izvršnom odjelu sudski savjetnici su pismeno pozivali punomoćnika tužitelja da pristupi radi razjašnjena prijedloga, dva puta je pristupio njegov odvjetnički vježbenik koji se, potpisom bilješke u spisu, obvezao pismeno očitovati (24. studenoga 1995. i 16. travnja 1996.) što nije učinio. Iz podataka u spisu (priložen izvršni spis) proizlazi da je izvršen uvid u spis u kojem je V. Č. zatražio uknjižbu prava vlasništva koji tada još nije bio riješen, te je spis kalendiran, a proslijeđen je zemljišnoknjižnom odjelu 16. lipnja 1998., kada je utvrđeno da je dužnik uknjižen kao suvlasnik predmetne nekretnine, te je 23. lipnja 1998. u zemljišnoj knjizi stavljena plomba pod brojem Z-12125/98.

11. Međutim, zajmoprimac je međuvremenu prodao predmetnu nekretninu trećoj osobi koja se uknjižila kao vlasnik u predmetu Z-12125/98, prije stavljanja plombe po prijedlogu prednika tužiteljice, zbog čega je rješenjem od 20. studenog 2000. odbijen njegov prijedlog za ovrhu na istoj nekretnini, podnesen 27. prosinca 1999.

12. Nesporno je da je tražbina prednika tužiteljice iz ugovora o zajmu dospjela 5. srpnja 1996.

13. Predmet spora je zahtjev za naknadu štete počinjene, kako tvrdi tužiteljica, nezakonitim i nepravilnim radom djelatnika suda koji se očituje u propuštanju stavljanja plombe u z.k.ul. br. 2839 k.o. Grad Z. odmah po zaprimanju njegovog prijedloga sudu, u upućivanju prijedloga na postupak izvršnom odjelu iako je bio adresiran na zemljišnoknjižni odjel i potom zadržavanju na izvršnom odjelu bez razloga gotovo tri godine.

14. Odlučujući o odgovornosti tužene, prvostupanjski sud je pravilno kao mjerodavnu materijalnopravnu odredbu imao u vidu čl. 74.st.2. Zakona o sudovima (NN br. 3/94, 100/96, dalje:ZS) čl. 72. Zakona o državnim službenicima i namještenicima (NN br. 74/94, 86/94, 7/95,) i čl. 13. Zakona o sustavu državne uprave (NN br. 75/93) prema kojima država odgovara za štetu koja je posljedica njihovog nepravilnog ili nezakonitog rada. Nezakonit rad je postupanje suprotno zakonu, drugom propisu ili općem aktu a nepravilan rad je činjenje ili nečinjenje suprotno uobičajenom ili propisanom načinu obavljanja djelatnosti. Uz to, u pogledu daljnjih pretpostavki odgovornosti za štetu cijenio je i one propisane odredbom čl.154.st.1. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 53/91, 73/94, 7/96, 112/99, dalje:ZOO), među njima i postojanje uzročne veze između štetnog događaja kao uzroka i nastale štete kao posljedice.

15. Prigovor zastare tražbine je odbijen pravilnom primjenom odredbe čl. 376. ZOO jer je utvrđeno da je prednik tužiteljice za otuđenje nekretnine trećoj osobi od strane dužnika saznao 21. svibnja 1988. a tužba je podnesena 6. listopada 2000. tj. unutar trogodišnjeg roka od saznanja za štetu i odgovornu osobu.

16. Nadalje, uvažavanjem i stava Vrhovnog suda Republike Hrvatske u rješenju Rev-x 1140/17-2 od 5. veljače 2019., prvostupanjski sud pravilno zaključuje da je iz sadržaja podneska prednika tužiteljice od 9. listopada 1995. upućenog zemljišnoknjižnom odjelu bilo jasno da je upućen zemljišnoknjižnom odjelu radi uknjižbe založnog prava, jasno je bio vidljiv predmet uknjižbe i tražbina koja se osigurava i knjižni prednik, sukladno odredbi paragrafa 21. Zakona o zemljišnim knjigama koja se kao pravno pravilo primjenjuje na temelju odredbe čl. 2. Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. (NN br. 73/91) istovjetne s odredbom čl. 40. Zakona o zemljišnim knjigama (NN br. 91/96, 68/98, 137/99, 114/00, dalje:ZZK). Stoga su službenici Općinskog suda u Zagrebu pogrešno postupili kada taj prijedlog nisu zaprimili kao zemljišnoknjižni već kao ovršni i zbog toga nije u zemljišnoj knjizi, sukladno odredbi paragrafa 103. i 102. Pravilnika za vođenje zemljišnih knjiga od 17. veljače 1931. odmah učinjena vidljivom činjenica podnošenja prijedloga a što je u konačnici, nastavno, nakon otuđenja nekretnine, onemogućilo namirenje tražbine tužitelja kao vjerovnika.

17. U postupku je bilo sporno i postojanje relevantne uzročne veze propusta suda i nemogućnosti namirenja tražbine prednika tužiteljice zbog činjenice da je on imao mogućnost provedbe ovrhe neovisno o tome što nije bilo upisano založno pravo na nekretnini i što nekretnina tada u zemljišnoj knjizi nije bila upisana kao vlasništvo zajmoprimca.

18. Naime, iz priloženog ugovora o zajmu (list 8. spisa) proizlazi da je zajmoprimac u čl. 5. dao izjavu da se na temelju toga ugovora može provesti prisilno izvršenje za slučaj da zajam o dospijeću ne bude vraćen, potpis dužnika je ovjeren kod javnog bilježnika.

19. U smislu odredbi čl. 21.Ovršnog zakona (NN br. 57/96, dalje:OZ) koji je stupio na snagu 11. kolovoza 1996. ovršna isprava je uz ostalo, i ona koja je zakonom određena kao ovršna isprava (tako i odredba čl. 16.t.3. Zakona o izvršnom postupku – NN 53/91, 91/92, dalje:ZIP) Prema odredbi čl. 54. i 59. Zakona o javnom bilježništvu (NN br. 78/93, 29/94, dalje:ZJB) ovršna isprava je i privatna isprava na kojoj je javni bilježnik ovjerio potpis dužnika i koja sadrži izjavu dužnika da se na temelju te isprave može, radi ostvarenja dužne činidbe, nakon dospjelosti obveze, neposredno provesti ovrha.

20. Iz utvrđenih činjenica proizlazi da je ugovor o zajmu sklopljen 4. rujna 1995., u vrijeme dospijeća tražbine predstavljao je valjanu ovršnu ispravu (izvršnu ispravu) za pokretanje postupka prisilnog ostvarenja tražbine, neovisno o uknjižbi založnog prava jer ono kao takvo nije nužna pretpostavka mogućnosti i dopustivosti ovrhe niti prema odredbama ZIP-a niti prema odredbama OZ. I onaj ovrhovoditelj koji nema založno pravo na nekretnini koja je predmet ovrhe, stječe zabilježbom ovrhe pravo na namirenje (čl. 144. ZIP-a i čl. 79. OZ) svoje tražbine iz vrijednosti nekretnine i za slučaj da treća osoba kasnije stekne na istoj nekretnini pravo vlasništva.

21. Niti okolnost da zajmoprimac kao dužnik nije u vrijeme dospijeća bio upisan kao vlasnik nekretnine nije bila zapreka za pokretanje postupka ovrhe, kraj nesporne činjenice da je raspolagao pravomoćnom sudskom presudom podobnom za upis njegovog prava vlasništva na predmetnoj nekretnini. Naime, prema odredbama 142. ZIP-a i čl. 77. OZ, uz prijedlog za ovrhu (izvršenje) vjerovnik je morao priložiti izvadak iz zemljišne knjige kao dokaz upisanog prava vlasništva dužnika odnosno ovršenika ili ispravu podobnu za upis toga prava.

22. Zbog izloženih razloga u dosadašnjem tijeku postupka, ovaj sud je presudom od 20. travnja 2021. potvrdio prvostupanjsku presudu od 22. srpnja 2020. kojom je odbijen tužbeni zahtjev, zaključivši, uz ostalo, da je nemogućnost ovrhe na predmetnoj nekretnini, nakon što ju je dužnik prodao trećoj osobi, posljedica propusta prednika tužiteljice da pravovremeno, po dospijeću tražbine, podnese prijedlog za ovrhu, što je on učinio tek 27. prosinca 1999., nakon prodaje nekretnine trećoj osobi i uknjižbi njenog prava u zemljišnoj knjizi. Uz to je zaključeno da nije dokazan iznos štete.

23. Budući da su odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske (dalje:US RH) od 13. travnja 2022. ukinute citirane presude, prvostupanjski sud je ovdje pobijanom presudom o navedenom spornom pitanju uzročne veze kao i odgovornosti samog tužitelja za štetu te iznosa štete odlučio prihvaćanjem stajališta iz te odluke, koja opširno navodi u obrazloženju, što kao pravilno prihvaća ovaj sud imajući u vidu odredbe čl. 31.st.1. i čl. 77.st.2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (NN br. 99/99, 29/02, 49/02).

24. Polazeći od stajališta izloženih u citiranoj odluci US RH (kojima se taj sud poziva i na pojedine odluke Europskog suda za ljudska prava) predniku tužiteljice ne može se pripisati odgovornost za štetu zbog toga što nije odmah po dospijeću tražbine pokrenuo ovršni postupak temeljem valjane ovršne isprave kojom je raspolagao i što se tijekom tri godine nije odazvao na pozive ovršnog odjela suda da otkloni nejasnoće prijedloga.

25. Naime, iz tih stajališta proizlazi, u bitnome:

- u sudskim postupcima o nezakonitom ili nepravilnom radu državnih tijela odlučna okolnost o kojoj sudovi moraju voditi računa je dostupnost odgovarajuće naknade štete, vodeći računa da se pogreške državnih tijela moraju tumačiti u korist oštećenog pojedinca a ne na njegovu štetu

- da država odgovara za propuste u vođenju zemljišnih knjiga koji se reflektiraju na imovinska prava pojedinaca neovisno o tome je li u pitanju previd ili pogreška, rizik bilo koje pogreške snosi država i one se ne mogu otklanjati na štetu pojedinca

-u postupcima o nezakonitom ili nepravilnom radu državnih tijela ocjena sudova mora sadržavati razloge o naravi pogreške državnog tijela i njezinim posljedicama za pojedinca kako i ocjenu ponašanja tog pojedinca, u odlukama mora biti uspostavljena pravična ravnoteža između interesa pojedinca i javnog interesa koji je posrijedi, sudovi moraju primjereno obrazložiti razlog na kojima temelje odluke

- u situaciji kada je prednik tužiteljice s pouzdanjem u zemljišne knjige podnio zemljišnoknjižni prijedlog za koji se ne može tvrditi da je bio bez ikakve osnove, ne može se smatrati da je pokazao nedostatak dužne pažnje samo zato što nije odmah po dospijeću tražbine podnio prijedlog za ovrhu na suvlasničkom dijelu nekretnine, tj. iskoristio drugo prikladno pravno sredstvo čija se nužnost mogla uvidjeti sagledavajući njegovu situaciju tek naknadno, iscrpljenje toga pravnog sredstva je postalo relevantno tek naknadno, nakon propusta suda da u zemljišnoj knjizi upiše barem plombu podnesenog prijedloga ili uknjiži založno pravo

- iz sadržaja prijedloga prednika tužiteljice od 7. listopada 1995. nije proizlazilo da je tražbina iz ugovora o zajmu postala izvršiva (niti je o tome priložena potvrda javnog bilježnika), stoga nisu postojale procesne pretpostavke za postupanje ovršnog odjela suda kao po prijedlogu za osiguranje tražbine prisilnim zasnivanjem založnog prava, takav prijedlog nije stavljen formalno ni u biti, prednik tužiteljice nije mogao njime navesti taj odjel da pretpostavi da bi bio nadležan za postupanje niti je dao razlog za upućivanje “poziva za odmah”, ništa nije opravdavalo zadržavanje prijedloga u ovršnom odjelu i njegovo neupućivanje zemljišnoknjižnom odjelu u razdoblju od tri godine

- čak i da 1995. nije postojala zakonska norma koja bi sud ovlašćivala na upis plombe zaprimljenog prijedloga za uknjižbu založnog prava, dvojbeno je bi li to otklonilo odgovornost tužene i u odsustvu propusta suda jer na temelju čl. 1. Konvencije i čl.1. Protokola br.1. uz Konvenciju država odgovara za povredu pozitivne obveze da osigura djelotovoran pravni (zakonski) okvir i djelotvorna pravna sredstva za zaštitu imovinskih prava

