REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

P. 2388/21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja J. G. iz S., O.:

…, zastupanog po pun. S. K., odvjetniku u S., protiv

tuženika R. A. d.d., , O.:

…, zastupanog po odvjetnicima iz O. K. & P.

d.o.o. Z., radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 13. travnja 2023. godine u nazočnosti pun. tužitelja i zamj. pun. tuženika, dana 26. svibnja 2023. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 1. Ugovora o kreditu broj 418-50-3919547 od 13.2.2007. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, u članku 1. ugovoreno kako kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti 19.720,00 CHF, po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, članak 7., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu uručenom korisniku kredita po isplati kredita.

II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2. Ugovora o kreditu broj 418-50-3919547 od 13.2.2007. godine zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju, u roku od 15 dana, isplati iznos od 3.011,22 eura / 22.688,05 kn[1] , sve sa pripadajućom zateznom kamatom, obračunatoj po stopi 15 % do 31.12.2007., od 1.1.2008. do 31.7.2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je ESB

primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, koje zatezne kamate teku od dospijeća pojedinog iznosa do isplate, kako slijedi:

- na iznos od 1,21 eura / 9,08 kn od 23. ožujka 2007. godine;

- na iznos od 0,05 eura / 0,34 kn od 28. veljače 2008. godine,

- na iznos od 2,97 eura / 22,34 kn od 26. ožujka 2008. godine,

- na iznos od 15,04 eura / 113,33 kn od 30. listopada 2008. godine,

- na iznos od 2,83 eura / 21,33 kn od 29. studenog 2007. godine,

- na iznos od 9,60 eura / 72,33 kn od 29. prosinca 2008. godine,

- na iznos od 14,25 eura / 107,33 kn od 29. siječnja 2009. godine,

- na iznos od 17,83 eura / 134,33 kn od 28. veljače 2009. godine,

- na iznos od 14,78 eura / 111,38 kn od 30. ožujka 2009. godine,

- na iznos od 15,84 eura / 119,38 kn od 30. travnja 2009. godine,

- na iznos od 11,33 eura / 85,38 kn od 27. svibnja 2009. godine,

- na iznos od 12,79 eura / 96,38 kn od 26. lipnja 2009. godine,

- na iznos od 11,20 eura / 84,38 kn od 29. srpnja 2009. godine,

- na iznos od 11,86 eura / 89,38 kn od 31. kolovoza 2009. godine,

- na iznos od 14,52 eura / 109,38 kn od 23. listopada 2009. godine,

- na iznos od 11,86 eura / 89,38 kn od 31. listopada 2009. godine,

- na iznos od 13,19 eura / 99,38 kn od 30. studenog 2009. godine,

- na iznos od 14,92 eura / 112,38 kn od 29. prosinca 2009. godine,

- na iznos od 17,17 eura / 129,38 kn od 29. siječnja 2010. godine,

- na iznos od 17,57 eura / 132,38 kn od 27. veljače 2010. godine,

- na iznos od 22,08 eura / 166,38 kn od 30. ožujka 2010. godine,

- na iznos od 21,29 eura / 160,38 kn od 26. travnja 2010. godine,

- na iznos od 22,48 eura / 169,38 kn od 31. svibnja 2010. godine,

- na iznos od 35,62 eura / 268,38 kn od 30. lipnja 2010. godine,

- na iznos od 29,78 eura / 224,38 kn od 28. srpnja 2010. godine,

- na iznos od 41,33 eura / 311,38 kn od 31. kolovoza 2010. godine,

- na iznos od 40,13 eura / 302,38 kn od 27. rujna 2010. godine,

- na iznos od 33,76 eura / 254,38 kn od 2. studenog 2010. godine,

- na iznos od 43,72 eura / 329,38 kn od 1. prosinca 2010. godine,

- na iznos od 56,19 eura / 423,38 kn od 4. siječnja 2011. godine,

- na iznos od 45,31 eura / 341,38 kn od 24. siječnja 2011. godine,

- na iznos od 48,49 eura / 365,38 kn od 21. veljače 2011. godine,

- na iznos od 49,42 eura / 372,38 kn od 22. ožujka 2011. godine,

- na iznos od 47,96 eura / 361,38 kn od 20. travnja 2011. godine,

- na iznos od 54,33 eura / 409,38 kn od 23. svibnja 2011. godine,

- na iznos od 65,22 eura / 491,38 kn od 30. lipnja 2011. godine,

- na iznos od 75,77 eura / 570,86 kn od 27. srpnja 2011. godine,

- na iznos od 72,18 eura / 543,86 kn od 30. kolovoza 2011. godine,

- na iznos od 64,22 eura / 483,86 kn od 29. rujna 2011. godine,

- na iznos od 62,26 eura / 469,08 kn od 28. listopada 2011. godine,

- na iznos od 62,26 eura / 469,08 kn od 28. studenog 2011. godine,

- na iznos od 63,85 eura / 481,08 kn od 27. prosinca 2011. godine,

- na iznos od 68,69 eura / 517,58 kn od 27. siječnja 2012. godine,

- na iznos od 69,56 eura / 524,08 kn od 28. veljače 2012. godine,

- na iznos od 67,83 eura / 511,08 kn od 27. ožujka 2012. godine,

- na iznos od 68,23 eura / 514,08 kn od 25. travnja 2012. godine,

- na iznos od 69,96 eura / 527,08 kn od 28. svibnja 2012. godine,

- na iznos od 68,23 eura / 514,08 kn od 28. lipnja 2012. godine,

- na iznos od 67,83 eura / 511,08 kn od 24. srpnja 2012. godine,

- na iznos od 67,30 eura / 507,08 kn od 30. kolovoza 2012. godine,

- na iznos od 63,72 eura / 480,08 kn od 27. rujna 2012. godine,

- na iznos od 67,57 eura / 509,08 kn od 26. listopada 2012. godine,

- na iznos od 68,89 eura / 519,08 kn od 28. studenog 2012. godine,

- na iznos od 67,57 eura / 509,08 kn od 28. prosinca 2012. godine,

- na iznos od 62,66 eura / 472,08 kn od 25. siječnja 2013. godine,

- na iznos od 67,25 eura / 506,68 kn od 27. veljače 2013. godine,

- na iznos od 67,17 eura / 506,08 kn od 28. ožujka 2013. godine,

- na iznos od 65,71 eura / 495,08 kn od 29. travnja 2013. godine,

- na iznos od 60,53 eura / 456,08 kn od 27. svibnja 2013. godine,

- na iznos od 58,67 eura / 442,08 kn od 1. srpnja 2013. godine,

- na iznos od 61,46 eura / 463,08 kn od 30. srpnja 2013. godine,

- na iznos od 62,39 eura / 470,08 kn od 27. kolovoza 2013. godine,

- na iznos od 66,24 eura / 499,08 kn od 30. rujna 2013. godine,

- na iznos od 65,44 eura / 493,08 kn od 25. listopada 2013. godine,

- na iznos od 66,24 eura / 499,08 kn od 29. studenog 2013. godine,

- na iznos od 67,30 eura / 507,08 kn od 31. prosinca 2013. godine,

- na iznos od 67,17 eura / 506,08 kn od 29. siječnja 2014. godine,

- na iznos od 69,16 eura / 521,08 kn od 21. veljače 2014. godine,

r i j e š i o  j e

I. Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda kao neosnovan.

II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.691,02 eura / 12.740,99 kuna sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je ESB primijenila na svoje posljednje glavne operacije

refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

Dana 18.lipnja 2021.godine pred ovim sudom zaprimljena je tužba u kojoj se navodi da je tužitelj dana 13.2.2007., s tuženikom kao kreditorom, zaključio Ugovor o kreditu (dalje Ugovor) broj 418-50-3919547, temeljem kojeg mu je tuženik stavio na raspolaganje kredit iskazan kao 19.720,00 CHF, isplaćen u kunama prema srednjem tečaju tuženika. Tuženik da je u gore navedenom, unaprijed formuliranom standardiziranom Ugovoru, i to u čl. 1. Ugovora, ugovorio valutnu klauzulu u valuti švicarski franak, otplatu kredita da je u čl. 7. Ugovora, vezao uz ovu valutu te je u čl. 2. naveo visinu kamatne stope u iznosu 5,20 % godišnje ugovorivši u istom da je ista promjenjiva i to na način da ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci same banke („odlukom o kamatnim stopama Kreditora“) bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara na koji način će se ona mijenjati. Postupajući na ovakav način i to na način da je u Ugovor ugradio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno odredbu o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tuženik nije s tužiteljem pojedinačno pregovarao niti utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate, tuženik da je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP), Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO), načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava, te protivno zakonodavstvu EU ugrađenom u ZZP, prouzročio neravnotežu u

pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja. Zbog ovakvog protupravnog postupanja tuženika protiv istog je vođen sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača, a time i zaštite interesa ovdje tužitelja, i to pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12. U navedenom postupku Visoki trgovački sud RH da je dana 13.6.2014., odlučujući po žalbi tuženika, presudom pod poslovnim brojem Pž-7129/13-4, u točki II, potvrdio presudu TS u Z., poslovni broj P-1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik R. A. d.d. (kao četvrtotuženik u tom postupku) u razdoblju od

10.9.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava tužitelja, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, odnosno isti je sud svojom presudom pod poslovnim brojem Pž- 6632/2017-10 od 14.6.2018. potvrdio presudu TS u Z., poslovni broj P- 1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik R. A. d.d. (kao četvrtotuženik u tom postupku) u razdoblju u razdoblju od 1.1.2004. do 31.12.2008. povrijedila interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava ovdje tužitelja, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („NN“ broj 96/03) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.8.2007.

do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („NN“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Na temelju dokumentacije iz ovog kredita tužitelj da je izradio izračun u smislu utvrđenja razlike u pogledu neosnovano naplaćenih i stečenih iznosa s osnova ništetne odredbe o valuti švicarski franak te iznos koji je tuženik neosnovano stekao na ovaj način do konačne otplate kredita, iznosi 22.821,83 kuna. Radi navedenog tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom se utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 1. Ugovora o kreditu broj 418-50- 3919547 od 13.2.2007. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, u članku 1. ugovoreno kako kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti 19.720,00 CHF, po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, članak 7., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u jednakom mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu uručenom korisniku kredita po isplati kredita. Traži i utvrđenje da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2. Ugovora o kreditu broj 418-50- 3919547 od 13.2.2007. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora. Predlaže da sud donese presudu kojom se nalaže tuženiku da tužitelju isplati iznos od 22.821,83 kn, sve sa zakonskim zateznim kamatama te da mu naknadi trošak ovog postupka.

U svom odgovoru na tužbu tuženik navodi da se protivi tužbenom zahtjevu, predlaže da sud isti odbije uz osudu tužitelja na snašanje parničnog troška. Tuženik uvodno ističe prigovor mjesne nenadležnosti naslovljenog suda za postupanje u ovoj pravnoj stvari. Naime, prema članku 46. i 48. ZPP-a, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost kojega drugog suda, za suđenje da je nadležan sud koji je općemjesno nadležan za tuženika, a to je sud na čijem se području nalazi njegovo registrirano sjedište. Osim toga, prema članku 70. ZPP-a, stranke mogu u pisanom obliku sklopiti sporazum o mjesnoj nadležnosti nekog drugog stvarno nadležnog suda, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost određenog suda. Upravo takav sporazum da su stranke ovog postupka i sklopile, a što je vidljivo iz članka 12. Ugovora o kreditu broj 418-50-3919547, kojim su ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika. Prije upuštanja u daljnje raspravljanje povodom predmetne tužbe, tuženik ističe da je pozivanje tužitelja na presudu Visokog trgovačkog suda R. H. posl. br. P.-7129/2013, od dana 13.06.2014. godine, kao i na presudu V. trgovačkog suda R. H. pod posl. brojem Pž-6632/2017, od dana

14.06.2018. godine, u cijelosti promašeno, i to iz čitavog niza razloga, a što tuženik iscrpno obrazlaže u svom odgovoru na tužbu. Tuženik ističe da su sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF), kao i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Štoviše, potpisom predmetnog ugovora o kreditu, i to u članku 9., tužitelj da je izjavio da je upoznat ne samo s općim aktima tuženika, nego i sa svim uvjetima kredita (dakle, uključujući i dijelove istoga koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF, odnosno na promjenjivu kamatnu stopu). Kada se sve navedeno poveže s činjenicom da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran, i to od strane JB D. M., pod

