Poslovni broj: Usž-1375/23-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Arme Vagner Popović predsjednice vijeća, Ane Berlengi Fellner i Mirjane Čačić, članica vijeća, te više sudske savjetnice Glorjane Čičak, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Grada D., D., protiv tuženika Ministarstva pravosuđa i uprave, Z., uz sudjelovanje zainteresiranih osoba Državnog odvjetništva Republike Hrvatske, koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Dubrovniku, D., Centra za restrukturiranje i prodaju, Z., i Y. W. iz D., koju zastupa opunomoćenik C. R., odvjetnik u D., u predmetu radi naknade za oduzetu imovinu, odlučujući o žalbi protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: UsI-510/22 od 22. prosinca 2022., na sjednici vijeća održanoj 25. svibnja 2023.
p r e s u d i o j e
Žalba se odbija i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: UsI-510/22 od 22. prosinca 2022.
Obrazloženje
1. Presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio poništenje rješenja tuženika, klasa: UP/II-942-01/19-01/189, urbroj: 514-04-02- 01-01/08-22-03 od 7. siječnja 2022. i tužitelju je naloženo da zainteresiranoj osobi Y. W., naknadi trošak upravnog spora u iznosu od 3.125,99 kn / 414,76 €. Rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv djelomičnog rješenja Ureda državne uprave u D.-n. županiji, klasa: UP/I-943-01/97-01/1118, urbroj: 2117-03- 02/4-19-20 od 26. ožujka 2019., kojim se zainteresiranoj osobi Y. W. za 46100/25800000 suvlasničkog dijela daju u vlasništvo dijelovi imovine oduzetog poduzeća D. p. d.d. D. i to poslovni prostori označeni pod točkom 1. tog rješenja, a koji se odnose na posebne dijelove zgrade zemljišnoknjižne oznake č.zgr. 792, upisane u zk.ul. 2639 k.o. G. koja se nalazi na adresi U. N. T. br. 9-11 i poslovni prostori kao posebni dijelovi zgrade zemljišnoknjižne oznake č.zgr. 1611 zk.ul. 702 k.o. D., na adresi Š. 4, također pobliže označeni točkom 1. izreke, a s kojim dijelovima je povezan odgovarajući suvlasnički dio cijele nekretnine, tužitelj je određen kao obveznik naknade te je određeno da se pravomoćnošću tog rješenja raskidaju ugovori o zakupu tih poslovnih prostora sklopljeni na određeno vrijeme u odnosu na suvlasnički dio tužiteljice, a zakupnici poslovni prostor nisu dužni predati u suposjed zainteresiranoj osobi dok ne isplati naknadu za učinjena ulaganja na temelju njihovog međusobnog dogovora ili pravomoćne sudske odluke, a također je određena i zemljišnoknjižna provedba tog rješenja te je određeno da će se o naknadi za preostale nekretnine odlučiti posebnim rješenjem.
2. Protiv ove presude tužitelj je izjavio žalbu iz svih zakonom propisanih razloga. Smatra da prvostupanjski sud nije otklonio razloge zbog kojih je pobijao rješenje tuženika pri čemu ističe da se u vrijeme oduzimanja radilo o stambenim zgradama zbog čega smatra da nije bilo mjesta predmetni prostor tretirati kao poslovni prostor i primijeniti odredbu članka 40. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine. Smatra nedopustivim da tuženik u identičnim predmetima donosi različite odluke pri čemu se poziva na presudu ovog Suda, broj Us-3007/2010 kao i presudu prvostupanjskog suda broj Us-3776/2004 prema kojima se u slučaju oduzimanja dionica odnosno poduzeća postupak provodi sukladno odredbama članaka 45. do 47. Zakona o naknadi. Ističe da se u predmetnom slučaju ne radi o prijašnjem vlasniku već o dioničaru, a da je predmetna imovina nacionalizirana pravnoj osobi zbog čega smatra da nema nikakve zakonske mogućnosti za naturalni povrat podnositeljima zahtjeva koji su bili samo vlasnici dionica. Ističe da nije pravilno utvrđena vlasnička struktura oduzetog poduzeća ni udjeli pojedinih dioničara jer se prvostupanjsko tijelo poziva na izvještaj zaključnog računa za broj dionica iz 1939., dok se za udjele poziva na iskaz dionica od 25. lipnja 1946., čime je vidljiv odmak od sedam godina. Predlaže da Sud žalbu usvoji te naloži tuženiku da u cijelosti naknadi troškove upravnog spora tužitelja.
3. Tuženik i zainteresirane osobe, iako uredno pozvani, nisu dostavili odgovor na žalbu.
4. Žalba nije osnovana.
5. Presudom prvostupanjskog suda potvrđena je pravilnost stajališta upravnih tijela prema kojem je u pravilno i zakonito provedenom postupku odlučeno o zahtjevu zainteresirane osobe za naknadu dijela imovine poduzeća D. p. d.d. D. koji nije ušao u sastav društvenog kapitala bilo kojeg društvenog poduzeća nad kojim je obavljena pretvorba. Kako je u konkretnom slučaju riječ o poslovnim prostorima, to je prvostupanjski sud prihvatio stajalište upravnih tijela prema kojem se vraća idealni dio tih poslovnih prostora u suvlasničkom dijelu koji je određen prema broju dionica na koji zainteresirana osoba ima pravo kao nasljednica prvog nasljednog reda iza ranijih imatelja dionica.
6. Tužitelj neosnovano prigovara načinu na koji je u provedenom postupku utvrđen suvlasnički dio zainteresirane osobe. Naime, iz podataka spisa predmeta proizlazi da je tijelo prvog stupnja utvrdilo da je zainteresirana osoba ovlaštenik naknade u smislu odredbe članka 9. stavka 1. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“, broj: 92/96., 39/99., 42/99., 92/99., 43/00., 131/00., 27/01., 65/01., 118/01., 80/02. i 81/02.) kao nasljednica prvog nasljednog reda bivših dioničara poduzeća D. p. d.d. D. i to iza svoga oca E. W. i majke A. W. te bake E. W. Radi se o poduzeću koje je nacionalizirano i preneseno u društveno vlasništvo temeljem Zakona o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća od 25. studenog 1946. i o dijelu imovine tog poduzeća koje u pretvorbi nije ušlo u sastav društvenog kapitala bilo kojeg poduzeća, čime su ostvarene pretpostavke za naturalni povrat.
7. Tužitelj također neosnovano ističe da su u vrijeme oduzimanja predmetne nekretnine predstavljale stanove dok je danas riječ o poslovnim prostorima zbog čega smatra da nije bilo mjesta primjeni odredbi članka 40. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine. Navedeno iz razloga što se kao opće načelo u postupcima naknade za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine primjenjuje odredba članka 49. Zakona o naknadi prema kojoj se imovina koja je predmet naknade daje prijašnjem vlasniku prema stanju i načinu korištenja u kojem se nalazi u vrijeme donošenja prvostupanjskog rješenja o utvrđivanju prava vlasništva bez obzira na način korištenja u kojem se imovina nalazila u trenutku oduzimanja. Tijelo prvog stupnja prilikom donošenja odluke imalo je u vidu navedenu zakonsku odredbu te je sadašnjim zakupcima predmetnih poslovnih prostora omogućilo zadržati suposjed tih poslovnih prostora dok im ovlaštenica naknade ne izvrši isplatu za učinjena ulaganja, kako to propisuje odredba stavka 3. navedenog članka Zakona.
8. Tužitelj se nadalje neosnovano poziva i na drugačiju praksu tuženika odnosno prvostupanjskog i ovog Suda u sličnim predmetima budući da je stajalište zauzeto u provedenom postupku i sporu sukladno stajalištu koje je izraženo u presudi ovog Suda, broj Usž-1661/17 od 22. studenog 2017. Na pravilnost primjene mjerodavnog prava upućuje i stajalište Ustavnog suda Republike Hrvatske, koje je izraženo u odluci broj U-III-628/2000 od 20. veljače 2002.
9. Tužitelj nije specificirao troškove upravnog spora zbog čega Sud nije posebno razmatrao njegov zahtjev za naknadu ovih troškova.
10. Slijedom navedenog, prema ocjeni ovog Suda, ne postoje razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda žalbom pobija, zbog čega je na temelju odredbe članka 74. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21.), odlučeno kao u izreci.
U Zagrebu 25 svibnja 2023.
Predsjednica vijeća
Arma Vagner Popović, v.r.
