Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, POŽEGA

Poslovni broj: Pr-10/2022-60

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

R J E Š E N J E

Općinski sud u Požegi po sucu ovoga suda Ilki Leko kao sucu pojedincu u parničnom predmetu tužiteljice D. D. B., OIB … iz D., koju zastupa punomoćnica M. P., odvjetnica iz Z. protiv tužene bolnice P., P., OIB … koju zastupa punomoćnik I. B., odvjetnik iz P. uz sudjelovanje umješača na strani tuženika bolnice P. i bolnice hrvatskih veterana P., OIB … radi isplate razlike plaće, nakon glavne rasprave održane 21. travnja 2023. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužiteljice I. D., odvjetnika iz P., zamjenika punomoćnika tuženika L. K., odvjetničkog vježbenika u odvjetničkom uredu odvjetnika I. B. i zakonskog zastupnika umješača na strani tuženika bolnice P. i bolnice hrvatskih veterana M. M. i presude objavljene 26. svibnja 2023.

p r e s u d i o i r i j e š i o j e

I Odbija se preinaka tužbe tužiteljice iz podneska tužiteljice od 13. srpnja 2021. II Odbija se tužiteljica s tužbom i tužbenim zahtjevom koji glasi:

"Nalaže se tuženiku bolnica P., OIB:4…, P., isplatiti tužiteljici D. D. B., OIB:…, K. D., na ime razlike plaće mjesečne iznose čija će se točna visina utvrditi provođenjem financijsko-knjigovodstvenog vještačenja uz pripadajuću zateznu kamatu tekuću od svakog 15. u mjesecu za prethodni mjesec i to po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za 5%-tnih poena do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate sa zateznom kamatom tekućom po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskih trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 5%-tnih poena sve u roku od 8 dana."

III Nalaže se tužiteljici D. D. B., OIB … da tuženiku bolnica P., OIB … naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 3.577,21 eur[1] / 26.952,49 kn u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

S preostalim zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka tuženik se kao s neosnovanim odbija.

Obrazloženje

1. Tužiteljica D. D. B. podnijela je tužbu protiv tužene bolnice P. radi isplate plaće. U tužbi navodi da je tužiteljica bila zaposlena kod tuženika na radnom mjestu medicinska sestra od 1. siječnja 2014. do 1. siječnja 2018. Radni odnos tužiteljice reguliran je ugovorom o radu, Zakonom o radu (NN 93/14, 127/17 i 98/19, u daljnjem tekstu: ZOR) internim pravilnikom poslodavca, Kolektivnim ugovorom za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN,143/13), Dodatkom I. KU 96/15, Temeljnim kolektivnim ugovorom za službenike i namještenike u javnim službama (dalje skraćeno TKU) (NN 141/12), Dodatak II. TKU-a, 150/13, Ispravak Dodatka II. TKU-a (NN 153/13),TKU-a (NN 24/17), TKUa (NN 128/17), kao i rješenjem o plaći. Rad tužiteljice je organiziran u raznim oblicima rada (smjene, turnusi i ostalo, pa je zbog takve organizacije rada u svakom mjesecu u spornom razdoblju ostvarila velik broj prekovremenih sati. U smislu članka 47. KU 143/13 tužiteljičina plaća regulirana je na način: „Plaću radnika čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću. Osnovnu plaću radnika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža. Dodaci na osnovnu plaću su: stimulacija, dodaci za posebne uvjete rada, dodaci i uvećanja plaća.“ Osim potonjeg mjerodavnog materijalnog prava, u spornom razdoblju na snazi je i TKU 128/17, 47/18, koji se paralelno primjenjuje na tužiteljicu koji plaću radnika u članku 50. definirana na identičan način kako je opisano u potonje navedenim KU. U odredbama članka 51, 57, 60. KU (143/13) te u odredbi članka 53. i 54. TKU (128/17, 47/18), propisani su dodaci i uvećanja osnovne plaće koji se isplaćuju tužiteljici i koji se obračunavaju za svaki efektivno odrađeni sat. Tužiteljica je od 1. travnja 2015. godine, kao medicinska sestra ostvarila pravo na povećanu plaću jer je radila u otežanim uvjetima što je propisano odredbom članka 86. ranijeg ZOR-a (NN 149/09, 61/11, 82/12, 73/13) te sadašnjeg ZOR-a u članku 94. (NN 91/14 i 127/17). Nadalje, odredbom članka 57. KU zdravstva (NN 143/13) u primjeni od 1. prosinca 2013. godine)) propisano je: „Radniku u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja na pojedinim radnim mjestima i poslovima kod kojih postoje posebni uvjeti rada pripada pravo na dodatak na plaću“. Tuženik u navedenom spornom razdoblju nije tužiteljici isplaćivao dodatak od 20% zbog otežanih uvjeta rada, odnosno posebnih uvjeta rada (odnosno dodatke iz članka 57.KU) na jedan dio odrađenih sati, a tužiteljica je radila u redovnom i prekovremenom radu. Tužiteljica je u vremenskom periodu važenja Dodatka I KU zdravstva (koji je zaključen 1. listopada 2015. godine) ostvarila pravo na dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi. Članak 59.a Dodatka I KU (NN 96/15) propisuje: „Iznimno od članka 59. ovog Ugovora zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi i ostali ljudi i ostali zdravstveni radnici i nezdravstveni radnici koji sudjeluju u procesu dijagnostike i liječenja ostvaruju dodatak na plaću u iznosu od 4% od osnovne plaće“. Tuženik od 1. listopada 2015. godine tužiteljici nije isplaćivao dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi na osnovnu plaću za sve odrađene sate, već je navedeni dodatak isplaćivao samo za jedan dio odrađenih sati, a tužiteljica je radila u redovnom i prekovremenom radu. Tužiteljica je u navedenom vremenskom razdoblju kao medicinska sestra radila u otežanim uvjetima rada ,odnosno posebnim uvjetima rada pa joj je prema članka 94. Zakona o radu, pripadalo pravo na povećanu plaću, kao i na sve dodatke propisane u članku 51., 57. i 58. KU kako za redovan rad tako i za prekovremeni rad, a što tuženik nije obračunavao niti isplatio za sve odrađene sate. Obzirom da je tuženik pogrešno obračunavao i isplaćivao plaće tužiteljici po gore navedenim osnovama, posljedično je pogrešno i isplaćivao plaću odnosno naknadu plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora, blagdana, neradnih dana (primjena Zakona o blagdanima i neradnim danima, i međunarodni ugovori), te bolovanja. Budući da je tuženik tužiteljici pogrešno obračunao i isplatio plaće po svim gore navedenim osnovama, posljedično je tužiteljici pogrešno obračunao i isplatio sve naknade koje se utvrđuju kao prosjek prethodno isplaćenih plaća, konkretno naknadu plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i naknadu plaće zbog privremene nesposobnosti za rad (bolovanje). Odredbom članka 36. KU (143/13) propisano je „Za vrijeme korištenja godišnjeg odmora radniku se isplaćuje naknada plaće u visini kao da je radio u redovnom radnom vremenu.“, a u stavku 2. istog članka propisano je „Radniku čija je narav posla takva da mora raditi prekovremeno ili noću ili nedjeljom, odnosno zakonom predviđenim neradnim danom, koji dežura ili je pripravan, pripada pravo na naknadu plaće za godišnji odmor u visini njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca, ako je to za njega povoljnije.“ Odredbom članka 58. (TKU128/17), (47/18), propisano je u stavku 1. „Ako je zaposlenik odsutan s rada zbog bolovanja do 42 dana, pripada mu naknada plaće u visini 85% od njegove plaće ostvarene u prethodna tri mjeseca neposredno prije nego je započeo bolovanje.“, a u stavku 2. istog članka, propisano je „Naknada u 100 % iznosu njegove plaće u prethodna tri mjeseca neposredno prije nego je započeo bolovanje, pripada zaposleniku kada je na bolovanju zbog profesionalne bolesti ili ozljede na radu.“. (potonja odredba sadržana je u TKU 24/17 i TKU 141/12, u članak 59.) Sukladno članku 9. stavak 3. Zakona o radu NN 93/14, 127/17, 98/19, propisano je: „ Ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom, primjenjuje se za radnika najpovoljnije pravo, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno.“, tuženik je bio u obvezi postupiti u skladu s naređenim odredbama i na taj način, primjenom povoljnijeg prava, pravilno obračunati plaću tužiteljici te isplatiti iznos predmetnog potraživanja tužiteljici. Budući da su podaci o rasporedu rada i obliku rada vidljivi samo na evidencijama rada, a radi se o dokumentaciji kojom raspolaže tuženik, tužiteljica nije u mogućnosti postaviti određeni tužbeni zahtjev, pa stoga temeljem članka 186.b. Zakona o parničnom postupku, predlaže da naslovni sud donese rješenje kojim se nalaže tuženiku da u roku 15 dana u spis dostavi tužiteljičinu evidenciju rada za period od 01. travnja 2015. pa do 1. siječnja 2018., platne liste tužiteljice za period od 01. travnja 2015. pa do 1. siječnja 2018. Tužiteljica će sukladno odredbi članka 186. b. stavak 4. Zakona o parničnom postupku, po pribavi navedene dokumentacije i nakon provedenog financijskog vještačenja na ranije specificirane okolnosti, urediti tužbeni zahtjev i predložiti sudu da donese presudu kojom se nalaže tuženiku, bolnica P., P., OIB: … da tužiteljici D. D. B., OIB: …, , D. na ime razlike plaće isplati mjesečne iznose čija se točna visina ima utvrditi provođenjem financijsko knjigovodstvenog vještačenja uz pripadajuću zateznu kamatu tekuću od svakog 15.og u mjesecu za prethodni mjesec i to po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015. godine, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do isplate sa zateznom kamatom tekućom po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, sve u roku 8 dana.

2. Tužena bolnica P. u odgovoru na tužbu navela je da se tuženica u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu te osporava osnovu i visinu istaknutog tužbenog zahtjeva. Tuženica ističe prigovor promašene pasivne legitimacije. Naime, Odlukom županije od 12. rujna 2017. o podjeli bolnice P. i osnivanju nove zdravstvene ustanove - bolnice P. i bolnice hrvatskih veterana, tužiteljica je kao ranija zaposlenica podružnice tuženice nastavila rad u novoosnovanoj ustanovi. Sporazum tuženice i bolnice P. i bolnice hrvatskih veterana od 14. veljače 2018. definira prava i obveze obiju strana tog sporazuma te sukladno odredbi članku 2. točka 4. Sporazuma tuženica ističe prigovor promašene pasivne legitimacije jer tuženica prema teritorijalnom kriteriju ne odgovara za eventualne obveze nastale obavljanjem djelatnosti ranije podružnice, a sukladno ispravi kojom su definirana prava i obveze tuženice i bolnice P. i bolnice hrvatskih veterana pri podjeli tuženice i osnivanju nove zdravstvene ustanove. Upravo iz tih okolnosti proizlaze druge odgovarajuće pravne posljedice koje su pravno relevantne za ovaj parnični postupak. Naime, bolnica P. i bolnica P. i bolnica hrvatskih veterana, zaključenim su sporazumom od 14. veljače 2018. godine, utvrdile kriterije za diobenu bilancu. Tuženica naglašava da je Sporazumom od 14. veljače 2018. u članku 2. točka 4. izrijekom predviđeno da će se: „Svi eventualni budući sudski sporovi podijelit će se prema lokaciji u skladu sa Sporazumom o preuzimanju radnika i diobenom bilancom obveza prema dobavljačima.“ Ovo je upravo primjer takvog spora koji se očito odnosi na bolnicu P. i bolnicu hrvatskih veterana. Pravna posljedica Sporazuma je da sve obveze vezane za tužiteljicu, temeljem diobene bilance, treba snositi bolnica P. i bolnica hrvatskih veterana. Imajući u vidu rečeno, tuženica predlaže sudu da na strani tuženice pozove kao umješača u ovaj parnični postupak bolnicu P. i bolnicu hrvatskih veterana. Tuženica ističe prigovor zastare prava sukladno odredbi članku 227. Zakona o obveznim odnosima. Iz sadržaja tužbe proizlazi da tužiteljica zahtjev za isplatom dodataka na plaću temelji na pravu koje proizlazi iz odredaba Kolektivnog ugovora za djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 143/2013) koji se primjenjuje od 1. prosinca 2013. Pravo na isplatu dodataka na plaću je novčano potraživanje koje dospijeva svaki mjesec, pri čemu rok dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa odgovara roku dospijeća isplate plaće radniku. Iz navedenoga proizlazi da pravo na isplatu dodatka na plaću predstavlja pravo iz kojeg proizlaze povremene tražbine, na koje se primjenjuje odredba članka 227. Zakona o obveznim odnosima, čije se odredbe podredno primjenjuju na radne odnose u dijelu u kojem isti nisu regulirani odredbama Zakona o radu. Odredba članka 139. Zakona o radu određuje rok zastare potraživanja iz radnih odnosa, dok odredba članka 227. Zakona o obveznim odnosima regulira institut zastare prava i primjenjuje se na sve ugovorne odnose (na koje se Zakon o obveznim odnosima barem podredno primjenjuje) čiji predmet tražbine čine povremene tražbine koje proistječu iz osnovnog prava, primjerice prava na uzdržavanje, prava na kamate na pozajmljeni novac, pravo na zakupninu za nekretninu danu u zakup i sl. Da je takvo tumačenje pravilno proizlazi iz odredbe članka 227. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima koja navodi iznimku od pravila i to za pravo uzdržavanja određeno zakonom. Budući da je pravo uzdržavanja institut uređen odredbama Obiteljskog zakona te se i odredbe o zastari nalaze u Obiteljskom zakonu (arg ex. članka 289. stavak 3. i članka 305. stavak 3. Obiteljskog zakona), zaključuje se da se odredba članka 227. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima primjenjuje na sve ugovorne odnose pa tako i na radnopravne ugovorne odnose. Sukladno navodima tužbe, pravo na isplatu dodatka na plaću, kao pravo iz kojeg proistječu povremene tražbine, za djelatnike u zdravstvu nastalo je 1. prosinca 2013., tj. prvim danom primjene Kolektivnog ugovora. Dakle, pravo tužiteljice na isplatu dodataka na plaću prema obračunu kojim bi u osnovicu za izračun visine dodataka na plaću bila uključena i naknada za prekovremeni rad (što prema stavu tuženice nije ispravno jer se sukladno jasnim i nedvosmislenim odredbama Kolektivnog ugovora traženi dodatci isplaćuju na tzv. osnovnu plaću koja ne uključuje naknadu za prekovremeni rad), pod pretpostavkom da je osnovano, nastalo je za tužiteljicu prvim danom primjene Kolektivnog ugovora. Budući da je tužba podnesena 8. svibnja 2020., zaključuje se da je protekao rok zastare prava od 5 godina sukladno odredbi članka 227. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima. Vezano uz navode iz točke II. i točke III. tužbe, ističe se da tuženica tužiteljici pravilno obračunava i isplaćuje dodatak na plaću s osnove otežanih uvjeta rada te dodatak zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi te da po toj osnovi prema tužiteljici ne postoji nikakav dug. Teza tužiteljice o pogrešnom obračunavanju dodataka na plaću utemeljena je na pogrešnom tumačenju odredaba Kolektivnog ugovora za djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 143/2013), kojim je jasno i nedvosmisleno propisano na koji se način obračunavaju dodatci na plaću. Iz sadržaja tužbe nije jasno na kojoj pravnoj normi tužiteljica temelji tezu da mu pripada pravo na obračun traženih dodataka na plaću u dijelu u kojem plaća predstavlja naknadu za prekovremeni rad. Odredbom članka 57. stavak 2. KU propisano je da se dodatci na plaću obračunavaju na osnovnu plaću, dok su odredbom čanka. 47. KU definirani pojmovi plaće, osnovne plaće i dodataka na osnovnu plaću. Plaća-Članak 47. „Plaću radnika čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću. Osnovnu plaću radnika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža. Dodaci na osnovnu plaću su: stimulacija, dodaci za posebne uvjete rada, dodaci i uvećanja plaća.“ Uvećanje plaće s osnova posebnih uvjeta rada - Članak 57. „Radniku u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja na pojedinim radnim mjestima i poslovima kod kojih postoje posebni uvjeti rada pripada pravo na dodatak na plaću. Osnovna plaća uvećat će se radnicima na sljedećim radnim mjestima i poslovima.“Definicija osnovne plaće sadržana u KU jasna je i ne ostavlja mogućnosti za različite interpretacije. Odredbom članka 47. stavak 3. KU određeno da se svi dodatci na plaću obračunavaju na osnovnu plaću koja je definirana članak. 47. stavak 2. KU, iz čega proizlazi zaključak da tuženica pravilno obračunava i isplaćuje dodatke na plaću tužitelju, pravilno uzimajući za osnovicu obračuna osnovnu plaću tužitelja onako kako je ona definirana članak 47. stavak 2. KU. Osnovna plaća je mjesečna plaća ostvarena u redovnom mjesečnom fondu radnih sati, bez dodataka i uvećanja, a sati prekovremenog rada plaćaju se posebno i uvećano, na način propisan KU. U tom smislu, zahtjev tužiteljice ne samo da nije utemeljen na odredbama kolektivnih ugovora, štoviše, protivan je jasnim i nedvosmislenim odredbama koje reguliraju način obračuna tužbom zatraženih dodataka na plaću. Jasnosti i nedvosmislenosti odredbi kolektivnih ugovora na koje se poziva, potvrđenih tumačenjima Zajedničkog povjerenstva za tumačenje Kolektivnog ugovora, koja imaju snagu odredbi kolektivnog ugovora, svjesna je i tužiteljica, a što proizlazi iz činjenice da na temelju odredbi kolektivnih ugovora na koje se poziva i koje su na snazi od 2013. godine, gotovo 7 godina nije istaknula zahtjev za isplatom. Prekovremeni rad, kao i ostala uvećanja plaće iz članka 51. KU i dodatak za posebne uvjete rada iz članaka 57. KU obračunavaju se u propisanom postotku od osnovne plaće, te se dodaju na osnovnu plaću, i čine plaću radnika, kako je to definirano u članku 47. KU. Izneseni stavovi potvrđeni su i u zaključcima Zajedničkog povjerenstva za tumačenje Kolektivnog ugovora u zaključcima 58., 95. i 106. Navedeni zaključci su sastavni dio Kolektivnog ugovora te prema odredbi članka 19. stavak 6. KU tumačenja povjerenstva su obvezna i dostavljaju se podnositelju upita te svim ustanovama na koje se odnose, a imaju pravnu snagu i učinke kolektivnog ugovora od dana stupanja na snagu ovoga Ugovora.“ Tumačenju Zajedničkog povjerenstva objavljena su na mrežnoj stranici Ministarstva zdravstva. Budući da stav zauzet na osmoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske koja je održana 9. prosinca 2019., niti je pravno obvezujuć za suce prvostupanjskih sudova, niti su dosad izneseni na Zakonu i Ustavu zasnovani razlozi za tako zauzet stav, a niti je zauzet stav o prigovoru zastare prava zdravstvenih radnika kao tužitelja, tuženica ustraje na osporavanje osnove postavljenog zahtjeva. Pokušajem onemogućavanja daljnjeg raspravljanja na temu osnovanosti osnove tužbenog zahtjeva, očitovanog kroz (zasad) neobrazloženi stav sjednice Građanskog odjela VSRH-a kojim se zaključuje o osnovanosti osnove zahtjeva tužitelja – zdravstvenih djelatnika, po ocjeni tuženice povrijeđeno je pravo na pravično suđenje kojem je imanentno i pravo na jednakost oružja, koje bi podrazumijevalo mogućnost iznošenja pravnih stavova koja se tiču tumačenja propisa koji uređuje konkretne radnopravne odnose te posljedično očitovanje sudova o tim pravnim stavovima u obrazloženjima objavljenih odluka, dakako, uz navođenje na Ustavu i Zakonu utemeljenih razloga za njihovo prihvaćanje ili neprihvaćanje. Da bi zakonske odredbe kojima je uređen pravni položaj stranaka odnosno njihovih zastupnika u postupcima pred sudom udovoljile zahtjevu kojeg postavlja članak 29. stavak 1. Ustava, pravni položaj stranaka i njihovih zastupnika mora biti jednak odnosno sudovi u postupku moraju osigurati jednakost stranaka u mogućnosti korištenja procesnih sredstava (jednakost oružja, jednakost sredstava). Načelo jednakosti sredstava, u smislu pravične ravnoteže među strankama (fair balance) čini jedan od bitnih konstitutivnih elemenata prava na pravično suđenje. S tim u vezi, to načelo nužno obuhvaća razumnu mogućnost stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima na način da niti jednu od stranaka ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku. Ustavni sud u svojoj je praksi prihvatio stajališta Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ESLJP) izražena u presudama Perić protiv Hrvatske (presuda, 27. ožujka 2008., zahtjev br. 34499/06, 24. i 25., u odnosu na povredu članka 6. stavka 1. Konvencije) i LB INTERFINANZ A.G. protiv Hrvatske (zahtjev br. 29549/04, presuda od 27. ožujka 2008.), primjerice u odlukama U-III-2182/2014 od 17. lipnja 2014. ("Narodne novine« broj 108/14.), U-III-3874/2008 od 4. travnja 2012., U-III- 4304/2011 od 15. listopada 2014. Nažalost, niti jedno obrazloženje dosadašnjih odluka, bilo prvostupanjskih, bilo drugostupanjskih sudova, a nažalost niti Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne sadrži održive razloge za prihvaćanje teze o osnovanosti osnove tužbenih zahtjeva zdravstvenih djelatnika, a koji bi bili temeljeni na pravilima tumačenja izvora radnog prava, konkretno kolektivnih ugovora i tumačenja danih po Zajedničkom povjerenstvu za tumačenje kolektivnih ugovora. Vezano uz predloženo financijsko vještačenje, ističe se da se tuženica protivi financijskom vještačenju na okolnosti iz tužbe, budući da je tužbeni zahtjev zasnovan na pogrešnom pravnom shvaćanju o tome što čini osnovnu plaću, kao osnovicu za izračun uvećanja i dodataka. Pitanje što čini osnovnu plaću, koja je osnovica za obračun uvećanja i dodataka, isključivo je pravno pitanje te ne postoje pretpostavke za provođenje vještačenja na tu okolnost. Što se tiče evidencije rada za tužiteljicu te platnih lista, tuženica nije u posjedu istih te je tužiteljica iste mogla i trebala zatražiti mimo suda od svojeg poslodavca. U tom smislu, tuženica se protivi zahtjevu tužiteljice usmjerenom na ediciju isprava, kojih tuženica nije niti u posjedu. Zbog iznesenoga, tuženica predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev tužiteljice, uz nalog tužiteljici da tuženici naknadi parnični trošak.