brojem OU-75/2007, koji je temeljem članaka 57., 58. i 59. Zakona o javnom bilježništvu (N.N. 78/1993, 29/1994, 162/1998) objasnio strankama smisao i posljedice pravnog posla te se uvjerio da njegov sadržaj odgovara pravoj volji stranaka, da je potpuno razvidno da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu raspolagao svim potrebnim informacijama, u cijelosti i potpuno razumio sadržaj i posljedice odredaba koje sada smatra spornima te na njih pristao. Tuženik dodatno ističe i da je isti sa svoje strane poduzeo sve moguće mjere kako bi tužitelju prilikom pregovaranja o ponudi kredita bile predočene sve relevantne informacije, pa tako i rizici povezani s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom, u onoj mjeri u kojoj je to tuženiku u datom trenutku bilo poznato. tuženik da je poštivao sve zakonske odredbe koje reguliraju zaštitu potrošača i bankarsko poslovanje, da je tužitelj donio promišljenu i informiranu odluku da želi sklopiti isti ugovor, i to sa svim njegovim odredbama, kao i da je tužitelj imao stvarnu mogućnost ne samo donijeti odluku o tome hoće li ili neće sklopiti predmetni ugovor, nego i pojedinačno pregovarati o njegovim odredbama koje se tiču valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope. Sklapajući takav ugovor, tužitelj da je nedvojbeno bio dobro upoznat sa svim rizicima koji bi za njega mogli proizaći iz ugovaranja valutne klauzule u CHF, kao i promjenjive kamatne stope, slijedom čega nema nikakve osnove da sud tužitelju pruži zaštitu na način kako isti zahtijeva u predmetnoj pravnoj stvari. Tuženik ovime, opreza radi, a sve ako bi sud unatoč svemu navedenom bilo iz kojeg razloga smatrao da tužitelj ima prema tuženiku potraživanje koje je predmetom ovog postupka, temeljem članka 214. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima (N.N. 35/2005) ističe i prigovor zastare predmetnog potraživanja te osporava u cijelosti visinu potraživanja tužitelja.

Nakon provedenog dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem tužitelj u svojim podneskom od 3.travnja 2023.godine uredio svoj tužbeni zahtjev tako da isti glasi kao u izreci ove presude.

U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom Ugovora o kreditu broj 418-50- 3919547 od 13.veljače 2007.godine sa svom pripadajućom dokumentacijom; vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo i financije dipl.oecc M. T..

Stranke su popisale parnični trošak.

Zahtjev tužitelja je osnovan.

Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za isplatu više plaćenih iznosa vezano za ništetnu odredbu predmetnog Ugovora o kreditu koja se odnosi na ugovaranje valutne klauzule u valuti CHF, te utvrđenje ništetnima ugovornih odredbi vezano za jednostrano ovlaštenje tuženika mijenjati kamatnu stopu i one koja se odnosi na ugovaranje valutne klauzule u valuti CHF, a koje prema tužitelju predstavljaju nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe. Tužitelj konačno temeljem više plaćenog potražuje od tuženika iznos od 22.688,05 kn odnosno 3.011,22 eura po fiksnom tečaju konverzije sa zakonskim zateznim kamatama, na ime vraćanja stečenog bez osnove jer je nezakonitim ugovaranjem valutne klauzule u valuti CHF tuženik neosnovano stekao pretplatu u tom iznosu (tužitelj ne traži isplatu vezano za preplatu u pogledu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi).

Među strankama nije bilo sporno da je između tuženika, kao kreditora, i tužitelja, kao korisnika kredita, dana 13.veljače 2007.godine sklopljen predmetni Ugovor kreditu s valutnom klauzulom na iznos od 19.720,00 CHF s rokom otplate u 84 mjeseca, da je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima prema otplatnom planu u kunskoj protuvrijednosti iznosa u CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tuženika na dan dospijeća. Nije sporno ni da su stranke odredbom čl.2. Ugovora o kreditu ugovorile početnu ugovornu kamatnu stopu od 5,20 %, te da je određeno da je kamata promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Nadalje, nije sporno ni da je tužitelj u cijelosti otplatio kredit.

Među strankama je sporno jesu li odredbe Ugovora o ugovaranju valutne klauzule u CHF i o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene ugovorne odredbe, a što bi ih činilo ništetnim, o čemu ovisi i osnovanost zahtjeva tužitelja za isplatu stečenog bez osnove u visini razlike zbog promjene tečaja CHF i razlike između početno ugovorene kamatne stope i promjenjive kamatne stope tijekom otplatnog perioda (zaključno sa plaćanjem zadnjeg anuiteta). Istaknut je i prigovor zastare. Sporan je bio status tužitelj kao potrošača, taj prigovor je otklonjen jer je tužitelj priložio dokumentaciju iz koje je razvidan njegov status potrošača vezano za predmetni Ugovor o kreditu, jer je isti iskorišten za kupnju osobnog automobila, radi se o namjenskom kreditu za kupnju automobila.

Tužitelj se pozvao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. kojom je utvrđeno da je i ovaj tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. g., a Vrhovni sud R. H. svojom odlukom broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. odbio je revizije tuženika od 1) do 7) kao neosnovane.

Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi HSU za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a

među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99,

88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP). Prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu.

U odluci Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika kredita, kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

Konkretno je u odnosu na tuženika u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope, odlukom Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, već utvrđeno da je, između ostalih, upravo i tuženik postupao suprotno odredbama ZZP-a i suprotno odredbama ZOO-a i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

Naime, tuženik je i u ovom postupku ponavljao svoje navode i tvrdnje iz postupka koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, i to navode da se pojedinačno pregovaralo sa strankama jer su bili valjano i pravovremeno informirani te da se radi o razumljivoj odredbi. U postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je, međutim, da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope odnosno da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju, da ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, nije bila razumljiva pa time niti poštena. Također je utvrđeno da je uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora ocijeniti, ako je to moguće, jesu li ugovorne strane ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postojanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, a što su javni bilježnici i učinili. Utvrđeno je i da tijekom postupka solemnizacije ugovora o kreditu, korisnici kredita javnim bilježnicima očito nisu izrazili svoje dvojbe vezano za sadržaj i značaj tih ugovora pa ni sporne odredbe, iz čega je jasno da javni bilježnici nisu imali razloga primijeniti ovlaštenje iz čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu (NN broj

8/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09 i 120/16).

Stoga je sud zaključio da se s tužiteljem, kao ni s ostalim klijentima tuženika, prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti su se pojašnjavale metode formiranja iste. Prema tome, u ovom postupku tuženik nije iznio nikakve nove činjenice, koje bi u konkretnom slučaju dovele do zaključka da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi Ugovora nije nepoštena pa time i ništetna.

To, nadalje, znači da je odredba Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka u dijelu kojim je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva, a utvrđuje se u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora ništetna, jer je odredba o ugovornoj kamati utvrđena nepoštenom, s obzirom da nije određena odnosno odrediva u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje ZOO), pa su, u smislu odredbe 102. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje ZZP), te ugovorne odredbe ništetne.

Temeljem čl. 324. ZOO-a, naime, ništetnost neke odredbe ugovora ili nekog dijela odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez te ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Kako tuženik u postupku nije ni tvrdio da je uvjet i odlučujuća pobuda Ugovora bio dio odredbe kojom je određeno da se korisnik obvezuje platiti banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva, a utvrđuje se Odlukom o kamatnim stopama kreditora ocjena je suda da Ugovor o kreditu opstaje u preostalom dijelu, odnosno i u dijelu kojim je utvrđena kamatna stopa u visini od 5,20 %. Odredba Ugovora o kreditu koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu je ništetna, prema stavu ovog suda.

Nadalje, prema mišljenju ovog suda odredbe ZZP-a treba shvatiti i tumačiti na način da potrošač odnosno tužitelj može potraživati isplatu odnosno tražiti povrat isplaćenog temeljem odredbe koja je utvrđena ništetnom po bilo kojem pravnom institutu, a ne samo radi naknade štete koja mu je nastupila.

Što se tiče odredbi predmetnog Ugovora koji se odnose na ugovorne odredbe kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF), po mišljenju ovog suda i te odredbe Ugovora su ništetne i nepoštene. Tužitelj se pravilno pozvao na stavove i utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. g. i odluke Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. jer se radi o nastavku postupka koji je pokrenut po tužbi HSU za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a

među kojima je i tuženik, i koji, kako je već navedeno, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a.

U navedenim je odlukama ocijenjeno da se i kod ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak tuženik nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja, da se o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da tuženik nije vodio računa o interesima korisnika kredita, pa tako i tužitelja kao potrošača i nije mu dao nužne i osnovne informacije o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu među strankama na štetu korisnika kredita, odnosno tužitelja, da je tuženik, kao financijska ustanova, mogao i po redovnom tijeku stvari morao znati da je u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne promjene u kretanju tečaja švicarskog franka, s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora i okolnosti, kako u gospodarstvu RH, tako i globalno, koji će izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni u budućem razdoblju, da je tuženik takve informacije uskratio korisnicima kredita odnosno tužitelju pri pregovaranju i sklapanju Ugovora, radi čega je korisnik kredita odnosno tužitelj bio onemogućen procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, vezano za visinu i obujam njegovih obveza i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja Ugovora, da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

Stoga je odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno kako kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti 19.720,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita te se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika kao kreditora za CHF važećim na dan dospijeća trebalo smatrati ništetnima, jer su navedene odredbe utvrđene nepoštenima, pa su, u smislu odredbe 102. ZZP-a, te ugovorne odredbe sud također našao ništetnima.

Temeljem ništetnih dijelova odredbi Ugovora o valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak, koje su nepoštene, a time i ništetne i bez pravnog učinka, kao i one o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom tuženika, tužitelj je stekao pravo od tuženika zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je isplatio temeljem ništetnih odredbi kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF).

Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko- knjigovodstveno vještačenje po vještakinji za knjigovodstvo i financije M. T.

na okolnost postojanja razlike utvrđenja više plaćenog radi ugovaranja valutne klauzule u CHF uzimajući početni tečaj u kunama.

U pisanom nalazu i mišljenju od 28.travnja 2022.godine izrađenom temeljem dokumentacije priložene spisu, koju vještak taksativno navodi u svom nalazu, ista navod vještakinja je utvrdila:

da je tuženik u tijeku otplate kredita mijenjao kamatne stope za izračun obveze tužitelja i to: od početne 5,20% na dan 16.veljače 20076.godine, 6,20% na dan 30.studenog 2007.godine 6,75% na dan 30.lipnja 2008.godine, 7,75% na dan 31.ožujka 2009.godine, 7,50% na dan 31.srpnja 2011.godine i 6,75% na dan 31.listopada 2011.godine, dakle, čitavo vrijeme naviše od onih početnih 5,20%.

Zaključno u svom mišljenju, nakon iscrpnog i obrazloženog nalaza i izrađenih tablica, sudski vještak navodi da je tužitelj po predmetnom Ugovoru o kreditu trebao platiti 112.437,48 kuna uz obračun kamata po promjenjivoj kamatnoj stopi i po početnom tečaju za CHF na dan isplate kredita, da je platio 134.780,10 kn, da je iznos od 22.342,62 kn razlika koliko je tužitelj zbog primjene valutne klauzule više platio, sve po anuitetima, kako je to prikazano u stupcu 7 pregleda sudskog vještaka u vještvu. Nadalje, ukoliko se u izračun ne uzmu razlike po anuitetima kad je tužitelj platio manje, tj. ako se uzme da razlika u tim anuitetima iznosi 0,00 kn, tada da razlika iznosi 22.608,87 kn koliko je tužitelj više platio, sve kako je to vještak iskazala u stupcu 8 svog pregleda.

Tužitelj u svom očitovanju na ovo vještvo sudskog vještaka navodi da se u vještvu očito radi o pogrešci vještaka u pisanju odnosno računanju, jer zbog svakog pojedinog mjesečnog iznosa preplate daje iznos od 22.688,05 kn, koliko tužitelju u biti pripada na ime preplate po ove dvije predmetne osnove. Ovaj navod tužitelja je točan, vještaka nije trebalo dodatno pozivati na dopunu vještva odnosno ispravak ovog zbroja, dakle, sud je prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka M. T.

kao stručan, logičan i uvjerljiv, nije preostalo pitanja na koja bi ista trebala dodatno odgovoriti.

Što se tiče istaknutog prigovora zastare čitavog zahtjeva, to je pravno pitanje kao posebno važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a imajući na umu izuzetno veliki broj individualnih parničnih postupaka koji se u RH vode o zahtjevima za restituciju onog dijela novčane tražbine kojeg su po ugovorima o potrošačkim kreditima isplaćene bankama na temelju nepoštenih ugovornih odredbi vezano za jednostranu i netransparentnu promjenjivost redovne stope ugovorene kamate o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, razmatrao Vrhovni sud RH u odluci Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. te je zauzeto slijedeće pravno mišljenje:

-pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (za zaštitu kolektivnih interesa potrošača).

Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebno se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO- a). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa i o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. ZZP-a propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, Vrhovni sud RH donio je zaključak da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Sud je imao na umu i sadržaj odredbe čl. 502. c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude jer se prema ovoj odredbi fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava te je u takvom slučaju sud vezan za ta utvrđenja.

Kako je u navedenoj odluci Vrhovnog suda RH bila riječ o postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P 1401/12, kao što je to slučaj i u ovoj pravnoj stvari, utvrđenje Vrhovnog suda RH da je u tom predmetu odluka u povodu tužbe radi zaštite kolektivnih interesa postala pravomoćna 13. lipnja 2014. g. (a u odnosu na nepoštene odredbe o ugovaranju valutne klauzule u valuti CHF 14. lipnja 2018. g.) trebalo je u cijelosti prihvatiti i ocijeniti da je u ovoj parnici tužba od 18.lipnja 2021.godine podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka iz odredbe čl. 225. ZOO-a, pa da je prigovor zastare tuženika neosnovan.

Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještakinje M. T. kao stručan, temeljit i objektivan te je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja prema izračunu razlike više obračunatih anuiteta radi ugovaranja valutne klauzule u CHF u zatraženoj visini od ukupno 3.011,22 eura / 22.688,05 kuna po fiksnom tečaju konverzije, te je odlučeno kao u izreci presude.

Na dosuđeni iznos glavnice tužitelj je zatražio isplatu zatezne kamate koja teče od plaćanja svakog pojedinog iznosa rate kredita koji u sebi sadržava preplaćeni iznos, što je sud u cijelosti prihvatio, dakle, kamata tužitelju pripada od dana stjecanja svakog više plaćenog iznosa na strani tuženika.

Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Što se tiče istaknutog prigovora mjesne nenadležnosti od strane tuženika, vezano za ugovorenu mjesnu nadležnost suda u sjedištu tuženika, za navesti je da to zaista proizlazi iz odredbe čl.12. Ugovora, međutim, prigovor mjesne nenadležnosti ovaj sud je odbio vezano za primjenu odredbi Zakona o zaštiti potrošača, prema stavu ovog suda prorogacijska klauzula također je nepoštena odredba jer nije bila predmet posebnog pregovaranja između stranaka (što je općepoznata činjenica) te je ista protivna načelu savjesnosti i poštenje te uzrokuje znatnu neravnotežu među strankama i to na štetu tužitelja koji bi s obzirom na mjesto stanovanja u S., a mjesto rada u S., u slučaju vođenja postupka pred Općinsko građanskim sudom u Zagrebu, bio izložen povećanim troškovima, što je protivno načelu ekonomičnosti postupka. Iz samog Ugovora razvidno je da je isti zaključen u podružnici tuženika u S. i solemniziran kod JB u S., kredit je tužitelj kao potrošač

ostvario radi kupnje automobila od autokuće C. H. d.o.o., salona automobila u S.. Radi svega navedenog ovaj prigovor tuženika je odbijen od strane suda, odnosno odlučeno je kao u tč.I. izreke ovog rješenja.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00,

88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje: ZPP), obistinjeni trošak tužitelju odnosi se na trošak sastava tužbe, zastupanja na dva ročišta, sastava podnesaka od 21.ožujka 2022.godine i 3.travnja 2023.godine od po 100 bodova sa vrijednosti boda od 15,00 kn; 25% PDV-a u iznosu od 1.875,00 kn; troška vještačenja u iznosu od 2.500,00 kn; zatražene sudske pristojbe tužbe u iznosu od 289,11 kn i presude u iznosu od 576,00 kn; što sve zbrojeno daje iznos od 12.740,99 kn odnosno 1.691,02 eura po fiksnom tečaju konverzije, koliko je konačno tuženik obvezan isplatiti tužitelju na ime naknade parničnog troška sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

U Splitu, 26. svibnja 2023. godine

S U D A C

Julijana Ponoš v.r.

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave istih. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se odluka objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava odluke obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se odluka objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se odluka objavljuje smatra se da je dostava odluke obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika