Republika Hrvatska

Županijski sud u Sisku

Sisak, Trg Ljudevita Posavskog 5

Poslovni broj: Kž-263/2021-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Sisku u vijeću sastavljenom od sudaca Blažene Ereš predsjednice vijeća, te mr. sc. Zorislava Kaleba i Božene Perić, članova vijeća uz sudjelovanje zapisničarke Blaženke Wolf, u kaznenom predmetu protiv optuženog I. M. zbog kaznenog djela iz članka 326. stavak 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj: 125/11, 144/12, 56/15, 61/15 - ispravak, 101/17, 118/18 i 126/19; dalje. KZ/11), odlučujući o žalbi optuženika podnijetoj protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj K-411/2020-15 od 14. lipnja 2021., u javnoj sjednici vijeća održanoj 31. svibnja 2023.,

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se prihvaća žalba optuženika, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da se optuženiku I. M., koji je prvostupanjskom presudom proglašen krivim zbog kaznenog djela iz članka 326. stavak 2. u vezi stavka 1. KZ/11, na temelju članka 326. stavak 2. KZ/11 uz primjenu članka 48. stavak 2. u vezi članka 49. stavak 1. točke 3. KZ/11 osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine.

II. U ostalom dijelu žalba optuženika I. M. odbija se kao neosnovana te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog suda u Vinkovcima poslovni br. K- 411/2020-15 od 14. lipnja 2021. optuženi I. M. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv javnog reda – protuzakonito ulaženje, kretanje i boravak u Republici Hrvatskoj, drugoj državi članici Europske unije ili potpisnici Šengenskog sporazuma opisano u članku 326. stavak 2. u vezi stavka 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18. i 126/19.; dalje: KZ/11), te je na temelju članka 326. stavak 2. KZ/11 osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine.

1.1. Na temelju članka 79. stavak 2. KZ/11 od optuženog I. M. oduzeti su mobilni uređaji: mobilni uređaj marke "Samsung", crne boje IMEI broja 355099085096117 s pripadajućom SIM karticom teleoperatera TELE 2 pozivnog broja … i mobilni uređaj marke "Alcatel " crne boje, IMEI brojeva 354729100967195 i 354729100967203, s nosačem SIM kartice teleoperatera TOMATO serijskog broja 8938592419060396438 budući su isti korišteni pri počinjenju kaznenog djela, a koji će se nakon pravomoćnosti presude prodati prema pravilima ovršnog postupka 1.2. Na temelju članka 189. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19.; dalje: ZKP/08) optuženom I. M. vraćaju se novčanice u apoenima od 200,00 kuna serijskog broja: A9244204I, A2189456U, B9423983C, A8544026U, B1363717A, B4520702Z, A4455021R, B4624543B, 1 novčanica u apoenima od 50,00 kuna serijskog broja: A9927185S, 2 novčanice u apoenima od 20,00 kuna serijskog broja: B9602934D, B2957226D, 1 novčanica u apoenima od 10,00 kuna serijskog broja: B2823746G.

1.3. Na temelju članka 189. stavak 1. ZKP/08 Ugovor o korištenju vozila vraća se potpisniku V. G., Z..

1.4. Na temelju članka 145. stavak 2., u svezi članka 148. stavak 1. ZKP/08, optuženi I. M. obavezan je platiti troškove kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 2.000,00 kuna (265,45 eura) kao i trošak branitelja po službenoj dužnosti koji će biti određen posebnim rješenjem u roku od 15 (petnaest) dana od dana pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe.

2. Protiv presude pravodobno se žali optuženik putem branitelja I. E., odvjetnika u V. zbog bitne povrede kaznenog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kazni, a iz sadržaja žalbe proizlazi kako se žali i na odluku o troškovima kaznenog postupka. Predlaže da se uvaže žalbeni razlozi, pobijana presuda preinači u pravnoj oznaci na način da se optuženik osudi za kazneno djelo iz članka 326. stavak 1. KZ/11 na uvjetnu osudu ili na rad za opće dobro, a podredno predlaže da se prvostupanjska presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Predložio je da se na drugostupanjsku sjednicu pozovu optuženik i branitelj.

2.1. Odgovor na žalbu nije podnesen.

3. Na temelju članka 474. stavak 1. ZKP/08 spis je dostavljen Županijskom državom odvjetništvu u Sisku, koje ga je uz podnesak broj KŽ-DO-301/2021 vratilo na nadležni postupak.

4. Vijeće je održalo javnu sjednicu drugostupanjskog vijeća na zahtjev branitelja optuženika odvjetnika I. E.. Na sjednicu je pristupio optuženik osobno, dok nisu pristupili uredno obaviješteni branitelj optuženika i Županijska državna odvjetnica u Sisku, pa je ista, sukladno članku 475. stavku 4. ZKP/08 održana u njihovoj odsutnosti.

5. Žalba optuženika je djelomično osnovana.

6. Optuženik se žali da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 367. (ispravno je članka 468.) stavka 1. točke 11. ZKP/08 te smatra da je izreka presude nerazumljiva, proturječna sama sebi i razlozima presude i u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, a navedeni razlozi su potpuno nejasni i u znatnoj mjeri proturječni s provedenim dokazima. Žalitelj smatra da sud uopće ne navodi s kakvim oblikom krivnje je optuženik počinio kazneno djelo iz članka 326. stavak 2. KZ/11, te da uopće nije obrazložen subjektivni element počinjenja kaznenoga djela. Nije obrazloženo da li je optuženik djelo iz članka 326. stavak 2. KZ711 počinio s izravnom ili neizravnom namjerom.

6.1. Nasuprot žalbenim navodima prvostupanjski sud je u točkama 19. i 23. obrazloženja presude dostatno obrazložio oblik krivnje te je naveo da je predmetno kazneno djelo optuženik počinio „u cilju pribavljanja imovinske koristi„ i „znajući da time čini kazneno djelo“. Stoga nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08 kao što to neosnovano ističe žalitelj, a niti je presuda nerazumljiva ni proturječna.

7. Optuženik se žali i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja koje vidi u tome da bi postupao na nečovječan ili ponižavajući način prema osobama koje je prevozio (migrantima) u motornome teretnome vozilu. Navodi da je priznao svoju krivnju da je iz koristoljublja omogućio i pomogao drugim osobama da se kreću na području Republike Hrvatska počinio kazneno djelo iz članka 326. stavka 1. KZ/11, no nije priznao počinjenje kaznenoga djela iz stavka 2. da je iste prevozio na nečovječan način niti mu je to bila namjera da počini. Navodi kako je imao naputak da preveze 10 osoba i točno određene koordinate gdje da se zaustavi, dok su osobe koje su ušle u teretno vozilo same otvorile vrata kombija i ukrcale se u tovarni prostor u broju koji je zatečen po policiji. Pritom uopće nije izlazio iz motornoga vozila, a kako je bio mrak nije ni vidio koji je broj osoba ušao, već je tek po zaustavljanju vozila i privođenju bio svjestan koji broj osoba je ušao u tovarni prostor. Navodi da je vožnja trajala vrlo kratko (svega 10-20 minuta) jer su djelatnici nadležne PP već pratili kombi i kroz tako kratko vrijeme nitko od migranata nije vikao, tražio pomoć ili dr. da bih eventualno posumnjao da nešto nije u redu. Također nitko od policije nije tražio pomoć niti postoje bilo kakvi dokazi da je nekom pozlilo u trenutku kada su svi zaustavljeni, što je i logično s obzirom na kratko trajanje vožnje. Stoga smatra kako prvostupanjski sud nije cijenio niti dobrovoljnost migranata ulaska u tovarni prostor. Smatra da prvostupanjski sud potpuno pogrešno utvrđuje bitne činjenice, a potom na štetu optuženika pogrešno primjenjuje materijalno pravo i pravnu kvalifikaciju kaznenoga djela.

8. Žalitelj nadalje smatra da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je optuženika osudio za kazneno djelo iz članka 326. stavak 2. KZ/11, umjesto za članka 326. stavak 1. KZ/11 što proizlazi iz obrane kojom se priznaje krivnja, kao i svih dokaznih materijala (dužine trajanja vožnje, ne ispitivanja migranata, ne posjedovanja liječničke dokumentacije i dr.), a sve ostalo se ne može podvesti pod stavak 2. istog kaznenog djela jer je to u konkretnom slučaju prerigidno. Smatra da se radilo o svega nekoliko minuta dobrovoljne vožnje u uvjetima koji se ne mogu smatrati nečovječnim s obzirom na veličinu prostornoga teretnoga vozila, jer je za to potreban daleko veći stupanj neprimjerenosti uvjeta prijevoza. Činjenica je da je takav prostor bio skučen, ali ne u tolikoj mjeri da je imao ugrožavajući element za život i tijelo prevoženih osoba pa bih se radilo o nečovječnom i nehumanom prijevozu kako je i gore navedeno.

8.1. Nadalje smatra da je ne prihvaćanjem dokaza i prijedloga obrane da se pribave podaci o medicinskoj dokumentaciji i hitnoj intervenciji liječnika prema migrantima prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje i počinio bitnu povredu kaznenoga postupka jer time ne utvrđuje nečovječno postupanje optuženika, a obrani uskraćuje pravo jednakosti iznošenja dokaza koji mu idu u prilog.

9. Nasuprot žalbenim navodima u izreci presude se navodi kako je optuženik prevozio 32 strana državljana Afganistana i Pakistana u tovarnom prostoru teretnoga vozila, iako je prostor kabine navedenog vozila predviđen za prijevoz tri osobe, dok u tovarnom prostoru nema sjedala za putnike i sigurnosnih pojaseva pa je time postupao na nečovječan način. Nadalje iz obrazloženja pobijane presude u točki 17. i foto-elaborata vidljivo je da se radi o zatvorenom kombiju, koji nema sjedala, stakala niti dovoda zraka. Pod točkom 23. obrazloženja se navodi da se radi o teretnome vozilu visine 200 cm dužine 400 cm i širine 190 cm što upućuje na nečovječno postupanje od strane optuženika.

9.1. Za počinjenje obilježja kaznenog djela iz članka 326. stavka 2. KZ/11 dovoljno je da je počinitelj svjestan mogućnosti dovođenja u opasnost života ili tijela druge osobe i pristanak na ugrožavanje ili da se s njom postupa na način nedostojan ljudskog bića. Sami prijevoz 32 osobe zbijenih u kombiju bez sjedećih mjesta i dovoda zraka ispunjava obilježja predmetnog djela.

10. Okolnost što svaki od migranata nije imao odgovarajuća sjedala, sigurnosne pojaseve niti ventilaciju, u teretnom dijelu kombija odvojenom od kabine vozača, te su bili stiješnjeni jedan uz drugog, ukazuje da se radi o prijevozu koji je poduzet na nečovječan i ponižavajući način, što proizlazi i iz optuženikove obrane (trebao pokupiti i prevesti 10 migranata, no ipak ih je primio svih 32).

10.1. Po ocjeni drugostupanjskog suda, takvi uvjeti prijevoza imaju sve elemente nečovječnog i ponižavajućeg postupanja u smislu čl. 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. - ispravak, 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10. i 13/17.; dalje: Konvencija) jer su te osobe objektivno bile izložene snažnom trpljenju i patnji, a optuženik je svjestan činjenice da se radi o prostoru za teret koji nije namijenjen prijevozu osoba, neovisno o tome jesu li osobe na takav prijevoz pristale. Takvo je postupanje prema stavu drugostupanjskog suda, nečovječno i ponižavajuće u smislu Konvencije, te je optuženik iskazao nedostatak poštovanja i uvažavanja ljudskog dostojanstva migranata, iskorištavajući njihovu tešku životnu situaciju u kojoj su se našli napuštanjem svojih domova. Također, vrijeme trajanja prijevoza od 15-20 minuta nije od važnosti, jer duljina trajanja prijevoza nije bila određena voljom optuženika, koji se zaustavio po naredbi policijskih službenika.

11. Stoga, nasuprot žalbenim navodima u pobijanoj presudi prvostupanjski sud je pravilno dao razloge o odlučnim činjenicama na temelju provedenih dokaza za svoje utvrđenje da se u predmetnom slučaju doista radilo o kaznenom djelu iz članka 326. stavak 2. KZ/11, slijedom čega je vijeće utvrdilo kako činjenično stanje nije ostalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno niti je došlo do povrede kaznenog zakona, kao što to neosnovano navodi žalitelj.

12. Optuženik se žali i na odluku o kazni te ističe da prvostupanjski sud u obrazloženju presude navodi otegotne i olakotne okolnosti. Smatra kako je prvostupanjski sud vrlo malo cijenio olakotne okolnosti kojih je niz, a vrlo jako cijeni otegotnu činjenicu kako optuženik nije stao na znak policije. Navodi da se radi o uzornoj osobi koja je obiteljski čovjek, u invalidskoj mirovini, čija supruga ne radi, a isti se brine imovinski o svojoj obitelji. Materijalna egzistencijalna situacija zbog kredita i minornog ostatka iznosa mirovine koji prima kada mu se odbiju rate kredita od svega 2.500,00 kuna, dovele su ga u životnu materijalnu ugrozu, a time i na prvi u životu nepromišljeni potez, da počiniti predmetno kazneno djelo. Da je imao saznanja kako se radi o zatvorskoj sankciji nikada ne bih niti pomislio na počinjenje takvog kaznenoga djela. Ističe da se vrlo korektno držao pred sudom, nije odugovlačio postupak, iskreno se pokajao za djelo i odmah isto priznao na svim instancama suđenja.

12.1. Smatra da je izrečena kazna zatvora od tri godine prestroga i predlaže da se u vidu generalne i posebice specijalne prevencije, cijeneći sve olakotne okolnosti, a najviše ratni put optuženika te neosuđivanost u skladu s člankom 41. i 48. KZ/11 kazna maksimalno ublaži jer će i takva blaža sankcija imati identičan učinak.

