REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U PAZINU
Stalna služba u Poreču-Parenzo
Turistička ulica 2, 52440 Poreč
Posl.br. 31 P-762/2020-38
U IME REPUBLIKE HRVATSKE
P R E S U D A
i
R J E Š E N J E
Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču – Parenzo, po sutkinji tog suda mr. sc. Marčeli Štefanuti, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja M. M., iz M., Š. 44 D, zastupan po
punomoćniku J. V., odvjetniku iz P., protiv tuženika A. B. d.d., , iz Z., S. A. 6, zastupan po punomoćniku
H. M., odvjetniku iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene dana 27. travnja 2023. godine, u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika, dana 24. svibnja 2023. godine,
p r e s u d i o j e
I Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 16.008,52 EUR[1] (120.615,95 kn) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, a koje kamate teku: na iznos od 1,15 €/ 8,68 kn od 4.11.2004. godine do isplate,
na iznos od 8,56 €/ 64,48 kn od 4.1.2005. godine do isplate,
na iznos od 6,00 €/ 45,24 kn od 9.2.2005. godine do isplate,
na iznos od 0,46 €/ 3,44 kn od 9.2.2005. godine do isplate,
na iznos od 2,99 €/ 22,52 kn od 21.1.2009. godine do isplate,
na iznos od 6,23 €/ 46,94 kn od 4.2.2009. godine do isplate,
na iznos od 7,69 €/ 57,97 kn od 5.3.2009. godine do isplate,
na iznos od 3,66 €/ 27,54 kn od 16.4.2009. godine do isplate,
na iznos od 4,43 €/ 33,37 kn od 12.5.2009. godine do isplate,
na iznos od 2,87 €/ 21,66 kn od 14.1.2010. godine do isplate,
na iznos od 8,06 €/ 60,70 kn od 10.3.2010. godine do isplate,
na iznos od 6,87 €/ 51,75 kn od 2.4.2010. godine do isplate,
na iznos od 13,90 €/ 104,75 kn od 2.4.2010. godine do isplate,
na iznos od 12,57 €/ 94,69 kn od 5.5.2010. godine do isplate,
na iznos od 15,17 €/ 114,27 kn od 11.6.2010. godine do isplate,
na iznos od 37,68 €/ 283,88 kn od 6.7.2010. godine do isplate,
na iznos od 33,04 €/ 248,96 kn od 7.8.2010. godine do isplate,
na iznos od 47,20 €/ 355,62 kn od 3.9.2010. godine do isplate,
na iznos od 42,31 €/ 318,77 kn od 6.10.2010. godine do isplate,
na iznos od 34,44 €/ 259,49 kn od 11.11.2010. godine do isplate,
na iznos od 51,04 €/ 384,56 kn od 10.12.2010. godine do isplate,
na iznos od 71,11 €/ 535,75 kn od 1.3.2011. godine do isplate,
na iznos od 56,37 €/ 424,73 kn od 1.3.2011. godine do isplate,
na iznos od 62,04 €/ 467,45 kn od 1.3.2011. godine do isplate,
na iznos od 55,46 €/ 417,87 kn od 1.4.2011. godine do isplate,
na iznos od 56,66 €/ 426,90 kn od 14.5.2011. godine do isplate,
na iznos od 84,51 €/ 636,72 kn od 14.6.2011. godine do isplate,
na iznos od 87,22 €/ 657,16 kn od 15.7.2011. godine do isplate,
na iznos od 110,49 €/ 832,47 kn od 13.8.2011. godine do isplate,
na iznos od 98,54 €/ 742,42 kn od 14.9.2011. godine do isplate,
na iznos od 85,45 €/ 643,83 kn od 15.10.2011. godine do isplate,
na iznos od 81,73 €/ 615,77 kn od 5.11.2011. godine do isplate,
na iznos od 80,75 €/ 608,38 kn od 21.12.2011. godine do isplate,
na iznos od 86,82 €/ 654,11 kn od 6.1.2012. godine do isplate,
na iznos od 92,11 €/ 693,97 kn od 9.2.2012. godine do isplate,
na iznos od 92,81 €/ 699,31 kn od 6.3.2012. godine do isplate,
na iznos od 89,15 €/ 671,73 kn od 11.4.2012. godine do isplate,
na iznos od 91,63 €/ 690,35 kn od 10.5.2012. godine do isplate,
na iznos od 93,32 €/ 703,09 kn od 16.6.2012. godine do isplate,
na iznos od 90,47 €/ 681,66 kn od 19.7.2012. godine do isplate,
na iznos od 91,22 €/ 687,29 kn od 11.8.2012. godine do isplate,
na iznos od 89,09 €/ 671,23 kn od 14.9.2012. godine do isplate,
na iznos od 84,54 €/ 637,00 kn od 6.10.2012. godine do isplate,
na iznos od 89,46 €/ 674,01 kn od 10.11.2012. godine do isplate,
na iznos od 91,81 €/ 691,78 kn od 14.12.2012. godine do isplate,
na iznos od 90,10 €/ 678,83 kn od 17.1.2013. godine do isplate,
na iznos od 80,83 €/ 609,02 kn od 16.2.2013. godine do isplate,
na iznos od 88,70 €/ 668,33 kn od 14.3.2013. godine do isplate,
na iznos od 89,39 €/ 673,51 kn od 11.4.2013. godine do isplate,
