Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Borelli 9

Poslovni broj: 20 Gž-465/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sutkinja Sanje Dujmović, predsjednice vijeća, Sanje Prosenice, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Marine Tante, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. K., OIB …, S., …, zastupane po punomoćniku M. B., odvjetniku iz S., …, protiv tuženice Z. banka d.d., OIB …, Z., …, zastupane po zakonskom zastupniku, a ovaj po punomoćniku K. K., odvjetniku iz O. društva M., K. i P. d.o.o. Z., …, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Sisku poslovni broj P-493/2021-21 od 27. ožujka 2023., u sjednici vijeća održanoj 31. svibnja 2023.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženice Z. banke d.d. i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj P-493/2021-21 od 27. ožujka 2023. pod toč. I. i II. (ispravno III izreke).

Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I. Nalaže se tuženiku Z. banka d.d., OIB: …, …, isplatiti tužitelju M. K., OIB: …, S., …, iznos od 1.693,73 eura/12.761,38 kuna1 zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom koja se od dospijeća svakog mjesečnog iznosa pa do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri (3) postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, i to na iznos od:

34,92 kn / 4,63 eur počevši od 24.10.2008.

17,91 kn / 2,38 eur počevši od 24.12.2008.

74,33 kn / 9,87 eur počevši od 26.1.2009.

83,42 kn / 11,07 eur počevši od 24.2.2009.

53,57 kn / 7,11 eur počevši od 25.3.2009.

48,03 kn / 6,37 eur počevši od 22.4.2009.

48,70 kn / 6,46 eur počevši od 21.5.2009.

33,55 kn / 4,45 eur počevši od 23.6.2009.

37,19 kn / 4,94 eur počevši od 21.7.2009.

29,09 kn / 3,86 eur počevši od 19.8.2009.

32,97 kn / 4,38 eur počevši od 23.9.2009.

25,77 kn / 3,42 eur počevši od 20.10.2009.

37,80 kn / 5,02 eur počevši od 20.11.2009.

44,53 kn / 5,91 eur počevši od 23.12.2009.

63,57 kn / 8,44 eur počevši od 21.1.2010.

72,76 kn / 9,66 eur počevši od 23.2.2010.

77,63 kn / 10,30 eur počevši od 17.3.2010.

93,98 kn / 12,47 eur počevši od 22.4.2010.

100,56 kn / 13,35 eur počevši od 11.5.2010.

138,50 kn / 18,38 eur počevši od 11.6.2010.

175,50 kn / 23,29 eur počevši od 8.7.2010.

216,12 kn / 28,68 eur počevši od 7.9.2010.

188,86 kn / 25,07 eur počevši od 7.10.2010.

202,40 kn / 26,86 eur počevši od 16.11.2010.

234,48 kn / 31,12 eur počevši od 8.12.2010.

298,84 kn / 39,66 eur počevši od 10.1.2011.

235,37 kn / 31,24 eur počevši od 11.2.2011.

250,68 kn / 33,27 eur počevši od 8.3.2011.

229,11 kn / 30,41 eur počevši od 8.4.2011.

266,48 kn / 35,37 eur počevši od 6.5.2011.

342,99 kn / 45,52 eur počevši od 8.6.2011.

341,03 kn / 45,26 eur počevši od 16.6.2011.

419,86 kn / 55,72 eur počevši od 18.7.2011.

527,54 kn / 70,02 eur počevši od 9.8.2011.

363,18 kn / 48,20 eur počevši od 9.9.2011.

339,05 kn / 45,00 eur počevši od 7.10.2011.

336,94 kn / 44,72 eur počevši od 8.11.2011.

337,32 kn / 44,77 eur počevši od 7.12.2011.

364,32 kn / 48,35 eur počevši od 5.1.2012.

382,92 kn / 50,82 eur počevši od 9.2.2012.

384,95 kn / 51,09 eur počevši od 8.3.2012.

374,96 kn / 49,77 eur počevši od 6.4.2012.

379,54 kn / 50,37 eur počevši od 9.5.2012.

389,36 kn / 51,68 eur počevši od 13.6.2012.

376,82 kn / 50,01 eur počevši od 6.7.2012.

381,35 kn / 50,61 eur počevši od 8.8.2012.

366,57 kn / 48,65 eur počevši od 7.9.2012.

356,92 kn / 47,37 eur počevši od 5.10.2012.

380,57 kn / 50,51 eur počevši od 13.11.2012.

368,88 kn / 48,96 eur počevši od 7.12.2012.

337,97 kn / 44,86 eur počevši od 18.1.2013.