13. Ovo vijeće je razmotrilo i žalbu na visinu kaznenopravne sankcije te je posebice imalo u vidu da je za predmetno kazneno djelo propisana kazna zatvora od 3 do 12 godina. Kao olakotne okolnosti sud je cijenio da optuženik nije prema izvodu iz KE i PE do sada kazneno osuđivan ni prekršajno kažnjavan, njegovo priznanje blažeg oblika djela, žaljenje i kajanje, dok mu je prvostupanjski sud uzeo u obzir upornost pri počinjenu djela. Također je ovo vijeće kao olakotno cijenilo da se radi o hrvatskom branitelju koji je bio zarobljen u logoru preko 6 mjeseci. Uzevši u obzir navedene olakotne okolnosti u svojoj ukupnosti smatra da se svrha kažnjavanja može postići ublažavanjem kazne zatvora ispod zakonskog minimuma izricanjem najmanje kazne zatvora u smislu odredbe članka 49. stavak 1. točka 2. KZ/11. U konkretnom slučaju naročito olakotne okolnosti u svojoj ukupnosti daju ovom vijeću mogućnost da primjenom odredbe članka 48. stavak 2. KZ/11, izrekne blažu kaznu od propisane, radi čega je i ocijenio da se svrha kažnjavanja može postići i blažom kaznom.

13.1. Ovo vijeće smatra da je u konkretnom slučaju bezuvjetna kazna zatvora u trajanju od tri godine, koju je prvostupanjski sud optuženiku izrekao, prestrogo odmjerena te nije primjerena jačini ugrožavanja kaznenim djelom zaštićenog dobra i svim utvrđenim okolnostima počinjenog djela. Vijeće je imalo u vidu stupanj krivnje optuženika te ostale okolnosti koje utječu na vrstu i visinu kazne iz članka 47. stavak 1. KZ/11, a posebice njegovo ponašanje nakon počinjenja djela jer u razdoblju od nepune tri godine nije ponovio nova kaznena djela ni prekršaje prema izvodu iz KE i PE.

13.2. Stoga je prihvaćajući žalbu optuženika ovo vijeće smatralo da presudu valja preinačiti u odluci o kazni i optuženom I. M., smanjiti visinu kazne te ga uz primjenu odredaba o ublažavanju kazne zatvora iz članka 48. stavak 2. u vezi članka 49. stavak 1. točke 3. KZ/11, osuditi na kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine. Time će doći do izražaja načelo opće i posebne prevencije te princip individualizacije u kažnjavanju te pozitivno utjecati na optuženika da shvati štetnost svog djela, a i druge da se ubuduće suzdrže izvršenja takvih i sličnih kaznenih djela.

14. Optuženik se žali i na odluku o troškovima kaznenog postupka navodeći loše imovinsko stanje te da prima mirovinu od 2.500,00 kuna te je imao branitelja po službenoj dužnosti. No, iz njegovih osobnih podataka proizlazi da ima primanja od oko 8.300,00 kuna. S obzirom da je optuženik proglašen krivim, on je u obvezi i snositi troškove istog postupka, jer je svojim ponašanjem doveo do angažiranja i postupanja pravosudnog sustava, a time posljedično i do nastanka troškova sudu. Također, prilikom odmjeravanja visine troškova paušalne svote, sud je uzeo u obzir obiteljske i materijalne prilike optuženika te je pravilno ocijenio da plaćanjem istih troškova ne bi bila ugrožena egzistencija optuženika. Optuženik je naime svojim postupanjem za koje je osuđen prouzročio brojne radnje nadležnih tijela kaznenog progona, a time i određene troškove.

14.1. Stoga je prvostupanjski sud pravilno odredio troškove u paušalnom iznosu od 2.000,00 kuna na temelju točke I. Rješenje o određivanju paušalnog iznosa za troškove kaznenog postupka ("Narodne novine", broj:145/11) vodeći pritom računa o trajanju i složenosti ovog kaznenog postupka, kao i optuženikovim primanjima i imovinskom stanju, smatrajući da je u mogućnosti platiti iste troškove, makar i u obrocima.

15. Kako optuženik u žalbi, osim u odnosu na visinu kaznene sankcije, nije doveo u sumnju ispravnost i zakonitost pobijane presude te ispitivanjem iste po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 476. stavak 1. točka 1. i 2. ZKP/08, nisu nađene povrede materijalno pravne ili procesno pravne prirode na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, sud je odlučio kao u izreci presude te je temeljem članka 486. ZKP/08 preinačio istu u odnosu na odluku o kazni, dok je u ostalom dijelu temeljem članka 482. ZKP/08 žalba odbijena kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

U Sisku 31. svibnja 2023.

Predsjednica vijeća

Blažena Ereš, v.r.