na iznos od 86,30 €/ 650,26 kn od 16.5.2013. godine do isplate,
na iznos od 76,71 €/ 577,96 kn od 15.6.2013. godine do isplate,
na iznos od 76,47 €/ 576,13 kn od 13.7.2013. godine do isplate,
na iznos od 78,82 €/ 593,87 kn od 15.8.2013. godine do isplate,
na iznos od 82,60 €/ 622,35 kn od 15.10.2013. godine do isplate,
na iznos od 87,83 €/ 661,79 kn od 15.10.2013. godine do isplate,
na iznos od 85,13 €/ 641,44 kn od 16.11.2013. godine do isplate,
na iznos od 87,05 €/ 655,85 kn od 14.12.2013. godine do isplate,
na iznos od 89,21 €/ 672,18 kn od 12.2.2014. godine do isplate,
na iznos od 80,50 €/ 606,51 kn od 12.2.2014. godine do isplate,
na iznos od 83,03 €/ 625,60 kn od 1.3.2014. godine do isplate,
na iznos od 82,20 €/ 619,35 kn od 4.4.2014. godine do isplate,
na iznos od 79,40 €/ 598,24 kn od 16.5.2014. godine do isplate,
na iznos od 78,50 €/ 591,46 kn od 14.6.2014. godine do isplate,
na iznos od 78,91 €/ 594,53 kn od 18.7.2014. godine do isplate,
na iznos od 82,09 €/ 618,49 kn od 9.8.2014. godine do isplate,
na iznos od 84,77 €/ 638,67 kn od 10.9.2014. godine do isplate,
na iznos od 84,21 €/ 634,48 kn od 16.10.2014. godine do isplate,
na iznos od 86,53 €/ 651,93 kn od 20.11.2014. godine do isplate,
na iznos od 88,10 €/ 663,78 kn od 18.12.2014. godine do isplate,
na iznos od 87,17 €/ 656,80 kn od 14.2.2015. godine do isplate,
na iznos od 87,43 €/ 658,74 kn od 14.2.2015. godine do isplate,
na iznos od 87,43 €/ 658,74 kn od 4.3.2015. godine do isplate,
na iznos od 87,43 €/ 658,75 kn od 9.4.2015. godine do isplate,
na iznos od 87,43 €/ 658,74 kn od 5.5.2015. godine do isplate,
na iznos od 87,43 €/ 658,74 kn od 1.6.2015. godine do isplate,
na iznos od 87,43 €/ 658,74 kn od 1.7.2015. godine do isplate,
na iznos od 87,43 €/ 658,74 kn od 15.8.2015. godine do isplate,
na iznos od 87,43 €/ 658,75 kn od 8.9.2015. godine do isplate,
na iznos od 87,43 €/ 658,74 kn od 3.10.2015. godine do isplate,
na iznos od 87,43 €/ 658,74 kn od 7.11.2015. godine do isplate,
na iznos od 87,43 €/ 658,75 kn od 11.12.2015. godine do isplate,
na iznos od 87,43 €/ 658,74 kn od 9.1.2016. godine do isplate,
na iznos od 87,43 €/ 658,75 kn od 9.2.2016. godine do isplate,
na iznos od 87,43 €/ 658,74 kn od 8.3.2016. godine do isplate,
na iznos od 87,43 €/ 658,74 kn od 9.4.2016. godine do isplate,
na iznos od 87,43 €/ 658,74 kn od 10.5.2016. godine do isplate,
na iznos od 110,09 €/ 829,50 kn od 10.6.2016. godine do isplate,
na iznos od 118,56 €/ 893,29 kn od 9.7.2016. godine do isplate,
na iznos od 116,68 €/ 879,16 kn od 3.8.2016. godine do isplate,
na iznos od 113,13 €/ 852,40 kn od 8.9.2016. godine do isplate,
na iznos od 16,72 €/ 879,40 kn od 6.10.2016. godine do isplate,
na iznos od 117,39 €/ 884,48 kn od 9.11.2016. godine do isplate,
na iznos od 122,65 €/ 924,08 kn od 6.12.2016. godine do isplate,
na iznos od 124,71 €/ 939,59 kn od 6.1.2017. godine do isplate,
na iznos od 123,06 €/ 927,16 kn od 8.2.2017. godine do isplate,
na iznos od 120,95 €/ 911,30 kn od 8.3.2017. godine do isplate,
na iznos od 120,12 €/ 905,05 kn od 6.4.2017. godine do isplate,
na iznos od 116,52 €/ 877,92 kn od 20.5.2017. godine do isplate,
na iznos od 111,27 €/ 838,40 kn od 9.6.2017. godine do isplate,
na iznos od 109,70 €/ 826,54 kn od 11.7.2017. godine do isplate,
na iznos od 94,95 €/ 715,42 kn od 4.8.2017. godine do isplate,
na iznos od 93,07 €/ 701,20 kn od 1.9.2017. godine do isplate,
na iznos od 96,40 €/ 726,33 kn od 3.10.2017. godine do isplate,
na iznos od 91,96 €/ 692,85 kn od 1.11.2017. godine do isplate,
na iznos od 91,97 €/ 692,97 kn od 2.12.2017. godine do isplate,
na iznos od 89,84 €/ 676,93 kn od 4.1.2018. godine do isplate,
na iznos od 88,03 €/ 663,24 kn od 2.2.2018. godine do isplate,
na iznos od 90,69 €/ 683,33 kn od 3.3.2018. godine do isplate,
na iznos od 83,65 €/ 630,29 kn od 4.4.2018. godine do isplate,
na iznos od 76,36 €/ 575,35 kn od 3.5.2018. godine do isplate,
na iznos od 89,59 €/ 674,99 kn od 2.6.2018. godine do isplate,
na iznos od 86,94 €/ 655,05 kn od 3.7.2018. godine do isplate,