358,00 kn / 47,51 eur počevši od 8.2.2013.

360,71 kn / 47,87 eur počevši od 7.3.2013.

381,58 kn / 50,64 eur počevši od 5.4.2013.

361,43 kn / 47,97 eur počevši od 7.5.2013.,

sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se djelomično tužbeni zahtjev tužiteljice M. K. koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Z. banka d.d., OIB: …, …, isplatiti tužitelju M. K., OIB: …, S., …, iznos od 0,15eur/1,14 kn kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom koja se od 22. rujna 2006. pa do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri (3) postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve u roku 15 dana."

kao neosnovan.

II. Nalaže se tuženiku Z. banka d.d., OIB: …, …, naknaditi tužiteljici M. K., OIB: …, S., …, trošak parničnog postupka u iznosu od 2.509,26 eur/18.906,25 kn 2zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 27. ožujka 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana."

2. Protiv navedene presude u dosuđujućem dijelu žalbu je izjavila tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primijene materijalnog prava uz prijedlog da se presuda u pobijanom dijelu preinači, podredno, u tom dijelu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

2.1. U žalbi ističe da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da je tužiteljica aktivno legitimirana stoga što su u konkretnom slučaju uplate vršene i od strane drugih osoba. Na taj način prvostupanjski sud je počinio i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku. Glede statusa tužiteljice kao potrošača tuženica ističe da se status potrošača ne presumira te da je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe zaključila ugovor te je tada teret dokaza te činjenice upravo na tužiteljici. Jedini dokaz na tu okolnost je iskaz tužiteljice na ročištu od 19. rujna 2022. kada navodi da je automobil kupljen sredstvima predmetnog kredita iskorišten za osobne potrebe bez da su u tom pravcu pruženi bilo kakvi materijalni dokazi. Što se tiče dijela obrazloženje presude koji se odnosi na valutnu klauzulu tuženica ističe da je u tom dijelu obrazloženje manjkavo, nedostatno i promašeno jer prvostupanjski sud nema u vidu sadržaj odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, odluke u kolektivnom sporu nisu primjenjive na pojedinačne postupke jer su se u tom sporu ocjenjivale samo okolnosti koje su postojale u tzv. predugovornoj fazi, a ne u fazi pojedinačnih pregovora. Stoga je potrebno provesti kontradiktoran postupak gdje će se utvrditi je li tužiteljica bila odgovarajuće informirana glede valute za koju se veže glavnica kredita odnosno je li bila upozorena od strane tuženice na posljedice porasta vrijednosti strane valute za svoje kreditne obveze. Pri tome tuženica navodi da je iskaz tužiteljice nevjerodostojan jer je nelogično da se ista nije informirala o svojoj dugoročnoj obvezi kao što je podizanje kredita i da bi tek kasnije saznala što znači valutna klauzula. Pri tome valja imati u vidu da iz iskaza tužiteljice proizlazi da je predmetni Ugovor o kreditu pročitala letimično pa time nije primijenila niti nužni stupanj pažnje koji se u pravnom prometu zahtijeva u odgovarajućoj vrsti obveznih odnosa radi čega ni ne može uživati zaštitu kao potrošač. Promjene tečaja ovise o budućim događajima koje nije moguće predvidjeti i koji ne ovise o volji prodavatelja robe ili pružatelja usluge pa se stoga ne može od trgovca očekivati da predvidi takvu fluktuaciju u smislu izračuna iznosa budućih mjesečnih obroka pa da bi se zbog te nemogućnosti ugovorna odredba imala smatrati nepoštenom, odnosno ništetnom. Nadalje, počinjena je bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. Zakona o parničnom postupku jer je povrijeđeno načelo ocjene dokaza, kao i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 338. st. 4. istog Zakona budući da u obrazloženju presude nisu sadržani elementni propisani navedenom zakonskom odredbom. Pogrešno je primijenjeno materijalno pravo u pogledu prigovora zastare jer je jedino tužiteljica, a ne treća osoba mogla, u smislu odredbe čl. 241. Zakona o obvezni odnosima, prekinuti zastaru pa stoga do prekida zastare nije došlo podnošenjem kolektivne tužbe. U odnosu na početak tijeka zakonskih zateznih kamata tuženica ističe kako tužiteljica nije ovlaštena potraživati zakonske zatezne kamate od plaćanja svakog anuitete već slijedeći dan od pravomoćnosti presudu kojom je pružena kolektivna zaštita. Konačno, tuženica nije bila nesavjesna stjecateljica pa stoga tužiteljici pripadaju kamate od dana podnošenja zahtjeva. Ističe da u razdoblju od 1. svibnja 2020. pa do 18. listopada 2020. temeljem odredbe čl. 7. Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti te Odluke o produženju roka trajanja posebnih okolnosti određeno kako za vrijeme trajanja tih posebnih okolnosti u smislu tog Zakona ne teku zatezne kamate. Prvostupanjski sud je neosnovano odbio prigovor tuženice da je potraživanje tužiteljice bilo potrebno umanjiti za iznos manje plaćenih anuiteta za razdoblje kad je tečaj CHF bio niži od tečaja po kojem je isplaćen kredit jer u konkretnom slučaju tuženica nije istakla prigovor radi prijeboja te je navedeno potraživanje u zastari. Takav stav prvostupanjskog suda o zastari je sasvim pogrešan jer do zastare nije moglo doći budući su se tražbine tužiteljice i tuženice susrele u istom trenutku dospjelosti u prošlosti. Osim toga, Zakon o zaštiti potrošača nigdje ne navodi da je ništetnost ugovorne odredbe ograničena samo u korist potrošača. Valja imati u vidu sudsku praksu drugostupanjskih sudova, kao i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-4393/2021-2 od 13. listopada 2021. Stoga da je potraživanje tužiteljice trebalo umanjiti za iznos mjesečnih anuiteta koji su nastali u razdobljima primjene tečaja koji je bio niži od tečaja na dan isplate kredita s obzirom da se odnos parničnih stranaka svodi na te početno ugovorene parametre i to bez obzira na činjenicu je li tuženica postavila protutužbeni zahtjev ili izjavila prigovor radi prebijanja. Smatra da je pogrešno stajalište prvostupanjskog suda o neutemeljenosti prigovora mjesne nenadležnosti. Osim toga, ta odluka ne sadrži uvod, izreku i obrazloženje pri čemu ispitivanje nepoštenosti ugovorne odredbe može biti predmet isključivo kontradiktornog postupka te bi time u ovoj pravnoj stvari stvarno nadležan bio sud u Zagrebu, koji je ujedno i mjesno nadležan i da nije postojala prorogacija nadležnosti u Ugovoru o kreditu. Nema mjesta primjeni odredbe čl. 59. Zakona o parničnom postupku budući da poslovna jedinica tuženice nije upisana u sudski registar. Prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo jer trošak objave presude ne predstavlja trošak koji je bio nužan za vođenje ovog postupka.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Prema odredbi čl. 2. st. 1. točka 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 i 52/16 – dalje ZPK), potrošač je fizička osoba koja u transakcijama obuhvaćenima tim Zakonom djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, dok je ugovor o kreditu, u smislu toga Zakona, ugovor u kojem vjerovnik odobrava ili obećava odobriti potrošaču kredit u obliku odgode plaćanja, zajma ili slične financijske nagodbe, osim ugovora o trajnom pružanju usluge ili isporuke proizvoda iste vrste kada potrošač plaća za takve usluge ili proizvode tijekom cjelokupne njihove isporuke u obliku obroka. Prema odredbi čl. 19.l st. 1. ZPK, u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište, što je lex specialis u odnosu na odredbe ZPP.

