REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: 91 Pž-309/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirte Matić, predsjednika vijeća, Nevenke Marković, suca izvjestitelja i Kristine Saganić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GRAD ZAGREB, OIB 61817894937, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, kojeg zastupa punomoćnik Marko Ramljak, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženice REPUBLIKA HRVATSKA, OIB 52634238587, koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o tuženičinoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-44/2021 od 2. prosinca 2022., na sjednici vijeća održanoj 31. svibnja 2023.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-44/2021 od 2. prosinca 2022. u točki III. izreke u dijelu kojim je odbijen zahtjev tuženice za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 2.455,38 EUR (dvijetisućečetristopedesetpet eura i tridesetosam centi) / 18.500,00 kn (osamnaesttisućapetsto kuna).

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-44/2021 od 2. prosinca 2022. u točki I. i II. izreke te u točki III. izreke u dijelu kojim je odbijen zahtjev tuženice za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 6.835,22 EUR (šesttisućaosamstotridesetpet eura i dvadesetdva centa) / 51.500,00 kn (pedeset- jednatisućatisućapetsto kuna) i sudi:

1. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

„Utvrđuje se da je tužitelj GRAD ZAGREB, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, OIB: 61817894937, vlasnik nekretnine koja se sastoji od zk.č.br. 177 k.o. Grad Zagreb, oznake KUĆA POPISNI BROJ 217 I ZID KIPNI TRG BR. 1, površine 22,8 čhv, odnosno 82 m2, upisane u zk.ul. 1 k.o. Grad Zagreb, što je tužena REPUBLIKA HRVATSKA, OIB: 52634238587, dužna priznati i trpjeti uknjižbu prava vlasništva tužitelja na opisanoj zk.č.br. 177 k.o. Grad Zagreb, oznake KUĆA POPISNI BROJ 217 I ZID KIŠNI TRG BR. 1, površine 22,8 čhv, odnosno 82 m2, upisanoj u zk.ul. 1, k.o. Grad Zagreb.“

2. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženici troškove parničnog postupka u iznosu od 6.835,22 EUR (šesttisućaosamstotridesetpet eura i dvadesetva centa) / 51.500,00 kn (pedesetjednatisućapetsto kuna) sa zateznim kamatama od 31. svibnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, sve u roku od petnaest dana.

III. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženici troškove žalbenog postupka u iznosu od 2.488,55 EUR (dvijetisućečetristosamdesetosam eura i pedesetpet centa) / 18.750,00 kn (osamnaesttisućasedamstopedesetkuna), u roku od petnaest dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 497,71 EUR (četristodevedesetsedam eura i sedamdesetjedan cent) / 3.750,00 kn (tritisućesedamstopedeset kuna).

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-44/2021 od 2. prosinca 2022. utvrđeno je da je tužitelj vlasnik nekretnine koja se sastoji od zk.č.br. 177, k.o. Grad Zagreb, oznake KUĆA POPISNI BROJ 217 I ZID KUPNI TRG BR. 1, površine 22,8 čhv, odnosno 82 m2, upisane u z.k.ul. 1 k.o. Grad Zagreb, što je tuženica dužna priznati i trpjeti uknjižbu prava vlasništva na toj nekretnini (točka I. izreke). Točkom II. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 85.000,00 kn / 11.281,44 EUR sa zateznim kamatama od 2. prosinca 2022. do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose. Točkom III. izreke odbijen je kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 70.000,00 kn.

2. Tuženica je podnijela žalbu protiv presude zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da ovaj sud preinači presudu na način da odbije tužbeni zahtjev, podredno ukine presudu i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva naknadu troškova žalbenog postupka u vida troška sastava žalbe u iznosu od 22.500,00 kn.

3. Tužitelj je podnio odgovor na žalbu. Predlaže da ovaj sud odbije žalbu kao neosnovanu i potvrdi presudu. Zahtijeva naknadu troškova sastava odgovora na žalbu u ukupnom iznosu od 2.375,00 EUR / 17.894,44 kn.

4. Žalba je osnovana.

5. Presuda je ispitana na temelju odredbe članka 365. stavaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; dalje: ZPP) u granicama žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava (članak 356. ZPP-a).

6. Iz obrazloženja presude i podataka u spisu proizlazi da je predmet spora utvrđenje prava vlasništva na nekretnini u Zagrebu, Ilirski trg 1, kuća popisni broj 217 i zid Kipni trg 1 sagrađenoj na z.k.č.br. 177, upisano u z.k.ul. br. 1 k.o. Grad Zagreb koja je bila u društvenom vlasništvu, a na kojoj je sada upisana tuženica kao vlasnica.

7. Prvostupanjski sud je utvrdio da između stranaka nije sporno da je tuženica upisana kao zemljišnoknjižna vlasnica predmetne nekretnine; da je prije njenog upisa prava vlasništva nekretnina bila u društvenom vlasništvu od 1947. godine; da na predmetnoj nekretnini nije bilo prava upravljanja, korištenja i raspolaganja te da nije sporan ni identitet nekretnine. Utvrdio je da je sporna osnova tužbenog zahtjeva.

8. Uvidom u isprave u spisu prvostupanjski sud je utvrdio da je predmetna nekretnina bila upisana kao vlasništvo pravnog prednika tužitelja (Općine slobodnog i kraljevskog grada Zagreba) još 1927. godine, koji je promijenio naziv u Općinu Grada Zagreba 1935. godine, ali da je ta nekretnina i tada bila u vlasništvu pravnog prednika tužitelja. Nadalje je utvrdio i da je na predmetnoj nekretnini upisana Općenarodna imovina i da je tuženica upisana kao vlasnica 2007. godine na temelju odredbe članka 362. stavka 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Na temelju navedenog prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelj bio vlasnik i posjednik predmetne nekretnine od 1921. do 1947. godine.

9. Na temelju provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelj bio posjednik i 1975. godine, kada je kao posjednik bio upisan njegov pravni prednik Stanoinvest i kada je davao predmetni poslovni prostor u zakup, dok je na temelju daljnjih ugovora o zakupu utvrdio da je tužitelj upravljao i raspolagao predmetnom nekretninom na način da ju je davao u zakupe u kontinuiranim trajanjima od 1975. do studenog 2021. godine kada je istekao posljednji ugovor o zakupu. Stoga je utvrdio da je tužitelj posjedovao predmetnu nekretninu od barem 1975. godine do studenog 2021., odnosno u trajanju od 45 godina, dok tuženica u smislu odredbe članka 219. stavka 1. ZPP-a nije predložila nijedan dokaz kojim bi dokazala svoja pobijanja, odnosno da tužitelj ne posjeduje predmetnu nekretninu, odnosno da ju posjeduje tuženica ili da barem poziva tužitelja na iseljenje i predaju u posjed ili tome slično.

10. Budući da je prema zaključku prvostupanjskog suda tužitelj samostalno i neprekidno posjedovao nekretninu barem od 1975. godine, zaključio je da je 40 godina nastupilo 2015. godine, zbog čega se u konkretnom slučaju sukladno odredbi članka 388. stavka 1. i 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima primjenjuju odredbe tog Zakona.

11. Prvostupanjski sud je naveo da je odredbom članka 3. Zakona o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine“ Republike Hrvatske broj 53/91 od 8. listopada 1991.) stavljena izvan snage odredba članka 29. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima te da je ZV/1996 u odredbi članka 388. stavka bilo propisano da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije tog dana, a koju odredbu je ukinuo Ustavni sud 17. studenog 1999.

12. S tim u vezi prvostupanjski sud navodi da se u odnosu na navedene propise i prava stranaka koja su stečena na temelju ukinutih zakonskih odredaba izjasnio Europski sud za ljudska prava u presudama Gashi protiv Hrvatske, Trgo protiv Hrvatske i Radomilja i dr. protiv Hrvatske, a u kojim presudama je zauzeto pravno shvaćanje da u tim okolnostima podnositelj zahtjeva koji se razumno oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije bilo ukinuto kao neustavno ne bi trebao s obzirom na izostanak bilo kakve štete u odnosu na prava drugih osoba snositi posljedice greške koju je počinila sama država donijevši takav neustavan propis. Kao posljedica njegovog ukidanja, vlasništvo imovine koje je podnositelj zahtjeva stekao dosjelošću na temelju odredbe koja je kasnije ukinuta kao neustavna, vraćeno je državi kojoj je time pogodovala njena vlastita greška, pa Sud ponavlja da rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela mora snositi država, a greške se ne smiju ispravljati na trošak dotičnog pojedinca, posebice kad ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes.

13. S tim u vezi, naveo je i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje da kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe članka 388. stavka 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, nego na temelju drugih odredaba tog Zakona, kao i da rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud Republike Hrvatske naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba.

14. Također je naveo da je prema zaključku sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-Iv-56/19 od 14. veljače 2019. zauzeto pravno shvaćanje da pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću (kvaliteta i trajanje posjeda, sposobnost posjednika biti vlasnikom stvari te sposobnost stvari da bude u vlasništvu) moraju biti ispunjenje već u vrijeme podnošenja tužbe. Budući da je tužba podnesena 13. siječnja 2021., a prema zaključku prvostupanjskog suda tužitelj je stekao na temelju zakona vlasništvo 2015. godine, prvostupanjski sud je zaključio da su pretpostavke za stjecanje prava vlasništva na temelju zakona ispunjene prije podnošenja tužbe.

15. Slijedom svega navedenog, tužbeni zahtjev je prvostupanjski sud ocijenio osnovanim.

16. Tuženik u žalbi u bitnom navodi da je Grad Zagreb nije fizička, „treća osoba“, iz navedenih presuda Europskog suda za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, već da se financira iz proračuna Republike Hrvatske te je dio vlasti. Stoga ističe da se samim time u širem smislu Grad Zagreb u praksi Europskog suda ne smatra „trećim osobama“. Ističe i da analizom presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske koje navodi prvostupanjski sud u presudi, proizlazi da se one ne mogu primijeniti na konkretan slučaj jer se u njima navodi da rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela mora snositi država i da se one ne smiju ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud Republike Hrvatske naknadno ukinuo, posebice u slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba. Ukazuje da u konkretnom slučaju tužitelj nije pojedinac, niti da je u vrijeme ukidanja sporne odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima stekao pravo vlasništva, a niti može postojati greška javnopravnog tijela, jer je tužitelj javnopravno tijelo, a i vodi se spor za predmetnu nekretninu koju su pokrenula druga tijela. Poziva se i na odluku ovog suda poslovni broj Pž-80/2021-3 od 10. siječnja 2022. u kojoj je izraženo pravno stajalište da presude Europskog suda nisu primjenjive na konkretan slučaj iz navedenih razloga. Stoga smatra da se u konkretnom slučaju u rok za stjecanje prava dosjelošću ne uračunava posjedovanje prije 8. listopada 1991. Nadalje navodi da je tužitelj još od uknjižbe prava vlasništva u zemljišnu knjigu u korist Republike Hrvatske, dakle, od 2008. godine znao i morao znati da nije vlasnik predmetne nekretnine i da mu ne pripada pravo na posjed te da tužitelj nije ni bio u posjedu predmetne nekretnine, već je koristio svoj položaj prema trećima neistinito se legitimiravši kao vlasnik. Ističe i da je tuženik tijekom postupka isticao da je Prvostolni Kaptol Zagrebački podnio prijedlog radi zabilježbe postupka povrata oduzete imovine, koji je odbijen rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu Zemljišnoknjižni odjel poslovni broj Z-5692/10 koji se sada nalazi u žalbenom postupku zbog čega ostaje sporna činjenica primjenjuju li se u odnosu na predmetnu nekretninu odredbe Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine. Ističe da je netočni zaključak prvostupanjskog suda da tuženik ne osporava da je tužitelj bio u posjedu predmetne nekretnine od 1921.-1947. godine jer je on to osporavao. Navodi i da Stanoinvest nije imao upisano pravo uporabe ili korištenja i da nije mogao upravljati predmetnom nekretninom te ju davati u zakup te da niti tužitelj kao nevlasnik nije mogao sklapati ugovore o zakupu s trećima. U odnosu na odluku o troškovima parničnog postupka navodi da je prvostupanjski sud prekoračio ovlast prilikom određivanja kamata na zatražene troškove postupka jer ih tužitelj nije ni zatražio. Nadalje navodi da je prvostupanjski sud neosnovano tužitelju priznao trošak sastava podneska od 3. ožujka 2022. u punom iznosu jer on nije bio potreban niti je bio obrazloženi. Osporava i priznati trošak za zastupanje tužitelja na ročištu od 26. travnja 2022. jer to ročište nije bilo potrebno budući da je prethodni postupak trebao biti zaključen na ročištu od 11. siječnja 2022. Ističe i da je prvostupanjski sud arbitrarno naložio tuženiku rok od 30 dana radi očitovanja da li osporava identitet nekretnine budući da to nije bilo ni sporno između stranaka, a na koji način je umjesto da je na ročištu od 10. lipnja 2022. zaključio glavnu raspravu uzrokovao još jedan nesvrsishodni trak ročišta od 19. listopada 2022., na kojem se nije ni raspravljalo.

17. Tužitelj u odgovoru na žalbu u bitnome navodi da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je predmetna nekretnina u tužiteljevom vlasništvu te da je tužitelj bio njen vlasnik i posjednik od 1921. do 1947. godine, kao i da je tu nekretninu davao u zakupe u neprekidnim trajanjima od 1975. do 2021. godine. Nadalje, navodi da se iz žalbenih navoda ne može zaključiti na temelju čega tuženica tvrdi da bi ona upravljala predmetnom nekretninom ako nije nikada sklopila nijedan ugovor o zakupu, a koja nekretnina se već desetljećima koristi kao ugostiteljski objekt. U odnosu na žalbene navode da tuženica nije mogla sklopiti ugovor o zakupu sa društvom G.S. USLUGE d.o.o. radi nepodmirenih dugova tog društva navodi da ti navodi predstavljaju nove činjenice koje tuženica ne može iznijeti tek u žalbi sukladno odredbi članka 352. stavka 1. ZPP-a. Navodi i da prvostupanjski sud suprotno žalbenim navodima tuženice pravilno nije odredio prekid postupka. U odnosu na žalbene navode da je prvostupanjski sud tužitelju dosudio i zatezne kamate na troškove parničnog postupka iako to tužitelj nije tražio, navodi da je tužitelj već u samoj tužbi zatražio i zatezne kamate na troškove postupka, na koji način nije prekoračen tužbeni zahtjev.

18. Tuženica u žalbi osnovano ukazuje da je prvostupanjski sud pogrešno u rok za stjecanje dosjelošću predmetne nekretnine koja je na dan 8. listopada 1991. bila u društvenom vlasništvu računao i vrijeme posjedovanja prije 8. listopada 1991.

19. Naime, odluke Europskog suda za ljudska prava Gashi protiv Hrvatske, Trgo protiv Hrvatske, Radomilja i dr. protiv Hrvatske, na koje se prvostupanjski sud poziva u obrazloženju pobijane presude, odnose se na situacije u kojima se s jedne strane nalazi pojedinac, a s druge strane tijelo javne vlasti. U tom slučaju je normalno i logično da pogreška tijela javne vlasti ne može ići na štetu pojedinca, posebno ako ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes.

20. No, u ovom slučaju spor se vodi između dva tijela javne vlasti zbog čega se ne može govoriti o „pogrešci tijela javne vlasti“ u smislu odluka Gashi protiv Hrvatske, Trgo protiv Hrvatske i drugim odlukama na koje se poziva prvostupanjski sud. Naime, pojam „država“ u smislu navedenih odluka Europskog suda za ljudska prava ne odnosi se samo na Republiku Hrvatsku i njena ministarstva, već su njime obuhvaćeni i postupci svih tijela javne vlasti što uključuje i sudove te gradove, općine, županije itd. To je jasno kada se sagleda sadržaj tih odluka koje redom govore o pravu, odnosno interesu pojedinca i postupanju tijela javne vlasti na štetu tog pojedinca (tako i u odluci ovog suda poslovni broj Pž-80/2021-3 od 10. siječnja 2022.).

21. Stoga se u konkretnom slučaju u rok za sjecanje prava dosjelošću ne računa vrijeme posjedovanja prije 8. listopada 1991.

22. Prema odredbi članka 159. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17; dalje: ZV) dosjelošću se stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako taj ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnikom te stvari. Samostalni posjednik čiji je posjed pokretne stvari zakonit, isitnit i pošten, steče je dosjelošću protekom tri godine, a takav posjednik nekretnine protekom deset godina neprekidnog samostalnog posjedovanja (stavak 2.). Samostalni posjednik pokretne stvari kojem je posjed barem pošten stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom deset godina, a takav posjednik nekretnine protekom dvadeset godina neprekidnog samostalnog posjedovanja (stavak 3.) Samostalni posjednik stvari u vlasništvu Republike Hrvatske, županija, i jedinica lokalne samouprave i jedinica područne (regionalne) samouprave i s njima izjednačenih pravnih osoba, kao i stari u vlasništvu crkve ili drugih pravnih osoba koje ne traže za sebe dobitak nego služe za dobrotvorne ili druge općekorisne svrhe, steći će dosjelošću vlasništvo tih stvari tek pošto njegov zakonit, isitnit i pošten, ili barem pošten, samostalni posjed neprekidno traje dvostruko vrijeme od onoga iz stavka 2. i 2. tog članka (stavak 4.).

23. Prema odredbama članka 160. stavaka 1. i 2. ZV-a vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći onoga dana kad je posjednik stupio u samostalni posjed stvari, a završava istekom posljednjeg dana vremena potrebnog za dosjelost, a u koje vrijeme se uračunava i vrijeme za koje su prednici sadašnjeg posjednika neprekidno posjedovali kao zakoniti, pošteni i istiniti samostalni posjednici, odnosno kao pošteni samostalni posjednici.

24. U vezi sa navedenim, prema odredbama članka 18. stavaka 1., 2. i 3. ZV-a posjed je zakonit ako posjednik ima valjani pravni temelj tog posjedovanja (pravo na posjed), istinit ako nije pribavljen ni silom, ni potajno ili prijevarom ni zlouporabom povjerenja, a pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao nit je s obzirom na okolnost imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na posjed ne pripada.

25. Prvostupanjski sud je pravilno zaključio da prema zaključku sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj SU-IV-56/19 od 14. veljače 2019. pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću moraju biti ispunjene već u vrijeme podnošenja tužbe. Stoga kako je u konkretnom slučaju tužba podnesena 13. siječnja 2021., dok je rok dosjedanja počeo teći tek nakon 8. listopada 1991., do dana podnošenja tužbe nedvojbeno ne bi protekao rok iz odredbe članka 159. stavka 4. ZV-a, odnosno rok od četrdeset godina, a koji rok se u konkretnom slučaju primjenjuje jer tužitelj nije dokazao zakonitost svog pojeda, odnosno na temelju kojeg valjanog pravnog temelja je upravo imao u posjedu predmetnu nekretninu, a koja činjenica je bila sporna između stranaka.

26. S tim u vezi ovaj sud ukazuje da između stranaka nije sporno da je rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Z-29560/07 od 29. listopada 2008. dopuštena, povodom prijedloga od 18. travnja 2007., uknjižba prava vlasništva na predmetnoj nekretnini za korist tuženice na temelju odredbe članka 362 stavka 3. ZV-a. S obzirom na to da se u konkretnom slučaju u rok dosjelosti ne računa i vrijeme prije 8. listopada 1991., u kojem su tužitelj i njegovi pravni prednici posjedovali predmetnu nekretninu, već tek vrijeme od 8. listopada 1991., a tuženica je na temelju rješenja od 29. listopada 2008. upisana u zemljišne knjige kao vlasnica predmetne nekretnine, tužitelju je u tom trenutku prestalo poštenje jer je onda saznao da mu ne pripada pravo na posjed predmetne nekretnine. Naime, načelo povjerenja u zemljišne knjige se očituje u predmnijevi da zemljišne knjige odražavaju potpuno i istinito stanje u pogledu vlasništva te svih drugih stvarnih prava vezanih za nekretninu. Zemljišne knjige su javne i svatko ima pravo uvida u njih (članak 7. Zakona o zemljišnim knjigama). Stoga nitko nema pravo isticati da mu zemljišno knjižno stanje nije bilo poznato. S obzirom na navedeno, tužitelju je u tom trenutku nedvojbeno prestalo i poštenje kao jedna od zakonom određene kakvoće posjeda za stjecanje prava vlasništva dosjelošću.

27. Slijedom svega navedenog, nisu ispunjene pretpostavke za stjecanje vlasništva dosjelošću zbog čega je valjalo primjenom odredbe članka 373. točke 3. ZPP-a preinačiti presudu u točki I. izreke i odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

28. Budući da je preinačena odluka o glavnoj stvari, valjalo je sukladno odredbi članka 166. stavka 2. ZPP-a preinačiti i odluku o troškovima postupka.

29. Tuženica ima pravo na temelju odredbe članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP-a na naknadu troškova sastava odgovora na tužbu prema Tbr. 8/1 i 42. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22; dalje: Tarifa) u iznosu od 10.000.00 kn, zastupanja na ročištu od 11. siječnja 2022., 26. travnja 2022., 10. lipnja 2022. i 19. listopada 2022., svako prema Tbr. 9/1 i 42. Tarife u iznosu od 10.000,00 kn te sastava podneska od 31. siječnja 2022. i 5. srpnja 2022., svaki prema Tbr. 8/1 i 42. Tarife u iznosu od 750,00 kn, što ukupno iznosi 51.500,00 kn.

30. Tuženica nema pravo na naknadu troška sastava podnesaka od 31. siječnja 2022. i 5. srpnja 2022., svaki u visini pune vrijednosti (10.000,00 kn), budući da oni ne predstavljaju podneske u smislu Tbr, 8/1 Tarife, zbog čega joj za njihov sastav pripada trošak prema Tbr. 8/3 Tarife.

31. Stoga opravdani troškovi parničnog postupka tuženice iznose 51.500,00 kn zbog čega je primjenom odredbe članka 373. točka 3. ZPP-a valjalo preinačiti presudu u točki III. izreke u dijelu kojim je odbijen njen zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 51.500,00 kn i naložiti tužitelju da tuženici naknadi troškove u tom iznosu, dok je primjenom odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a u preostalom dijelu te točke kojim je odbijen zahtjev tuženice za naknadu preostalih troškova parničnog postupka u iznosu od 18.500,00 kn valjalo odbiti njenu žalbu kao neosnovanu i potvrditi presudu.

32. Na troškove parničnog (prvostupanjskog) postupka tuženica je zahtijevala zatezne kamate slijedom čega joj je na iznos od 51.500,00 kn valjalo primjenom odredbe članka 30. stavka 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 i 131/20) dosuditi zatezne kamate tekuće od dana donošenja drugostupanjske odluke do isplate po stopi prema odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22) propisanoj za ostale odnose.

33. Tuženica ima pravo i na naknadu troškova žalbenog postupka i to na trošak sastava žalbe prema Tbr. 10/1 i 42. Tarife u iznosu od 18.750,00 kn. Nema pravo na razliku od zatraženog troška sastava žalbe u iznosu od 22.500,00 kn i priznatog troška u iznosu od 18.750,00 kn jer je taj trošak postavila u previsokom iznosu.

34. Stoga je valjalo naložiti tužitelju naknaditi tuženici troškove žalbenog postupka u iznosu od 18.750,00 kn, dok je u dijelu za naknadu troškova žalbenog postupka u preostalom iznosu od 3.750,00 valjalo odbiti njen zahtjev kao neosnovan.

35. Sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ broj 57/22 i 88/22) nužno je prilagoditi sudske odluke vezano uz uvođenje eura kao službene valute (članak 43. i 48.). Stoga je iznose izražene u kunama u uvodu i izreci ove presude valjalo uz primjenu fiksnog tečaja konverzije 7,53450 valjalo preračunati u eure sukladno općim pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz odredbe članka 14. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj.

Zagreb, 31. svibnja 2023.

Predsjednik vijeća

Mirta Matić, v.r.