Republika Hrvatska

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

Broj: Ppž-6879/2021

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sutkinja Goranke Ratković, predsjednice vijeća te Kristine Gašparac Orlić i Ivanke Mašić, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić, zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. pravne osobe G. i. j.d.o.o. za usluge i dr., zbog prekršaja iz čl. 226. st. 1. t. 1. i st. 3. Zakona o strancima (Narodne novine, broj 79/07, 26/09, 130/11, 74/13, 69/17 i 46/18), odlučujući o žalbi okr. pravne osobe G. i. j.d.o.o. i okr. odgovorne osobe D. M., podnesenoj putem branitelja, odvjetnika iz Odvjetničkog društva R. I. M. & Partneri, protiv presude Općinskog suda u Zadru, 23. listopada 2020., broj: Pp 21 J-1356/2019, na sjednici vijeća održanoj 29. svibnja 2023.,

p r e s u d i o  j e:

I. U povodu žalbe okr. pravne osobe G. i. j.d.o.o. i okr. odgovorne osobe D. M., a po službenoj dužnosti, preinačuje se t. 2. i 3. izreke prvostupanjske presude, te se izriče:

„Na temelju čl. 182. t. 1. Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj: 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18 i 114/22, dalje u tekstu: PZ), okr. pravna osoba G. i. j.d.o.o. i okr. odgovorna osoba D. M.

OSLOBAĐAJU SE OPTUŽBE

2. što je radnik J. V., OIB: xxxxx, iz Z., A. B. xx, u ime i za račun I-okr. s radom na poslovima konobara u restoranu O. M. A. E. u Z., S. x, započeo djelatnost 2.kolovoza 2019. i radio po rasporedu rada od 8,00 do 16,00, drugi dan od 15,00 do 24,00 ili od 11,00 do 14,00 i od 20,00 do 24,00 sata i tjedno koristio jedan dan tjednog odmora, a uvidom u evidencije prisutnosti na redu za istoga za mjesece svibanj, lipanj 2019. utvrđeno je da radnik radi 5 dana u tjednu po 8 sati, koristi 2 dana slobodna i to od 8,00 dio 16,00, a samo u srpnju 2019. radniku je evidentirano 6 sati noćnog rada pa je razvidno da okr. ne vodi urednu evidenciju o radnicima- podaci o radnom vremenu,

čime su u dane 31.svibnja 2019, 30. lipnja 2019. i 31. srpnja 2019. počinili prekršaj iz čl. 5. Zakona o radu, kažnjivo po čl. 229. st. 1. t. 1. i st. 2. Zakona o radu („Narodne novine“ broj: 93/14, 127/17, 98/19),

3. što je radnik J. V., OIB: xxxx, iz Z., A. B. xx, s radom na poslovima konobara u restoranu O. M. A. E. u Z., S. x, koji djelatnost obavlja u sastavu registrirane djelatnosti pravne osobe započeo 2. kolovoza 2019. i radio po rasporedu od 8.00 do 16,00 sati, drugi dan od 15,00 do 24,00 sati ili od 11,00 do 14,00 i od 20,00 do 24,00 sata i da je tjedno koristio jedan dan tjednog odmora, a uvidom u evidencije prisutnosti na radu za istoga za mjesec svibanj, lipanj i srpanj 2019. utvrđeno je da radnik radi 5 dana u tjednu po 8 sati, a u mjesecu svibnju i lipnju 2019. po istom rasporedu nije prikazan noćni rad, a ni prekovremeni jer je raspored rada po poslodavcu utvrđen u trajanju od 5 radnih dana, a po izjavi radnika u tjednu je imao samo jedan slobodan dan, a kako se ne vodi evidencija o radnom vremenu radnika na propisan način razvidno je da ni obračuni plaće radnika nemaju propisan sadržaj jer nisu točno evidentirani sati rada istog radnika,

čime su u dane 11.lipnja 2019., 04. srpnja 2019. i 1. kolovoza 2019. počinili prekršaj iz čl. 229. st. 1. i 2. toč. 34. Zakona o radu.“

II. Uslijed odluke iz t. I., žalba okr. pravne osobe G. i. j.d.o.o. i okr. odgovorne osobe D. M., bespredmetne su za prekršaje pod t. 2. i t. 3. izreke pobijane presude.