5.1. Stoga u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbe čl. 46. i čl. 48. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje ZPP) a koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 80/22, dalje ZID ZPP) o opće mjesnoj nadležnosti suda, već odredbi čl. 19.l st. 1. ZPK (tako i Vrhovni sud u odluci Gr1-143/2019 od 11. prosinca 2019.) pa je stoga prvostupanjski sud pravilno zaključio da je nadležan u ovom konkretnom slučaju.

6. Nije u pravu tuženica kada ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. ZPP jer je prvostupanjski sud provedene dokaze prosudio po slobodnom uvjerenju koje je opravdao uvjerljivim i logičkim razlozima za koje se može provjeriti da imaju činjeničnu i pravnu osnovu što znači da je ocjena dokaza izvršena upravo u skladu s odredbom čl. 8. istog Zakona.

7. Nadalje, nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 338. st. 4. ZPP stoga što obrazloženje pobijane prvostupanjske presude sadrži sve elemente propisane tom zakonskom odredbom radi čega neosnovano tuženica ističe da bi bila počinjena ova bitna povreda.

8. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja nije počinio ni bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju u žalbi ukazuje tuženica, budući da pobijana presuda ima razloga o odlučnim činjenicama, dani razlozi su jasni i neproturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, slijedom čega se ista može ispitati.

