1              Poslovni broj:Gž-276/2024-3

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž-276/2024

 

 

U   I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Nediljke Radić kao predsjednice vijeća, te Miha Mratovića (suca izvjestitelja) i Mirjane Rubić kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. K., OIB: ..., iz V. B., zastupanog po punomoćniku Dejanu Kuhariću, odvjetniku u ZOU mr. D. K. i D. K., Pisarnica K., protiv tuženika Z. B. d.d., Z., OIB: ...., iz Z., zastupane po punomoćnicima iz OD M., K. i P. d.o.o., odvjetnicima u Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Općinskog suda u Varaždinu od 22. studenog 2023. pod poslovnim brojem P-734/19, u sjednici vijeća održanoj dana 1. veljače 2024.

 

p r e s u d i o

i

r i j e š i o  j e

 

I. Djelomično se odbija tuženikova žalba i potvrđuje prvostupanjska presuda u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev radi utvrđenja ništetnosti dijela ugovornih odredaba (točka I. izreke prvostupanjske presude).

 

II. Djelomičnim uvaženjem tuženikove žalbe ukida se presuda Općinskog suda u Varaždinu od 22. studenog 2023. pod poslovnim brojem P-734/19 u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev za isplatu ukupnog iznosa od 8.403,38 EUR pripadajućim kamatama i u dijelu kojim je naloženo tuženiku naknaditi parnični trošak tužitelju (točka II. i III. izreke prvostupanjske presude) , te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje u stadij prethodnog postupka.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjski sud donio je presudu koja u izreci glasi: „

I. Utvrđuju se ništetnima odredbe članka 1., 2. i 7. Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3209136155, sklopljenog između tužitelja I. K., V. B., OIB: ... i tuženika Z. B. d.d., Z., OIB: ..., a koji je potvrđen po Javnom bilježniku B. Č.-K., V., 18. svibnja 2007. pod poslovnim brojem OV-5948/07., i to članak 1. u dijelu koji glasi „ Korisnik kredita se obvezuje iznos kredita iz prethodnog stavka vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim Ugovorom.„ , članak 2. u dijelu koji glasi „Korisnik kredita dužan je Kreditoru platiti u anuitetima iznos kredita od 78.900,00 CHF (slovima: sedamdesetosamtisućadevetsto švicarskih franaka)“ i u dijelu koji glasi „je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Z. B. d.d.„ , a članak 7. u dijelu koji glasi „ Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF. Prvi anuitet iznosi 599,96 CHF (slovima: petstodevedesetdevet švicarskih franaka i devedesetdevet rapa)„ te u dijelu koji glasi „ Za slučaj izmjena redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta Kreditor će obavijestiti Korisnika kredita u skladu sa Općim uvjetima poslovanja Kreditora.„ , te navedene odredbe ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane.

II. Nalaže se tuženiku Z. B. d.d., Z., OIB: ..., da plati tužitelju I. K., V. B., OIB: ... iznos od 8.403,38 eura / 63,315,26 kuna ()tečaj konverzije 7,53450 kuna za 1 euro) zajedno sa zateznim kamatama koje teku na taj iznos od 09. studenoga 2011. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, i to:

-na iznos od 164,82 eura / 1.241,84 kuna od 09. studenoga 2011. do plaćanja,

-na iznos od 161,79 eura / 1.219,02 kuna od 09. prosinca 2011. do plaćanja,

-na iznos od 172,14 eura / 1.297,01 kuna od 06. siječnja 2012. do plaćanja,

-na iznos od 179,99 eura / 1.356,11 kuna od 09. veljače 2012. do plaćanja,
-na iznos od 180,40 eura / 1.359,20 kuna od 09. ožujka 2012. do plaćanja,
-na iznos od 175,31 eura / 1.320,84 kuna od 07. travnja 2012. do plaćanja,
-na iznos od 176,33 eura / 1.330,03 kuna od 09. svibnja 2012. do plaćanja,
-na iznos od 182,14 eura / 1.372,30 kuna od 09. lipnja 2012. do plaćanja,
-na iznos od 177,38 eura / 1.336,50 kuna od 07. srpnja 2012. do plaćanja,
-na iznos od 177,65 eura / 1.338,49 kuna od 09. kolovoza 2012. do plaćanja,
-na iznos od 174,81 eura / 1.317,11 kuna od 08. rujna 2012. do plaćanja,
-na iznos od 169,38 eura / 1.276,20 kuna od 06. listopada 2012. do plaćanja,
-na iznos od 176,66 eura / 1.331,03 kuna od 09. studenoga 2012. do plaćanja,
-na iznos od 177,27 eura / 1.335,66 kuna od 08. prosinca 2012. do plaćanja,
-na iznos od 177,90 eura / 1.340,39 kuna od 09. siječnja 2013. do plaćanja,
-na iznos od 168,50 eura / 1.269,58 kuna od 09. veljače 2013. do plaćanja,
-na iznos od 172,45 eura / 1.299,31 kuna od 09. ožujka 2013. do plaćanja,
-na iznos od 176,96 eura / 1.333,28 kuna od 09. travnja 2013. do plaćanja,
-na iznos od 172,67 eura / 1.301,01 kuna od 09. svibnja 2013. do plaćanja,
-na iznos od 161,45 eura / 1.216,44 kuna od 08. lipnja 2013. do plaćanja,
-na iznos od 158,70 eura / 1.195,73 kuna od 09. srpnja 2013. do plaćanja,
-na iznos od 161,36 eura / 1.215,77 kuna od 09. kolovoza 2013. do plaćanja,
-na iznos od 167,83 eura / 1.264,54 kuna od 07. rujna 2013. do plaćanja,
-na iznos od 174,57 eura / 1.315,29 kuna od 08. listopada 2013. do plaćanja,
-na iznos od 171,53 eura / 1.292,37 kuna od 09. studenoga 2013. do plaćanja,
-na iznos od 172,89 eura / 1.302,65 kuna od 07. prosinca 2013. do plaćanja,
-na iznos od 172,63 eura / 1.300,65 kuna od 09. siječnja 2014. do plaćanja,
-na iznos od 177,80 eura / 1.339,65 kuna od 08. veljače 2014. do plaćanja,
-na iznos od 182,68 eura / 1.376,42 kuna od 08. ožujka 2014. do plaćanja,
-na iznos od 179,83 eura / 1.354,96 kuna od 09. travnja 2014. do plaćanja,
-na iznos od 176,18 eura / 1.327,45 kuna od 09. svibnja 2014. do plaćanja,
-na iznos od 174,57 eura / 1.315,27 kuna od 07. lipnja 2014. do plaćanja,
-na iznos od 176,38 eura / 1.328,96 kuna od 09. srpnja 2014. do plaćanja,
-na iznos od 179,46 eura / 1.352,16 kuna od 09. kolovoza 2014. do plaćanja,
-na iznos od 182,79 eura / 1.377,26 kuna od 09. rujna 2014. do plaćanja,
-na iznos od 183,83 eura / 1.385,09 kuna od 08. listopada 2014. do plaćanja,
-na iznos od 185,96 eura / 1.401,14 kuna od 08. studenoga 2014. do plaćanja,
-na iznos od 188,33 eura / 1.419,00 kuna od 09. prosinca 2014. do plaćanja,

-na iznos od 187,43 eura / 1.412,21 kuna od 09. siječnja 2015 .do plaćanja,
-na iznos od 189,16 eura / 1.425,23 kuna od 07. veljače 2015. do plaćanja,
-na iznos od 147,23 eura / 1.109,31 kuna od 07. ožujka 2015. do plaćanja,
-na iznos od 147,23 eura / 1.109,31 kuna od 09. travnja 2015. do plaćanja,
-na iznos od 147,23 eura / 1.109,31 kuna od 09. svibnja 2015. do plaćanja,
-na iznos od 147,23 eura / 1.109,31 kuna od 09. lipnja 2015. do plaćanja,
-na iznos od 147,23 eura / 1.109,31 kuna od 09. srpnja 2015. do plaćanja,
-na iznos od 147,23 eura / 1.109,31 kuna od 08. kolovoza 2015. do plaćanja,
-na iznos od 499,87 eura / 3.766,25 kuna od 09. rujna 2015. do plaćanja,
sve u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude.

III. Nalaže se tuženiku Z. B. d.d., Z., OIB: ..., da tužitelju I. K., V. B., OIB: ... naknadi trošak parničnoga postupka u iznosu od

1.779,57 Eur/ 13.408,18 kn, zajedno sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 22. studenoga 2023., po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude.

 

2. Protiv prvostupanjske presude pravovremeno se žali tuženik osporavajući presudu u cijelosti zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 dalje u tekstu: ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači te odbije tužbeni zahtjev u cijelosti ili podredno da se presuda ukine te predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

 

4. Žalba je djelomično osnovana

 

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnosti dijela ugovornih odredaba pobliže označenih u točci I. izreke i radi isplate preplaćenog iznosa od 8.403,38 EUR (63.315,26 kuna) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom do koje preplate je došlo zbog promjene tečaja CHF te nezakonitim povećanjem kamatne stope od strane tuženika.

 

6. Prvostupanjski sud je na temelju provedenih dokaza utvrdio da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao banka – kreditor dana 15.V.2007. sklopili ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 78.900 CHF s rokom otplate od 180 mjeseci, uz promjenjivu kamatnu stopu koja je na dan zaključenja ugovora iznosila
4,50%

 

7. Po prvostupanjskom sudu osnovna sporna činjenica jest je li ugovorna odredba iz čl.1.,2., i 7. Ugovora, a kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukom banke i valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF) ništetna. Sporno je nadalje po prvostupanjskom sudu ima li tužitelj još uvijek pravni interes za vođenje ovog postupka s obzirom da je s tuženikom sklopio dodatak Ugovoru kojim je izvršena konverzija valutne klauzule.

 

8. Prvostupanjski je sud usvojio tužbeni zahtjev sa zaključkom da pravomoćne odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., odnosno Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuju sud u ovom postupku temeljem Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07 75/09 79/09 89/09 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14 – dalje ZZP/07), te članka 502.a i c ZPP-a.

 

9. Polazeći od utvrđenja utemeljenog na nalazu i mišljenju financijskog vještaka, da postoji razlika zbog obračuna nedospjele glavnice, te razlika zbog promjene tečaja i kamata u ukupnom iznosu od 8.403,38 EUR prvostupanjski sud usvaja tužbeni zahtjev za isplatu navedenih iznosa i radi utvrđenja ništetnosti na temelju odredbe članka 118. ZZP-a, te članka 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO).

 

10. Među strankama nije sporno da je kod Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12 vođen postupak povodom kolektivne tužbe Udruge Potrošač protiv banaka u Republici Hrvatskoj, pa tako i ovdje tuženika, a predmet kolektivne tužbe je, između ostaloga, bilo utvrđenje ništetnosti ovakvog načina ugovaranja redovne kamate uz ugovornu valutu CHF.

 

11. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. utvrđeno je da ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope u Ugovorima o kreditu koje su banke pa tako i tuženik sklapale se potrošačima nisu bile uočljive niti jasne, kao niti razumljive, zbog čega je došlo zbog neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenoj odredbi, zbog čega su takve odredbe Ugovora o kreditima bile ništetne.

 

12. Pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj Pž-6632717-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu kojim se utvrđuje da između ostalih tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 1. srpnja 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošači u cijelosti informirani o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te Zakona o obveznim odnosima.

 

13. Odlukom Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. odbijena je kao neosnovana revizija tuženih banaka i potvrđena odluka Visokog Trgovačkog suda RH poslovni broj P-6632/17 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

 

14. Te presude donesene su na temelju odredbe članka 131. ZZP-a, a temeljem odredbe članka 138.a istog zakonskog propisa odluka kojom sud usvaja takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

 

15. Prvostupanjski sud, polazeći od toga da je vezan odlukama donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača zaključuje da su pobijane odredbe predmetnog ugovora nepoštene što ih čini ništetnim pozivom na odredbu članka 323. ZOO-a, te je prihvatio tužbeni zahtjev utvrdio ugovorne odredbe o jednostranoj promijeni kamate i valutnoj klauzuli ništetnim i naložio tuženiku da isplati tužitelju utuženi iznos, po konačno postavljenom tužbenom zahtjevu

 

16. Suprotno od tuženikovih žalbenih navoda u spisu nema niti jedne isprave niti postoji neki drugi dokaz koji bi upućivao da tužitelj nije potrošač. Naime u ugovoru zaključenom između stranaka se u članku 6. navodi kako je kredit namijenjen za kupnju stana pa je zato teret dokaza tužiteljeva svojstva odnosno namjene kredita bio na tuženiku. Stoga je valjano prvostupanjski sud zaključio kako je ugovor zaključen s jedne strane između tužitelja kao potrošača i s druge strane tuženika kao trgovca.

 

17. S obzirom da tuženik nije niti predlagao izvođenje dokaza saslušanjem tužiteljeva osobnog bankara to je jasno i po stavu Vrhovnog suda izraženog u odluci Rev-3142/18 da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. ZZP-a u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP-a, a o čemu se radi u ovom slučaju.

 

18. Odredbe jasno propisuju da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača, odnosno propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

 

19. Niti iz jednog dokaza ne proizlazi nedostatak aktivne legitimacije na tužiteljevoj strani. Nije tužitelj taj koji je trebao dokazati kako je uslijed ništetnosti pravnog posla kojeg je zaključio s tuženikom vraćanje preplaćenog trebalo izvršiti njemu a ne nekoj trećoj osobi, već je teret dokaza ponovno bio na tuženiku, jer tuženik tvrdi da je netko treći plaćao rate kredita umjesto tužitelja („Affirmanti non neganti incumbit probatio“ – teret dokazivanja pada na onog koji tvrdi a ne na onog koji poriče).

 

20. Sukladno zaključku donesenom na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Vrhovnog suda RH od 26. studenog 2021. u predmetima u tužbi korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem, a tužitelj je smanjio tužbeni zahtjev, i time u biti povukao tužbu u dijelu više zatraženog zahtjeva a što znači kako je prigovor zastare neosnovan jer je tužitelj prvotno postavljenim zahtjevom i obuhvatio konačno postavljeni zahtjev (veće sadržava u sebi manje). Pored navedenog ako bi se smatralo da je tužba bila neuredna kako to u žalbi posredno implicira tuženik onda bi se po uređenju tužbe po uputi prvostupanjskog suda iz odredbe članka 109 ZPP-a smatralo kako je tužba od podnošenja bila uredna i postavljena upravo u skladu s uređenjem po citiranoj odredbi ZPP-a.

 

21. Valjano je prvostupanjski sud odbio prigovor zastare jer je tužitelj postavio zahtjev za isplatu iznosa od 70.000,00 kuna unutar zastarnog roka od 5 godina, a koji rok valja računati od pravomoćnosti odluka donesenih u kolektivnom sporu. Pri tome nema govora o tome da je konačno postavljenim zahtjevom tužitelj zatražio nešto više od onog što je u tužbi zatražio; a čak štoviše tužitelj je zahtjev za isplatu smanjio na 63.315,26 kuna, odnosno 8.403,28 EUR.

 

22. Naime sukladno odredbi članka 20. točka 1. Zakona o sudovima („Narodne novine“, broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22, 60/22, 16/23) Vrhovni sud osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.

 

23. Upravo je Vrhovni sud na sjednici Građanskog odjela (1/22) održanoj 31. siječnja 2022. zauzeo shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. doneseno je povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017-2). * Pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zaključak odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.

 

24. Stoga zbog vezanosti stavom u smislu odredbe članka 40 stavak 2. Zakona o sudovima ispravno je otklonjen prigovor zastare.

 

25. Ispravno prvostupanjski sud zaključuje kako zbog tzv. Kolektivne presude i utvrđenja iz iste jest tuženik nepoštena (nesavjesna) ugovorna strana, pa je ispravno odredio tijek kamate.

 

26. Valjano je inače prvostupanjski sud zaključio kako kod tužitelja postoji pravni interes i za deklaratorni dio zahtjeva, a sve i sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda .

27. Glede dodatka ugovora o kreditu br. 1/15 od 19. siječnja 2016. Prvostupanjski sud je utvrdio kako je istim izvršena konverzija kredita radi promjene valute i to na način da se izjednači s položajem u kojem bi korisnik bio da je koristio kredit denominiran u EUR.

 

28. Nadalje prvostupanjski sud smatra kako navedenim sklapanjem dodatka Ugovoru preostala kreditna obveza nije umanjena radi nepoštene promjene kamatne stope od strane tuženika nego je kreditna obveza umanjena uslijed konverzije kredita iz valute CHF u valutu Euro što je vezano uz različite tečajeve ovih dviju valuta i nema nikakve veze s predmetnim tužbenim zahtjevom. Prema tome, tuženikova odgovornost na ime obveze vraćanja stečenog bez osnove nije prestala sklapanjem dodatka Ugovoru kojim je ugovorno reguliran drugi segment pravnog posla između stranaka. Ni u Dodatku ugovora ni u Zakonu o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15, 52/16, 128/22- dalje ZPK), nije navedeno da se višak koji je preplaćen zbog neodređene i neodredive kamate (kako je ranije utvrđeno) obuhvaća predmetnom konverzijom već se iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime neplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

 

29. Posebno prvostupanjski sud zaključuje kako je Konverzija rađena s pretpostavkom da je činidba (koja je predmet konkretnog Ugovora o kreditu) bila i određena i odrediva, za što je u ovom postupku utvrđeno da nije bio slučaj. Osim toga, između stranaka nije sporno da tuženik nije u bilo kojem dijelu udovoljio tužbenom zahtjevu već je ponudom predmetnog Dodatka jedino postupio po obvezi iz ZPK-a.

 

30. Praktično temeljni zaključak prvostupanjskog suda jest kako je konverzija potpuno pravno irelevantna

 

31. Zaključke prvostupanjskog suda glede učinka Dodatka ugovora o kreditu br. 1/15 od 29. prosinca 2015. ne prihvaća ovaj sud kao pravilne.

 

32. Iako je prvostupanjski sud u cijelosti razložno obrazložio zašto smatra temeljni Ugovor o kreditu od 20. veljače 2007. ništetnim u dijelu odredaba i presuda i prvostupanjska presuda općenito predstavlja primjer valjane, čak štoviše vrhunske, pravničke vještine ovom sudu se nameće zaključak kako je prvostupanjski sud kao uostalom i općenito sudska praksa jednim dijelom potpala po preveliki utjecaj medija i raznih tzv. nevladinih udruga, a sudovi bi morali donositi odluke isključivo na temelju Ustava, međunarodnih ugovora (konvencija), zakona i podzakonskih propisa. Medijski pritisak koji je inače u ovim vrstama predmeta zaista zastrašujući ne bi smio imati nikakva učinka.

 

33. Tako valja ukazati kako je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15 – dalje Novela) u odredbi članka 19b propisano načelo konverzije kredita tako da Konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

 

34. Kao način konverzije kredita je, između ostalog, u odredbi članka 19 c stavak 1 točka 1. i 2. Novele propisano da Konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se:

1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

 

35. Učinak prihvata konverzije propisan je, između ostalog u odredbi članka 19.e stavak 7. i 8. tako da ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita:

– učinak konverzije iz članka 19.c stavka 1. točke 8. ovoga Zakona snosi vjerovnik, a ona se u poslovnim knjigama vjerovnika iskazuje kao usklađenje tražbine zbog promjene tečajeva, odnosno rashod temeljem povrata preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. podtočaka 1. i 2. ovoga Zakona,

– razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz članka 19.c stavka 1. točke 1. ovoga Zakona, iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova iz članka 19.c stavka 1. točke 4. ovoga Zakona, iznos kamate i tečajnih razlika na ime preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. ovoga Zakona snosi potrošač.

Ako su ugovorom o kreditu denominiranom u CHF i denominiranom u kunama u valutnoj klauzuli u CHF potrošaču bile odobrene pogodnosti u vidu smanjene kamatne stope, posebnog tečaja ili druge specifične pogodnosti po odluci vjerovnika, vjerovnik ih nije dužan primijeniti na izračun konverzije iz članka 19.c ovoga Zakona, već one padaju na teret potrošača. Pritom se pogodnostima ne smatraju posebna smanjenja kamatnih stopa, posebni tečaj ili povoljniji uvjeti odobreni određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

 

36. Stoga su stranke što proizlazi iz Dodatka ugovora o kreditu br. 1/15 od 29. prosinca 2015. Prihvatile konverziju te u članku 2 stavku 2. Dodatka mijenjale odredbe iz Osnovnog ugovora te eventualno do tada sklopljenih dodataka Osnovnom ugovoru, i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos neotplaćenog kredita te postigle sporazum o raspolaganju pretplatom.

 

37. Dodatak ugovora o kreditu br. 1/15 od 29. prosinca 2015. nije ništetan kao što je to zaključio u istovjetnom predmetu Vrhovni sud u svojoj odluci Gos-1/2019. Naime, u citiranoj odluci zauzet je pravni stav po kojem Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

 

38. Tako Vrhovni sud u citiranoj odluci ističe kako Novelu ("Narodne novine" broj 102/15) Ustavni sud Republike Hrvatske ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske te u svojem rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom tog Zakona (kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama – "Narodne novine" broj 102/15).

 

39. U svojoj odluci Ustavni sud Republike Hrvatske pored formalne i materijalne ustavnosti istaknuo je da osporeni ZID ZPK ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima.

 

40. U takvim okolnostima, a imajući nastavno na umu da je ZID ZPK poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 11/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO/05) te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne mogu opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK, o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.

 

41. Međutim Vrhovni sud apostrofira da je sporazum trebao biti sklopljen sukladno prisilnim propisima ZID ZPK, odnosno Novele.

 

42. Razlozi za preuzimanje obveze u vidu sklapanja sporazuma o konverziji na strani potrošača nisu otpali naknadnim utvrđenjem ništetnosti valutne klauzule u subjektivnom smislu, a ni u objektivnom smislu – cilju u vidu izjednačavanja njihovog položaja s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR-e.

 

43. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 Dunai protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.

 

44. Međutim, ne radi se o izravnoj zakonskoj intervenciji u svaki ugovorni odnos, već su prema ZID ZPK korisnici kredita mogli odbiti konverziju koju su im prethodno banke morale ponuditi.

 

45. Odredbom članka 502 n stavak 1. ZPP-a propisano je kako nakon donošenja pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske će sud u nastavljenim postupcima biti vezan tim pravnim shvaćanjem,.

 

46. Dakle, nema nikakve dvojbe kako je prvostupanjski sud kao i ovaj sud vezan pravnim shvaćanjem iz odluke Gos-1/2019, a iako ne „de iure“ već „de facto“ svojim obrazloženjem je prvostupanjski sud praktično derogirao pravno shvaćanje kojim je inače po sili zakona vezan.