3. Tužiteljica se u podnesku od 9. rujna 2020. očitovala na odgovor na tužbu tuženika te je navela da tuženik ističe prigovor promašene pasivne legitimacije što je neosnovano jer je tuženik kao poslodavac bio pasivno legitimiran u ovom predmetu u kojem tužiteljica potražuje isplatu razlike plaće po više osnova. Tužiteljica je za utuženo vremensko razdoblje sklopila ugovor o radu upravo sa tuženikom i to: Zdravstvena ustanova bolnica P., OIB: …, sa sjedištem u P., zastupana po prof. dr. sc. Ž. G., sanacijski upravitelj (poslodavac). U vezi navedenog ističemo da je tuženik taj koji ima pravnu osobnost, a ne mjesto rada tužiteljice koje je navedeno kao podružnica bolnica P., te koja nije bila ugovorna strana kod sklapanja ugovora o radu s tužiteljicom. Ukoliko je tuženik želio izmijeniti osnovni ugovor, tada je bilo nužno tužiteljici ponuditi anex ugovora i naznačiti izmjene i dopune, pa tako i ugovornu stranu, ali isti to nije učinio. Tuženik se u odgovoru na tužbu poziva na dokumentaciju koja je sklopljena nakon 1. siječnja 2018. godine, tako da ista nema utjecaja, ni pravnog osnova u odnosu na utuženo razdoblje i na rad tužitelja i njegova prava iz sklopljenog ugovora o radu u vremenskom periodu od 1. siječnja 2014. godine do 1. siječnja 2018. godine. Pozivanje na sporazum od 14. veljače 2018. godine i to na članak 2. točka 4. je u suprotnosti s tužbom i tužbenim zahtjevom koja isključivo obuhvaća gore navedeni period, s tim da je precizirano razdoblje utuženja za vremenski period koji nije u zastari, a to je period od 1. travnja 2015. pa do 1. siječnja 2018. godine. Plaća tužiteljice za travanj 2015. godinu isplaćena je u svibnju 2015. godine. Dakle, Sporazum je sklopljen dana 14. veljače 2018. godine, a utuženo razdoblje je kako je već ranije naznačeno, od 1. travnja 2015. pa do 1. siječnja 2018. godine. Tuženik ističe prigovor zastare prava potraživanja iz radnog odnosa, poziva se na Zakon o obveznim odnosima, Obiteljski zakon, ali lex specialis u radnom pravu je Zakon o radu koji u članku 139. navodi da potraživanja iz radnog odnosa zastarijevaju za pet godina. Naime tuženik je kao poslodavac isključivo odgovoran za organizaciju rada i svih pratećih procesa pa tako i obračuna plaća kao i eventualnu štetu koja bi nastala za slučaj da je obračun izvršen pogrešno. U odnosu na citiranje odredbi važećih propisa na koje se poziva tuženik kada je u pitanju plaća, tužiteljica nema primjedbi već ističe kako osporava iznesena tumačenja određenih odredbi koje u odgovoru na tužbu iznosi tuženik odnosno njegove pravne stavove po pitanju primjene istih navedenih propisa, kad je u pitanju način obračuna plaće. Nesporan je zaključak 106. na koji se poziva tuženik, jer osnovica za izračun plaće je iznos koji određuje Vlada RH svojom odlukom, zatim se ista množi s koeficijentom složenosti poslova koji također određuje Vlada svojom Uredbom, navedeni iznos se uvećava za minuli rad ili radni staž i tako se dobije osnovna plaća koja za tužiteljicu nije sporna. Također zaključci 58., 59. i ostali uređuju pitanje pravilnog obračuna plaće kako redovnog tako i prekovremenog rada sa svim ugovorenim pripadajućim dodacima kao na primjer iz članka 51.KU, a što kod tužiteljice nije primijenjeno. Pozivanje tuženika na pravno mišljenje izv.prof.dr.sc.Viktora Gotovca nije pravni izvor, i ne može biti pravna podloga za obračun plaće tužiteljice jer isti nije sudjelovao u pregovorima pa čak ni u situaciji kada je kao imenovani neutralni stručnjak bio u obvezi odgovoriti na postavljena pitanja. Dakle to je njegov stav koji je u suprotnosti s intencijom ugovornih strana prilikom pregovaranja i sklapanja kolektivnih ugovora i dodataka, kako predstavnika Vlade tako i predstavnika Sindikata. Tužiteljica ističe, da je Vrhovni sud RH ne samo za liječnike već i za medicinske sestre, te ostale zaposlenike u zdravstvu, donio svoje mišljenje kako bi jasno ukazao na primjenu dodataka za posebne uvjete rada, odnosno otežane uvjete rada, te dodatka za odgovornost za zdravlje i život ljudi i to kumulativno, a sve vezano za strukturu plaće. Isto tako navedeni sud je time doveo do ujednačavanja različite sudske prakse na nacionalnoj razini. Navodi tuženika da je u ovom postupku u bitno lošijem položaju od tužiteljice samo pokazuje da nije razumio stupnjevitu tužbu, pa svojim elaboriranjem želi otkloniti od sebe odgovornost koja proizlazi iz ugovornog odnosa sa tužiteljicom. Nastavno tuženik pojašnjava da pravno mišljenje Vrhovnog suda RH nije pravno obvezujuće, ali naprotiv, ono je u skladu s odredbama granskog Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja, ostalih kolektivnih ugovora, Pravilnika, Rješenja o plaći. Tužiteljica poznaje formulu za izračun plaće i na koji način se ista primjenjuje , ali nema evidencije rada koje su bitne radi utvrđivanja efektivno odrađenih sati, jer njih izrađuje tuženik, a slijedom toga su potrebne i platne liste koje će se usporediti s naznačenom evidencijom rada, pa će ovlašteni sudski vještak na temelju takovih pokazatelja izračunati zatražene razlike plaće kao i naknade plaće. Ukoliko tuženik ne posjeduje zatraženu dokumentaciju predložite će se vještačenje na temelju podataka iz Fine, ali će se zatražit i odgovornost tuženika jer ne posjeduje dokumentaciju koju po zakonu mora čuvati i arhivirati. Tužiteljica ustraje s tužbom i tužbenim zahtjevom u ovoj pravnoj stvari, protivi se navodima tuženika koji su u suprotnosti s tužbom i tužbenim zahtjevom te potražuje naknadu prouzročenog parničnog troška.

4. U podnesku od 13. srpnja 2021. tužiteljica je uredila tužbeni zahtjev te je predložila da sud donese presudu kojom se nalaže tuženiku bolnica P., OIB:…, P. isplatiti tužiteljici D. D. B., OIB:…, D., iznos od 14.444,79 kuna bruto sa zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa, izuzev zateznih kamata koje teku na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak, kako slijedi: za travanj 2015.godine na iznos od 227,65 kuna od 16. svibnja 2015., za svibanj 2015. godine na iznos od 953,95 kuna od 16. lipnja 2015., za srpanj 2015. godine, na iznos od 692,36 kuna od 16. kolovoza 2015., za kolovoz 2015. godine, na iznos od 476,97 kuna od 16. rujna 2015., za listopad 2015. godine, na iznos od 53,92 kuna od 16. studenoga 2015., za studeni 2015. godine, na iznos od 104,99 kuna od 16. prosinca 2015., za prosinac 2015. godine, na iznos od 43,12 kuna od 16. siječnja 2016., za svibanj 2016. godine na iznos od 233,96 kuna od 16. lipnja 2016., za lipanj 2016. godine, na iznos od 467,92 kuna od 16. srpnja 2016., za srpanj 2016. godine, na iznos od 601,60 kuna od 16. kolovoza 2016., za kolovoz 2016. godine, na iznos od 1.194,49 kuna od 16. rujna 2016., za listopad 2016. godine, na iznos od 490,19 kuna od 16. studenoga 2016., za studeni 2016. godine, na iznos od 310,53 kuna od 16. prosinca 2016., za prosinac 2016. godine, na iznos od 686,02 kuna od 16. siječnja 2017., za siječanj 2017. godine, na iznos od 295,95 kuna od 16. veljače 2017., za veljaču 2017. godine na iznos od 791,24 kuna od 16. ožujka 2017., za ožujak 2017. godine na iznos od 231,99 kuna od 16. travnja 2017., za travanj 2017. godine na iznos od 795,84 kuna od 16. svibnja 2017., za svibanj 2017. godine na iznos od 730,05 kuna od 16. lipnja 2017., za srpanj 2017. godine, na iznos od 1.531,35 kuna od 16. kolovoza 2017., za kolovoz 2017. godine, na iznos od 562,37 kuna od 16. rujna 2017., za listopad 2017. godine, na iznos od 1.711,96 kuna od 16. studenoga 2017., za prosinac 2017. godine, na iznos od 1.256,37 kuna od 16. siječnja 2018., do isplate i to do 31. srpnja 2015. godine prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015 do isplate po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 15 dana. Nalaže se tuženiku, bolnica P., OIB: …, P. da tužiteljici D. D. B., OIB:…, D. naknadi parnični trošak ovog postupka u iznosu prema odluci suda zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena tekućom od dana presuđenja pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

5. U ovaj parnični postupak na prijedlog tuženika na strani tuženika umiješala se bolnica P. i bolnica hrvatskih veterana.

6. U podnesku od 28. prosinca 2022. i podnesku od 31. siječnja 2023. tužiteljica je uskladila tužbeni zahtjev tako da je uz kunski iznos dodala i iznos u eurima, a u podnesku od 6. travnja 2023. tužiteljica je konačno precizirala tužbeni zahtjev.

7. U dokaznom postupku izvršen je uvid u povijesni izvadak iz sudskog registra, uvid u sporazum sklopljen između bolnice P. i bolnice P. i bolnice hrvatskih veterana, izvršen je uvid u odluku bolnice P. od 2. veljače 2021. i odluku bolnice P. i bolnice hrvatskih veterana od 7. veljače 2018., zaključak župana županije od 8. veljače 2018., sporazum sklopljen između bolnice P. i bolnice P. i bolnice hrvatskih veterana od 14. veljače 2018., pročitano je pravno mišljenje Ministarstva zdravstva od 8. svibnja 2018. i članak prof. Viktora Gotovac, izvršen je uvid u ugovor o radu od 22. kolovoza 2014., ugovor o radu od 1. prosinca 2015., rješenje o uvećanju bolnice P. od 26. studenog 2013. , obračunske liste plaće tužiteljice, satnice, saslušan je svjedok V. K. i Đ. S., izvršen je uvid u nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka D. H. od 28. siječnja 2021., dopune nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka od 14. lipnja 2021. i od 16. veljače 2023. i njene usmene dopune, a u svrhu dokazivanja saslušana je tužiteljica D. D. B..

8. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka nesporno je utvrđeno da je tužiteljica bila zaposlena kod tuženika na temelju ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1. rujna 2014. i 1. prosinca 2015. na radnome mjestu instrumentarke, odjela operacije i centralne sterilizacije odnosno bolnice P., Odjela za opću kirurgiju.

9. Tuženik je isticao prigovor promašene pasivne legitimacije te sud ocjenjuje da prigovor promašene pasivne legitimacije nije osnovan jer je uvidom u ugovor o radu od 1. rujna 2014. i 1. prosinca 2015. kao i uvidom u obračunske isprave za isplatu plaće tužiteljice za utuženo razdoblje utvrđeno da je poslodavac tužiteljice tuženik bolnica P., a sukladno članku 7. navedenih ugovora o radu tuženik se obvezao isplaćivati plaću tužiteljici.

10. Budući da tužiteljica ovom tužbom i preciziranim tužbenim zahtjevom potražuje razliku neisplaćene plaće i to na ime prekovremenih sati rada i na ime dodataka i naknada za prekovremene sate rada za razdoblje od travnja 2015. do prosinca 2017. kada je tuženik bio poslodavac tužiteljici s kojim je i sklopila ugovor o radu to je tuženik u ovom postupku pasivno legitimiran.

11. Tužiteljica je tužbom od tuženika potraživala razliku plaće za period od travnja 2015. do zaključno siječnja 2018. na ime dodataka za prekovremene sate rada zbog rada u otežanim uvjetima i zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi i naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i bolovanja, a u kasnijim podnescima tužiteljica tužbenim zahtjevom od tuženika traži isplatu razlike plaće za prekovremeni rad, razlike na ime dodataka zbog otežanih uvjeta rada i zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi za odrađene prekovremene sate rada i naknade za godišnji odmor i za bolovanja.

12. Tuženik i umješač na strani tuženika naveli su da je tužiteljica preinačila tužbu u smislu odredbi članka 190. i 191. Zakona o parničnom postupku i tuženik i umješač na strani tuženika izričito se protive preinaci, a podredno su istaknuli i prigovor zastare za pojedine iznose potraživanja temeljene na preinačenoj tužbi.

13. Prema odredbi članka 191. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22) preinaka tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći.

13.1. Prema odredbi članka 190. stavak 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu. Iznimno od odredbe stavka 1. ovog članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban je pristanak tuženika; ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

14. Dakle, tužiteljica je tužbom i tužbenim zahtjevom od tuženika zahtijevala isplatu dodataka za posebne uvjete rada, zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi i naknade plaće za godišnji odmor za prekovremene sate rada za razdoblje od travnja 2015. do 31. prosinca 2017.

15. U podnesku od 13. srpnja 2021. tužiteljica osim naprijed navedenih dodataka za prekovremene sate rada od tuženika traži i isplatu prekovremenih sati rada za razdoblje od travnja 2015. do 31. prosinca 2017.

16. Sud nalazi da je tužiteljica preinačila tužbu u smislu članka 191. Zakona o parničnom postupku, a tužba je preinačena nakon zaključenja prethodnog postupka.

17. Kako je već navedeno tuženik kao i umješač na strani tuženika su se protivili preinaci tužbe.

18. Sud nalazi da preinaka tužbe nije dopuštena budući je tužiteljica preinačila tužbu nakon zaključenog prethodnog postupka, a tuženik se protivio preinaci jer je za preinaku tužbe, a nakon dostavljanja tužbe tuženiku na odgovor potrebna suglasnost tuženika. Sud ne smatra da bi dopuštenje preinake bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Sud nalazi da je tužiteljica znala odnosno mogla znati i prije podnošenja tužbe da je imala prekovremene sate rada u utuženom razdoblju koji joj prema navodima tužiteljice nisu plaćeni, a ovom tužbom od tuženika je potraživala samo dodatke i naknade za prekovremene sate rada. Nakon što je prvostupanjska odluka bila ukinuta odlukom Županijskog suda u Osijeku od 11. travnja 2022., pogrešno je ovaj sud u zapisnicima nakon ukidanja presude naveo da se radi o pripremnom ročištu. Naime, sukladno članku 370. Zakona o parničnom postupku kad drugostupanjski sud ukine presudu i vrati predmet prvostupanjskom sudu, prvostupanjski sud treba održati novu glavnu raspravu, a ne pripremno ročište, osim ako drugostupanjski sud ukidanjem odluke vrati predmet u fazu pripremnog ročišta što u ovom postupku nije slučaj.

19. Obzirom na sve navedeno sud preinaku tužbe tužiteljice nije dopustio te je odlučio kao u točki I izreke.

20. Tuženik i umješač na strani tuženika tvrde da je kroz utuženo razdoblje tužiteljica radila u preraspodijeljenom radnom vremenu.

21. Prema odredbi članka 67. stavak 1., 2. i 3. Zakona o radu (Narodne novine 93/14, 127/17 i 98/19) ako narav posla to zahtjeva, puno ili nepuno radno vrijeme može se preraspodijeliti tako da tijekom razdoblja koje ne može biti duže od 12 neprekidnih mjeseci u jednom razdoblju traje duže, a u drugom razdoblju traje kraće od punog ili nepunog radnog vremena na način da prosječno radno vrijeme tijekom trajanja preraspodjele ne smije biti duže od punog ili nepunog radnog vremena. Ako preraspodjela radnog vremena nije ugovorena i nije uređena kolektivnim ugovorom, odnosno sporazumom sklopljenog između radničkog vijeća i poslodavca, poslodavac je dužan utvrditi plan preraspodijeljenog radnog vremena s naznakom poslova i broja radnika uključenih u preraspodijeljeno radno vrijeme te takav plan preraspodjele prethodno dostaviti inspektoru rada. Preraspodijeljeno radno vrijeme ne smatra se prekovremenim radom.

22. Na okolnost postojanja preraspodjele radnog vremena kod tuženika u utuženom razdoblju sud je saslušao svjedoke i tužiteljicu u svrhu dokazivanja te izvršio uvid u obračunske isprave plaće tužiteljice, evidenciju rada tužiteljice i nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka.

23. Uvidom u obračunske liste plaće tužiteljice za utuženo razdoblje, uvidom u podatke o evidenciji rada tužiteljice za utuženo razdoblje (satnica, „šihterica“) kao i temeljem nalaza knjigovodstvenog vještaka D. H. sud je utvrdio da je tužiteljica kroz utuženo razdoblje imala i višak i manjak odrađenih sati rada i na dan 1. travnja 2015. imala je manjak sati rada i to 37 sati i taj manjak bio je kroz cijelu 2015. i 2016. i u 2017. u svibnju je imala višak odrađenih radnih sati. Kroz utuženo razdoblje tužiteljica je za odrađene sate koristila slobodne dane, a kroz određeni period odrađivala je manjak sati rada iz prethodnog perioda.

24. Sud nalazi da tužiteljica kroz utuženo razdoblje nije radila u preraspoređenom radnom vremenu. Naime, nema dokaza da je kod tuženika preraspodijela radnog vremena bila ugovorena ili na drukčiji način uređena, nema dokaza da je tuženik kao poslodavac utvrdio plan preraspodijeljenog radnog vremena s naznakom poslova i brojem radnika uključenih u preraspodjeljeno radno vrijeme, a nema niti dokaza da je takav plan preraspodijele dostavio inspektoru rada, a kako je to određeno člankom 67. stavak 1. i 2. Zakona o radu. Isto tako, iz iskaza svjedoka i tužiteljice kao i uvidom u isplatnu listu plaće tužiteljice i nalaza knjigovodstvenog vještaka utvrđeno je da je tužiteljica kroz utuženo razdoblje, dakle razdoblje dulje od godine dana imala kako manjak sati rada, tako i višak sati rada, a suprotno naprijed navedenoj odredbi Zakona o radu.

25. Obzirom da sud nalazi da kod tuženika kroz utuženo razdoblje nije bilo preraspodjele radnog vremena to sud nije prihvatio navode tuženika da se rad tužiteljice izvan redovnog fonda sati kroz utuženo razdoblje zbog preraspodjele radnog vremena u smislu članka 63. stavak 1. Zakona o radu ne smatra prekovremenim radom.

26. Dakle, temeljem iskaza svjedoka sud je utvrdio da je tužiteljica kroz utuženo razdoblje imala manjak sati rada, a radila je i više od punog fonda sati za pojedini mjesec i na taj način odrađivala je manjak sati iz prethodnog perioda. Nadalje, temeljem iskaza svjedoka sud je utvrdio da je tužiteljica kroz utuženo razdoblje za svaki mjesec bila obaviještena o rasporedu radnog vremena, a bila je obaviještena i o svakoj promjeni rasporeda radnog vremena i sukladno takvom rasporedu radnog vremena tužiteljica je obavljala rad kod tuženika. Tužiteljica je dobivala za svaki mjesec obračunsku listu svoje plaće i u svakom trenutku imala je na uvid svoju evidenciju rada za svaki utuženi mjesec. Tužiteljica je i prije travnja 2015. znala da ima manjak mjesečnog fonda sati, a tužiteljica je dobivala punu plaću za mjesece u kojima nije radila u punom fondu radnih sati.

27. Sud nalazi da je tužiteljica prešutno pristala na raspored rada kod tuženika kroz utuženo razdoblje na način da tužiteljica kroz utuženo razdoblje odrađuje sate rada koji su joj bili plaćeni u prethodnom razdoblju, a koje nije radila i da u utuženom razdoblju radi i više od punog radnog vremena radi odrađivanja plaćenih, a neizvršenih sati rada iz prethodnog razdoblja. Isto tako sud nalazi da je tužiteljica prešutno pristala da umjesto plaće po osnovi prekovremenog rada koristi slobodne dane te sud nalazi da joj prekovremeni rad odnosno naknade za prekovremene sate rada ne mogu biti isplaćene ako je koristila slobodne dane.

28. Obzirom na naprijed navedeno sud nalazi da rad tužiteljice kroz utuženo razdoblje duže od punog radnog vremena, a radi odrađivanja plaćenih, a neizvršenih sati rada iz razdoblja prije utuženja (manjak sati) do potpunog odrađivanja svih plaćenih, a neizvršenih sati rada ne predstavlja prekovremene sate rada tužiteljice.

29. Budući da je sud našao da preinaka tužbe tužiteljice kojom preinakom tužiteljica od tuženika potražuje isplatu prekovremenih sati rada za utuženo razdoblje nije dopuštena to sud nije odlučivao o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice za isplatom prekovremenih sati rada nego samo o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice za isplatom dodataka i naknada za prekovremene sate rada kroz utuženo razdoblje.

30. Pravo radnika na isplatu dodataka i naknada za prekovremene sate rada proizlaze kako iz odredaba Zakona o radu tako i iz odredaba Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja i Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama koji zakon i kolektivni ugovori i temeljni kolektivni ugovori su vrijedili za vrijeme trajanja radnog odnosa tužitelja kod tuženika (Zakon o radu NN 93/14, 149/09, Kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja NN 143/13, 96/15, 29/18 i Temeljni kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama NN 141/12 i 24/17). Osim toga, Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. prosinca 2019. zauzeo pravno shvaćanje prema kojem zdravstveni radnici za vrijeme važenja kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 143/13 i 96/15) koji u redovnom radu imaju pravo na uvećanje plaće za posebne uvjete rada iz članka 57. Kolektivnog ugovora i pravo na uvećanje plaće za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi iz članka 59. Kolektivnog ugovora imaju pravo na te dodatke (kumulativno) i za sate ostvarene u prekovremenom radu.

30.1. Dakle, sud nalazi da radnik u zdravstvu ima pravo na isplatu i dodataka za otežane uvjete rada i dodataka zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi kako za vrijeme redovnog rada tako i za vrijeme prekovremenog rada. Ukoliko postoje otežani uvjeti rada i odgovornost za život i zdravlje ljudi ti uvjeti i odgovornost postoje kako u redovnom tako i u prekovremenom radu. Isto tako, sud nalazi da je poslodavac u obvezi isplatiti naknadu plaće za godišnji odmor u visini prosječne mjesečne plaće u prethodna 3 mjeseca u koju plaću se uračunavaju sva primanja u novcu koja predstavljaju naknadu za rad i naknadu za bolovanje.

31. Radi utvrđenja postojanja razlike u isplati plaće tužiteljice za utuženi period, odnosno radi utvrđivanja podataka o tome da li su tužiteljici kroz utuženi period isplaćeni dodaci na posebne uvjete rada, zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi te na naknadu plaće za godišnji odmor i bolovanja na prekovremeni rad provedeno je vještačenje po vještaku knjigovodstvene struke.