9. Prvostupanjski sud, nadalje, nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. istoga Zakona.

10. Stoga žalba tuženice zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka nije osnovana.

11. Predmet spora u ovoj fazi postupka je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 1.693, 73 eur (12.761,38 kn) na ime preplate zbog ništetnosti dijela odredbi Ugovora o kreditu od 3. travnja 2006. između tuženice kao kreditora i tužiteljice kao korisnice kredita kojima se ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vežu za valutu švicarski franaka (CHF).

12. Sud prvog stupnja je, na temelju izvedenih dokaza, ocijenivši neosnovanim po tuženici istaknuti prigovor zastare potraživanja, utvrdio ništetnost dijela ugovornih odredaba kojima je ugovorena valutna klauzula u Ugovoru o kreditu koji je tuženica zaključila sa tužiteljicom, pozivom na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

13. Što se tiče prigovora zastare, navesti je kako je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, br. Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. zauzeto pravno shvaćanje koje glasi:

„4. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite

5. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“

14. U kolektivnom sporu zastara je počela teći od 14. lipnja 2018. trenutkom pravomoćnosti odluke Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu kojim je u odnosu na tuženicu utvrđena ništetnost ugovorene valutne klauzule. Kako je tužba u predmetnom postupku podnesena 16. studenoga 2021., dakle, prije isteka petogodišnjeg roka u kojem nastupa zastara u konkretnom slučaju, to je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio neosnovanim istaknuti prigovor zastare.

15. Nadalje, kako je način ugovaranja valutne klauzule bio predmet kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, a koja tužba je usvojena i takav način ugovaranja valutne klauzule utvrđen nepoštenim, tada sud prilikom odlučivanja o pojedinačnom tužbenom zahtjevu kao osnovu zahtjeva tužiteljice utvrđuje odluku iz presude kojom je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

16. Naime, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev 2221/18-11 je odbijena revizija tuženice protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., u dijelu (toč. 1, 2, 3, 4, 5, 6 i 7 izreke) kojim je utvrđeno da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03 – dalje ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 72/12 i 56/1- dalje ZZP/07). Stoga je i postupanje tuženice po pitanju valutne klauzule unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite riješeno na način da je utvrđeno kako tuženica nije na transparentan način informirala potrošače o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za eur. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za chf već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, s obzirom da tuženica kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za chf kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.

17. Odredbe čl. 502.c ZPP i ZZP/03 propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP.

17.1. Naime, svrha čl. 88. ZZP/03, odnosno čl. 138.a ZZP/07 te čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 i 14/19) je da se odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača obligatorno primjeni i u pojedinačnim postupcima koje potrošači pokrenu da bi ishodili konkretnu zaštitu svojih prava, pa je i stav ovog suda da je volja zakonodavca bila da i u parničnom postupku kao što je ovaj, a u kojem se suštinski traži upravo vraćanje primljenog na temelju ništetne odredbe, obvezuje odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača (u prilog tome govori i odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., koja individualnu zaštitu ne ograničava samo na postupke radi naknade štete).

17.2. Stoga su neosnovani žalbeni navodi tuženice da bi prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 502.c ZPP, jer i po ocjeni ovog suda, odluka iz postupka za zaštitu potrošača u smislu prethodno navedenih zakonskih odredbi obvezuje i u ovom postupku. Da je tome tako proizlazi iz odredbe čl. 502.c ZPP kojom je propisano da u slučaju da se fizičke i pravne osobe u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate pozovu na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi i da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

17.3. U svezi toga istaći je da iz spisa predmeta proizlazi kako su svi dokazi koje je tuženica predlagala provedeni, a kako to slijedi iz obrazloženja ove drugostupanjske presude, i da u kontekstu toga treba navesti je da je nakon pravomoćnih odluka po kolektivnoj tužbi teret dokaza obaranja predmnijeve djelomične ništetnosti ugovora o kreditu na tuženici (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III- 4372/02021 od 30. lipnja 2022.).

18. Nije u pravu tuženica ni kada ističe kako tužiteljica u konkretnom slučaju nije dokazala status potrošača.

18.1. Naime, iz stranačkog iskaza tužiteljice ne proizlazi da je Ugovor o kreditu za kupnju osobnog vozila sklopljen u okviru trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, dok iz sadržaja tog pravnog posla proizlazi da ga je tužiteljica zaključila kao fizička osoba radi čega je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da tužiteljica, suprotno navodima tuženice, ima status potrošača definiran čl. 3. toč. 1. ZZP/03.

19. U odnosu na prigovor tuženice da tužiteljica ne bi bila aktivno legitimirana odgovoriti je istoj da je upravo sama tužiteljica uplaćivala mjesečne anuitete predmetnog Ugovora o kreditu, a koji je u cijelosti otplaćen 8. srpnja 2013., kao i da utuženi iznosi predstavljaju razliku pretplate koju je uplaćivala upravo tužiteljica te da jedna uplata izvršena od strane sudužnice S. B. 10. srpnja 2012. nije ni predmet ovog postupka.

20. Nije u pravu tuženica ni kada tvrdi da je u konkretnom slučaju valjalo primijeniti Zakon o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti (Narodne novine broj 53/2020) i Odluku o produženju roka trajanja posebnih okolnosti (Narodne novine broj 83/2020) a u pogledu zatezne kamate za razdoblje važenja tih propisa i to stoga što u konkretnom slučaju nije riječ niti o ovršnom niti o stečajnom postupku.

21. Što se pak tiče tzv. negativnih razlika ovaj drugostupanjski sud nalazi da u konkretnom slučaju tuženica u pogledu tog dijela nije trebala istaknuti protutužbeni zahtjev ili prigovor radi prebijanja te da se u konkretnom slučaju radi o materijalno- pravnom prigovoru koji se odnosi na razdoblje u kojem su anuiteti zbog tečajnih razlika uplaćivani u manjim iznosim (tako i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-4393/2021-2 od 13. listopada 2021.).

21.1. Međutim, ovaj drugostupanjski sud nalazi da bi tuženica ostvarila eventualno pravo na isplatu iznosa tzv. negativne razlike u situaciji kada bi dokazala da je u konkretnom slučaju na strani tužiteljice došlo do neosnovanog bogaćenja upravo uslijed tih činjenica, pritom uvažavajući sve okolnosti konkretnog slučaja tj. da je tužiteljica plaćala anuitete upravo temeljem izračuna tuženice, a kako to slijedi iz čl. 6. st. 1. Ugovora gdje je navedeno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj vrijednosti chf 243,89 obračunatoj po srednjem tečaju HNB važećem za chf na dan plaćanja, kao i da se opravdano postavlja pitanje kako izvršiti obračun dosuđenih iznosa s negativnom razlikom s obzirom na različite rokove dospijeća, a koja činjenica u prvostupanjskom postupku nije utvrđena, premda je na tuženici teret dokaza u tom dijelu, to ovaj drugostupanjski sud nalazi da bi i takav prigovor bio neutemeljen.

22. Na temelju nalaza i mišljenja sudskog vještaka D. B., kojeg je prvostupanjski sud pravilno prihvatio kao stručan i objektivan pa je posljedično tome i neosnovan prigovor tuženice da se radi o netočnom izračunu jer je vještak dobio pogrešan nalog suda, prvostupanjski sud je utvrdio da je tužiteljica zbog primjene valutne klauzule tijekom otplate kredita platila veći iznos od ukupno 12.761,38 kn (1.693,73 eura) pa joj je taj iznos pravilno dosuđen zajedno sa zateznom kamatom od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa anuiteta, a u visini zakonske zatezne kamate sukladno čl. 29. ZOO.

23. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, s tim da prema stavku 2. istoga članka ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

23.1. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

23.2. Sukladno odredbi čl. 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

23.3. Kako je u konkretnom slučaju do tuženičinog stjecanja došlo na temelju po njoj sastavljenih nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, ona ima položaj nesavjesnog stjecatelja te je na stečeni novčani iznos po čl. 1115. ZOO dužna tužiteljici platiti zakonsku zateznu kamatu počevši od dana stjecanja, tj. dana isplate anuiteta, kako je to utvrđeno u nalazu vještaka i dosuđeno u toč. I. izreke pobijane presude.

24. Konačno, pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo (čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP) kod odluke o troškovima postupka kada je naložio tuženici da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 2.509,26 EUR (18.906,25 kn) sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate. Pritom je neosnovana tvrdnja tuženice kako prvostupanjski sud nije pravilno primijenio odredbu čl. 155. st. 1. ZPP kada je tužiteljici dosudio i trošak ročišta za objavu presude zato jer se radi o trošku koji je nastao, koji je bio nužan za vođenje ovog postupka te koji je i predviđen Tbr. 9. toč. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22).

25. Slijedom iznesenog valjalo je, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 380. toč. 2. ZPP (jer se odluka o troškovima postupka sadržana u presudi smatra rješenjem - čl. 129. st. 5. istog Zakona), odbiti kao neosnovanu žalbu tuženice i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu.

26. U nepobijanom dijelu pod toč. II. izreke (kojim je djelomično odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tuženice) prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

Zadar, 31. svibnja 2023.

Predsjednica vijeća

Sanja Dujmović, v.r.