Republika Hrvatska

Poslovni broj Kžzd-37/2023-4

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od suca Marija Kovača, kao predsjednika vijeća te suca za mladež Vlaste Šimenić-Kovač i suca Damira Krahuleca, kao članova vijeća, uz sudjelovanje Ane Mahmutović, zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. J.L., OIB: ..., zbog kaznenog djela iz čl. 191. st. 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine", br. 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03-odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08, 57/11 – dalje u tekstu KZ/97), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj 31. Kzd-94/2022-8 od 21. prosinca 2022., u sjednici vijeća održanoj 26. svibnja 2023.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba opt. J.L. kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj 31. Kzd-94/2022-8 od 21. prosinca 2022., opt. J.L. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv spolne slobode i spolnog ćudoređa – spolnim odnošajem zlouporabom položaja, opisano i kažnjivo po čl. 191. st. 2. KZ/97, te je na temelju čl. 191. st. 2. KZ/97 osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, a daljnjom primjenom čl. 67. KZ/97 izrečena mu je uvjetna osuda na način da se izrečena kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine neće izvršiti ako opt. J.L. u vremenu od 5 (pet) godina ne počini novo kazneno djelo.

1.1. Na temelju čl. 148. st. 1. a u vezi sa čl. 149. st. 1. i 2. toč. 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 80/22 – dalje u tekstu: ZKP/08) naloženo je opt. J.L. da u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti prvostupanjske presude plati prvostupanjskom sudu trošak kaznenog postupka i to kombiniranog psihologijsko–psihijatrijskog vještačenja u ukupnom iznosu od 6.144,00 kuna, te paušalnu svotu u iznosu od 1.000,00 kuna.

2. Protiv citirane presude žalbu je podnio opt. J.L., putem branitelja M.B., odvjetnika u Odvjetničkom uredu B. iz Đ., "iz svih zakonskih razloga", s prijedlogom da drugostupanjski sud uvaži žalbu i pobijanu presudu ukine u cijelosti te predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno razmatranje i odlučivanje, odnosno istu preinači i optuženika oslobodi od optužbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. U skladu s čl. 474. st. 1. ZKP/08, spis je bio dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u O.

5. Žalba opt. J.L. nije osnovana.

6. U žalbi zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka opt. J.L. navodi da se pobijana presuda ne može ispitati jer je izreka presude nerazumljiva, proturječna sama sebi i razlozima presude, odnosno da u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama ili su ti razlozi potpuno nejasni ili u znatnoj mjeri proturječni, a o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju tih isprava ili iskaza danih u postupku i samih tih isprava ili iskaza. Osim što parafrazira tekst zakonske odredbe čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 u nastavku žalbe takvu povredu ne obrazlaže, a ispitivanjem pobijane presude po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08 ovaj sud je utvrdio da pobijana presuda ne trpi bitnu povredu odredaba kaznenog postupka koju tek bez obrazloženja navodi žalitelj, kao ni druge postupovne povrede na koje ovaj sud, sukladno navedenoj zakonskoj odredbi, pazi po službenoj dužnosti.

7. U žalbi zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja žalitelj upire kako je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda jer da nije pravilno vrednovao njegovu obranu i ostale izvedene dokaze iz kojih proizlazi da je sve do kolovoza 2010. imao uredne kontakte sa kćerkom D., da na njoj nije primijetio nikakvih promjena, da je D. nagovorena od strane njene bivše supruge E.N. da ga lažno tereti za počinjenje kaznenog djela, pri čemu je motiv njegove bivše supruge bio da poduzme sve radnje kako ne bi izgubila oboje djece s obzirom je D. trebala otići živjeti s njim u Š., a sin D. je zbog loših međusobnih odnosa s majkom i očuhom već odselio iz Đ., pa bi tako ostala bez oba djeteta. Uz to, da je iskaz svjedokinje E.N. nevjerodostojan i neistinit kao i iskaz same ošt. i žrtve mlt. D. s obzirom ispitan kao svjedok D.L., brat oštećenice, nije potvrdio njegove navode, da mu je sestra D. povjerila da ju je otac dirao po tijelu, da provedenim psihologijskim kao i kombiniranim psihologijsko- psihijatrijskim vještačenjem mlt. ošt. D. ne proizlazi da o spornoj inkriminacije nije mogla iskazivati neistinito pogotovo što je ginekolog dr. D.P. iskazao da nije imao iskustva da se netko nakon godinu dana "sjeti" i dođe na pregled, kao i da u svojoj praksi nije imao ovakvih slučajeva da bi se ovako kazneno djelo izvršilo, a da himen oštećenice ostane intaktan. Posebno ukazuje da je sa kćeri D. i njenim sadašnjim suprugom u dobrim odnosima te da su kod njega boravili prije dva mjeseca u Š. i da ista uopće nema saznanja da se i dalje vodi ovaj postupak, a da je već ranije utvrđeno da povodom ovoga događaja nema nikakvih psihičkih i drugih posljedica.

7.1. Međutim, takvim žalbenim navodima opt. J.L. nije osporio utvrđenja prvostupanjskog suda koji je za svoju odluku dao dostatne, logične i provjerljive razloge, a koje prihvaća i ovo drugostupanjsko vijeće. Naime, prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza potpuno i pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica, te savjesnom ocjenom izvedenih dokaza pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje. Pri tome je pravilno vrednovao iskaz ošt. i žrtve djeteta D.L. koja je ispitana uz pomoć socijalnog pedagoga K.F. kod suca istrage Županijskog suda u Osijeku 27. prosinca 2010. kao i na raspravama 2. svibnja 2012. (str. 119 spisa) i 23. listopada 2017. (str. 262 spisa) kada je okolnosno i uvjerljivo opisala događaj navodeći da je za vrijeme dok je s ocem i bratom bila u kući očevog prijatelja, da je spavala u svom krevetu, brat u svom, a otac na podu, da nije mogla spavati te da je otac došao u njen krevet i legao kraj nje, da mu je bila okrenuta leđima, da ju je dirao ispod pidžame po leđima i polako spuštao ruku prema stražnjici, da je došao do njenog spolnog organa i u isti joj stavio prst, da tada nije bila spolno aktivna i da je osjetila bol, da je potom ustala i otišla u kupaonicu, vratila se nazad, da je slijedeći dan zvala majku da dođe po nju, da o tome u prvo vrijeme nije nikome govorila, ali je izbjegavala ići ocu s bratom u Š., da je ispričala o svemu majci jer više nije mogla izdržati. Osim toga, D. majka, E.N., potvrdila je da joj je D. ispričala inkriminirani događaj godinu dana od događaja kada joj se D. povjerila, u vrijeme kada je optuženik inzistirao da djeca idu s njim u Š. što je sin D. prihvatio, a D. odbila rekavši joj da je, dok su bili u kući očevog prijatelja, otac legao pored nje, dirao je po grudima, trbuhu i cijelom tijelu, po spolovilu i ispod pidžame te zavukao ruku u gaćice, da nije sigurna da li je rekla da ju je otac dirao samo po spolnom organu ili joj je stavio prst u njega. Navedena svjedokinja isto je prepričala B.B., djelatnici Centra za socijalnu skrb Đ. koja je pak ista saznanja proslijedila M.K., psihologinji istog Centra, pri čemu je psihologijskim vještačenjem po vještaku mr. sc. Lj.H. utvrđeno kod iste nije utvrđena sklonost komfabuliranju te da ima sposobnost davanja istinitog iskaza, da kod nje ne nalazi patološke motivacije za optuživanje, dok je kombiniranim psihologijsko-psihijatrijskim vještačenjem po vještaku psihijatru prof. prim. dr. sc. P.F. i psihologinji mr. J.B. utvrđeno kako je mlt. ošt. D.L. temeljem kognitivnih sposobnosti, crta ličnosti, trenutačno psihičkog stanja sposobna istinito iskazivati pred sudom o proživljenom događaju koji je predmet postupka pri čemu je procjena sposobnosti da istinito iskazuje provedena formalno-strukturalnom i sadržajnom analizom njene izjave pred vještakom i iskaza pred sudom temeljem 19 kriterija istinitosti, kao i da ista nema značajnih psihičkih posljedica pretrpljenog traumatskog događaja. Uz to je svjedok dr. D.P., spec. gin., koji je pregledao mlt. ošt. D.L. iskazao da je moguće unatoč stavljanju prsta u spolni organ da himen ostane intaktan, doduše, ograđujući se da je djevojčica dovedena kod njega godinu dana poslije predmetnog događaja.

7.2. Osim toga, iako žalbom upire kako svjedokinje M.K. i B.B. nisu imale neposrednih saznanja o događaju, već su iskazivale o onome što su čule od majke mlt. ošt. E.N. (jer neposrednih saznanja o inkriminiranom događaju mogu imati samo mlt. ošt. D.L. i opt. J.L.), riječ je o svjedocima koji su imali posrednih saznanja (E.N. o onome što joj je povjerila kćer prepričala je B.B., djelatnici Centra za socijalnu skrb Đ. koja je, nakon toga, svoja saznanja proslijedila M.K., psihologinji istog Centra).

7.3. Upirući, nadalje, u žalbi kako je sud u ponovljenom postupku propustio postupiti po uputama višeg suda da se ponovno izvedu svi ranije izvedeni, a po potrebi i drugi dokazi, navodeći da se pred Općinskim sudom u Osijeku u predmetu broj K-444/01 vodio protiv njega kazneni postupak zbog kaznenog djela povrede dužnosti uzdržavanja iz čl. 209. st. 2. u svezi st. 1. KZ/97, u kojem je pravomoćno oslobođen, kao i da je iz presude Međubiskupijskog suda prvog stupnja u Đ. za crkveni razvod njihovog braka, a povodom zahtjeva njegove supruge, nije utvrđena ništavost ženidbe zbog isključenja dobra vjernosti od strane muža (koju dokumentaciju prilaže uz žalbu), kao i da iz spisa Općinskog suda u Đakovu broj RI-52/10 (koji je sud pregledao), proizlazi da je svoja roditeljska prava morao ostvarivati prisilnim putem u ovršnom postupku jer mu je bivša supruga sprječavala i ometala viđanje sa sinom i kćeri, za ukazati je da sadržaj navedene dokumentacije nije od važnosti niti utjecaja na utvrđenja prvostupanjskog suda glede egzistencije inkriminiranog kaznenog djela.

8. Kako se uvodno optuženik žali "iz svih zakonskih razloga", pa dakle i zbog povrede kaznenog zakona, koji žalbeni osnov nije u nastavku žalbe obrazložio, sud je po službenoj dužnosti sukladno odredbi čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08 ispitao pobijanu presudu, pri čemu nije utvrdio da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon.

9. Kako žalba zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o uvjetnoj osudi (čl. 478. ZKP/08), i po nalaženju ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud je pri izboru vrste i mjere kaznenopravne sankcije potpuno i pravilno utvrdio sve olakotne (da je od predmetnog događaja prošlo gotovo 13 godina, da na strani oštećenice nema značajnije psihičke posljedice pretrpljenog traumatskog događaja, dosadašnju neosuđivanost) i otegotne okolnosti (oblik krivnje, okolnosti da je kazneno djelo počinjeno prilikom vikenda kada mu je kći povjerena odlukom suda na čuvanje kao i način perfidan način počinjenja, dok sin spava u istoj sobi) te o tome naveo jasne i potpune razloge. Polazeći od stupnja krivnje optuženika te društvene opasnosti počinjenog kaznenog djela zbog kojeg je proglašen krivim, u okviru granica predviđene kazne (za predmetno kazneno djelo zapriječena je kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci do pet godina), pravilno je prvostupanjski sud opt. J.L. osudio na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, a potom mu na temelju čl. 67. KZ/97 izrekao uvjetnu osudu na način da se kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine neće izvršiti ukoliko u vremenu provjeravanja od 5 (pet) godina ne počini novo kazneno djelo. Navedenom kaznenopravnom sankcijom, uvjetnom osudom ostvariti će se svrha uvjetne osude iz čl. 65. st. 2. KZ/97, a u okviru opće svrhe kaznenopravnih sankcija iz čl. 6. KZ/97. Napose, uvjetnom osudom ujedno će se ostvariti i ciljevi generalne prevencije, tj. utjecati i na druge da se suzdržavaju od činjenja kaznenih djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela te pravednosti kažnjavanja.

10. Žaleći se zbog odluke o troškovima optuženik navedenu žalbenu osnovu ne obrazlaže. Kako je optuženik proglašen krivim zbog kaznenog djela protiv spolne slobode i spolnog ćudoređa – spolnim odnošajem zlouporabom položaja, opisano i kažnjivo po čl. 191. st. 2. KZ/97, a čl. 148. st. 1. ZKP/08 propisano je da će sud okrivljeniku, kada ga proglasi krivim, naložiti plaćanje troškova kaznenog postupka, osim ako ne postoje uvjeti za oslobođenje od plaćanja troškova u cijelosti ili djelomično, imajući u vidu da je prema osobnim podacima umirovljenik, dobrog imovnog stanja, a pobijanom presudom proglašen je krivim, osnovano ga je sud obvezao na plaćanje troškova kaznenog postupka, sve na temelju odredbe čl. 148. st. 1. u svezi čl. 149. st. 1. i 2. toč. 1. i 6. ZKP/08.

10.1. S tim se u vezi napominje da, ukoliko se nakon donošenja odluke o troškovima utvrde drugačije okolnosti, na molbu optuženika, sud ga može, posebnim rješenjem, osloboditi od dužnosti naknade troškova kaznenog postupka, u koju svrhu može od njega zatražiti potvrdu o imovnom stanju i prihodima od porezne uprave, a sve sukladno odredbi čl. 148. st. 6. ZKP/08.

11. Kako, dakle, ne postoje razlozi iz kojih opt. J.L. pobija presudu prvostupanjskog suda, niti je ovaj drugostupanjski sud ispitivanjem pobijane presude po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08 utvrdio neku od bitnih postupovnih povreda na koje pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju čl. 482. ZKP/08 odlučiti kao u izreci presude.

Osijek, 26. svibnja 2023.

Predsjednik vijeća

Mario Kovač