 

47. Nadalje niti stav prvostupanjskog suda kako nema uopće govora da bi Dodatak mogao predstavljati udovoljenje tužbenom zahtjevu nije pravilan. Vrhovni sud se u više svojih odluka (primjerice Rev-493/18, Rev-1014/18, Rev-699/21….) izjasnio kako je banka kao tuženik postupajući u skladu s odredbom čl. 19. e ZPK i izrađujući izračun konverzije kredita koji je tužitelj prihvatio, te je tužitelji s tuženikom sklopio Dodatak (aneks) ugovora o kreditu, tuženik zapravo ispunio tužbeni zahtjev tužitelja u okviru kojeg je isti zahtijevalo utvrđenje ništetnosti dijela ugovora (promjenjiva kamatna stopa) i isplatu više plaćenog iznosa. Stoga u takvom slučaju tužitelji ima pravo na naknadu troškova postupka u smislu odredbe čl. 158. st. 1.
ZPP.

 

48. Dakle, da stranke nisu zaključile Dodatak ugovora o kreditu br. 1/15 od 29. prosinca 2015. prvostupanjska presuda bi bila u cijelosti valjana. Međutim s obzirom na zaključeni Dodatak, pravnu prirodu istog i odredbe Novele, odnosno ZIDZPK („Narodne novine“ broj 102/15) presuda je valjana u dijelu odluke o deklaratornom zahtjevu, a glede zahtjeva za isplatu nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama.

 

49. Naime položaj tužitelja je morao biti izjednačen s položajem potrošača koji je u vrijeme sklapanja Osnovnog ugovora zaključio isti ili sličan ugovor o namjenskom kreditu vezan uz valutnu klauzulu u EUR.

 

50. Dakle trebalo je utvrditi kao prvo kolika je bila osnovna kamatna stopa za kredite u EUR jer je u Osnovnom ugovoru kamatna stopa određena u visini od 4,50% dok za sada je potpuno nejasno kolika je bila predviđena osnovna kamatna stopa za kredite u EUR.

 

51. Zatim je trebalo utvrditi jesu li i odredbe o promjenjivosti kamatne stope na kredite u EUR potencijalno ništetne, odnosno je li i za te kredite ostavljeno banci da jednostrano mijenja stopu zatezne kamate što bi ukazivalo na ništetnost i takvih odredbi jer ne smiju potrošači između sebe biti stavljeni u nejednaki položaj samo zbog odabira valute (iako će očito potrošači koji su kredit ugovorili kao kunski u konačnici biti oštećeni; ali to ne spada u područje djelovanja ovog suda).

 

52. Neovisno jesu li odredbe o promjenjivosti kamatne stope za kredite u EUR bile valjane prije svega treba utvrditi je li konverzija obavljena u skladu s Novelom (ZIDZPK) time da u slučaju ništetnosti odredaba o promjenjivosti kamatne stope za kredite u EUR valja poći od osnovne kamatne stope za tu vrstu kredita. Drugim riječima potrebno je utvrditi iznos glavnice koji je dan tužitelju na ime kredita, taj iznos vezati uz valutu EUR i kamatnu stopu pripadajućoj tim vrstama ugovora (eventualno bez promjenjivosti) te utvrditi koliko je tužitelj isplatio tuženiku po Osnovnom ugovoru i potom ako razlika postoji imajući u vidu i zaključeni Dodatak kao prihvat konverzije obvezati tuženika da plati tu razliku, jer time što su stranke prihvatile konverziju tužitelj kao potrošač mora biti izjednačen u svojim pravima i obvezama s drugim potrošačima koji su zaključili ugovore o kreditu vezane uz EUR.

 

53. Kako zbog pogrešnog pravnog pristupa nije razjašnjeno pitanje postoji li razlika u obvezi tužitelja i potrošača u (valjanim) kreditima vezanim uz EUR to je zaista počinjena povreda iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

 

54. Stoga je valjalo ukinuti prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je odlučeno o zahtjevu za isplatu, te predmet vratiti na ponovno suđenje, sve na temelju odredbe članka 369 stavak 1. ZPP-a.

 

55. Odredbom članka 66. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2019. („Narodne novine“ broj 70/19 – dalje ZIDZPP/19) izmijenjena je do tada važeća odredba članka 377 stavak 1. ZPP-a tako da je sada propisano da je prvostupanjski sud dužan provesti novu glavnu raspravu, a novi prethodni postupak samo ako je do povrede zbog koje je presuda ukinuta došlo u tijeku prethodnog postupka. S obzirom da je odredbom članka 117 stavak 2. ZODZPP/19 propisana primjena, između ostalih i, odredbe članka 66. ZIDZPP/19 to neovisno što je ZIDZPP/19 stupio na snagu 1. rujna 2019., a postupak je započeo tužbom podnesenom 10. lipnja 2019. to retroaktivno valja primijeniti sada noveliranu odredbu članka 377 stavak 1. ZPP-a.

 

56. Međutim u ovom konkretnom slučaju zbog specifičnosti ovih vrsta postupaka i izloženosti ne samo suda već i stranaka medijskim i političkim pritiscima te zbog činjenice da pravno shvaćanje izneseno u ovoj odluci predstavlja novost to ovaj su smatra da su se ostvarile pretpostavke da se odredbu članka 377 stavak 1. ZPP-a poveže s odredbom članka 2 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2022. godine („Narodne novine“ broj 80/22- dalje ZIDZPP/22) a koja odredba se također primjenjuje retroaktivno sukladno odredbi članka 107 stavak 2. ZIDZPP/22. Naime, sud je u mjeri u kojoj je to potrebno pozvan omogućiti strankama da se izjasne o pravnim pitanjima spora. U mnogobrojnim državama Europe postoji mudra izreka po kojoj se od stabla (ili stabala) ne vidi šuma. Ova izreka u biti ukazuje da često čovjek zbog pojedinih problema ne može uspješno obuhvatiti cjelinu. Stalni medijski natpisi, televizijske emisije, uključenost političara raznih uvjerenja doveli su do toga da se izgubio „ratio legis“ odnosno smisao Novele – ZIDZPK po kojem konverzija predstavlja izjednačavanje, po pravnom shvaćanju ovog suda u potpunosti, pravnog položaja potrošača s ugovorima o kreditu vezanim uz CHF i potrošača s ugovorima o kreditu vezanim uz EUR.

 

57. Zato je valjalo prilikom ukidanja prvostupanjske presude odrediti da se predmet vraća u fazu prethodnog postupka, kako bi se omogućilo strankama da se izjasne (i dokazuju): kolika je bila predviđena kamata za takvu vrstu kredita vezanim uz EUR, je li bila predviđena promjenjivost i te kamate i je li ta promjenjivost ništetna (jednostrane izmjene odlukom banke i sl..), kolika je eventualna razlika između onog što je po Dodatku primio već tužitelj i onog što bi mu trebalo biti isplaćeno da je tuženik usporedio tužiteljev ugovor s valjanim ugovorom vezanim uz EUR. Kako je valjalo ukinuti prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je odlučeno o zahtjevu za isplatu, valjalo je ukinuti i odluku o troškovima postupka , a o troškovima postupka povodom pravnog lijeka, na temelju odredbe članka 166 stavak 3. ZPP-a odlučit će se u konačnoj odluci.

 

58. Slijedom navedenog valjalo je na temelju odredbe članka 368 stavak 1. ZPP-a potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je odlučeno o deklaratornom zahtjevu, te na temelju odredbe članka 369 stavak 1. ZPP-a ukinuti presudu u dijelu kojim je odlučeno o zahtjevu za isplatu i naknadu troškova postupka te predmet vratiti na ponovno suđenje u fazu prethodnog postupka, sve kao u izreci.

 

U Splitu 1. veljače 2024.