Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 13 Gž R-3274/2022-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Jasenke Grgić kao predsjednice vijeća, Sabine Dugonjić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Ksenije Grgić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja L. J. iz B. L., OIB …, zastupanog po punomoćniku M. M.1 , odvjetniku iz Z., protiv tuženika V. I. O. d.o.o., Z., OIB …, zastupanog po punomoćnicima Zajedničkog odvjetničkog ureda D. C. & A. P., odvjetnicima iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljene protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-1347/2019-60 od 10. studenog 2022., na sjednici vijeća održanoj dana 31. svibnja 2023.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-1347/2019-60 od 10. studenog 2022.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju naknadu u visini izgubljenih bruto plaća u iznosu od 58.797,94 kn/7.804 €[1] sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose od dospijeća do isplate, izuzev zakonskih zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak kao i da mu nadoknadi parnični trošak u iznosu od 11.000,00 kn/1.460,00 €.

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 1.-3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22 - dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje uz naknadu troškova sastava žalbe te sudske pristojbe na žalbu.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu razlike plaće za razdoblje od 5. svibnja 1993. do 31. ožujka 1995. kao razlike između što bi ostvario da je nastavio raditi na radnom mjestu „Referent za pripremu rada održavanja mehanizacije“ i primanja koje ostvarivao u utuženom razdoblju radeći na preraspoređenom radnom mjestu.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, a niti žalitelj određeno navodi u čemu bi se sastojala navedena povreda.

6. Sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, time da u svojoj žalbi tužitelj navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu provedenih dokaza od strane žalitelja odnosno njegovog viđenja predmetne pravne situacije.

7. Tako je tijekom prvostupanjskog postupka utvrđeno:

- da iz pravomoćne presude istog suda posl.br. Pr-2806/09 od 29. prosinca 2017. proizlazi da je poništena kao nezakonita Odluka prednika tuženika o raspoređivanju djelatnika br. … od 5. svibnja 1993., Odluka Upravnog odbora prednika tuženika bez broja od 23. lipnja 1993. kojom se odbacuje prigovor tužitelja na Odluku o raspoređivanju djelatnika, Odluka prednika tuženika o prestanku radnog odnosa br. … od 5. svibnja 1993. i Odluka Upravnog odbora prednika tuženika bez broja od 23. lipnja 1993. kojom se odbacuje prigovor tužitelja na Odluku o prestanku radnog odnosa, te se utvrđuje da je tužitelju radni odnos kod prednika tuženika kao poslodavca prestao s danom 20. ožujka 2005.

- da je presudom Županijskog suda u Zagrebu posl.br. Gž R-177/18, navedena prvostupanjska presuda preinačena je u dijelu odluke o prestanku radnog odnos i utvrđeno je da je radni odnos kod prednika tuženika tužitelju prestao s danom 31. ožujka 1995.;

- da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je vještak utvrdio da temeljem dostupne dokumentacije visina tužiteljevih potraživanja predstavlja razliku između onoga što bi ostvario da je nastavio raditi na radnom mjestu „Referent za pripremu rada održavanja mehanizacije“ i primanja koje je ostvarivao u utuženom razdoblju radeći na preraspoređenom radnom mjestu pa u skladu s utvrđenjima i izračunima iz nalaza, mišljenje vještaka je da potraživanje tužitelja na temelju dostupne i relevantne dokumentacije u razdoblju od 5. svibnja 1993. do 31. ožujka 1995. iznosi ukupno 31.571,91 kn neto (Tabele 1) s dospijećem do 15. u mjesecu za prethodni mjesec;

- da iz dopune nalaza i mišljenja proizlazi u skladu s utvrđenjima i izračunima iz osnovnog i dopunskog nalaza, da pretpostavljena bruto plaća tužitelja u razdoblju od 5. svibnja 1993. do 31. ožujka 1995. iznosi ukupno 58.797,94 kn.

8. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja pozivajući se na odredbu čl. 95. st. 3. Zakona o radu (Narodne novine 93/14, 12/17, 98/19, nadalje ZR), kojom je propisano da radnik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojega je došlo krivnjom poslodavca ili uslijed drugih okolnosti za koje radnik nije odgovoran te prvostupanjski sud zaključuje da se navedena odredba primjenjuje u konkretnom slučaju budući se u ovom predmetu radi isključivo o visini razlike plaće koju bi tužitelj primao da prednik tuženik nije donio nezakonitu Odluku o prestanku radnog odnosa i Odluku o raspoređivanju djelatnika te odlučuje kao u izreci pobijane odluke kao pod točkom I. izreke.

9. Takva utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća kao pravilne i ovaj sud, iako je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbe Zakona o radu iz 2014., ali navedeno nije bilo od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke. Naime, tužitelj potražuje plaću za razdoblje od 5. svibnja 1993. do 31. ožujka 1995., u vrijeme kada je plaća i njezina naknada bila regulirana odredbama čl. 61-63. Zakona o radnim odnosima ("Narodne novine“, proč. tekst br. 25/92) te je odredbom čl. 63. st. 1. Zakona o radnim odnosima bilo propisano da radnik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojeg je došlo bez njegove krivnje ako nije moguće da se radom u slobodne dane ili dane tjednog odmora u narednih trideset dana nadoknadi izgubljeno radno vrijeme dok je odredbom čl. 63. st. 4. istog zakona propisano da ako ovakvim ili drugim zakonom, općim aktom, kolektivnim ugovorom ili ugovorom o zapošljavanju nije drugačije određeno, radnik ima pravo na naknadu u vezi s korištenjem pojedinih prava iz radnog odnosa u visini prosječne plaće isplaćene mu u prethodna tri mjeseca.

10. Prema prijelaznoj odredbi čl. 240. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", br. 38/95), propisano je da se na postupke u tijeku na radnika primjenjuje kasnije povoljnije pravo, odredbu kakvog sadržaja sadrže gotovo sve izmjene odnosno dopune Zakona o radu, a koje su gotovo identične i odredbama Zakona o radnim odnosima. Tako odredba čl. 85. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine" br. 38/1995), propisuje da za razdoblja u kojima ne radi zbog opravdanih razloga određenih zakonom, drugim propisom ili kolektivnim ugovorom, radnik ima pravo na naknadu plaće dok je čl. 85. st. 3. istog zakona propisano da radnik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojega je došlo krivnjom poslodavca ili uslijed drugih okolnosti za koje radnik nije odgovoran te st. 5. istog čl. da ako ovim ili drugim zakonom, drugim propisom kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu nije drukčije određeno, radnik ima pravo na naknadu plaće u visini prosječne plaće isplaćene mu u prethodna tri mjeseca.

11. U odnosu na žalbene navode tuženika da je tužitelju razlika plaće mogla jedino biti dosuđena u visini prosječne plaće isplaćene mu u tri prethodna mjeseca, a u skladu s odredbom čl. 95. st. 5. ZR odnosno da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je isti izrađen temeljem podataka usporednog radnika M. M.2 koje je tuženik morao dostaviti u spis sukladno nalogu suda, a ne temeljem visine prosječne plaće isplaćene u prethodna tri mjeseca prije prekida rada, valja reći da su ocijenjeni kao neosnovani i paušalni te ničim dokazani. To stoga što tuženik ne ističe i ne navodi tijekom postupka koja je to visina plaće bila u prethodna tri mjeseca prije premještaja tužitelja, a niti podredno na to ne ukazuje dostavljanjem dokaza na tu okolnost. Naime, tužitelj je u tužbi i tijekom postupka isticao da je prije donošenja nezakonite odluke o otkazu plaća tužitelja iznosila oko 1.000,00 DEM plativo u kunskoj protuvrijednosti, što je tuženik izričito osporio u odgovoru na tužbu.

12.Stoga, iako tužitelj nije dostavio dokaz koliko je iznosila njegova plaća u prethodna tri mjeseca prije rasporeda na drugo radno mjesto jer očito zbog proteka vremena ne posjeduje formalni dokaz u tom smislu, već samo obračunske platne liste iz kojih je vidljiva visina primanja tužitelja raspoređenog na novo radno mjesto, pravilno je prvostupanjski sud u tim okolnostima postupio kad je visinu zahtjeva odnosno pretpostavljene plaće izračunao iz podataka primanja usporednog radnika M. M.2 , a što proizlazi iz nalaza i mišljenja te dopunskog nalaza i mišljenja vještaka kojeg je sud u cijelosti prihvatio kao stručnog, obrazloženog te u skladu sa pravilima struke i na koji nalaz tuženik nije stavio konkretne prigovore.

13. Slijedom navedenog, kako su poništene kao nezakonite Odluka prednika tuženika o raspoređivanju djelatnika br. … od 5. svibnja 1993., Odluka Upravnog odbora prednika tuženika bez broja od 23. lipnja 1993. kojom se odbacuje prigovor tužitelja na Odluku o raspoređivanju djelatnika, Odluka prednika tuženika o prestanku radnog odnosa br. … od 5. svibnja 1993. i Odluka Upravnog odbora prednika tuženika bez broja od 23. lipnja 1993. kojom se odbacuje prigovor tužitelja na Odluku o prestanku radnog odnosa, to se radnopravni status tužitelja vraća u ono stanje u kojem je bio prije nezakonitih odluka te tužitelj ima pravo na onu plaću koju je imao prije nezakonitih odluka. Stoga, tužitelj ostvaruje razliku plaće koju bi primao da prednik tuženik nije donio nezakonitu Odluku o prestanku radnog odnosa i Odluku o raspoređivanju djelatnika u odnosu na plaću koju je ostvarivao na preraspoređenom radnom mjestu, tako da pravilno prvostupanjski sud odlučuje kada prihvaća tužbeni zahtjev kao pod točkom I. izreke pobijane odluke.

14. Osim odluke o glavnoj stvari i odluka o troškovima postupka je također pravilna i zakonita, kako po osnovi (čl. 154. st. 1. ZPP) tako i po visini (čl. 155. st. 1. ZPP) dosuđenih troškova tužitelju te primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22 i 126/22).

15. Slijedom navedenog, žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkom I. i II. izreke te odlučiti kao u izreci ove presude pod točkom I.

16. Zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka nije osnovan jer sa žalbom nije uspio te je stoga valjalo, sukladno odredbama čl. 154. st. 1. i 166. st. 1. ZPP, odlučiti kao pod toč. II. izreke.

U Zagrebu 31. svibnja 2023.

Predsjednica vijeća:

Jasenka Grgić, v.r.