III. Odbija se kao neosnovana žalba okr. pravne osobe G. i. j.d.o.o. i okr. odgovorne osobe D. M. te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

IV. Uslijed odluke pod točkama I. - III. ove presude, preinačuje se odluka o novčanoj kazni na način da se za djelo činjenično opisano pod t. 1. izreke prvostupanjske presude, pravno označeno kao prekršaj iz čl. 226. st. 1. t. 1. Zakona o strancima za koji je okr. pravna osoba G. i. j.d.o.o. tom presudom proglašena krivom, prihvaća po prvostupanjskom sudu, uz primjenu čl. 37. PZ-a, utvrđena novčana kazna od 8.100,00 (osamtisućasto)[1] kuna te se toj okr. na temelju istog propisa utvrđuje novčana kazna od 1.075,05 eura (tisućusedamdesetpeteura i petcenti)/8.100,00 (osamtisućasto) kuna, a za djelo činjenično opisano pod t. 4. izreke prvostupanjske presude, pravno označeno kao prekršaj iz čl. 228. st. 1. t. 13. Zakona o radu za koji je okr. pravna osoba G. i. j.d.o.o. proglašena krivom, prihvaća po prvostupanjskom sudu, uz primjenu čl. 37. PZ-a, utvrđena novčana kazna od 8.100,00 (osamtisućasto) kuna te se toj okr. na temelju istog propisa utvrđuje novčana kazna od 1.075,05 eura (tisućusedamdesetpeteura i petcenti)/8.100,00 (osamtisućasto) kuna pa se okr. pravnoj osobi izriče ukupna novčana kazna od 2.150,12 eura (dvijetisućestopedeseteura i dvanaestcenti)/16.200,00 (šesnaesttisućadvijesto) kuna, dok se za djelo činjenično opisano pod t. 1. izreke prvostupanjske presude, pravno označeno kao prekršaj iz čl. 226. st. 3. Zakona o strancima za koji je okr. odgovorna osoba D. M. tom presudom proglašena krivom, prihvaća po prvostupanjskom sudu, uz primjenu čl. 37. PZ-a, utvrđena novčana kazna od 1.500,00 (tisućupetsto) kuna te se toj okr. na temelju istog propisa utvrđuje novčana kazna od 199,08 eura (stodevedesetdeveteura i osam centi)/ 1.500,00 (tisućupetsto) kuna, a za djelo činjenično opisano pod t. 4. izreke prvostupanjske presude, pravno označeno kao prekršaj iz čl. 228. st. 2. Zakona o radu za koji je okr. odgovorna osoba D. M. proglašena krivom, prihvaća po prvostupanjskom sudu, uz primjenu čl. 37. PZ-a, utvrđena novčana kazna od 1.500,00 (tisućupetsto) kuna te se toj okr. na temelju istog propisa utvrđuje novčana kazna od 199,08 eura (stodevedesetdeveteura i osam centi)/ 1.500,00 (tisućupetsto) kuna, pa se okr. odgovornoj osobi izriče ukupna novčana kazna od 398,17 eura/3.000,00 (tritisuće) kuna.

V. Izrečene novčane kazne su okr. pravna osoba G. i. j.d.o.o. i okr. odgovorna osoba D. M. dužni platiti u roku 30 (trideset) dana od dana primitka pravomoćne presude, s time da će se novčana kazna smatrati u cijelosti plaćenom ukoliko isti u navedenom roku plate dvije trećine izrečenih novčanih kazni.

VI. Na temelju odredbe čl. 138. st. 2. t. 3. c) PZ-a okr. pravna osoba G. i. j.d.o.o. i okr. odgovorna osoba D. M. su obvezni naknaditi paušalni iznos troškova ovog žalbenog prekršajnog postupka, svaki od po 40 (četrdeset) eura/301,36 kn (tristojednakuna i tridesetšestlipa), u roku od 30 (trideset) dana od dana primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom su okr. pravna osoba G. i., j.d.o.o. i okr. odgovorna osoba D. M. proglašeni krivima i to okr. pravna osoba za prekršaj iz čl. 226. st. 1. t. 1. Zakona o strancima, činjenično opisan u t. 1. izreke pobijane presude, za prekršaj iz čl. 229. st. 1. t. 1. Zakona o radu, činjenično opisan u t. 2. izreke pobijane presude, za prekršaj iz čl. 229. st. 1. t. 34. Zakona o radu činjenično opisan u t. 3. izreke pobijane presude te za prekršaj iz čl. 228. st. 1. t. 13. Zakona o radu, za koje prekršaje su istoj utvrđene novčane kazne od po 8.100,00 kuna te je okr. pravnoj osobi izrečena ukupna novčana kazna od 32.400,00 kn, dok je okr. odgovorna osoba D. M. proglašen krivima za prekršaj iz čl. 226. st. 3. Zakona o strancima, činjenično opisan u t. 1. izreke pobijane presude, za prekršaj iz čl. 229. st. 2. Zakona o radu, činjenično opisan u t. 2. izreke pobijane presude, za prekršaj iz čl. 229. st. 2. Zakona o radu činjenično opisan u t. 3. izreke pobijane presude te za prekršaj iz čl. 228. st. 2. Zakona o radu, za koje prekršaje su istoj utvrđene novčane kazne od po 1.500,00 kuna te je okr. odgovornoj osobi izrečena ukupna novčana kazna od 6.000,00 kn, uz pogodnost dvotrećinskog plaćanja novčane kazne.

2. Istom presudom okrivljenici su obvezani na naknadu troškova prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 100,00 kn.

3. Protiv prvostupanjske presude okrivljenici su pravodobno, putem branitelja, podnijeli žalbu iz svih žalbenih osnova, predlažući usvojiti žalbu, preinačiti presudu i osloboditi okrivljenike od optužbe, a podredno, ukinuti presudu i predmet dostaviti na ponovno odlučivanje.

4. Žalba je dijelom bespredmetna, a dijelom neosnovana.

5. Rješavajući o žalbi, Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, u smislu odredbe čl. 202. st. 1. PZ-a ispitivao je prvostupanjsku presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i to iz osnova i razloga koje žalitelji navode u žalbi i po službenoj dužnosti te je po službenoj dužnosti utvrdio da je u prvostupanjskom postupku počinjena povreda prekršajnog materijalnog prava iz čl. 196. t. 1. PZ-a jer djelo činjenično opisano pod t. 2. i t. 3. izreke prvostupanjske presude za koje su okrivljenici proglašeni krivima, nije prekršaj, dok je u odnosu na djelo iz t. 1. i 4. izreke prvostupanjske presude utvrdio da nisu počinjene povrede na koje žalitelji ukazuju.

6. Naime, prvostupanjski sud je proglasio krivima okrivljenike da okr. pravna osoba i okr. odgovorna osoba kao poslodavci za radnika J. V., konobara u restoranu O. M. A. E. u Z., nisu vodili evidenciju o radnom vremenu radnika na propisani način već na drugačiji način nego što je to navedeno u evidenciji o prisutnosti na radu, činjenično opisano u t. 2. izreke te da za istog radnika obračuni plaća radnika nemaju propisan sadržaj jer nisu točno evidentirani sati rada istog radnika.

6.1. Odredbom čl. 229. st. 1. t. 1. i st. 2. Zakona o radu, propisano je kažnjavanje pravne i odgovorne osobe ako ne vode evidenciju o radnicima i o radnom vremenu ili je ne vode na propisan način, ili ako na zahtjev inspektora rada ne dostave podatke o radnicima i o radnom vremenu (članak 5.), a odredbom čl. 5. st. 4. Zakona o radu je propisano da ministar nadležan za rad pravilnikom propisuje sadržaj i način vođenja evidencije iz st. 1. tog članka, pa je na temelju citirane odredbe donesen Pravilnik o sadržaju i načinu vođenja evidencije o radnicima („Narodne novine“ broj: 73/17).

6.2. Odredbom čl. 229. st. 1. t. 34. i st. 2. Zakona o radu propisano je kažnjavanje pravne i odgovorne osobe ako radniku ne dostavi obračun dugovane, a neisplaćene plaće, naknade plaće ili otpremnine, ili ako obračun nema propisani sadržaj (članak 93. stavci 2. i 4.), a čl. 93. st. 2. istog Zakona je propisano da poslodavac koji na dan dospjelosti ne isplati plaću, naknadu plaće ili otpremninu ili ih ne isplati u cijelosti, dužan je do kraja mjeseca u kojem je dospjela isplata plaće, naknada plaće ili otpremnine, radniku dostaviti obračun iznosa koje je bio dužan isplatiti te čl. 93. st. 4. da ministar pravilnikom propisuje sadržaj obračuna iz stavaka 1. i 2. tog članka pa je na temelju citirane odredbe donesen Pravilnik o sadržaju obračuna plaće, naknade plaće ili otpremnine („Narodne novine“ broj: 32/15, 102/15 i 35/17).

7. Iz činjeničnog opisa radnje prekršaja navedenog u t. 2. i 3. izreke pobijane presude ne proizlaze sva zakonom propisana obilježja jer nisu navedeni provedbeni propisi, i to Pravilnik o sadržaju i načinu vođenja evidencije o radnicima (za djelo pod t. 2. izreke) čijim odredbama je propisan sadržaj evidencije o radnom vremenu radnika, a koje odredbe okrivljenici nisu poštovali kao bitno obilježje djela te Pravilnik o sadržaju obračuna plaće, naknade plaće ili otpremnine (za djelo pod t. 3. izreke), čijim odredbama je propisan sadržaj obračuna plaće, naknade plaće ili otpremnine, a koje odredbe okrivljenici nisu poštovali kao bitno obilježje oba djela.

7.1. Budući da je zakonski opis djela, odnosno pravno kvalificiranje prekršaja, podvođenje odlučnih činjenica sadržanih u činjeničnom opisu pod biće odgovarajućeg prekršaja, to zbog navedenog sve odlučne činjenice nužno moraju biti navedene isključivo u činjeničnom opisu prekršaja. Obzirom da u navedenim činjeničnim opisima u izreci pobijane presude nisu navedeni predmetni Pravilnici, proizlazi da činjeničnom opisu tih prekršaja nedostaje jedan od konstitutivnih elemenata prekršaja za koji su okrivljenici proglašeni krivim.

7.2. Stoga, djelo za koje su okrivljenici proglašeni krivim kao u izreci pod t. 2. i 3. prvostupanjske presude i za koje se protiv njih vodi ovaj prekršajni postupak, a na način kako je to činjenično opisano u izreci pobijane presude, po propisu nije prekršaj pa je ovaj sud, postupajući po službenoj dužnosti, pravilnom primjenom zakona, preinačio pobijanu prvostupanjsku presudu na način da je okr. pravnu osobu i okr. odgovornu osobu za predmetna djela oslobodio od optužbe, kako je to i navedeno u t. I izreke ove drugostupanjske presude.

7.3. Slijedom navedenog je žalba okrivljenika zbog prekršaja iz čl. 229. st. 1. t. 1. i st. 2. i čl. 229. st. 1. t. t. 34. i st. 2. Zakona o radu, bespredmetna.

8. Žaleći se zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 11. PZ-a u odnosu na prekršaje iz čl. 226. st. 1. t. 1. i st. 2. Zakona o strancima i čl. 228. st. 1. t. 13. i st. 2. Zakona o radu, žalitelji suštinski ističu nedostatak razloga o onim odlučnim činjenicama koje idu u prilog žaliteljima zbog ne izvođenja dokaza ispitivanjem radnice u svojstvu svjedoka u odnosu na prekršaj iz t. 1. izreke pa je okrivljenicima povrijeđeno konfrontacijsko pravo i načelo jednakosti oružja, dok ostali žalbeni navodi te žalbene osnove nisu obrazloženi niti konkretizirani već predstavljaju parafraziranje zakonskog teksta navedenih odredbi, odnosno, nije navedeno koje bi konkretno bitne povrede odredaba prekršajnog postupka prvostupanjski sud počinio, tako da se u tom dijelu ova žalbena tvrdnja nije niti mogla ispitati. Ovaj sud je utvrdio da se ne radi ni o kakvim nedostacima presude koje bi imale karakter apsolutno bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, budući da je prvostupanjski sud nakon vjernog iznošenja dokaznog materijala, iznio jasne razloge za svoju odluku, odnosno, koje odlučne činjenice i iz kojih razloga je uzeo dokazanima, pri čemu je dao ocjenu vjerodostojnosti dokaza na temelju kojih je došao do zaključka o počinjenju prekršaja i prekršajnoj odgovornosti i žalitelja, kao i kojim se razlozima rukovodio kod donošenja odluke o prekršajnopravnoj sankciji pa kako dakle presuda sadrži sve potrebne razloge o odlučnim činjenicama (koji nisu proturječni), to je ocijenjeno da žalba okrivljenika zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka nije osnovana.

9. Nisu u pravu žalitelji kada ističu povredu konfrontacijskog prava i načela jednakosti oružja koji su dio povrede prava obrane iz čl. 195. st. 2. PZ-a za prekršaj iz čl. 226. st. 1. t. 1. Zakona o strancima, činjenično opisan pod t. 1. izreke pobijane presude. Naime, prvostupanjski je sud proveo sve predložene dokaze radi s izvjesnošću utvrđenja činjeničnog stanja, s time da okr. odgovorna osoba iznoseći obranu za sebe i pravnu osobu, nije niti predlagala dokaze, već je i priznala prekršaj iz čl. 226. st. 1. t. 1. Zakona o strancima, navodeći da je svjesna prekršaja, da glavna kuharica nije jedan dan došla na posao te nisu imali izbora već su omogućili Valentini Lekić „da uskoči“, a za koju pomoćnu kuharicu u to vrijeme još nisu dobili dozvolu za boravak i rad koju su ranije zatražili. Stoga okrivljenici nisu dovedeni u podređeni položaj u odnosu na tužitelja niti prikraćeni za jednaku mogućnost dokazivanja na glavnoj raspravi (sukladno čl. 165. st. 9. PZ-a) pa im nije povrijeđeno načelo jednakosti oružja. Osim toga, izvođenje dokaza ispitivanjem V. L. kao svjedokinje u situaciji kada okrivljenici priznaju terećeni prekršaj, osim što je suvišno radi pravilnog činjeničnog utvrđenja, je i očito dokaz koji je postojao i u vrijeme prvostupanjskog postupka i za koji su okrivljenici znali u to vrijeme pa ih ne mogu s uspjehom isticati u žalbi, u smislu odredbe čl. 195. st. 3. PZ-a.

9.1. Nadalje, okr. odgovorna osoba je bila prisutna izvođenju dokaza čitanjem Zapisnika o obavljenom inspekcijskom nadzoru (na glasnoj raspravi 23. rujna 2020.), a koji Zapisnik je vlastoručno potpisala bez primjedbi te joj je isti i uručen prilikom obavljanja nadzora u upravnom postupku (str. 14. spisa), zbog čega je okr. odgovornoj osobi pružena mogućnost djelotvornog očitovanja na dokaz optužbe pa joj nije povrijeđeno konfrontacijsko pravo, a time niti pravo obrane.

10. U žalbi zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na prekršaje iz čl. 226. st. 1. t. 1. i st. 3. Zakona o strancima i čl. 228. st. 1. t. 13. i st. 2. Zakona o radu, okrivljenici suštinski ističu da su se njihovi radnici pojedinačno između sebe dogovarali kada će i kako koristiti dnevni odmor te na taj način pripomagali jedan drugome, a da se iz Zapisnika o inspekcijskom nadzoru nikako nije moglo utvrditi je li radnik J. V. za dane 12., 27. i 30. srpnja 2019. koristio zamjenski dnevni odmor, odnosno, tjedni odmor koji mu pripada sukladno Zakonu o radu, a iz materijalnih dokaza u spisu to nije razvidno, dok je na tu okolnost prvostupanjski sud propustio ispitati tog svjedoka pa su odlučne činjenice ostale neutvrđene, te je time sud povrijedio i konfrontacijsko pravo.

10.1. Međutim, ukazuje se žaliteljima da odredba čl. 228. st. 1. t. 13. i st. 2. Zakona o radu propisuje kažnjavanje pravne osobe i odgovorne osobe „13) ako radniku ne omogući korištenje dnevnog odmora na način i pod uvjetima propisanim ovim Zakonom (članak 74.)“, a da čl. 74. glasi:

„Članak 74.

(1) Tijekom svakog vremenskog razdoblja od dvadeset četiri sata, radnik ima pravo na dnevni odmor od najmanje dvanaest sati neprekidno.

(2) Iznimno od stavka 1. ovoga članka, poslodavac je dužan punoljetnom radniku koji radi na sezonskim poslovima, a koji se obavljaju u dva navrata tijekom radnog dana, osigurati pravo na dnevni odmor u trajanju od najmanje osam sati neprekidno. (3) Radniku iz stavka 2. ovoga članka, mora se omogućiti korištenje zamjenskog dnevnog odmora odmah po okončanju razdoblja koje je proveo na radu zbog kojeg dnevni odmor nije koristio, odnosno koristio ga je u kraćem trajanju.“

10.2. Iz navedenih odredbi jasno proizlazi da tijekom svakog vremenskog razdoblja od dvadeset četiri sata, radnik ima pravo na dnevni odmor od najmanje dvanaest sati neprekidno, a da se samo radniku koji radi na sezonskim poslovima koji se obavljaju u dva navrata tijekom radnog dana, mora osigurati pravo na dnevni odmor u trajanju od najmanje osam sati neprekidno te mu se, ukoliko nije koristio dnevni odmor ili ga je koristio u kraćem trajanju, mora odmah po okončanju razdoblja koje je proveo na radu zbog kojeg nije koristio dnevni odmor, omogućiti korištenje zamjenskog dnevnog odmora. Budući da se ovom prekršajnom postupku ne radi o okrivljenicima koji bi u konkretnom slučaju zapošljavali radnike koji rade na sezonskim poslovima koji se obavljaju u dva navrata tijekom radnog dana, odnosno, da okrivljenicima nije optužnim prijedlogom niti stavljen na teret propust kod obavljanja takve vrste poslova - sezonsko, koji se obavlja u dva navrata tijekom radnog dana (niti su takvu vrstu posla okrivljenici u postupku bilo kojem trenutku isticali), to se izuzetak propisan u čl. 74. st. 3. Zakona o radu, ne može niti primijeniti u konkretnom slučaju.

10.3. Iz tog razloga je potpuno irelevantna činjenica je li radnik J. V. i na koji način koristio zamjenski dnevni odmor jer su mu okrivljenici po izričitoj i jasnoj odredbi čl. 74. st. 1. Zakona o radu, morali omogućiti dnevni odmor od najmanje dvanaest sati neprekidno, tijekom svaka dvadeset četiri sata, a što nedvojbeno nisu učinili.

10.4. Naime, suprotno žalbenim navodima, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i to nakon što je prethodno izveo potrebne dokaze koje je pravilno prihvatio i ocijenio. Konkretno, prvostupanjski je sud na temelju zakonitog dokaza - Zapisnika o obavljenom inspekcijskom nadzoru od 8. kolovoza 2019. u kojem su utvrđene nepravilnosti, a koji je okr. kao odgovorna osoba vlastoručno potpisao bez primjedbi, kao i dijela obrane u kojoj okrivljenici okolnosno priznaju odlučne činjenice koje čine bile prekršaja iz čl. 226. st. 1. t. 1. i st. 3. Zakona o strancima, odnosno, da su koristili rad stranca na poslovima pomoćne kuharice bez izdane dozvole za boravak i rad i potvrde o prijavi rada, imao dovoljno osnova za zaključak da su ostvarili zakonsko obilježje tog kao i prekršaja čl. 228. st. 1. t. 13. i st. 2. Zakona o radu, činjenično opisan po t. 4. izreke pobijane presude.

10.5. Provedene dokaze je po stavu ovo suda, prvostupanjski sud, sukladno odredbi čl. 88. st. 2. PZ-a, slobodno cijenio, kao što je slobodno cijenio i postojanje svih relevantnih činjenica, pri čemu nije bio ograničen i vezan nikakvim dokaznim pravilima, te je na temelju tako provedenog dokaznog postupka izveo pravilan i nedvojben zaključak da su okrivljenici počinili terećene prekršaje. Odluku o krivnji prvostupanjski sud je valjano, detaljno i argumentirano obrazložio i dao u svemu prihvatljive razloge, koje prihvaća i ovaj sud.

10.6. Slijedom navedenog, po ocjeni ovog suda, navodi žalbe u kojima žalitelji ne navode nove činjenice i ne predlažu nove dokaze, u smislu odredbe čl. 193. st. 5. PZ-a, ne dovode u sumnju pravilnost i potpunost činjeničnog stanja utvrđenog u prvostupanjskom postupku.

11. Nadalje, budući da okrivljenicima nije stavljen na teret prekršaj onemogućavanja korištenja tjednog odmora radnicima, to žalbeni navodi koji se odnose na propust utvrđenja bitnih činjenica u pogledu takve vrste odmora i primjene odredaba iz čl. 75. Zakona o radu, kažnjivo po čl. 228. st. 1. t. 14. i st. 2. tog Zakona, koji uređuje to pitanje, nisu niti razmatrani kao relevantni.

12. Iz sadržaja žalbe, razvidno je da žalitelji u odnosu na žalbenu osnovu povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava zapravo ističu tzv. posrednu povredu materijalnog prekršajnog prava, koja bi proizlazila iz počinjenog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja pa se ne radi o samostalnoj žalbenoj osnovi iz čl. 194. t. 2. PZ-a jer žalitelji ne iznose razloge zbog kojih smatraju da bi bile počinjene povrede materijalnog prekršajnog prava. Stoga, žalba ni u tom dijelu nije osnovana.

13. Razmotrivši odluke o prekršajnopravnim sankcijama (za prekršaje iz čl. 226. st. 1. t. 1. i st. 2. Zakona o strancima i čl. 228. st. 1. t. 13. i st. 2. Zakona o radu), a povodom navoda žalbe, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz čl. 36. PZ-a, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja, te je okrivljenicima za počinjeni prekršaj izrekao novčane kazne primjerene težini počinjenog prekršaja, stupnju odgovornosti okrivljenika i svrsi kažnjavanja iz čl. 6. i čl. 32. PZ-a. Po ocjeni ovog suda izrečene novčane kazne primjerene su i dostatne kako svim okolnostima počinjenog prekršaja, tako i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja. Budući da su novčane kazne ublažene znatno ispod posebno propisanih minimuma novčanih kazni propisanih za predmetne prekršaje, evidentno je da je prvostupanjski sud uzeo u obzir i sve olakotne okolnosti na strani okrivljenika. Pravilno je prvostupanjski sud, sukladno odredbi čl. 152. st. 3. PZ-a, dao mogućnost okrivljenicima da ukoliko u roku od 90 dana od dana primitka ove presude, plate dvije trećine izrečenih novčanih kazni, novčane kazne smatrat će se plaćenima u cjelini.

13.1. Ovdje je potrebno napomenuti da je nakon počinjenja prekršaja iz čl. 226. st. 1. t. 1. i st. 3. Zakona o strancima stupio na snagu Zakon o Izmjenama i dopunama Zakona o strancima („Narodne novine“ broj: 114/22. i 155/22.) koji za pravnu osobu za isti prekršaj (s pravnim kontinuitetom u čl. 247. st. 2. t. 1. „novog“ Zakona o strancima) propisuje manji najniži iznos novčane kazne za svakog stranca i to od 6630 eura (što prema fiksnom tečaju konverzije iznosi 49.953,74 kune), kao i za odgovornu osobu u pravnoj o osobi (s pravnim kontinuitetom u čl. 247. st. 5. „novog“ Zakona o strancima), od 1320 eura (prema fiksnom tečaju konverzije iznosi 9.945,54 kune), dok je Zakon o strancima koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja prekršaja propisivao nešto stroži minimum novčane kazne za te prekršaje, odnosno, novčanu kaznu od 50.000,00 kuna za pravnu osobu te od 10.000,00 kuna za odgovornu osobu u pravnoj osobi za svakog stranca. Sukladno načelu primjene blažeg propisa iz čl. 3. PZ-a, prema počinitelju se primjenjuje propis koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja prekršaja, a ako se propis nakon toga, prije donošenja pravomoćne presude, izmijeni jednom ili više puta, primijenit će se najblaži propis za počinitelja.

13.1.1. Međutim, ovaj sud prilikom donošenja drugostupanjske presude nije izmijenio pravnu kvalifikaciju i primijenio tu, izmijenjenu odredbu „novog“ Zakona o strancima („Narodne novine“ broj: 114/22. i 155/22.) kao blažeg propisa, budući da je po ocjeni ovog suda prvostupanjski sud pravilno odmjerio novčane kazne i okrivljenicima ublažio novčane kazne ispod zakonom propisane za taj prekršaj Zakonom koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja prekršaja, a koje ujedno predstavljaju ublažene novčane kazne i u „novom“ Zakonu. Stoga, prema načelu konkretnosti, nema mjesta primjeni tog blažeg propisa jer po stavu ovog suda, „novi“ Zakon o strancima u odredbama čl. 247. st. 2. t. 1. i st. 5. ne dovodi do povoljnijeg rezultata za okrivljenike.

13.2. U vezi naprijed navedenog, jednako primjenjujući načelo konkretnosti i prilikom usporedbe odredaba Zakona o radu čije izmjene su stupile na snagu nakon počinjenja prekršaja iz čl. 228. st. 1. t. 13. Zakona o radu („Narodne novine“ broj: 93/14, 127/17, 98/19), a koje djelo ima pravni kontinuitet u t. 16. iste odredbe, ovaj sud nije primijenio taj blaži propis u odnosu na okr. pravnu osobu. Naime, „novi“ Zakon o radu za pravnu osobu za taj prekršaj propisuje manji najniži iznos novčane kazne i to od 4110 eura (što prema fiksnom tečaju konverzije iznosi 30.966,80 kuna) dok je Zakon o radu koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja tog prekršaja propisivao nešto strožu najnižu novčanu kaznu, odnosno, novčanu kaznu od 31.000,00 kuna za pravnu osobu pa je ublažena novčana kazna i po novom Zakonu ne dovodi do povoljnijeg rezultata za obranu pravne osobe.

13.2.1. Što se tiče djela prekršaja iz čl. 228. st. 2. Zakona o radu za koji je okr. odgovorna osoba proglašena krivom, a koji prekršaj također ima pravni slijed u istoj toj odredbi „novog“ Zakona o radu, ističe se da on ne propisuje blažu kaznu za predmetni prekršaj pa u odnosu na odgovornu osobu nije niti bilo potrebno razmatrati pitanje primjene blažeg propisa (propisane novčane kazne od 530 eura do 790 eura).

14. Ispitujući odluku o trošku prekršajnog postupka, a povodom žalbe okrivljenika, ovaj sud je utvrdio da je prvostupanjsko tijelo pravilno i zakonito, obvezalo okrivljenike na plaćanje paušalnog troška (100,00 kuna), a koji je određen sukladno trajanju i složenosti postupka koji su određeni Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj: 18/13, u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna) te po ocjeni ovog suda, ne postoje uvjeti za njihovu dosudu u nižem iznosu.

15. Nadalje, paušalni iznos troškova ovog žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3.c PZ-a, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena krivnja okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi tužitelja i okrivljenika ili samo o žalbi okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. PZ-a određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka, u iznosu od po 40 eura izražen u protuvrijednosti u kunama prema fiksnom tečaju konverzije, sukladno trajanju i složenosti postupka.

16. Iz navedenih razloga, odlučeno je kao u izreci na temelju čl. 207. PZ-a (t. I.), i čl. 205. PZ-a (t. III. izreke).

U Zagrebu, 29. svibnja 2023.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Emina Bašić, v.r.

Goranka Ratković, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Zadru, u 5 otpravka: za spis, okrivljenike, branitelja i tužitelja.