Republika Hrvatska
Županijski sud u Osijeku
Osijek, Europska avenija 7
Poslovni broj Gž-528/2023-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od sudaca Melite Novoselac, predsjednika vijeća, Jadranke Toša-Berečić, člana vijeća i suca izvjestitelja i Jadranke Prelić, člana vijeća, u građansko pravnoj stvari tužitelja B. B. iz Z., ..., OIB: ..., kojeg zastupa N. K., odvjetnica iz Z., protiv tuženika E.& S. b. d.d. iz R., ..., OIB: ..., kojeg zastupa I. D., odvjetnik iz Odvjetničkog društva M., K.&p. d.o.o. iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, rješavajući žalbu tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 28. prosinca 2022., poslovni broj P-2880/19-33, u sjednici vijeća održanoj 25. svibnja 2023.,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 28. prosinca 2022., poslovni broj P-2880/19-33.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:
"I/ Utvrđuje se da je ništetna odredba 2. IZNOS KREDITA Ugovora o kreditu broj ..., od 17. kolovoza 2006., solemniziranog 18. kolovoza 2006. kod javne bilježnice M. G.-D. iz R., pod brojem OU-..., sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi: "=254.600,00 CHF (dvjestopedeset-četiritisućešestoCHF) protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj."
II/ Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe 7. NAČIN VRAĆANJA Ugovora o kreditu broj ..., od 17. kolovoza 2006., solemniziranog 18. kolovoza 2006. kod javne bilježnice M. G.- D. iz R., pod brojem OU-..., sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, odnosno u kojem je način otplate iskazan u valuti švicarski franak (CHF).
III/ Nalaže se tuženiku E. & S. B. d.d. isplatiti tužitelju B. B. iznos od 266.554,89 kn/35.377,91 EUR1 sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:
- 91,08 kn od 03. listopada 2006. do isplate,
- 71,52 kn od 04. studenoga 2006. do isplate,
- 53,79 kn od 07. prosinca 2006. do isplate,
- 47,07 kn od 03. travnja 2008. do isplate,
- 393,98 kn od 07. studenoga 2008. do isplate,
- 265,91 kn od 20. prosinca 2008. do isplate,
- 1.111,95 kn od 24. siječnja 2009. do isplate,
- 1.072,02 kn od 02. veljače 2009. do isplate,
- 1.137,98 kn od 02. ožujka 2009. do isplate,
- 941,40 kn od 02. travnja 2009. do isplate,
- 927,95 kn od 02. svibnja 2009. do isplate,
- 713,07 kn od 02. lipnja 2009. do isplate,
- 461,22 kn od 02. srpnja 2009. do isplate,
- 564,84 kn od 02. kolovoza 2009. do isplate,
- 747,31 kn od 02. rujna 2009. do isplate,
- 569,73 kn od 02. listopada 2009. do isplate,
- 552,34 kn od 02. studenoga 2009. do isplate,
- 763,51 kn od 02. prosinca 2009. do isplate,
- 932,84 kn od 02. siječnja 2010. do isplate,
- 1.154,29 kn od 02. veljače 2010. do isplate,
- 1.100,79 kn od 02. ožujka 2010. do isplate,
- 1.481,79 kn od 02. travnja 2010. do isplate,
- 1.399,26 kn od 02. svibnja 2010. do isplate,
- 1.489,73 kn od 02. lipnja 2010. do isplate,
- 2.503,57 kn od 02. srpnja 2010. do isplate,
- 2.279,24 kn od 02. kolovoza 2010. do isplate,
- 3.104,48 kn od 02. rujna 2010. do isplate,
- 2.695,21 kn od 02. listopada 2010. do isplate,
- 2.342,17 kn od 02. studenoga 2010. do isplate,
- 3.396,98 kn od 02. prosinca 2010. do isplate,
- 3.934,93 kn od 02. siječnja 2011. do isplate,
- 3.532,39 kn od 02. veljače 2011. do isplate,
- 3.656,48 kn od 02. ožujka 2011. do isplate,
- 3.319,35 kn od 02. travnja 2011. do isplate,
- 3.356,80 kn od 02. svibnja 2011. do isplate,
- 4.425,80 kn od 02. lipnja 2011. do isplate,
- 4.602,77 kn od 02. srpnja 2011. do isplate,
- 5.820,29 kn od 02. kolovoza 2011. do isplate,
- 5.648,09 kn od 02. rujna 2011. do isplate,
- 4.692,32 kn od 02. listopada 2011. do isplate,
- 4.669,40 kn od 02. studenoga 2011. do isplate,
- 4.602,46 kn od 02. prosinca 2011. do isplate,
- 4.849,78 kn od 02. siječnja 2012. do isplate,
- 5.126,04 kn od 02. veljače 2012. do isplate,
- 5.132,46 kn od 02. ožujka 2012. do isplate,
- 4.959,89 kn od 02. travnja 2012. do isplate,
- 5.016,62 kn od 02. svibnja 2012. do isplate,
- 5.122,98 kn od 02. lipnja 2012. do isplate,
- 5.021,89 kn od 02. srpnja 2012. do isplate,
- 5.029,45 kn od 02. kolovoza 2012. do isplate,
- 4.932,26 kn od 02. rujna 2012. do isplate,
- 4.739,85 kn od 02. listopada 2012. do isplate,
- 4.961,29 kn od 02. studenoga 2012. do isplate,
- 5.024,56 kn od 02. prosinca 2012. do isplate,
- 5.029,45 kn od 02. siječnja 2013. do isplate,
- 4.708,83 kn od 02. veljače 2013. do isplate,
- 4.915,14 kn od 02. ožujka 2013. do isplate,
- 4.970,98 kn od 02. travnja 2013. do isplate,
- 4.847,29 kn od 02. svibnja 2013. do isplate,
- 4.499,76 kn od 02. lipnja 2013. do isplate,
- 4.362,63 kn od 02. srpnja 2013. do isplate,
- 4.533,58 kn od 02. kolovoza 2013. do isplate,
- 4.651,39 kn od 02. rujna 2013. do isplate,
- 77.490,67 kn od 03. rujna 2013. do isplate,
i to za razdoblje od dospijeća svakog pojedinačnog gore navedenog iznosa do 31. prosinca 2007. po stopi utvrđenoj u čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. pa do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te od 01. kolovoza 2015. pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
IV/ Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe 8. KAMATA Ugovora o kreditu broj ..., od 17. kolovoza 2006., solemniziranog 18. kolovoza 2006. kod javne bilježnice M. G.-D. iz R., pod brojem OU-..., sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazana promjenjiva kamatna stopa, a koja glasi: "Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke."
V/ Nalaže se tuženiku E. & S. B. d.d. isplatiti tužitelju B. B. iznos od 20.327,59 kn/2.697,93 EUR te sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:
- 264,18 kn od 02. svibnja 2008. do isplate,
- 262,02 kn od 02. lipnja 2008. do isplate,
- 264,38 kn od 02. srpnja 2008. do isplate,
- 259,68 kn od 02. kolovoza 2008. do isplate,
- 260,73 kn od 02. rujna 2008. do isplate,
- 265,38 kn od 02. listopada 2008. do isplate,
- 278,68 kn od 07. studenoga 2008. do isplate,
- 276,21 kn od 20. prosinca 2008. do isplate,
- 292,50 kn od 24. siječnja 2009. do isplate,
- 291,73 kn od 02. veljače 2009. do isplate,
- 293,00 kn od 02. ožujka 2009. do isplate,
- 289,21 kn od 02. travnja 2009. do isplate,
- 469,31 kn od 02. svibnja 2009. do isplate,
- 462,60 kn od 02. lipnja 2009. do isplate,
- 454,72 kn od 02. srpnja 2009. do isplate,
- 457,96 kn od 02. kolovoza 2009. do isplate,
- 463,67 kn od 02. rujna 2009. do isplate,
- 458,11 kn od 02. listopada 2009. do isplate,
- 457,57 kn od 02. studenoga 2009. do isplate,
- 464,17 kn od 02. prosinca 2009. do isplate,
- 469,47 kn od 02. siječnja 2010. do isplate,
- 476,39 kn od 02. veljače 2010. do isplate,
- 474,72 kn od 02. ožujka 2010. do isplate,
- 486,63 kn od 02. travnja 2010. do isplate,
- 484,05 kn od 02. svibnja 2010. do isplate,
- 486,88 kn od 02. lipnja 2010. do isplate,
- 518,57 kn od 02. srpnja 2010. do isplate,
- 511,56 kn od 02. kolovoza 2010. do isplate,
- 537,35 kn od 02. rujna 2010. do isplate,
- 524,56 kn od 02. listopada 2010. do isplate,
- 399,64 kn od 02. studenoga 2010. do isplate,
- 425,30 kn od 02. prosinca 2010. do isplate,
- 438,39 kn od 02. siječnja 2011. do isplate,
- 428,60 kn od 02. veljače 2011. do isplate,
- 431,62 kn od 02. ožujka 2011. do isplate,
- 423,41 kn od 02. travnja 2011. do isplate,
- 424,32 kn od 02. svibnja 2011. do isplate,
- 311,16 kn od 02. lipnja 2011. do isplate,
- 314,14 kn od 02. srpnja 2011. do isplate,
- 334,60 kn od 02. kolovoza 2011. do isplate,
- 331,71 kn od 02. rujna 2011. do isplate,
- 315,64 kn od 02. listopada 2011. do isplate,
- 163,27 kn od 02. studenoga 2011. do isplate,
- 162,69 kn od 02. prosinca 2011. do isplate,
- 164,84 kn od 02. siječnja 2012. do isplate,
- 167,25 kn od 02. veljače 2012. do isplate,
- 167,31 kn od 02. ožujka 2012. do isplate,
- 165,80 kn od 02. travnja 2012. do isplate,
- 166,30 kn od 02. svibnja 2012. do isplate,
- 167,22 kn od 02. lipnja 2012. do isplate,
- 166,34 kn od 02. srpnja 2012. do isplate,
- 166,41 kn od 02. kolovoza 2012. do isplate,
- 165,56 kn od 02. rujna 2012. do isplate,
- 163,89 kn od 02. listopada 2012. do isplate,
- 165,81 kn od 02. studenoga 2012. do isplate,
- 166,37 kn od 02. prosinca 2012. do isplate,
- 166,41 kn od 02. siječnja 2013. do isplate,
- 163,62 kn od 02. veljače 2013. do isplate,
- 165,41 kn od 02. ožujka 2013. do isplate,
- 165,90 kn od 02. travnja 2013. do isplate,
- 164,82 kn od 02. svibnja 2013. do isplate,
- 161,80 kn od 02. travnja 2013. do isplate,
- 160,60 kn od 02. srpnja 2013. do isplate,
- 162,09 kn od 02. kolovoza 2013. do isplate,
- 163,36 kn od 02. rujna 2013. do isplate,
i to za razdoblje od dospijeća svakog pojedinačnog gore navedenog iznosa do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
VI/ Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu 9.135,86 kn/1.212,54 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te se odbija se kao neosnovan prigovor radi prebijanja istaknut od strane tuženika do visine navedenog iznosa od 9.135,86 kn/1.212,54 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od
- 112,64 kn od 02. siječnja 2007. do isplate,
- 217,32 kn od 02.veljače 2007. do isplate,
- 125,93 kn od 02.ožujka 2007. do isplate,
- 314,51kn od 02. travnja 2007. do isplate,
- 598,77 kn od 02. svibnja 2007. do isplate,
- 592,04 kn od 02. lipnja 2007. do isplate,
- 645,53 kn od 02. srpnja 2007. do isplate,
- 645,53 kn od 02. kolovoza 2007. do isplate,
- 494,85 kn od 02. rujna 2007. do isplate,
- 669,96 kn od 02. listopada 2007. do isplate,
- 674,26 kn od 02. studenoga 2007. do isplate,
- 551,39 kn od 02. prosinca 2007. do isplate,
- 564,84 kn od 02. siječnja 2008. do isplate,
- 301,68 kn od 02. veljača 2008. do isplate,
- 18,95 kn od 02. ožujka 2008. do isplate,
- 359,14 kn od 02. svibnja 2008. do isplate,
- 471,43 kn od 02. lipnja 2008. do isplate,
- 348,75 kn od 02. srpnja 2008. do isplate,
- 593,26 kn od 02. kolovoza 2008. do isplate,
- 538,29 kn od 02. rujna 2008. do isplate,
- 296,79 kn od 02. listopada 2008. do isplate.
VII / Nalaže se tuženiku E.& S. B. d.d. naknaditi tužitelju B. B. parnične troškove u iznosu od 50.914,00 kn/6.757,45 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 28. prosinca 2022. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku od 15 dana."
2. Navedenu presudu pravodobnom žalbom pobija tuženik zbog razloga navedenih u čl. 353. st. 1. toč. 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11- pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22. i 114/22. – dalje: ZPP), predlažući drugostupanjskom sudu da istu preinači, odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i odredi da je tužitelj dužan njemu naknaditi trošak parničnog postupka i troškove žalbe, podredno da pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.
4. Žalba tuženika nije osnovana.
5. U pobijanoj presudi ne postoje nejasnoće ni proturječnosti kao niti drugi nedostaci zbog kojih se ne bi mogla ispitati, tako da nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju se u žalbi ukazuje, a niti koja druga iz navedenog članka na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP). Nema niti počinjenja relativno bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8., i čl. 220. st. 2. ZPP. Prvostupanjski sud je sve dokaze relevantne za odluku o tužbenom zahtjevu cijenio sukladno odredbi čl. 8. ZPP, primjenom pravila o predmetu dokazivanja.
6. Ujedno prvostupanjski sud u konkretnom predmetu je dao razloge odbijanjem izvođenja daljnjih dokaza, koji ne bi pridonijeli utvrđenju odlučnih činjenica.
7. Predmet postupka zahtjev je tužitelja da se utvrde ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojeg su stranke sklopile 17. kolovoza 2006. i to u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva godišnja redovna kamata u skladu s odredbom o kamatnim stopama kreditora i u dijelu kojim je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, te zahtjev za isplatu iznosa od 2.697,93 EUR¹/20.227,59 kn koji predstavlja zbroj mjesečnih razlika između ugovorene redovne kamate 4,75% godišnje i kamate koje je kroz otplatno razdoblje plaćao, te razlike u tečaju CHF u iznosu od 35.377,91 EUR¹/266.554,89 kn prema kojem je plaćao mjesečne anuitete u odnosu na tečaj te valute u vrijeme isplate kredita, a koji iznos i ujedno mjesečne iznose razlike je tužitelj odredio nakon provedenog dokaza vještačenjem.
8. Po mišljenju ovog suda, tuženik u žalbi ničim nije dokazao ili učinio vjerojatnim, da bi se u konkretnom slučaju radilo o povredi iz čl. 6. st. 1. Kovencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori", broj 18/97,6/99,8/99,14/02,1/06,13/17.).
9. Neosnovano u žalbi tuženik ističe da smatra da postoje okolnosti koje dovode do potrebe za ocjenom subjektivne i objektivne nepristranosti suda u konkretnom postupku, razlozi koji se navode su paušalni i neutemeljeni, ničim ne ukazuju da bi bila u konkretnom slučaju ispunjena pretpostavka iz odredbe čl. 73. ZPP-a, a osobito ne pretpostavke iz odredbe čl. 71. st. 2. toč. 7. ZPP-a.
10. U ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništavim odredbi Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva godišnja kamatna stopa prema odluci kreditora i valuta obveze vraćanja kredita u CHF, prvostupanjski sud polazi od presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 7129/13, od 13. lipnja 2014. i presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14-2, od 9. travnja 2015., u kojim citiranim odlukama se poziva na odredbe čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. odredbama članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09.).
11. Naime, prvostupanjski sud smatra da naprijed navedene presude temeljem članka 502.c ZPP obvezuju sud jer se u ovom sporu radi o individualnom sporu kojeg je kao potrošač pokrenuo tužitelj radi isplate s osnove stjecanja bez osnove iznosa kojeg je tuženik stekao primjenom ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valuti obveze vraćanja kredita u CHF, dakle radi zaštite svojeg pojedinačnog interesa povrijeđenog postupanjem tuženika protivno propisima o zaštiti potrošača na njegovu štetu.
12. Također, prvostupanjski sud se u ocjeni osnovanosti deklaratornog dijela tužbenog zahtjeva rukovodio činjenicom da se u dijelu u kojem se govori o ugovaranju kamatnih stopa i u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i način njena obračuna, koristila terminologija koja je razumljiva isključivo osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu i koje se bave bankarskim poslovanjem. Također zaključuje da tuženik nije na transparentni način informirao tužitelja o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a niti o činjenici povećanog rizika istovremenog ugovaranja i promjenjive kamatne stope i valutne klauzule.
13. Zaključno prvostupanjski sud zaključuje da su odredbe čl. 2., čl. 7. i čl. 8. Ugovora o kreditu od 17. kolovoza 2006., u dijelu kojim je ugovorena redovna kamata promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora i u dijelu u kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak kao sastavnim dijelom ugovora sastavljenog od strane tuženika i o kojim odredbama nije bilo pregovora niti je tužitelj utjecao na sadržaj istih, čime je tužitelju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, kao jednom od temeljnih načela obveznog prava, nametnuta obveza koju objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključivanja ugovora, nepoštene sukladno odredbama članka 81. stavak 1.i 2. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. i sukladnu članku 87. stavku 1. istog Zakona ništetne.
14. Visinu razlike između ugovorene redovne kamate od 4,75% i plaćene redovne promjenjive kamate prema Odluci tuženika kao i razlike između tečaja CHF u vrijeme isplate kredita i tečaja u vrijeme plaćanja svakog mjesečnog anuiteta, prvostupanjski sud utvrdio je provedenim dokazom financijskim vještačenjem, čiji nalaz je prihvatio ocijenivši ga stručnim, logičnim i obrazloženim.
15. Naposljetku, prvostupanjski sud neosnovanim je ocijenio i prigovor zastare utužene tražbine smatrajući da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12, 4. travnja 2012. prekinut tijek zastare sukladno odredbi čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 4/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22. i 156/22. - dalje ZOO) te je pravomoćnim okončanjem navedenog spora - donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., odnosno presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., zastara počela teći iznova, a kako se vrijeme prije prekida ne računa u zakonom određeni rok zastare te da je predmetna tužba podnesena sudu 20. svibnja 2019., zaključuje da temeljem čl. 255. ZOO nije nastupila zastara.
16. Za istaći je da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim presudama broj Rev- 2245/17, Rev-3142/18 i Rev-1404/18, izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO, te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe. Ocjenu neosnovanosti prigovora zastare prvostupanjski sud utemeljuje na identičnom stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u naprijed citiranim odlukama.
17. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske revidirao je, međutim, naprijed navedeno shvaćanje donošenjem Zaključka na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020., prema kojem utužena tražbina tužitelja nije zastarjela.
18. Prvostupanjski sud se također, protivno navodima žalbe, pravilno pozvao na pravna utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 i presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Gž-Pž-7129/13 i broj Pž-6632/17, koje su potvrđene presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014 i Rev-2221/2018, u dijelu u kojem je utvrđeno da je i tuženik u određeno navedenim razdobljima povrijedio kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute, uz koju je vezana glavnica švicarski franak i ugovaranjem promjenjive redovne kamatne stope tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima u skladu s jednostranom odlukom banke o kamatnim stopama tuženika, budući je, a kako je to određeno čl. 502.c ZPP, za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici jer se tužiteljica na njih pozvala. Odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 14/14, 110/15 i 14/19 – dalje: ZZP) također je određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
19. Imajući u vidu naprijed izneseni sadržaj citiranih odredbi ZPP i ZZP, a da su predmetne odredbe Ugovora o kreditu u čl. 2., čl. 7. i čl. 8. Ugovora o kreditu sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su t. 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđene ništetnim, prvostupanjski sud, protivno navodima žalbe, nije ni bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne razumljive i uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini, iako je iste proveo u vidu saslušanja tužitelja i djelatnika tuženika.
20. Naprijed izneseno stajalište zauzeo je u svojoj odluci broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. i Vrhovni sud Republike Hrvatske kojem je zakonska, ali i ustavna zadaća da osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni (čl. 20. st. 1. Zakona o sudovima i čl. 116. st. 1. Ustava Republike Hrvatske), a čl. 3. st. 1. Zakona o sudovima propisano je da sudovi osiguravaju jedinstvenu primjenu prava, ravnopravnost i jednakost svih pred zakonom.
21. Prvostupanjski sud je obrazložio odbijanje prijedloga tuženika za prekid postupka, postojanjem ovlaštenja, a ne i dužnosti suda, traženja od suda Europske unije odlučivanja o prethodnom pitanju, sukladno odredbi čl. 267. Ugovora o funkcioniranju Europske unije.
22. Nedvojbeno je da je zahtjev tužitelja za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica proglašenja odredbi Ugovora o kreditu o promjenjivosti redovne kamate prema odluci kreditora i ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti švicarskog franka ništetnim. Točno je i da naprijed citirane odredbe čl. 502.c st. 1. ZPP i čl. 118. ZZP govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu članka 1046. ZOO i umanjenje nečije imovine. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja kredita nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi koju je primjenom plavila o stjecanju bez osnove iz čl. 1111. ZOO dužan vratiti tužitelju pri čemu činjenica, koju ističe tuženik, da se u pojedinim mjesecima ukazala negativna razlika, nije ni od kakvog značaja za predmetni postupak jer za tu negativnu razliku nije trebalo smanjiti preplaćene iznose u ostalim mjesecima.
23. Po prosudbi ovog suda, tuženik je nepošteni stjecatelj kakvim ga je ocijenio i prvostupanjski sud, a to imajući u vidu da je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača vođenim pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P- 1401/2012, a što tuženik očito zaboravlja kada se u žalbi poziva na svoje poštenje, pravomoćno utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je također postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
24. Stoga, a imajući u vidu i nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, odnosno da je isključivo on isti predložio prema unificiranom unaprijed pripremljenom sadržaju, proizlazi logičnim zaključak da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu čl. 1111. i čl. 1115. ZOO mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.
25. Tijekom prvostupanjskog postupka i u žalbi tuženik se poziva na Direktivu Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993., koja regulira pitanje nepoštenih ugovora, na koju se, kao i na primjenu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03, pozvao prvostupanjski sud citirajući da je prednjom odredbom propisano kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno prigovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama odgovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Stavak 4. istog članka propisuje, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed pregovaralo, da je dužan to dokazati.
26. Odredba čl. 81. ZZP temelji se na Direktivi Vijeća 93/13 EEZ.
27. Prema čl. 3. st. 2. Direktive 93/13 smatra se da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora, a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu. Dakle, iz polja primjene ove Direktive isključene su klauzule o kojima se pojedinačno pregovaralo. Ovo pravilo u svjetlu ostalih odredaba i cilja Direktive 93713 tumači se restriktivno, na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbi, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao, tj. nije ga promijenio, ugovora odredba smatra jednostrano određenom.
28. Suprotno žalbenim navodima tuženika pravilno prvostupanjski sud nije prihvatio zahtjev za prijeboj tražbine za tzv. negativnu razliku, jer se u konkretnom slučaju potražuje razlika s osnova ništetnosti navedenih odredbi potrošačkog ugovora, pa stoga tuženik ne može u predmetnoj parnici ostvariti korist u kojoj je utvrđeno da je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača.
29. Odluka o parničnom trošku je pravilna i obrazložena, a trošak dosuđen sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22. i 126/22.), te Zakonu o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18.), pa takvo obrazloženje, prihvaća i ovaj sud.
30. Žalbu je stoga kao neosnovanu valjalo odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu (čl. 368. st. 1. ZPP-a).
Osijek, 25. svibnja 2023.
Predsjednik vijeća
Melita Novoselac, v.r.
