- 1 -              Revd 154/2024-2

 

 

 

 

 

Broj: Revd 154/2024-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga, predsjednika vijeća, Josipa Turkalja člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. I. D., OIB …, SR Njemačka, K., …, kojeg zastupa punomoćnik Z. Z. B., odvjetnica u Z., protiv tužene R. I., OIB …, Z., …, koju zastupa punomoćnik K. M., odvjetnik u Z., …, radi isplate, odlučujući o prijedlogu tužene za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Šibeniku, posl. br. Gž-197/23-2 od 6. lipnja 2023., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl. br. P-4158/15-65 od 15. veljače 2023., u sjednici održanoj 1. veljače 2024.,

 

 

r i j e š i o   j e

 

1.                  Odbacuje se prijedlog za dopuštenje revizije u odnosu na 1. i 4. postavljena pravna pitanja i u odnosu na povredu temeljnih ljudskih prava.

 

2.               Odbija se prijedlog za dopuštenje revizije u odnosu na 2. i 3. postavljena pravna pitanja.

 

 

Obrazloženje

 

1. Protiv presude Županijskog suda u Šibeniku, posl. br. Gž-197/23-2 od 6. lipnja 2023., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl. br. P-4158/15-65 od 15. veljače 2023., tužena je u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novineˮ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP) podnijela prijedlog za dopuštenje revizije.

 

2. Tužena je postavila četiri pravna pitanja za koja smatra da su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i to:

 

              "1. Da li je drugostupanjski sud dužan razmotriti i ocijeniti proturječnosti u obrazloženju prvostupanjske presude, na koje je ukazivao tužitelj u žalbi.

 

              2. Da li je sud temeljem čl. 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP-a) bio obvezan u okviru prava na ocjenu dokaza koje je pridržano sudu, u slobodi ocjene dokaza, svoju ocjenu dokaza opravdati jasnim, uvjerljivim i logičnim razlozima iz kojih bi se ona mogla provjeriti, te čini li u suprotnom sud bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, ako presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati i ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, tako da se ne vidi koje činjenice je sud uopće utvrđivao i cijenio, odnosno koje je činjenice našao utvrđenim i kojim dokazima je stvorio određeni zaključak, te je li ocijenio i kako je ocijenio pojedine dokaze?

 

              3. Da li se tužena oslobodila obveze plaćati najamninu tužitelju, obzirom na činjenicu da je predala u posjed nekretninu za koju se traži plaćanje najamnine, na način da je kod naslovnog suda pod posl.br. R2-176/17 od 5.10.2017. osnovala sudski polog, a tužitelj je pozvan preuzeti ključeve predmetne nekretnine.

              4. Da li je Općinski građanski sud u Zagrebu mogao prihvatiti iznose kako je stalni sudski vještak Z. Š. odredio u svom Nalazu i mišljenju vještaka od 27. 10. 2020. g. (i na takvim iznosima temeljiti svoju presudu, prihvativši u toč. 7 obrazloženja taj nalaz kao temelj za donošenje odluka o spornim činjenicama), iako je stalni sudski vještak Z. Š. izričito na raspravi od 09. veljače 2021. g. naveo u svom usmenom očitovanju na str. 3. 5. odlomak da se ovopredmetni stan ne može iznajmljivati, te na str. 3. 6. odlomak decidirano naveo: da ovopredmetni stan nema niti WC-a, niti izbe i kao takav ne bi imao visinu najma kao što je iskazao u svom nalazu i mišljenju od 27. 10. 2020. g., te bi ta najamnina bila manja nego što je iskazao u nalazu i mišljenju."

 

3. Ističe da u odnosu na pravna pitanja pod rednim brojem 2. i 3. odluka drugostupanjskog suda odstupa od prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

 

4. Tužena prijedlog za podnošenje revizije podnosi i zbog osobito teških povreda parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava čime mu je povrijeđeno pravo na pošteno suđenje i pravo na učinkovito pravno sredstvo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

 

5. Tužitelj nije dao odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije.

 

6. Postupajući temeljem odredbe čl. 385.a i čl. 387. ZPP ovaj revizijski sud ocijenio je slijedeće:

 

6.1. U odnosu na prvo postavljeno pitanje tužena nije naznačila zbog kojih razloga je isto važno za odluku u sporu tj. koje to proturječnosti prvostupanjske presude nije ocijenio drugostupanjski sud prilikom odlučivanja o žalbi tužene.

 

6.2. U odnosu na drugo postavljeno pitanje sud drugog stupnja naveo je da nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka propisana odredbom čl. 354. st. 2. toč. 1. ZPP, te da je sud prvog stupnja pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje sukladno čl. 8. ZPP. Tužena nije naznačila zašto je ovo pitanje važno za odluku u sporu, jer nije naznačila u kojem dijelu ocjena dokaza nije opravdana jasnim, uvjerljivim i logičnim razlozima, a niti u kojim dijelovima nisu dani razlozi o odlučnim činjenicama, a zbog kojih propusta se nižestupanjske presude ne bi mogle ispitati.

 

Zbog navedenog, pobijana presuda nije u suprotnosti s naznačenom praksom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu Revr-153/17 od 8. siječnja 2019.

 

6.3. U odnosu na treće postavljeno pitanje u konkretnom slučaju isto nije relevantno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. To stoga što je utvrđeno činjenično stanje drugačije od onoga naznačenog u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-x1021/13 od 10. prosinca 2013., Rev-2895/92-2 od 28. srpnja 1993. i Rev-458/92-2 od 7. svibnja 1992. Naime, stajalište nižestupanjskih sudova da u konkretnom slučaju polaganje ključeva dviju soba tužiteljevog stana u sudski polog, nema značenje predaje posjeda stana. Naime, kada je tužena i dalje zadržala posjed stana na način što u istom drži svoje stvari (ormare s garderobom i posteljinom) i povremeno prespava nije došlo do predaje stana tužitelju. Osim toga, tužena nije temeljem pravomoćne presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-4517/15 od 10. prosinca 2019. izvela građevinske radove u suterenu zgrade, radi odvajanja svog suterenskog stana od tužiteljevog suterenskog stana, a nakon čega bi uopće bilo moguće izvršiti predaju tužiteljevog stana u posjed (tužena je 2001. godine izvela građevinske radove kojima je spojila svoj i tužiteljev stan).

 

6.4. U odnosu na četvrto postavljeno pitanje tužena nije navela razloge zbog kojih je isto važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a s obzirom na utvrđenje nižestupanjskih sudova da je upravo tužena sama izvela građevinske radove na uklanjanju WC-a i izbe u tužiteljevom stanu, a isti nije vratila u prvobitno stanje, niti temeljem obveze iz pravomoćne presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-4157/15 od 10. prosinca 2019., prema kojoj je bila u obvezi izvesti radove na odvajanju svog stana od tužiteljevog stana.

 

6.5. U odnosu na povredu prava na pošteno suđenje i prava na učinkovito pravno sredstvo, te uskratu prava na ravnopravan i nepristran postupak, na temelju utvrđenog činjeničnog stanja,u dijelu u kojem ga tužena u prijedlogu za dopuštenje revizije nije osporavala, tužena nije učinila vjerojatnim da su joj u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku, osobito teškim povredama parničnog postupka i pogrešnom primjenom materijalnog prava povrijeđena istaknuta temeljna ljudska prava zajamčena Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

 

Naime, nižestupanjski sudovi su utvrdili da tužena nije postupila po pravomoćnoj presudi Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-4157/15 od 10. prosinca 2019. kojom joj je naloženo izvršiti građevinske radove u suterenu zgrade kojima će provesti odvajanje svog suterenskog stana od tužiteljevog suterenskog stana te da tužena unatoč činjenici što je osnovala sudski polog polaganjem ključeva dviju soba stana tužitelja i dalje iste koristi za držanje ormara s garderobom i posteljinom, a i povremeno koristi za spavanje. Dakle, odlučno je, da je tužena koristila tužiteljev stambeni prostor, pa naknadu koristi za vrijeme bespravnog korištenja stambenog prostora, sukladno stajalištu nižestupanjskih sudova treba isplatiti u visini kao za stambeni prostor.

 

7. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 389.a st. 1. i 4. ZPP odlučiti kao u točki I. izreke ovog rješenja, a na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. ZPP odlučiti kao u točki II. izreke ovog rješenja.

 

Zagreb, 1. veljače 2024.