32. Knjigovodstveni vještak D. H. u svom pisanom nalazu i mišljenju navela je da je način obračuna plaće zdravstvenih djelatnika s dodacima na plaću uređuju odredbe Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama i Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja kao posebnog (granskog) ugovora za tu djelatnost, dok su koeficijenti radnih mjesta zdravstvenih radnika za određeno radno mjesto uređeni odredbama Uredbe o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova u javnim službama. Zakon o plaćama u javnim službama kao propis koji uređuje plaće i druge naknade zaposlenih u javnim službama također uređuje primjenu Zakona o radu kao općeg propisa iz područja rada, odnosno u skladu s njim sklopljenim kolektivnim ugovorima na sva pitanja iz tog područja. U razdoblju koje je predmet ovog vještačenja, plaća tužiteljice regulirana je odredbama Zakona o radu (NN 149/09, 93/14, 127/17), Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 143/13, NN 96/15, NN 29/18, te NN 92/2019), Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama (NN 141/12, 150/13 i NN 24/17). Tužiteljica je u utuženom razdoblju zaposlena kod tuženika na radnom mjestu naziva: zdravstveni djelatnik instrumentar, te joj je sukladno navedenom radnom mjestu određen koeficijent složenosti poslova 1,0670. KU/13 u čl. 57., zatim KU/18 u čl. 55. kao i Dodatak II KU (NN 92/2019) u čl. 21 propisuje da radniku u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja na pojedinim radnim mjestima i poslovima kod kojih postoje posebni uvjeti rada pripada pravo na dodatak na plaću. Prema popisu radnih mjesta i poslova koji imaju pravo na dodatak, sadržanom u člancima Kolektivnog ugovora, a u skladu sa Popisom radnih mjesta i poslova zdravstvenih i nezdravstvenih radnika koji imaju pravo na dodatak (koji Popis je sastavni dio Kolektivnog ugovora) tužiteljica kao zdravstveni djelatnik instumentar u operacijskoj dvorani, po ovoj osnovi u utuženom razdoblju, ostvarivala je pravo na dodatak na plaću od 25%. Tužiteljica je u vremenskom periodu važenja Dodatka I KU (koji se primjenjuje od 01.listopada 2015.) ostvarila pravo na dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi. Članak 59.a) Dodatka I KU propisuje između ostaloga da zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi i ostali zdravstveni i nezdravstveni radnici koji sudjeluju u procesu dijagnostike i liječenja ostvaruju dodatak na plaću u iznosu od 4% od osnovne plaće. Tužiteljica ovom tužbom potražuje navedene dodatke na plaću: za posebne uvjete rada i za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi za sve odrađene sate, uključujući i prekovremene sate obzirom da joj tuženik nije u razdoblju od travnja 2015. godine do siječnja 2018. godine isplaćivao navedene dodatke na prekovremeni rad, nego samo na redovno radno vrijeme. Nadalje, tužiteljica potražuje i razliku naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i bolovanja , obzirom da je, kako navodi, tuženik pogrešno obračunavao i isplaćivao plaću po svim navedenim osnovama. Naknada plaće za godišnji odmor utvrđuje se temeljem KU/13 u članku 36. stavak 2. zatim KU/18 u članku 34. stavak 2., te u Dodataku II KU (NN 92/2019) u članku 13., a koji propisuju da radniku čija je narav posla takva da mora raditi prekovremeno ili noću ili nedjeljom, odnosno zakonom predviđenim neradnim danom, koji dežura ili je pripravan, pripada pravo na naknadu plaće za godišnji odmor u visini prosječne mjesečne plaće isplaćene mu u prethodna tri mjeseca, ako je to za njega povoljnije. Odredbama ZR/09 u članku 60. stavku 1. kao i ZR/14 u članku 81. Propisano je da za vrijeme korištenja godišnjeg odmora radnik ima pravo na naknadu plaće u visini određenoj kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, a najmanje u visini njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad). Nadalje, TKU/12 u članku 59. stavak 1. kao i TKU/17 u članku 58. stavak 1. propisuje da ako je zaposlenik odsutan s rada zbog bolovanja do 42 dana, pripada mu naknada plaće u visini 85% od njegove plaće ostvarene u prethodna tri mjeseca neposredno prije nego je započeto bolovanje. Obračun je napravljen na način da su se svi navedeni dodaci za odrađene prekovremene sate rada obračunali u skladu sa člankom 47. Kolektivnog ugovora (NN 143/2013), što znači na temelju cijene sata rada za redovan rad, odnosno na temelju osnovne plaće uvećane za koeficijent radnog mjesta i uvećanja po osnovi minulog rada. Cijena sata za redovan rad dobivena na taj način pomnožena je sa brojem odrađenih prekovremenih sati i na tako dobiveni iznos je primijenjen postotak uvećanja odgovarajućih dodataka (dodatak za iznimnu odgovornost 4% od 01. listopada 2015. godine, te dodatak na posebne uvjete rada 25%). U obračunskim listama isplate plaće tužiteljice za period od travnja 2015. do siječnja 2018. godine nema obračunatog i isplaćenog niti jednog prekovremenog sata rada i prema tim podacima iz obračunskih lista proizlazi da nema niti osnove za izračun dodataka za odrađene prekovremene sate rada (Verzija 1. izračuna); - uvidom u evidencije rada (šihterice), te na temelju pisanog očitovanja tuženika, proizlazi da je tužiteljica radila u sistemu preraspodjele radnog vremena. To znači da je određene mjesece imala manjak ili višak radnih sati koji su završili u preraspodjeli za slijedeće mjesece, a isplata plaće je uvijek bila prema punom mjesečnom fondu sati, bez iskazanih manjkova ili viškova. Odredbom članka 94. Zakona o radu (NN 93/14 i 127/17) propisano je pravo radnika na povećanu plaću za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi. Mogućnost odobravanja slobodnog dana radniku umjesto isplate povećane plaće za prekovremeni rad nije regulirano Zakonom o radu, već isto može biti predmet uređenja kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu. Raspored radnog vremena utvrđuje se propisom, kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, a ukoliko raspored nije određen na opisani način, o rasporedu radnog vremena odlučuje poslodavac pisanom odlukom. Preraspodijeljeno radno vrijeme ne smatra se prekovremenim radom. U odnosu na pitanja uređenja plaća radnika koji rade u preraspodijeljenom radnom vremenu, sukladno odredbi članka 62. stavka 6. Zakona o radu, plaća i druga materijalna prava radnika utvrđuju se razmjerno ugovorenom radnom vremenu. To znači da će se radniku koji radi u preraspodijeljenom radnom vremenu i u razdoblju kada je radio više, kao i u razdoblju kada je radio manje od punog ili nepunog radnog vremena, uvijek obračunati i isplatiti plaća za puno radno vrijeme, što je upravo slučaj ove tužiteljice. Slijedom navedenoga, radniku će se svaki mjesec obračunavati plaća prema fondu sati za taj mjesec neovisno o stvarno odrađenim satima, no poslodavac mora voditi računa o zakonskim ograničenjima najdužeg tjednog trajanja preraspodijeljenog radnog vremena. Obzirom da tužiteljici radni odnos nije započeo sa datumom podnošenja tužbe, kao što nije niti završio sa siječnjem 2018. godine, a po sistemu preraspodjele radnog vremena se radi duži niz godina, neminovno je bilo postojanje određenog salda viška ili manjka odrađenih sati rada na dan podnošenja tužbe. Nikada nikome nije isplaćena plaća za manji broj sati od punog fonda sati u mjesecu.

33. Knjigovodstveni vještak u svom mišljenju odnosno u dopunskim usmenim i pisanim mišljenjima navela je da je mišljenje dano sukladno zaključcima Povjerenstva za tumačenje Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja i to Zaključka broj 148 koji je primijenjen na početno utuženo razdoblje pa do 21. prosinca 2015., a od 21. prosinca 2015. pa do kraja utuženog razdoblja Zaključak broj 153 Povjerenstva za tumačenje Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja. Tužiteljici su isplaćeni svi dodaci na redovne sate rada za rad u smjenama, subotom, nedjeljom i blagdanom. Tužiteljici je u siječnju 2019. isplaćeno 95 prekovremenih sati rada u ukupnom iznosu od 4.937,48 kn bruto. Prema obračunskoj listi plaće tužiteljice za period od travnja 2015. do prosinca 2017. nema obračunata niti isplaćena niti jednoga prekovremenoga sata rada pa nema niti razlike bruto plaće temeljem obračuna dodataka na posebne uvijete rada, zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi te razlike naknade plaće za godišnji odmor i za bolovanje.

34. Knjigovodstveni vještak uz svoj pismeni nalaz i mišljenje kao i uz dopunska mišljenja dao je i tabelarni prikaz isplata plaća tužiteljice za utuženi period. 35. Prema tabelarnom prikazu plaće tužiteljice kroz utuženo razdoblje tužiteljica je imala 210 prekovremenih sati rada do prosinca 2017. Nadalje utvrđeno je da je tužiteljica prije 1. travnja 2015. imala manjak sati rada i kroz razdoblje do svibnja 2017. odrađivala je u radu duljem od punog fonda sati taj kontinuirani manjak sati rada i do prosinca 2017. tužiteljice je ostalo za odraditi još 27 sati rada. Nadalje, temeljem nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka tužiteljica je za višak sati rada nedvojbeno koristila i slobodne dane.

36. Sud je prihvatio nalaze i mišljenja knjigovodstvenog vještaka u pogledu postojanja prekovremenih sati rada tužiteljice, visine dodataka na plaću tužiteljice u odnosu na posebne uvjete rada, koeficijenta složenosti poslova na kojima radi tužiteljica, u pogledu visine dodatka zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi, zatim u odnosu na naknadu plaće za godišnji odmor i bolovanja. Sud nalazi da je nalaz knjigovodstvenog vještaka dan u skladu s pravilima struke, a knjigovodstveni vještak imao je dovoljno podataka kako iz ovoga spisa tako i iz podataka koje je knjigovodstveni vještak sam pribavio da može dati svoj nalaz. Knjigovodstveni vještak u svom nalazu i mišljenju dao je i tabelarne prikaze plaće tužiteljice za utuženi period, a koji tabelarni prikazi sadrže isplaćenu bruto plaću, obračun bruto plaće knjigovodstvenog vještaka, broj odrađenih prekovremenih sati rada tužiteljice za utuženi period, satnicu za izračun dodataka za prekovremene sate rada, vrijednost prekovremenog rada za izračun dodataka na ime liječničke odgovornosti posebnih uvjeta rada, staž tužiteljice te razliku naknade za godišnji odmor i bolovanja i podataka o radu tužiteljice radi namirenja manjka sati.

37. Temeljem izvedenih dokaza sud je utvrdio da je tuženik kroz utuženo razdoblje tužiteljici isplaćivao plaću za redovan rad sukladno zakonu i kolektivnom ugovoru s pripadajućim dodacima po osnovi dodataka za odrađene sate rada subotom, nedjeljom, noću i blagdanom, a prema evidenciji rada tužiteljice u tom periodu. Isto tako, utvrđeno je da je tužiteljica kroz utuženo razdoblje radila i duže od punog radnog vremena, dakle tužiteljica je kroz utuženo razdoblje radila prekovremeno. Sud nalazi da je tužiteljica tim radom dužim od redovnog radnog vremena dijelom odrađivala sate rada koji su joj u razdoblju prije utuženog razdoblja bili plaćeni, a koje plaćene sate rada tužiteljica nije odradila. Osim toga, tužiteljica je za prekovremene sate rada koristila slobodne dane.

38. Nadalje, temeljem nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka sud je utvrdio da je tužiteljici u siječnju 2019. isplaćena plaća na ime prekovremenih sati rada i to za 95 prekovremenih sati za prethodno razdoblje prije siječnja 2019. u ukupnom iznosu od 4.937,48 kn bruto.

39. Budući da je sud utvrdio da je tuženik za utuženo razdoblje tužiteljici isplatio plaću za rad tužiteljice i da je tužiteljica kroz utuženo razdoblje odrađivala manjak sati rada, a za rad duži od punog fonda sati tužiteljica je koristila slobodne dane, a tuženik joj je u siječnju 2019. isplatio razliku plaće na ime prekovremenih sati rada to sud nalazi da zahtjev tužiteljice za isplatom dodataka i naknada za prekovremene sate rada nije osnovan pa je sud zahtjev tužiteljice kao neosnovan odbio i odlučio kao u točki II izreke.

40. Tuženik je istaknuo i prigovor zastare potraživanja tužiteljice za dodatke i naknade za prekovremene sate rada kao i zastaru potraživanja tužiteljice na ime prekovremenih sati rada.

41. Obzirom da sud nije dopustio preinaku tužbe to sud u pogledu zastare potraživanja tužiteljice koji se odnosi na isplatu prekovremenih sati rada nije posebno odlučivao.

42. U odnosu na potraživanje tužiteljice na ime dodataka i naknada za prekovremene sate rada sud nalazi da prigovor zastare tuženika nije osnovan. 43. Prema odredbi članka 139. Zakona o radu (NN 93/14, 127/17 i 98/19) ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno, potraživanja iz radnog odnosa zastarijevaju za 5 godina.

44. Tužiteljica tužbom potražuje dodatke i naknade za prekovremene sate rada za period od travnja 2015. do 1. siječnja 2018.

45. Budući da se plaća sukladno članku 92. stavak 1. Zakona o radu isplaćuje nakon obavljenog rada, a prema stavku 3. istog članka plaća i naknada plaća za prethodni mjesec isplaćuju se najkasnije do 15-tog dana u idućem mjesecu to je plaća tužiteljice za mjesec travanj 2015. dospjela u svibnju 2015. Kako je tužba tužiteljice podnesena sudu 4. svibnja 2020. to za potraživanja tužiteljice na ime dodataka i naknada za prekovremene sate rada za mjesec travanj 2015. i za naredno utuženo razdoblje nije nastupila.

46. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22). Sud je kao osnovan priznao trošak tuženika za sastav odgovora na tužbu u iznosu od 199,08 eur / 1.500,00 kn, za sastav obrazloženog podneska od 9. listopada 2020 u iznosu od 199,08 eur / 1.500,00 kn, za pristup na pripremno ročište održano 15. rujna 2020. u iznosu od 99,54 eur / 750,00 kn budući je pripremno ročište bilo odgođeno, za zastupanje na pripremnom ročištu održanom 9. studenog 2020. u iznosu od 199,08 eur / 1.500,00 kn, za pristup na glavnu raspravu održanu 20. travnja 2021. u iznosu od 199,08 eur / 1.500,00 kn, za pristup na glavnu raspravu održanu 14. svibnja 2021. u iznosu od 199,08 eur / 1.500,00 kn, za pristup na glavnu raspravu održanu 14. srpnja 2021. u iznosu od 199,08 eur / 1.500,00 kn, za zastupanje na ročištu održanom 21. srpnja 2022. u iznosu od 99,54 eur / 750,00 kn budući je ročište bilo odgođeno bez izvođenja dokaza, za zastupanje na ročištu održanom 30. rujna 2022. u iznosu od 99,54 eur / 750,00 kn budući da je ročište bilo odgođeno bez izvođenja dokaza, za zastupanje na ročištu održanom 11. studenog 2022. u iznosu od 199,08 eur / 1.500,00 kn, za zastupanje na glavnim raspravama održanim 10. siječnja 2023., 7. veljače 2023. i 21. travnja 2023. za svaku u iznosu od 199,08 eur / 1.500,00 kn. Dakle, sud je priznao ukupan trošak tuženika u iznosu od 2.289,42 eur i PDV na taj iznos od 715,44 eur pa je priznao ukupan trošak tuženika u iznosu od 3.577,21 eur / 26.952,49 kn. S preostalim zahtjevom za naknadom troškova parničnog postupka sud je tuženika kao s neosnovanim odbio. Naime, sud nije priznao trošak tuženika za sastav podneska od 9. studenog 2020. i 19. studenog 2020. budući da punomoćnik tuženika podneske tih datuma nije sačinio, a nije sačinio niti podnesak od 14. srpnja 2021. Isto tako sud nije priznao tuženiku trošak zastupanja u punom iznosu za ročišta koja su bila odgođena bez izvođenja dokaza.

37. Zbog svega naprijed navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Požegi 26. svibnja 2023.

S u d a c

Ilka Leko, v.r.

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude i rješenja dozvoljena je žalba u roku 15 dana od dana objave presude i rješenja. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka ovome sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Odvjetnica M. P., Z.

2. Odvjetnik I. B., P.

3. bolnica P. i bolnica hrvatskih veterana, P.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte