REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U PAZINU
Stalna služba u Poreču-Parenzo
Turistička ulica 2, 52440 Poreč
Posl.br. 31 P-2398/2019-36
U IME REPUBLIKE HRVATSKE
P R E S U D A
Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču – Parenzo, po sutkinji tog suda mr. sc. Marčeli Štefanuti, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja D. F., OIB:, iz V., U., B. 36 B, zastupan po
punomoćniku J. V., odvjetniku iz P., protiv tuženika A. B. d.d.,
OIB:, iz Z., S. A. 6, zastupan po punomoćniku
H. M., odvjetniku iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene dana 27. travnja 2023. godine, u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika, dana 24. svibnja 2023. godine
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu broj: 356-73/2005- kojeg su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao banka, sklopili dana 27. svibnja 2005. god. i solemnizirali kod javnog bilježnika Ž. K. iz U., br. OU-8392005- a koja glasi:
„U slučaju prijevremene konačne otplate ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama za usluge H. A.- A.-B. d.d.“
II Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.613,66 EUR[1] / 12.158,12 kn, uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana 2. listopada 2014. godine pa do isplate, po stopi koja se od 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% postotna poena, u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.
III Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog postupka u iznosu od 1.999,10 eura / 15.062,22 kn, uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana presuđenja do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% postotna poena, u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.
IV Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.
Obrazloženje
1. Tužitelj je dana 24. rujna 2019. godine podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate. Tužitelj da je kao korisnik kredita s tuženikom, odnosno njegovim pravnim prednikom H. A. A. B. d.d. (koja banka je 11. srpnja 2016. godine promijenila naziv tvrtke u A. B. d.d.) kao kreditorom, dana 27.
svibnja 2005. godine zaključio Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, broj 356-73/2005, a koji ugovor da je tužitelj zaključio u svojstvu korisnika kredita i založnog dužnika. Tužitelj da je iskoristio svoje pravo iz čl.8. st.2. predmetnog Ugovora, te da je dana 02. listopada 2014. godine izvršio prijevremenu otplatu kredita, a tuženik da mu je temeljem iste citirane odredbe zaračunao i naplatio izlaznu naknadu u iznosu od 1.919,45 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika u iznosu od 12.158,12 kn. Tužitelj smatra da je predmetna ugovorna odredba ništetna iz nekoliko razloga. Prije svega, tužitelj ukazuje na odredbu čl. 81.st.2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, prema kojoj se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj – poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Tužitelj smatra da je upravo o tome riječ u konkretnom slučaju, jer da je predmetni Ugovor o kreditu, zaključen između parničnih stranaka, standardni, tipizirani ugovor koji da je u tom periodu tuženik sklopio s velikim brojem korisnika, a na čiji sadržaj tužitelj nije imao nikakav utjecaj niti da je imao mogućnost pregovora glede bilo koje odredbe. Tužitelj naglašava da se sukladno čl.81. st.1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu potrošača. Načelo savjesnosti i poštenja jedno je od temeljnih načela obveznog prava koje je sadržano u čl. 4. Zakona o obveznim odnosima, i kojom odredbom da je propisano da su sudionici dužni, u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz istih, pridržavati se navedenih načela. Sudionici da, prilikom zasnivanja i tijekom trajanja obveznih odnosa, su dužni postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, što da tuženik nije činio, na način da je koristio tužiteljev nepovoljniji položaj kako bi ugovorio da je isti ovlašten tzv. izlaznu naknadu zaračunati sukladno vlastitoj odluci, bez ugovaranja bilo kakvih kriterija i parametara o kojima ovisi visina takve naknade, te bez ugovaranja gornjeg limita. Obzirom da je navedena izlazna naknada ovisila isključivo o odluci jedne ugovorne strane, tuženika, da je prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja, te da je tuženik jednostranim određivanjem visine izlazne naknade, jednostrano određivao obvezu tužitelja, slijedom čega da je predmetna ugovorna odredba nepoštena sukladno čl.87. ZZP/03. Tužitelj ističe da je sporna ugovorna odredba ništetna i sukladno Zakonu o obveznim odnosima, obzirom da je, iz ranije navedenih razloga, činidba bila neodređena i neodrediva pozvavši se na odredbe čl. 269. ZOO/05 koji propisuje da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva i na odredbe čl. 272. st.1. ZOO/05 koji određuje da je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, što, po mišljenju tužitelja, ovdje nije slučaj. Tužitelj smatra da je tužiteljeva obveza, koja da je nastala zaračunavanjem visine izlazne naknade jednostranom odlukom tuženika, u trenutku zaključenja predmetnog Ugovora i u trenutku prijevremene otplate kredita, bila neodređena i neodrediva, ukazujući na odredbu čl. 270.st.1. ZOO/05. Predmetna odredba da je suprotna i kogentnoj zakonskoj normi sadržanoj u čl.1024. st.4. ZOO/05, kojom da je propisano da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka, banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti. Tužitelj ističe da nije sporno da davatelj kredita, tuženik, sukladno st. 3. citiranog članka, ima pravo od korisnika kredita, tužitelja, zahtijevati naknadu štete, ali samo ako je i štetu zaista pretrpio. Tužitelj je mišljenja da tuženik, u konkretnom slučaju, nije pretrpio bilo kakvu štetu, te da sporna naknada predstavlja naknadu izmakle dobiti radi „gubitka“ kamate, a što da je suprotno citiranoj kogentnoj odredbi ZOO/05, kojom da je propisano da davatelj kredita na takvo što nema pravo. Tužitelj da se obratio tuženiku sa zahtjevom mirnog rješenja spora, no bezuspješno. Slijedom navedenog, predlaže usvajanje tužbenog zahtjeva kako je utvrđeno u izreci Presude i naknadu parničnog troška.
2. Tuženik se u odgovoru na tužbu u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, njegovoj osnovi i visini. Tuženik ne spori da je s tužiteljem sklopio predmetni Ugovor o kreditu. Predmetnim Ugovorom da je ugovoreno pravo na prijevremenu i djelomičnu i konačnu otplatu kreditu, a u svezi koje da se tužitelj obvezao podmiriti tuženiku naknadu za prijevremenu otplatu. Odredba članka 8. Ugovora o kreditu, kojim se ugovara naknada za prijevremenu otplatu, da obvezuje ugovorne strane, te da ista nije utvrđena nepoštenom ili ništetnom. Također, predmetna odredba iz Ugovora o kreditu da je jasna, lako razumljiva i uočljiva, te da ne podliježe testu nepoštenosti (članak 84. Zakona o zaštiti potrošača). U slučaju prijevremene otplate ugovora o kreditu, tuženik da trpi stvarnu štetu u smislu članka 1024. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima. Predmetnom odredbom da je izričito dopuštena prijevremena otplata obveza iz predmetnog Ugovora o kreditu, od strane korisnika kredita, ovdje tužitelja, te da je u tom slučaju korisnik kredita, ovdje tužitelj, dužan naknaditi štetu. Iz teksta navedenog članka da je razvidno da nije isključeno pravo tuženika na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita, a iznos koji je tužitelj platio tuženiku, da predstavlja iznos štete koju tuženik trpi zbog prijevremene otplate i to unaprijed ugovoreni iznos naknade štete. Tuženik da prijevremenom otplatom kredita trpi stvarnu štetu u vidu administrativnih troškova obrade dokumentacije, troškova osoblja i slično. Također, tuženik prilikom određivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita da uzima u obzir i činjenicu da sredstva kojim kreditira krajnje korisnike pozajmljuje od svoje matične banke, te za pozajmljena sredstva da plaća ugovorenu kamatu, te da isti nema mogućnost prijevremene otplate kredita koji je podigao kod matične banke, već da plaća ugovorenu redovnu kamatu do kraja ugovornog razdoblja. Upravo zbog tih razloga da tuženik trpi stvarnu štetu zbog prijevremene otplate, te da je ista uzeta u obzir kod određivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita. Takva stvarna šteta da nije ni na koji način povezana s budućom nedospjelom kamatom koju bi tužitelj platio da je redovno podmirio svoje obveze iz ugovora o kreditu. U prilog navedenom, tuženik se nudi izraditi izračun iz kojeg da će biti vidljivo, da je tužitelj nastavio ispunjavati obveze iz ugovora o kreditu, da bi tužitelj bio dužan podmiriti dodatan iznos. Da je očito kako iznos naknade za prijevremenu otplatu ne predstavlja kamatu već stvarnu štetu koju trpi tuženik zbog prijevremene otplate kredita. Prilikom sklapanja kredita, tužitelj da je imao mogućnost pročitati ugovor, te da mu je isti dodatno pročitan i pojašnjen kod solemnizacije. Tužitelj da nije bio doveden u nepovoljniji položaj, budući da je isključivo na njemu bila odluka o prijevremenoj otplati kredita, te da je isti bio upoznat s činjenicom da će u slučaju prijevremene otplate morati platiti ugovorenu naknadu. Slijedom navedenog, tuženik smatra da članak 8. Ugovora o kreditu nije ništetna odredba, te ukazuje i na sudsku praksu gdje su odbijeni zahtjevi za utvrđenje ništetnosti predmetne odredbe, naglašavajući ponajprije kako je riječ o naknadi štete te o jasnoj, lako razumljivoj i uočljivoj odredbi. Osim toga, ukazuje i na odluku Visokog trgovačkog suda Pž-1558/2017 kojom da je utvrđeno da odredba o naknadi za prijevremenu otplatu nije ništetna i da se tužitelj, bez obzira što je riječ o trgovačkim društvima u tom sporu, ne može pozivati na to da ista nije razumljiva. Tuženik ističe i prigovor zastare, budući da je od plaćanja naknade za prijevremenu otplatu do dana postavljanja zahtjeva prošlo više od pet godina. Konačno, predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev i obvezati tužitelja da naknadi troškove postupka tuženiku.
3. Tužitelj se tijekom postupka očitovao na odgovor na tužbu tuženika. Tužitelj tvrdi da prema odredbi čl. 1024. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15; dalje: ZOO), korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku. Odredbom čl. 8. st. 2. predmetnog Ugovora o kreditu, da se ugovara u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, od strane banke, zaračunavanje takse sukladno odluci o naknadama za usluge Banke. Ugovorena odredba da je jasna i da govori o naknadi kod prijevremene konačne otplate kredita kakva je uslijedila u konkretnom slučaju, a da ne govori ni o kakvoj šteti, što tuženik nastoji prikazati u svom odgovoru na tužbu. Obzirom na navedeno, tužitelj smatra da nije potrebno usvojiti dokazni prijedlog tuženika provođenje knjigovodstveno-financijskog vještačenja, a isto tako niti provođenja dokaza saslušanjem svjedoka, a koje dokaze da tuženik predlaže na okolnost nastale štete, uz jasnu ugovornu odredbu čl. 8. st. 2. po kojoj da je nedvojbeno tuženik i postupio, računajući tužitelju naknadu sukladno citiranoj odluci o naknadama za usluge tuženika. Sam ugovoreni obračun naknade da nije razumljiv, niti da je tužitelj u tom smislu dobio bilo kakve informacije prije ili tijekom sklapanja Ugovora, ali niti prilikom prijevremene otplate kredita, koji troškovi čine prijevremenu otplatu kredita, time da se ovi troškovi ne mogu odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamata koji da je tuženik trebao dobiti u slučaju da nije bilo prijevremene isplate, jer da je to protivno odredbi čl. 1024. st. 4. ZOO. Tužitelj tvrdi da kako se u konkretnom slučaju ne radi o naknadi štete, jer da kao takvu tuženik nije niti ugovorio, a niti da je tijekom postupka prijevremene otplate kredita sam naziva naknadom štete, već naknadom za prijevremenu otplatu kredita, to je odredba čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu u protivnosti sa kogentnom normom, odnosno čl. 1024. ZOO. Osim toga, tuženik da nije obavijestio tužitelja da bi pretrpio nekakvu štetu u konkretnom slučaju kada je tužitelj tražio da kredit prijevremeno otplati. Posljedično protivnosti čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu i čl. 1024. ZOO, da valja primijeniti odredbu čl. 322. ZOO-a i utvrditi navedenu odredbu ugovora ništetnom, obzirom da ništetnost ove ugovorne odredbe ne povlači i ništetnost cijelog ugovora, jer da on nedvojbeno može opstati i bez te ništetne odredbe.
Tvrdnje tuženika da prijevremenom otplatom kredita trpi štetu u vidu administrativnih troškova obrade dokumentacije, troškova osoblja i slično, te da prilikom prijevremene otplate kredita uzima u obzir rizike poslovanja tuženika vezano uz promjene aktivne i pasivne kamatne stope, pa da ugovorena naknada za prijevremenu otplatu ne predstavlja izmaklu dobit koju sukladno čl. 1024. st. 4. ZOO-a tuženik ne bi imao pravo naplatiti, nego isključivo stvarnu štetu "na koju se i referira čl. 1024. st. 3. ZOO", tužitelj smatra paušalnim i neosnovanim. Da se ne radi ni o kakvom unaprijed ugovorenom iznosu naknade štete u smislu čl. 345. st. 3. ZOO, jer da o tome stranke nisu pregovarale, jer da se radi o tipskom ugovoru kojeg da je unaprijed pripremio tuženik.
4. Tuženik se podneskom od dana 27. rujna 2022. godine očituje na podnesak tužitelja od 22. rujna 2022. godine. Tuženik ističe kako, sukladno Zakonu o zaštiti potrošača, nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Nadalje, da proizlazi kako je za nepoštenost odredbe potrebno da su ispunjene sljedeće pretpostavke - da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo te da, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik ukazuje kako je sporna odredba ugovorena sukladno tada važećim propisima, a ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita da je uobičajena praksa u bankarskom poslovanju. Zakonom o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., dalje: ZOO) u čl. 1068. određeno je da je korisnik kredita, ovdje tužitelj, dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita, ovdje tuženik, pretrpio, te da banka ne može uračunati kamatu za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti. Naknada za prijevremenu otplatu kredita da nije bila zabranjena, niti da je tuženik u bilo kojem smislu s namjerom, a pogotovo ne maliciozno, zaobilazio neku odredbu kojom da bi isto bilo nedopušteno ili ograničeno. Iz činjenice da je zakonodavac naknadno izrijekom propisao pravo kreditorima ugovarati i naplatiti istovrsne naknade (Zakonom o potrošačkom kreditiranju), da proizlazi kako je takvo ugovaranje bilo legitimno i dozvoljeno, te da ni po čemu nije bilo nepošteno. Tuženik ističe kako je predmetnim Ugovorom za tužitelja predviđena mogućnost učiniti kredit dospjelim u cijelosti, odnosno izmijeniti rok dospijeća i način otplate. U takvom slučaju, da tuženiku nastaje šteta, a naknada za prijevremenu otplatu kredita da je unaprijed ugovorena jer bi utvrđivanje stvarno nastalog troška i iznosa štete bilo povezano s nerazmjernim troškovima. Tuženik da sredstva koja isplaćuje kao predmet, odnosno iznos kredita, osigurava vlastitim zaduživanjem ili pozajmicom (putem depozita štediša, zajmom kojeg će osigurati dioničari ili zaduživanjem na financijskom tržištu). Međutim, tuženik da, za razliku od tužitelja, nema mogućnost prijevremenog povrata sredstava, već da je do kraja ugovorenog perioda dužan plaćati kamatu, čime mu nastaje šteta. Također, tuženik da uslijed prijevremene otplate, ostvaruje u tom trenutku neplanirani i neočekivani priljev novca koji da ne može istovremeno plasirati s obzirom na hiperlikvidnost financijskih tržišta, te da je sredstva prisiljen položiti kod Citibank i/ili Deutsche Bank, i za to plaćati negativnu kamatu, čime da mu također nastaje šteta. Čak i kad bi tuženik u trenutku prijevremene otplate mogao plasirati tako ostvareni priljev novca u obliku novog kredita, budući da su se tržišne okolnosti značajno promijenile u odnosu na trenutak sklapanja Ugovora o kreditu, i to na način da se kamatna stopa znatno snizila, tuženik da nije mogao predmetna sredstva ponovno plasirati u obliku kredita pod istim uvjetima kao što su ostvareni u predmetnom Ugovoru o kreditu. Tuženik tvrdi kako banke u praksi novac iz kojeg plasiraju kredite dobivaju po visokim kamatama, te da ih uračunavaju u kamatu koju naplaćuju po kreditu, tuženik da trpi štetu koja predstavlja razliku između kamate koju je dužan plaćati svojim zajmodavcima i kamate koju može naplatiti novim kreditom kojeg plasira svojim korisnicima. U prilog navedenom, tuženik da je u odgovoru na tužbu predložio dostaviti simulaciju otplatnog plana za kredit kakav je imao u ponudi u trenutku prijevremene otplate kredita, koji da je predmet ovog postupka. Iz navedenog da je razvidno kako ne postoji neravnoteža u pravima i obvezama na štetu potrošača, budući da prilikom prijevremene otplate kredita tuženiku nastaje materijalna šteta. Tuženikovo pravo naplatiti spornu naknadu da predstavlja protutežu tužiteljevom pravu prijevremeno otplatiti kredit. Tuženik ukazuje i na činjenicu da je zakonom propisana nužnost postojanja znatne neravnoteže, što u svakom slučaju nije ostvareno. Tuženik napominje kako stvarna šteta koja je tuženiku nastala prilikom prijevremene otplate predmetnog kredita, a gore opisana, odnosno naknada koja da je predviđena spornim čl. 8. st. 2. predmetnog Ugovora, ni na koji način da nije povezana niti predstavlja buduću nedospjelu ugovornu kamatu koju bi tužitelj platio da je kredit nastavio otplaćivati sukladno ugovorenom datumu dospijeća. Navedeno da nesporno proizlazi iz izračuna nedospjele kamate do ugovorenog datuma dospijeća, koji izračun da je tuženik predložio u odgovoru na tužbu i da ga se obvezuje dostaviti u kraćem roku. Tuženik ističe da iz predmetnog izračuna će biti vidljivo da bi nedospjela kamata iznosila daleko više od sporne naknade koja je naplaćena u iznosu 12.158,12 kn. Tuženik ukazuje i na činjenicu da je predmetna sporna obveza bila odrediva, budući da se visina naknade u svakom trenutku mogla odrediti uvidom u trenutno važeću odluku o naknadama tuženika, te izračunati ovisno o iznosu nedospjele glavnice u danom trenutku. Tuženik tvrdi da je o pitanju dopuštenosti naknade za prijevremenu otplatu kredita, Europska komisija zauzela stav kako banke imaju pravo na naplatu naknade jer da na razini statističke vjerojatnosti trpe štetu i imaju troškove u slučaju prijevremene otplate kredita. Tuženik navodi Mišljenje Europskog socijalnog i gospodarskog odbora o dokumentu „Zelena knjiga: hipotekarni krediti u EU zaključuje kako banke zbog prijevremene otplate kredita trpe štetu odnosno da „prijevremena otplata predstavlja i opterećenje za pružatelja.“ Zaključno, tuženik smatra kako poštenost sporne odredbe uopće nije dopušteno procjenjivati, no i kad bi sud smatrao potrebnim provoditi test poštenosti, tužitelj da nije dokazao da bi tuženik ugovaranjem iste postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja niti da je stvorena znatna neravnoteža. Tuženik da je dokazao kako je postupao sukladno propisima, te da mu je nastala šteta, kao i da sporna naknada predstavlja upravo unaprijed ugovorenu naknadu štete. Osim toga, iz sadržaja čl. 1068. st. 4. ZOO-a da proizlazi da bi predmetni čl. 8. st. 2. mogao biti ništetan samo ako bi u postupku bilo sa sigurnošću dokazano da sporni iznos naknade predstavlja nedospjelu kamatu, a što da tužitelj nije dokazao, te da je tuženik dokazao upravo suprotno, što da potvrđuje i sudska praksa. Tužitelj da ne može isticati ništetnost čl. 8. st. 2. Ugovora budući da je predmetni Ugovor u cijelosti ispunjen, a da bi se radilo o zabrani manjeg značaja. Tuženik prigovara i zahtjevu za plaćanjem zatezne kamate od dana plaćanja sporne naknade, ističući da sukladno čl. 1115. ZOO-a, zatezne kamate vraćaju se od dana stjecanja samo ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva, u ovom slučaju tužbe. Sudska praksa nepoštenje (nesavjesnost) stjecatelja veže uz to je li neosnovano osiromašeni zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove prije podnošenja tužbe. S obzirom na to da je u ovom postupku tužitelj prije podnošenja tužbe zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove 16. prosinca 2016. godine, na zateznu kamatu da bi eventualno imao pravo tek od tog trenutka. Tuženik ovdje ukazuje i na stav građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojim je zauzeto shvaćanje da ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju da pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik tvrdi da, iako predmetni slučajevi nisu identični, da su usporedivi budući da je ugovor o kreditu vrsta ugovora o zajmu, zbog čega tuženik smatra kako nema osnove za tumačenje njegovog postupanja kao nepoštenog budući da Vrhovni sud RH u ranijim odlukama (iako se radilo o ugovoru o zajmu, a ne o kreditu), ponašanje ugovornih strana koje je bilo protivno izričitoj zakonskoj zabrani da nije tumačio kao nepošteno. Tuženik smatra da se navedeno shvaćanje mora primijeniti i u ovom predmetu kada je riječ o tijeku zateznih kamata. Navedeni stav da je potvrđen i sudskom praksom. Konačno, tuženik ističe prigovor zastare. Kod isplate temeljem ništetnosti da se primjenjuju da pravila o stjecanju bez osnove, pa da je zastarni rok pet godina od dana plaćanja, slijedom čega da je potraživanje tužitelja u odnosu na isplatu sporne naknade u zastari. Ako bi se tužitelj i pozivao na zaključak Građanskog odjela Vrhovnog suda RH donesen na sjednici održanoj 30. siječnja 2020., prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva za vraćanjem primljenog na temelju ništetne ugovorne odredbe počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je ta ništetnost utvrđena, tuženik ističe kako je navedeno bespredmetno. Tuženik je istakao i prigovor da tužitelj nema status potrošača.
5. Podneskom od dana 22. ožujka 2023. godine tužitelj ističe da je prema samom Ugovoru o kreditu podigao stambeni kredit radi rješavanja svog stambenog pitanja, pa da iz samih materijalnih dokaza proizlazi namjena kredita, odnosno da je isti potrošač. Tužitelj posebice ukazuje kako je banka u to vrijeme, tako niske kamatne stope, plasirala isključivo stambene kredite, odnosno radi rješenja stambenog pitanja, dok da su ostali namjenski krediti imali puno veće kamatne stope. Navedenu činjenicu da je bio dužan provjeriti tuženik prilikom sklapanja Ugovora o kreditu sukladno Odluci o klasifikaciji plasmana i potencijalnih obveza banaka (NN, 17/03, 149/05, 74/16). Tužitelj naglašava da je isti bio primoran prodati dio stana radi podmirenja tražbine banke zbog eskalacije tečaja CHF-a. Tužitelj da je predmetni kredit otplatio 06. lipnja 2014. godine, a iznajmljivanjem da se počeo baviti s danom 28. svibnja 2018. godine, odnosno nakon što je kredit otplaćen. Prigovor tuženika da tužitelj nema status potrošač, tužitelj smatra neosnovanim obzirom da je kredit podignut i otplaćen u vrijeme dok se tužitelj još nije bavio iznajmljivanjem, a da je irelevantno za ovaj postupak što je naknadno tužitelj, protekom 4 godine, radio sa svojom nekretninom.
6. U dokaznom postupku izvršen je uvid u: Ugovor o kreditu (4-8), izvadak iz zemljišne knjige (9), obavijest o privremenom zatvaranju (10), specifikaciju uplata (11), pregled prometa za klijenta (12-17), e-mail (18), zahtjev (19), izvod po kreditu (20), nalog za uplatu (21), trošak financiranja u razdoblju od studenog 2011. do prosinca 2017. godinu (108-118), trošak financiranja za 2018.godinu (119-120), trošak financiranja za 2019. godinu (121-122), izvadak iz Odluke o visini aktivnih kamatnih stopa u poslovanju s građanstvom (123-125), simulirani otplatni plan (239- 244), kreditni prijedlog (259-278), dopis Grada Umaga (285, 286), rješenje (287-289, 290-292, 293-294, 295-297). Saslušana je svjedokinja S. P. i tužitelj kao parnična stranka. Tuženik je odustao od dokaznog prijedloga saslušanja svjedoka M. B. i T. J..
7. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.
8. Uvidom u Ugovor o kreditu broj: 356-73/2005. sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini sklopljenog 27. svibnja 2005. godine, utvrđeno je da je isti sklopljen između kreditora tadašnje H. A.- A.-B. d.d. Z., P. U., tužitelja D. F., V., B. 36 B, u svojstvu korisnika kredita i založnog dužnika, i M. F., V.,
B. 36 B. i M. F., V., B. 36 B, kao sudužnika. Člankom 2.
predmetnog Ugovora utvrđeno je da se odobrava stambeni kredit tužitelju u kunskoj protuvrijednost iznosa od 206.000,- CHF prema srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećim na dan korištenja kredita u svrhu kupovine stana. Člankom 3. utvrđeno je da je ugovoreno da se na predmetni kredit zaračunavaju kamate od 3,99 % dekurzivno godišnje, te se isti otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a protuvrijednost mjesečnog anuiteta iznosi 1.173,47 CHF koji se podmiruje u kunama obračunatim po srednjem tečaju H. A.-A.-B. d.d. za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, kako je to određeno važećom Odlukom o kamatnim stopama Banke. Istim člankom utvrđeno je da se ugovara trajanje kredita do 30. lipnja 2027. godine. Člankom 8. stavkom 2. predmetnog Ugovora utvrđeno je da je ugovoreno da korisnik kredita, ovdje tužitelj, može izvršiti prijevremenu konačnu ili djelomičnu otplatu kredita ukoliko se o toj namjeri obavijesti Banka, ovdje tuženik, najmanje 30 dana unaprijed. Korisnik kredita, tužitelj, se obvezuje da će izvršiti uplatu prema obračunu Banke, tuženika. U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka, tuženik, da je ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama H. A.-A.-B. d.d., a korisnik kredita, tužitelj, se obvezuje snositi sve tečajne razlike koje mogu nastati zbog sukcesivnog ili prijevremenog podmirenja tražbina.
9. Iz izvatka iz zemljišne knjige utvrđeno je da je tužitelj upisan kao vlasnik odnosno suvlasnik na nekretnini na kojoj je bilo i zasnovano založno pravo u korist banke sukladno čl. 10. Ugovora o kreditu.
10. Uvidom u obavijest o prijevremenom zatvaranju utvrđeno je da je tužitelj prethodno bio obavijestio banku odnosno pravnog prednika tuženika o namjeri prijevremenog zatvaranja Ugovora o kreditu. A uvidom u specifikaciju isplate kredita, pregleda prometa za klijenta kao i iz izvoda po kreditu utvrđeno je da su troškovi prijevremene otplate kredita kojeg je tužitelj morao isplatiti ukoliko je htio pravovremeno otplatiti kredit ukupno 12.158,12 kn, a koji iznos je upravo iznos tužbenog zahtjeva za isplatu. Navedeni iznos je tužitelj isplatio tuženiku 02. listopada 2014. godine.
11. Tuženik je u spis dostavio simulirani otplatni plan za razdoblje od 31. listopada 2014. godine pa do 30. lipnja 2020. godine, a koji se odnosi na simulaciju eur otplatnog plana za kredit kakav je tuženik nudio u trenutku prijevremene otplate kredita za razdoblje od prijevremene otplate do ugovorenog datuma otplate iz predmetnog Ugovora, kao i izračun nedospjele kamate za isto razdoblje, međutim za predmet ove pravne stvari isti je irelevantan, budući da je predmet tužbenog zahtjeva utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu koja se odnosi na prijevremenu otplatu i isplata po toj osnovi. Nadalje, tvrdnje tuženika da je isti pretrpio štetu zbog tužiteljeve prijevremene otplate kredita nisu osnovane iz razloga jer tuženik nije dokazao da je svojim zajmodavcima plaćao i kamate, a koje kamate da je mogao naplatiti novim kreditom kakve je plasirao u trenutku prijevremene otplate.
12. Između stranaka je sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva, zatim sporno je da li je nastupila zastara, da li je odredba Ugovora na koje se tužitelj u tužbenom zahtjevu poziva ništetna ili ne, te konačno da li tužitelj ima status potrošača.
13. Provedenim dokazima utvrđeno je da tužitelj ima status potrošača.
14. Tužitelj je potrošač prema čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora (NN 96/2003 i 46/2007, dalje: ZZP/03) potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti, niti poduzetničkoj djelatnosti.
14.1. U čl. 2 Direktive broj 93/13 od 05. travnja 2013. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok je prodavatelj (robe) i pružatelj (usluge) svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu.
14.2. U čl. 2 Ugovora o kreditu od 27. svibnja 2005. godine određeno je da je namjena kredita kupovina stana.
15. Kako je u konkretnom slučaju tužitelj predmetni Ugovor o kreditu sklopio kao slabija stranka, i to u svojstvu fizičke osobe u svrhu kupnje stambenog prostora, on ima svojstvo potrošača. Teret dokaza da li je kredit utrošen upravo u ugovorenu namjenu bio je na tuženiku, koji ni jednim dokazom nije dokazao da bi tužitelj predmetni Ugovor iskoristio u druge svrhe.
16. Tuženik je predložio da se na okolnosti prigovora da tuženik nema status potrošača od Grada Umaga i Turističke zajednice Grada Umaga zatraži dostava podataka da li je tužitelj, ako je, u kojem razdoblju vršio iznajmljivanje predmetnog stana. Dopisima od Grada Umaga i Turističke zajednice Grada Umaga utvrđeno je da je tužitelj tek od 2017. godine iznajmljivao stan. A nesporno je utvrđeno da je tužitelj predmetni kredit u cijelosti otplatio 02. listopada 2014. godine.
17. Dakle, u ukupnosti provedenih dokaza sud je utvrdio da je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorena namjena kredita i to za kupovinu stana, da je tužitelj predmetni stan kupio upravo iz sredstava dobivenih iz predmetnog kredita, dakle da namjena kredita nije bila neka poslovna aktivnost, poduzetnička aktivnost, niti zanimanje tužitelja, već kupnja predmetnog stana, a za koje je utrošen predmetni kredit isključivo za privatne svrhe tužitelja, zato se ima smatrati da je tužitelj potrošač u smislu odredbe čl. 3. toč. 1. ZZP/03, a slijedom toga da je tužitelju odobren potrošački kredit. A tek kasnije 2017. godine tužitelj je počeo iznajmljivati stan.
18. Nadalje, u odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnom odredbe vezane za prijevremenu otplatu kredita ističe se da je u čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu propisano "Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu ili djelomičnu otplatu kredita ukoliko o toj namjeri obavijesti Banku najmanje 30 (trideset) dana unaprijed. Korisnik kredita se obvezuje izvršiti uplatu prema obračunu Banke. U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama H. A. A. B. d.d.. Korisnik kredita obvezuje se snositi sve tečajne razlike koje mogu nastati zbog sukcesivnog ili prijevremenog podmirenja tražbina.". Tužitelj je otplatio kredit prijevremeno, te potražuje utvrđenje ništetnim predmetne odredbe, te isplatu iznosa koje je uplatio radi prijevremene otplate kredita.
19. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu posl.br. C-26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma određivanja i obračuna naknade za prijevremenu otplatu kredita, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.
20. Stajališta suda EU u tumačenju i primjeni Direktive 93/13/EEZ jasno naglašavaju važnost informiranog, upućenog obavještavanja potrošača prije sklapanja ugovora o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama. To obavještavanje od bitne je važnosti za potrošača jer će samo na temelju prethodne, potpune i razumljive obavijesti potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje za njega može imati sklapanje ugovora s takvim ugovornim odredbama.
21. Praksa suda EU iz predmeta C-26/13 od 30. travnja 2014. je odraz ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na u ovom slučaju tuženika-banku, kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Upravo zbog tog slabijeg položaja potrošača Direktiva 93/13/EEZ obvezuje države članice da propišu mehanizam koji će osigurati da bilo koja ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo može biti podvrgnuta ispitivanju kako bi se ocijenilo je li eventualno nepoštena.
22. Tuženik, odnosno njegov pravni prednik kao kreditor nije sa tužiteljem kao korisnikom kredita pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi iz čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu. Ta odredba Ugovora bila je unaprijed formulirana od strane tuženika, a tužitelj kao korisnik kredita nije imao utjecaja na njezin sadržaj, te je to prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. A i u čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, 46/07 i 79/07) propisano je da ugovor o potrošačkom zajmu, između ostalog, mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju, te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.
23. Iz odredbe čl. 8. st. 2. predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj korisnik kredita je dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini prema obračunu banke i sukladno Odluci o naknadama banke. Odredba čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje: ZOO-a) koja odredba regulira ugovor o kreditu, propisano je da se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik da se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. U konkretnom slučaju predmetnog Ugovora o kreditu nije navedeno o kojoj visini se radi, a u Odluci nije navedeno od čega se sastoji ta naknada za prijevremenu konačnu otplatu kredita, u što je utrošena i zašto. Zato je sporna odredba Ugovora o kreditu apstraktna, netransparentna i iz nje se ne može zaključiti visina naknade. Tužitelj je predmetni kredit prijevremeno otplatio u cijelosti. Sud smatra da je odredba čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu na štetu potrošača, da je ta odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, konkretno tužitelja i zato je navedena odredba u smislu čl. 81. st. 1. ZZP-a nepoštena i u smislu čl. 87. st. 1. ZZP-a ništetna.
24. Odredbom čl. 1024. st. 2. ZOO-a propisano je da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali da je dužan o tome obavijestiti banku, a u st. 3. propisano je da je u slučaju vraćanja kredita prije roka određenog za vraćanje korisnik kredita dužan davatelju kredita naknaditi štetu, ako je davatelj kredita istu pretrpio. U st. 4. istog članka propisano je da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada je po ugovoru trebalo vratiti kredit, već samo naknadu stvarno pretrpljene štete. Odredbom čl. 269. ZOO-a propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastajati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva. Ugovorna odredba po kojoj je predviđena naknada za prijevremenu otplatu kredita, nije u suprotnosti sa odredbom čl. 1024. ZOO-a, ali je ista nepoštena, jer se o njoj nije posebno unaprijed pregovaralo, a tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe, pa je zato prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača ovdje tužitelja, pa je takva odredba ništetna. Ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako isti može opstati bez ništetne odredbe (čl. 87. ZZP/03).
25. Odredbom čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje: ZOO-a) propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora, ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.
26. Čl. 81. ZZP/03 propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. A smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.
27. Provedenim dokazima utvrđeno je da tužitelj kao korisnik kredita nije posebno pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi koja se odnosi na čl. 8. Ugovora o kreditu i tužitelj kao korisnik kredita nije imao utjecaja na njezin sadržaj. Uvjeti koje je odredio tuženik vezano za prijevremenu otplatu kredita su nejasni, netransparentni, neobrazloženi i jednostrano nametnuti tužitelju, pa je navedena odredba ništetna, te je presuđeno kao u točki I izreke Presude.
28. Budući je tužitelj temeljem te ništetne odredbe na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita platio tuženiku 1.613,66 eura / 12.158,12 kn, sud je naložio tuženiku da isplati tužitelju navedeni iznos sa pripadajućom kamatom koja teče od uplate navedenog iznosa tuženiku pa do isplate, a temeljem čl. 323. st. 1. ZOO-a, čl. 1111. st. 1. ZOO-a, a zakonska zatezna kamata određena je na temelju čl. 1115. i čl. 29. ZOO-a.
29. Vezano za prigovor zastare istaknut po tuženiku ističe se da je tužitelj utuženi iznos platio 02. listopada 2014. godine, a tužbu je podnio 24. rujna 2019. godine tj. unutar roka od 5 godina, koji rok je propisan odredbom čl. 225. ZOO-a, kao opći zastarni rok, slijedom navedenog je prigovor zastare neosnovan.
30. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, s tim da prema st. 2. istoga članka ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovaran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.
31. Prema čl. 1111. st. 1. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.
32. Sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
33. U konkretnoj pravnoj stvari do tuženičinog stjecanja došlo je na temelju po njoj sastavljenih, nametnute ništetne ugovorne odredbe (čl. 8. st. 2. Ugovora), ona ima položaj nesavjesnog stjecatelja te je na stečeni novčani iznos, prema čl. 1115. ZOO-a, dužna tužitelju platiti zakonsku zateznu kamatu počevši od dana stjecanja tj. dana isplate iznosa na ime prijevremene otplate kredita kako je to utvrđeno u izreci ove Presude.
34. Svjedokinja S. P. iskazala je da se sjeća klijenta - tužitelja i koliko se sjeća gospođa M. F. je majka tužitelja i ona je bila sudužnik i u vezi predmetnog Ugovora sjeća se da je razgovarala sa njom i ona je došla kod nje interesirati se vezano za prijevremenu otplatu. Zbog proteka vremena ne može se sjetiti da li je tužitelj kao korisnik kredita za predmetni Ugovor o kreditu tj. prije sklapanja Ugovora o kreditu nju išta pitao vezano za prijevremenu otplatu. U jednoj odredbi Ugovora o kreditu navedeno je što u slučaju prijevremene otplate. Nju klijenti znaju pitati i vezano za prijevremenu otplatu kredita, skoro svi klijenti, ali se ne sjeća da li ju je tužitelj pitao vezano za prijevremenu otplatu. Ne sjeća se da li je tužitelju govorila o odredbi koja se odnosi na prijevremenu otplatu. Na upit tuženika da li banka ima kakav trošak ili štetu uslijed privremene otplate kredita, svjedokinja odgovara da banka trošak nema, ali gubi onu kamatu koju bi zaradila ako bi klijent isplaćivao kredit do kraja ugovorenog roka. Na upit da li svjedokinja smatra da li bi utvrđivanjem visine takve štete bilo relativno jednostavno i moguće, ili bi zahtijevalo nesrazmjerne troškove visine štete, sudac ne dopušta takvo pitanje. Na upit da li zna kako je banka određivala visinu naknade za prijevremenu otplatu kredita 2014. godine, svjedokinja odgovara da zna, radi se o tome da se to odlučivalo odlukom banke i uvijek se tako odlučivalo. Na upit što predmetna naknada predstavlja i što obuhvaća iskazuje da je naknada određeni postotak neotplaćenog dijela glavnice. Nije sigurna, ali čini joj se da je 2014. godine iznosila 3%, taj postotak naknade se mijenjao tijekom otplate. Na upit jesu li odluke banke o naknadama dostupne u poslovnicama i može li se uvid u iste izvršiti na neki drugi način, npr. web stranicama banke i sl., svjedokinja odgovara da može, na ulazu banke postoji knjiga sa svim podacima koji su transparenti za klijente pa tako i o svim naknadama banke. Svjedokinja je iskazala da banka jednostavno na sjednici odbora banke donosi odluku o naknadama i što se na toj sjednici odluči tada se svim djelatnicima banke dostavi obavijest putem maila o postotku naknade i zatim se to objavljuje u knjigu koja bude izložena u poslovnici banke, te se stavi na web stranicu. Prije je iskazivala da banka gubi kamatu koju bi zaradila od datog klijenta, pod time misli na kamatu koju bi klijent platio na iznos rate kredita.
35. Tužitelj je iskazao da je 2005. godine sklopio Ugovor o kreditu sa tadašnjom Hypo bankom, a to je bila "njegova banka" kod koje je inače imao otvoren račun na koji je primao svoja primanja. Kredit je bio namijenjen za kupnju stana i to u iznosu od 206.000,00 CHF. Prilikom dogovaranja za kredit pričali su koliko će iznositi rata kredita. Tijekom otplaćivanja rata kredita kamata se mijenjala i on je uvidio da neće moći otplaćivati rate kredita. Onda je odlučio zatvoriti pola kredita tj. djelomično otplatiti kredit. Prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bila je ugovorena jedna odredba koja se odnosi na prijevremenu otplatu i tada je bila ugovorena taksa, ali ne u točnom iznosu i on je pod time podrazumijevao, ako se prijevremeno otplati da će ta naknada iznositi cca 20,00 kn; 30,00 kn; 50,00 kn, ali nikako ne onaj iznos koji je stvarno iznosio i koji je predmet tužbenog zahtjeva. Prvi puta je saznao da je naknada za prijevremenu otplatu nešto manje od 10.000,00 kn i to je saznao od djelatnice banke koja je radila na pultu u banci i koja je po njegovom zahtjevu za djelomičnu otplatu i to u ½ dijela obradila taj njegov zahtjev i prema istom je obračunala da naknada za prijevremenu djelomičnu otplatu iznosi nešto manje od 10.000,00 kn. Ona njemu nije objasnila kako je došla do tog iznosa. On nije imao mogućnosti pregovarati sa bankom, ni prilikom zaključenja Ugovora o kreditu, a niti kada je podnio zahtjev za prijevremenu djelomičnu otplatu, a vezano za naknadu za prijevremenu otplatu. Njemu u banci nisu dali Opće uvjete, niti Odluku kako se definira naknada za prijevremenu otplatu. Nije mogao zatvoriti kredit, a da prethodno nije platio tu naknadu za prijevremenu otplatu. On je najprije djelomično otplatio, čini mu se da je to bilo 2008. godine, nije točno siguran, a u cijelosti kredit je otplatio 2014. On je samo pamtio rate kredita i to tako da mu je najprije rata kredita iznosila 5.000,00 kn, a kasnije u nekom razdoblju da mu je rata iznosila 10.000,00 kn. Sa iznosom kredita kupio je stan, koji je zapravo predstavljao prostor kao za dva stana, zapravo bila su dva stana i ostala su dva stana. Imao je namjeru od ta dva stana napraviti jedan stan, ali kako je vremenom uvidio da mu je rata kredita velika, odustao je od ta dva stana napraviti jedan stan, pa je jedan stan prodao i od novaca od prodaje otplatio je djelomično kredit. Tako da od ta dva stana jednog je prodao, drugi stan još uvijek postoji, ali u tom drugom stanu nije ni živio, niti živi već je ostao živjeti kod roditelja. Taj stan koji je ostao ponekad iznajmljuje, a ponekad ne. Stan iznajmljuje u ljetnim mjesecima tijekom sezone. Imao je plan odvojiti se od svojih roditelja i osigurati si stambeno pitanje. U to vrijeme imao je partnericu i htio je sa njom živjeti i na taj način da si osiguraju stambeno pitanje, a kako partnerica je sada bivša, ostao je živjeti kod roditelja. U vrijeme kada je iznajmljivao stan, plaćao je porez konkretno Gradu Umagu kao i jedinici lokalne samouprave i turističkoj zajednici je također nešto platio. Pročitao je Ugovor kada ga je potpisivao. Nije pročitao Opće uvjete banke niti odluku o naknadama banke, a niti su mu oni prezentirani kod sklapanja Ugovora o kreditu. Nakon što mu se čita odredba čl. 21. st. 2. iskazuje da njemu nisu bile jasne odredbe Općih poslovnih uvjeta banke, kao i odredbe i tarife Odluke o naknadama banke. On je već 2008. godine kada je izvršio djelomičnu prijevremenu otplatu kredita primijetio da mu te odredbe iz čl. 21. st. 2. nisu jasne. Iznos tužbenog zahtjeva odnosi se samo na drugu prijevremenu otplatu kredita tj. na zaključnu otplatu. Nije znao iznos naknade za prijevremenu otplatu jer ona nije bila definirana, unatoč tome što je 2008. bio već otplatio naknadu za prijevremenu otplatu, dakle unatoč tog iskustva iz 2008. godine, on nije znao kolika će biti naknada kada je izvršio konačnu otplatu 2014. godine. On nije izračunao koji postotak je tog iznosa kojeg otplaćuje kada je izvršio prvu djelomičnu prijevremenu otplatu kredita. On ne zna koliko utuženi iznos predstavlja postotak od ukupnog iznosa kredita. Ne sjeća se točno koliko je iznosio iznos kojeg je platio na ime kredita kada je isplatio konačno prijevremeno kredit u cijelosti, čini mu se da je to moglo biti oko 60.000,00 eura. Može samo reći, koliko se sjeća, da je stan prodao za ili 65.000,00 eura ili 75.000,00 eura i da kada je otplatio kredit u cijelosti sa iznosom od prodaje stana, ostalo mu je 3.000,00 eura ili 4.000,00 eura. Taj stan koji je još u njegovom vlasništvu nalazi se na adresi Umag, Žrtava fašizma 9f.
36. Sud je poklonio vjeru iskazu svjedoka i tužitelja jer su iskazivali sigurno i uvjerljivo i iz njihovih iskaza je utvrđeno da tužitelj nije bio u potpunosti informiran o odredbi čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu, a svjedokinja predložena od strane tuženika iskazala je da se ne sjeća da li je tužitelju govorila o odredbi koja se odnosi na prijevremenu otplatu, a niti se sjeća da li ju je tužitelj išta pitao vezano za prijevremenu otplatu.
37. Tuženik je tijekom postupka isticao da je za njega nastala šteta zbog prijevremene otplate kredita, te je svjedokinja vezano za to iskazala da banka zbog prijevremene otplate kredita nema trošak već da samo gubi onu kamatu koju bi zaradila ako bi klijent isplaćivao kredit do kraja ugovorenog roka. Nadalje, svjedokinja je iskazala da se visina naknade za prijevremenu otplatu kredita izračunavala odlukom banke. A u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, kako je već naprijed obrazloženo tužitelj je tek apstraktno znao da postoji naknada za prijevremenu otplatu kredita, međutim ta naknada nije bila ni određena, niti se visina naknade u vrijeme sklapanja Ugovora mogla predvidjeti.
38. Tuženik je predlagao provođenje financijskog vještačenja po konkretnoj osobi vještaka (Z. R.) za slučaj da tužitelj osporava troškove financiranja i nastalu štetu, te je predložio da se vještačenje provede na okolnost utvrđivanja nastale štete tuženiku, a sve imajući u vidu troškove financiranja, razliku između kamate koju je tuženik plaćao svojim zajmodavcima i kamate koju je mogao naplatiti novim kreditom kakve je plasirao u trenutku prijevremene otplate, te nemogućnost plasiranja novog kredita pod istim uvjetima i ostalih relevantnih okolnosti. Tuženik nije dokazao koju bi to visoku kamatu plaćao za novac iz kojeg je plasirao kredit tužitelju, pa slijedom toga njegov dokazni prijedlog za provođenje vještačenja nije osnovan, a samo na temelju simulacije koju je tuženik dostavio u spis nije moguće vještačenjem utvrditi osnovanost da je tuženik plaćao visoke kamate, pa tako nije moguće utvrditi da je tuženik pretrpio štetu.
39. Odredba čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Sl. list SFRJ 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, Narodne novine broj 53/1991, 91/1992,112/199, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 85/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, dalje: ZPP) propisuje da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika. A prema čl. 221.a ZPP-a ako sud na temelju izvedenih dokaza (čl. 8) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja. Pravila o teretu dokazivanja obvezuju sud da uzme za nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava.
40. Slijedom navedenog, ovaj sud smatra da je dokazana ništetnost u odnosu na odredbu koja propisuje obvezu plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kako je to propisano čl. 8. st. 2. predmetnog Ugovora o kreditu, a tuženik nije dokazao da je pretrpio štetu.
41. Visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s Uredbom o visini stope zatezne kamate (NN 91/04, 35/05), za razdoblje od 15. studenog 2004. do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15% godišnje. U razdoblju od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s čl. 29. st. 2. ZOO-a uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu. Dana 01. kolovoza 2015. godine stupio je na snagu Zakon o izmjenama i dopunama ZOO-a (NN 78/15) kojim je u čl. 3. izmijenjen čl. 29. st. 2. ZOO-a na način da se stopa zateznih kamata određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, osim za odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava gdje se ta stopa uvećava za pet postotnih poena. Od 01. siječnja 2023. godine zakonska zatezna kamata obračunava se po stopi zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% postotna poena, u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.
42. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (SL SFRJ 4/77, 36/77, 6/80, 36/80, 43/82, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90, 35/91, i NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22) koja propisuje da stranka koja u cijelosti izgubi parnicu, dužna je protivnoj stranci i njezinom umješaču naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka. Tuženik je izgubio u ovoj parnici, te je dužan tužitelju naknaditi parnični trošak.
42.1. Tužitelju je priznat trošak za sastav tužbe, za sastav podnesaka od 22. rujna 2022. godine i 22. ožujka 2023. godine, te za zastupanja na ročištima 29. rujna 2022. godine, 23. studenog 2022. godine, 06. ožujka 2023. godine i 27. travnja 2023. godine, za svaku radnju u iznosu od 199,08 EUR / 1.500,00 kn plus PDV 348,39 EUR / 2.624,94 kn. Tužitelju je priznat i trošak za ročište za objavu presude u iznosu od 66,36 eura / 500,00 kn plus PDV. Priznata je i sudska pristojba na tužbu 66,36 EUR / 500,00 kn, te sudska pristojba na presudu 66,36 EUR / 500,00 kn, a što sveukupno iznosi 1.999,10 EUR / 15.062,22 kn. Tužitelju nisu priznati ostali troškovi i to trošak opomene pred tužbom jer navedeni trošak nije bio potreban radi vođenja parnice (čl. 155. st. 1. ZPP-a), kao ni materijalni trošak, jer za istog nije dokazano da isti iznosi upravo onaj iznos kojeg tužitelj potražuje. Tužitelju nije priznat ni trošak prijevoza na relaciji Pula-Poreč-Pula, jer se navedeni trošak odnosi za putni trošak punomoćnika tužitelja. Trošak zastupanja odvjetnika čije je sjedište izvan područja suda pred kojim se vodila parnica može iznositi samo toliko koliko bi iznosio i trošak odvjetnika čije je sjedište u mjestu parničnog suda. U konkretnom slučaju u sjedištu suda gdje se vodio postupak ima odvjetnika koji mogu zastupati stranku u parnici, u svezi čega već postoji ustaljena sudska praksa budući da se parnični troškovi dosuđuju stranci, a ne njezinom punomoćniku. Tuženiku nije priznat parnični trošak budući da je izgubio parnicu.
42.2. Visina priznatog i obračunatog troška temelji se na Tbr. 7., 8., 9., 42., 48. i 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015, 37/2022, 126/2022) i sukladno tarifnom broju 1. i 2. Tarife sudskih pristojbi (NN 53/2019, 92/2021, 37/2023).
43. Slijedom svega naprijed navedenog presuđeno je kao u izreci.
U Poreču - Parenzo, dana 24. svibnja 2023. godine.
S u t k i n j a:
mr. sc. Marčela Štefanuti, v.r.
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove Presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu, a podnosi se putem ovog suda u tri primjerka, u roku od 15 dana, od dana objave ove Presude.
DNA:
1. Pun. tužitelja,
2. Pun. tuženika.
