Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-757/2022-3

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Ksenije Dimec predsjednice vijeća, te Svjetlane Pražić sutkinje izvjestiteljice i Larise Gačanin članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Z. B. iz L., OIB: ..., zastupane po punomoćnici B. M. odvjetnici iz V., protiv tuženika Z. b. d.d., Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva M., K. i P. d.o.o. odvjetnicima iz Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući po žalbama stranaka, izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu, poslovni broj P 52/19-25 od 30. ožujka 2022., u sjednici vijeća održanoj 31. svibnja 2023.

r i j e š i o  j e

I Uvažavaju se žalbe tužiteljice Z. B. i tuženika Z. b. d.d., ukida se presuda Općinskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu, poslovni broj P 52/19 od 30. ožujka 2022. u cijelosti, te se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

II Odluka o trošku ostavlja se za kasniju presudu.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja, točkom I. izreke, utvrđene su ništetnim dio čl. 1. st. 2. Ugovora o namjenskom kreditu broj .... od 28. srpnja 2005. u kojem je ugovoreno: "Korisnik kredita se obvezuje iznos kredita iz prethodnog stavka vratiti, uz valutnu klauzulu,...", dio čl. 2. st. 1. u kojem je ugovoreno da je korisnik kredita dužan kreditoru platiti redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom ugovoru promjenjiva "u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama banke d.d.", dio čl. 2. st. 3. u kojem je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti kamate po dospijeću "sukladno Odluci o kamatnim stopama banke d.d., koje su promjenjive"..., dio čl. 7. st. 2. u kojem je ugovoreno: "Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.

Točkom II. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici u iznos od 16.582,26 eur[1] / 124.961,69 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, točkom III. izreke odbijen je dio zahtjeva tužiteljice za naknadu parničnog troška u iznosu od 238,90 eur / 1.800,00 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, točkom IV. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 3.178,71 eur / 23.950,00 kn u roku od 15 dana.

2.Prvostupanjsku presudu u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki III. izreke i u točki IV. izreke u dijelu u kojem joj nije dosuđen preostali zatraženi parnični trošak pobija tužiteljica iz žalbenog razloga sadržanog u čl. 353. st.1. t.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11,148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, u daljnjem tekstu: ZPP-a), istu presudu u točkama I. i II. izreke, te u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki IV. izreke u dosuđujućem dijelu, pobija tuženik iz svih žalbenih razloga sadržanih u čl. 353. st.1. ZPP-a.

3.Odgovori na žalbe nisu podneseni.

4.Žalbe stranaka su osnovane.

5.Ocjenjujući prvostupanjsku presudu u granicama žalbenih razloga parničnih stranaka, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2.,4.,8.,9.,13. i 14. ZPP-a, a na koje bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st.2. ZPP-a, kao ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. t.11. ZPP-a, jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se nije mogla ispitati.

6.Osnovano tuženik svojim navodima ukazuje na postojanje žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na odluke sadržane u točkama I. i II. izreke, a time i pogrešne primjene materijalnog prava iz razloga koji će se nastavno iznijeti.

7.Naime, iz rezultata dokaznog postupka za sada u bitnome proizlazi:

-da je prvotni tužitelj I. B. kao korisnik kredita te tuženik kao kreditor 28. srpnja 2005. sklopili Ugovor o kreditu br. ...., kojim je istome bio stavljen na raspolaganje kredit u iznosu od 154.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita, na rok od 84 mjeseca, da je ugovorena redovna kamatna stopa od 4,50 % godišnje; da je čl.1.2. Ugovora pored ostalog utvrđeno da se korisnik kredita obvezuje vratiti iznos kredita uz valutnu klauzulu; da je čl.2.st.1. Ugovora utvrđeno i to da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama kreditora; da je čl.2.t.3. Ugovora utvrđeno da se korisnik kredita obvezuje platiti kamate po dospijeću sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora; da je čl.7.t.2. Ugovora navedeno da za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora, korisnik kredita pristaje da kreditor snizi ili povisi iznos anuiteta te da se obvezuje plaćanje takvo izmijenjenog anuiteta;

-da je također ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF prema srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja, prvi anuitet da je iznosio 2.161,69 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a, da je tuženik tužitelju predao otplatni plan sukladno kojem je tužitelj očekivao da će se kretati rate kredita,

-da se kamatna stopa tijekom ugovornog razdoblja mijenjala od početne 4,50 % koja je vrijedila do 1. listopada 2007., pa 6,30 % koja je vrijedila do 1. veljače 2008., pa 6,80% koja je vrijedila do 1. srpnja 2009., pa 6,00% koja je vrijedila do 1. siječnja 2011., pa 5,75 % koja vrijedila do 1. srpnja 2011., pa 3,23% koja je vrijedila od 1. travnja 2014. pa nadalje,

-da je iz provedenog financijskog vještačenja vidljivo da razlika anuiteta uslijed jednostranog povećanja kamatne stope u odnosu na ugovorenu redovnu kamatu, te tečajne razlike valutne klauzule, iznosi ukupno 16.582,26 eur / 124.961,69 kn,

-da je u tijeku ove parnice došlo do subjektivne preinake na strani tužitelja, na način da je umjesto prvotnog tužitelja, temeljem Ugovora o prijenosu tražbine od 12. veljače 2021. u parnicu stupila sadašnja tužiteljica (supruga prvotnog tužitelja),

-da je iz iskaza svjedoka I. B.. (prvotnog tužitelja) razvidno da da je išao u banku s namjerom da digne kredit u iznosu od 100.000,00 eur-a u protuvrijednosti u kunama, da uopće nije razmišljao o CHF, niti je znao kako to funkcionira, da je bankarica bila ta koja mu je sugerirala da uzme kredit u CHF, da je sa njom razgovarao da je taj kredit zbog valutnog tečaja podložan promjeni, te da je i kamata podložna promjeni, da mu je sugerirano da uvjeti i kod drugih kredita s valutnom klauzulom manje-više isti, da mu bankarica nije dodatno pojašnjavala nikakve parametre vezano za promjenu kamatne stope. Nakon što mu je rata kredita porasla za 50%, da je odlazio u banku naći za to rješenje, odnosno neku olakšicu, no da ju nije dobio.,

-da je tuženik u odgovoru na tužbu na str.4. i 5. historijata, iznio svoje stajalište vezano za informiranost tužitelja prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, te kao dokaz predložio saslušanje osobnog bankara čije će podatke dostaviti naknadno, sa time da je na pripremnom ročištu od 12. ožujka 2021. na navedene okolnosti predložio saslušanje svjedoka K. P., koji dokaz prvostupanjski sud nije proveo.

8.1.Polazeći od ovakvih utvrđenja, prvostupanjski sud odbija kao neosnovan tuženikov prigovor zastare u odnosu na tražbinu tužiteljice u dijelu koji se odnos na isplatu, pozivajući se pri tome na čl. 225., 241., 323. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” broj 35/05 i dr., dalje ZOO-a), te ovaj sud u cijelosti prihvaća razloge kojima se rukovodio sud.

8.2.Nadalje, imajući u vidu utvrđenja i stajališta iznesena u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013. (dalje: P 1401/12), Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž 7129/13 od 13. lipnja 2014. (dalje: Pž 7129/13), Vrhovnog suda RH-a poslovni broj Revt 249/14 od 9. travnja 2015. (dalje: Rev 249/14), Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž 6632/17 od 14. lipnja 2018. (dalje: Pž 6632/17), te Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev 2221/18 od 3. rujna 2018. (dalje: Rev 2221/18), u dijelu u kojem je pravomoćno utvrđeno da su banke, uključujući i ovdje tuženika, sklapajući ugovore u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

Isto tako, utvrđuje da se nije pojedinačno pregovarale o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno da službenici banke nisu prilikom pregovaranja na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatnih stopa, da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope, da ugovorena kamatna stopa nije bila određena ni odrediva, da nije bila razumljiva, da tuženici nisu pojedinačno pregovarali ni o valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, da klijentima nisu na valjan način bile objašnjene posljedice takvih ugovornih odredbi, a da su banke bile svjesne tih rizika po korisnike kredita kao potrošače.

8.3.Vodeći računa o čl. 502.c. u svezi čl. 502.a. ZPP-a, te čl. 118. ZZP/07, pravno utemeljenim suda prvog stupnja smatra da je pored ostalih i tuženik, postupio protivno tada važećeg čl. 81., 82., 90. Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine” broj 96/03, dalje: ZZP-a/03), te čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine” broj 79/07 i dr., dalje: ZZP-a/07), pa zaključuje da su odredbe spornog Ugovora, kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, te valutna klauzula, ništetne, te odlučuje kao u točki I. izreke.

Shodno iznesenom, te prihvaćajući nalaz i mišljenje vještaka financijske struke, sud prvog stupnja u konkretnom slučaju utvrđuje da je tuženik bio nepošteni stjecatelj, pa primjenom čl. 1111. ZOO-a, da su ispunjene potrebne pretpostavke na strani tužiteljice, za isplatu 16.582,26 eur / 124.961,69 kn, dok o pravu tužiteljice na kamate odlučuje primjenom čl. 1115. u svezi sa čl. 29. ZOO-a.

Odluke o parničnom trošku temelje se na čl. 151. i 154. st.1. ZPP-a.

9.1.U kontekstu do sada izloženog, preuranjenim za sada drži ovaj sud prosudbu prvostupanjskog suda u dijelu koji se odnosi na informiranost- obavještenost tužitelja, kao potrošača - korisnika spornog kredita, o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi, obzirom na pozivanje na ranije citirane sudske odluke, a iz razloga koji će se nastavno iznijeti.

U svezi toga, ponajprije valja reći da iz stanja u spisu proizlazi pored ostalog da je tuženik u odgovoru na tužbu pored ostalog, predložio saslušanje svjedoka K. P.., osobe zadužene za sklapanje predmetnog ugovora, na okolnost razine informacija koje su bile pružene tužitelju o riziku sklapanja spornog ugovora, odnosno kako o promjenjivosti anuiteta u kunama, tako i o promjenama tečaja, da je tom kao i drugim iznesenim dokaznim prijedlozima ustrajao tijekom cijelog postupka, a koji dokazni prijedloge prvostupanjski sud nije prihvatio.

9.2.Obzirom na prednje, ovaj je sud, odlučujući o žalbenim tvrdnjama tuženika, imao u vidu odluku Ustavnog suda RH poslovni broj U-III.5458/21 od 30. lipnja 2022.

Naime, skreće se pažnja prvostupanjskom sudu da se presude donesene u kolektivnom sporu, temelje na primjeni testa poštenosti odredaba potrošačkih ugovora, točnije čl. 85. i 87. Zakon o zaštiti potrošača (“Narodne novine” broj 96/03, dalje: ZZP-a); čl. 99. i 102. (“Narodne novine” broj 79/07 i dr., dalje: ZZP-a/07), da je u kolektivnom sporu najprije utvrđeno, uvidom u predočene formularne (standardne) ugovore banaka i saslušanjem korisnika kredita te primjenom čl. 81. st. 2. i 3. ZZP- a/03 i čl. 96. st. 1. i 2. ZZP-a/07, da su posrijedi ugovorne odredbe o kojima potrošači nisu mogli pojedinačno pregovarati s bankama, budući da nisu imali nikakvog utjecaja na sadržaj odredaba standardnog ugovora o kreditu koje su unaprijed formulirale tužene banke, čak i kada bi dvojili o njihovom sadržaju ili zahtijevali dodatne informacije.

Iz tog razloga su sudovi dalje ispitivali jesu li osporene ugovorne odredbe, ako su bile jasne i uočljive u standardnom ugovoru o kreditu, potrošačima mogle biti i razumljive.

9.3. U postupku dokazivanja na glavnoj raspravi izvršen je uvid u formularne ugovore o kreditu, opće uvjete poslovanja, opće izjave banaka tijekom oglašavanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom vezanom uz tečaj švicarskog franka i promjenjivom kamatnom stopom, te su saslušani potrošači kako bi se ispitalo jesu li osporene ugovorne odredbe mogle biti razumljive prosječnom potrošaču i je li se posljedično tome moglo o istima pregovarati i tako utjecati na njihov sadržaj. S druge strane, odbijen je dokazni prijedlog za saslušanjem zaposlenika banaka na okolnosti obavijesti koje su davali potrošačima u postupku sklapanja pojedinačnih ugovora o kreditu, čemu su banke prigovarale u svim žalbenim fazama kolektivnog spora. Shodno tome, je presudom poslovni broj Pž-7129/13, pravomoćno okončan kolektivni spor o nepoštenosti (ništetnosti) ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na šest tuženih banaka (osim S. d.d.), a Visoki trgovački sud je utvrdio da nema bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog odbijanja izvođenja dokaza saslušanjem osobnih bankara.

9.4. Obrazloženjem presude poslovni broj Revt 249/14 razlozi koje je Visoki trgovački sud dao o predmetu kolektivnog spora nisu ni s čim dovedeni u pitanje, pri čemu je i Vrhovni sud u odnosu na sve odbijene dokazne prijedloge banaka ocijenio da nema bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 8., 220. i 221.a ZPP-a.

9.5.Nakon ukidne odluke Ustavnog suda poslovni broj U-III-2521/2015 i dr. od 13. prosinca 2016., u ponovljenom žalbenom postupku o nepoštenosti (ništetnosti) ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka i promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na S. d.d., Visoki trgovački sud iznova je razmatrao pitanje na koji način utvrditi predmet kolektivnog spora, a u vezi s žalbenim prigovorima banaka da na glavnoj raspravi nisu saslušani njihovi zaposlenici na okolnost obaviještenosti potrošača u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, Visoki trgovački sud je u presudi naveo da je u kolektivnom sporu bilo potrebno ispitati sadržaj javnih oglasa, promidžbenih poruka i obavijesti potrošačima koje su upućivale banke u općim komunikacijama, te saslušati korisnike kredita, kako bi se s aspekta standarda prosječnog potrošača ocijenilo jesu li potrošači bili obaviješteni o naravi, rizicima i ekonomskim posljedicama osporenih ugovornih odredaba, odnosno načinu određivanja novčane obveze, te na temelju tako izvedenih dokaza utvrditi da li su osporene ugovorne odredbe prosječnom potrošaču bile razumljive, dok obavijesti koje su banke davale pojedinim potrošačima u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnih ugovora o kreditu nisu predmet kolektivnog spora.

U pogledu odabira dokaza koji u kontekstu predmeta konkretnog kolektivnog spora, i stoga razlozima za odbijanje dokaznog prijedloga za saslušanjem zaposlenika banaka na ovu istu okolnost u kolektivnom sporu, Visoki trgovački sud obrazloženje koje nije dovedeno u pitanje presudom poslovni broj Rev 2221/2018.

10.1.Iz do sada iznesenog proizlazi da su sudovi u kolektivnom sporu zaključili da osporene ugovorne odredbe o kojima se nije moglo pojedinačno pregovarati, niti su prosječnom potrošaču razumljive uslijed izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su kroz tržišne komunikacije davale banke, uzrokuju znatnu neravnotežu u međusobnim pravima i obvezama.

Drugim riječima iz tih presuda proizlazi da su u kolektivnom sporu, pravomoćno utvrđene sljedeće okolnosti: (ne)razumljivost osporenih ugovornih odredaba prosječnom potrošaču zbog izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su kroz opće ili tržišne komunikacije davale banke; (ne)mogućnost pojedinačnog pregovaranja o njihovom sadržaju; te posljedično tome postojanje znatne neravnoteže u međusobnim pravima i obvezama.

10.2.Iz obrazloženja presude Vrhovnog suda poslovni broj Rev 3142/2018 od 19. ožujka 2019., u odnosu na prigovore banke da u pojedinačnom potrošačkom sporu nisu izvedeni dokazi na okolnosti "je li ugovorna odredba tužiteljici bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, je li se o istoj pojedinačno pregovaralo, te uzrokuje li znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti poštenja", izneseno je stajalište da "nižestupanjski sudovi nisu bili dužni u navedenom pravcu provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. ZZP-a u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP-a, a o čemu se radi u ovom slučaju.".

10.3.Ustavni sud RH u odluci poslovni broj U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020., u odnosu na prigovor banke da joj je neizvođenjem dokaza na okolnosti koje su pravomoćno utvrđene u kolektivnom sporu povrijeđeno pravo na jednakost oružja, prihvatio obrazloženje Vrhovnog suda, navodeći da je "Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto o pravnom pitanju o kojem je već jednom pravomoćno odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava nije potrebno izvoditi dokaze u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, pri čemu je Vrhovni sud imao u vidu narav i svrhu pravnih sredstava kolektivne zaštite potrošača"

10.4.Obzirom na prednje, iz do sada spomenutih presuda Visokog trgovačkog suda, donesenih u kolektivnom sporu, kao i presuda Vrhovnog suda, uključujući i onu poslovni broj Rev 3142/2018, proizlazi da predmet kolektivnog spora i dokazivanja u tom postupku nisu bile obavijesti koje su dane određenim potrošačima u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, zbog čega nisu izvedeni predloženi dokazi saslušanjem zaposlenika banaka.

Nastavno tome i Ustavni sud RH je u odluci poslovni broj U-III-4150/19 i dr., od 3. veljače 2021., razmatrajući prigovore banaka o nesaslušanju zaposlenika banaka u kolektivnom sporu na okolnost obaviještenosti potrošača o spornim ugovornim odredbama u postupku sklapanja ugovora, prihvatio da ti dokazi nisu morali biti izvedeni jer okolnosti na koje su predloženi nisu bile predmetom kolektivnog spora, odnosno nisu predstavljali odlučne dokaze koji bi utjecali na njegov ishod ili pravičnost. Iz tih razloga je utvrđeno da načelo procesne ravnopravnosti nije dovedeno u pitanje jer iskazi potrošača na kojima su se temeljile presude u kolektivnom sporu, izvedeni radi utvrđivanja razumljivosti osporenih ugovornih odredaba s aspekta prosječnog potrošača polazeći od obavijesti koje su banke dale potrošačima kroz opće tržišne komunikacije (javne izjave, oglasi i promidžbene poruke banaka), nisu upotrijebljeni radi utvrđivanja okolnosti obaviještenosti potrošača u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnih ugovora o kreditu, a na koju okolnost su banke predložile saslušanje svojih zaposlenika.

11.1.Slijedom svega do sada rečenog, proizlazi da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

Dakle, u slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora.

11.2. Protivno tome, ukoliko tuženoj banci ne bi bilo omogućeno dokazivanje da je određenom potrošaču u postupku sklapanja konkretnog ugovora o kreditu dala odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, unatoč tome što je na njoj teret dokazivanja te okolnosti, tada bi se odluka suda o nepoštenosti (ništetnosti) tih odredaba zbog povrede prava potrošača na obaviještenost, kao odlučnoj okolnosti za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva u pojedinačnim potrošačkim sporovima (a koja nije bila predmet utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu), temeljila na pravnoj presumpciji koja u nijednom sudskom postupku nije utvrđena jer tuženim bankama nije omogućeno dokazivanje o protivnom.

Drugim riječima, temeljile bi se na odlučnoj okolnosti o kojoj bankama ni u jednom sudskom postupku koji je bio proveden na razini redovnih sudova nije omogućeno dokazivanje, što bi bilo u suprotnosti s temeljnim postupovnim zahtjevima prava na jednakost oružja kako ga tumače i Europski sud za ljudska prava i Ustavni sud.

12. Primijenjeno na konkretan slučaj, to znači da u situaciji kada je tuženik od početka postupka, dakle već u odgovoru na tužbu, pored ostalog tvrdio da je tužitelju od strane tuženika, bilo dato dovoljno informacija temeljem kojih je mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak, te ga osvijestiti o promjenjivosti kamatne stope, na koju je spornu okolnost predložio saslušanje svoje dvije djelatnice, a istodobno je upravo na tuženiku bio teret dokaza o obaviještenosti potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora, te prvostupanjski sud smatra pravno irelevantnim spomenute dokazne prijedloge tuženika i kao takve ih odbija, nameće se zaključak da je pogrešno stajalište suda prvog stupnja u dijelu u kojem nije smatrao potrebnim provesti dokaz predložen po tuženiku - saslušanje djelatnice tuženika na prednje spomenute okolnosti.

Kada se doista ne bi prihvatili spomenuti dokazni prijedlozi tuženika doista ne bi prihvatili, to bi značilo da se pobijana presuda o tužbenim zahtjevima tužiteljice, temelji na okolnosti koja zapravo nikad nije bila utvrđena niti ju je tuženik-banka mogla dokazivati, ni u kolektivnom, ni u pojedinačnom potrošačkom sporu, što je protivno zahtjevima jednakosti oružja i prava na pristup sudu.

13.U prilog pravilnosti stajališta ovog suda, govori odluka Ustavnog suda RH U-III-5458/21 od 30. lipnja 2022.

14.Shodno do sada izloženom, za istaknuti je da zbog pogrešnog pravnog pristupa, prvostupanjski sud nije u potpunosti razjasnio prednje istaknute sporne okolnosti – da li je i u kojoj mjeri tuženik prilikom sklapanja spornog Ugovora o kreditu, izvjestio tužitelja, kao korisnika tog kredita o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba, budući nije proveo dokaze predložene po tuženiku, posljedično čemu, činjenično stanje nije u potpunosti utvrđeno, a zbog čega se nije mogla ispitati ni pravilnost primjene mjerodavnog materijalnog prava.

15.Obzirom na prednje izloženo, prvostupanjski će sud u daljnjem tijeku postupka, uz uvažavanje prethodno iznesenih primjedaba ovog žalbenog suda, sukladno dispozicijama parničnih stranaka, na nedvojben način razjasniti sporne okolnosti ukazane od strane ovog suda, nakon čega će pravilnom primjenom mjerodavnog materijalnog prava donijeti novu i na zakonu osnovanu odluku o osnovanosti tužbenih zahtjeva tužitelja.

16.Nastavno tome, valjalo je ukinuti i odluke o trošku sadržane u točkama III. i IV. izreke.

17.Iz svih iznesenih razloga, valjalo je uvažiti žalbe stranaka, ukinuti pobijanu presudu u cijelosti, te predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovni postupak primjenom čl. 370. ZPP-a.

U Rijeci 31. svibnja 2023.

Predsjednica vijeća

Ksenija Dimec, v.r.