26. Također, prema načelnom stajalištu USRH u citiranoj odluci, primijenjenom na konkretan slučaj, kada je u pitanju dokazivanje iznosa štete, neodlučna je okolnost da prednik tužiteljice nije pokušao namiriti tražbinu na drugoj imovini zajmoprimca. Naime, u konkretnom slučaju pravni prednik tužiteljice je zahtijevao naknadu zbog nemogućnosti namirenja tražbine osigurane založnim pravom, iz vrijednosti zaloga, nemogućnost namirenja iz vrijednosti zaloga nastupila je zbog propusta suda da upiše plombu zaprimljenog prijedloga i kasnije provede uknjižbu založnog prava u zemljišnim knjigama. Sporno založno pravo ni clausula exequendi iz ugovora o zajmu nisu ovlašćivali prednika tužiteljice da se namiri iz druge imovine zajmoprimca te on nije imao ovršnu ispravu na temelju koje bi mogao pokrenuti izvršni postupak već bi po dospijeću tražbine morao prvo voditi parnični postupak radi isplate u kojem bi ishodio takvu ispravu. Korištenje alternativnih pravnih sredstava namirenja vjerovnika nije zakonska obveza vjerovnika prije upisa založnog prava, njihovo je korištenje tek procesno ovlaštenje.

27. Također, propust dokazivanja procijenjene vrijednosti nekretnine u nekom neodređenom mjerodavnom razdoblju neodlučan je za ocjenu visine zahtjeva za naknadu štete jer se u ovršnom ostupku ne bi prodavala prema procijenjenoj vrijednosti niti bi se prednik tužiteljice namirivao u visini tog iznosa već prema konačnoj prodajnoj cijeni koja je postignuta na javnoj dražbi. Nametanjem tereta dokazivanja takvih spekulativnih okolnosti tužiteljici bi se nametnuo nemoguć standard dokazivanja i prekomjeran teret a u sporu o pravu na naknadu štete pojedinca oštećenog nepravilnim radom državnog tijela tumačenje okolnosti slučaja i mjerodavnog prava ne smiju ići na štetu pojednica.

28. Imajući u vidu izložena pravna shvaćanja, temeljem utvrđenih i nespornih činjenica, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnoga prava utvrdio da su ispunjene pretpostavke isključive odgovornosti tužene za naknadu štete kao i iznos štete koji u ovom slučaju odgovara iznosu nenamirene tražbine. Paušalne tvrdnje žaliteljice o odgovornosti prednika tužiteljice jer je isplatio zajam ne provjeravajući da li je upisano založno pravo u njegovu korist, kraj prethodno izloženih razloga, nije odlučna kao što nije odlučno da protiv službenika koji su radili na predmetu nije pokrenut stegovni postupak.

29. Pravilan je i zaključak o ništetnosti predmetnog ugovora o zjamu sklopljenog za stranu valutu. Naime, u vrijeme njegovog zaključenja kogentnim propisom je bilo zabranjeno pozajmljivanje strane valute (čl. 10.st.3. Zakona o osnovama deviznog sustava, deviznog poslovanja i prometu zlata – NN br. 91A/93, 36/98) pa je ugovor sklopljen protivno toj zabrani ništav (čl.103.ZOO). Stoga se iznos nenamirene tražbine iz ugovora i pripadajuće zatezne kamate, koja u ovom slučaju odgovara iznosu pretrpljene štete, ostvaruje temeljem odredbi čl. 104. ZOO i čl. 210. ZOO o vraćanju stečenog bez osnove te odredbe čl. 214. ZOO koja propisuje da savjesni stjecatelj mora platiti zateznu kamatu od podnošenja zahtjeva.

30. Odluka o troškovima postupka temelji se na pravilnoj primjeni odredbi čl. 154.st.1. i čl. 155. ZPP a zahtjev tužene za naknadu troškova postupka u povodu žalbe odbijen je primjenom odredbi čl. 166.st.1. i čl. 154.st.1. ZPP.

31. Slijedom izloženog, temeljem odredbi čl. 368.st.1. ZPP žalba tužene je odbijena kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu.

U Zagrebu, 31. svibnja 2023.

Predsjednik vijeća:

Sabina Dugonjić, v.r.