na iznos od 86,53 €/ 651,98 kn od 2.8.2018. godine do isplate,
na iznos od 96,39 €/ 726,26 kn od 4.9.2018. godine do isplate,
na iznos od 97,72 €/ 736,24 kn od 2.10.2018. godine do isplate,
na iznos od 95,11 €/ 716,61 kn od 1.11.2018. godine do isplate,
na iznos od 97,21 €/ 732,40 kn od 1.12.2018. godine do isplate,
na iznos od 98,87 €/ 744,92 kn od 5.1.2019. godine do isplate,
na iznos od 94,85 €/ 714,68 kn od 5.2.2019. godine do isplate,
na iznos od 95,93 €/ 722,82 kn od 5.3.2019. godine do isplate,
na iznos od 101,91 €/ 767,82 kn od 5.4.2019. godine do isplate,
na iznos od 95,01 €/ 715,85 kn od 7.5.2019. godine do isplate,
na iznos od 99,41 €/ 749,01 kn od 5.6.2019. godine do isplate,
na iznos od 103,04 €/ 776,32 kn od 6.7.2019. godine do isplate,
na iznos od 104,02 €/ 783,72 kn od 3.8.2019. godine do isplate,
na iznos od 109,70 €/ 826,55 kn od 3.9.2019. godine do isplate,
na iznos od 6.065,31 €/ 45.699,05 kn od 27.9.2019. godine do isplate,
po stopi od 15% godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31.12.2007. god. (NN 72/02), za period od 01.01.2008. god. do 31.07.2015. god. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena (NN 35/05), te od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
II Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 6.401,43 eura / 48.231,57 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
III Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.
i
r i j e š i o j e
Odbacuje se tužba radi utvrđenja ništetnom odredbe Ugovora o kreditu broj 356-39/2004. kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 07.06.2004.god. kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, sadržane u odredbi čl.2. koja glasi: « … CHF prema srednjem tečaju za devize H. A.-A.-B. d.d. važećem na dan korištenja kredita. », u odredbi
čl.3. koja glasi: « … CHF po srednjem tečaju H. A.-A.-B. d.d. za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja…. » te u odredbi čl.3. koja glasi: « Kamata se obračunava u CHF a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za devize H. A.-A. B. d.d. na dan dospijeća. » te da navedene odredbe ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorne strane.
Obrazloženje
1. Tužitelj je dana 22. prosinca 2020. godine podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate. Tužitelj u svojstvu korisnika kredita i tuženik kao kreditor, da su dana 07. lipnja 2004. godine sklopili Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini broj: 356- 39/2004, a kojim ugovorom je tuženik odobrio tužitelju stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 70.000,00 CHF. Odredbom članka 2. predmetnog Ugovora da je ugovoreno da tuženik odobrava tužitelju stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti od 70.000,00 CHF-a obračunato prema srednjem tečaju za devize H. A.-A. B. d.d. važećem na dan korištenja. Odredbom članka 3. Ugovora da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 471,69 CHF obračunatih po srednjem tečaju za H. A.-A.
B. d.d. za devize važećem na dan dospijeća. Tužitelj da je u cijelosti otplatio predmetni kredit 2019. godine. U vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora, a prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tuženik da je propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora, što da je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Od trenutka zaključenja predmetnog Ugovora pa nadalje tečaj švicarskog franka da se stalno mijenjao i to na način da se povećavao, što da je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja. Prema Presudi Europskog suda pravde od dana 30. travnja 2014. godine u predmetu poslovni broj C-26/13 navodi se da čl. 4. st. 2 Direktive 93/13, treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva što da u konkretnom slučaju znači da je u vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora, a što da je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Tužitelj da, u vrijeme kada je ugovarao kredit, nije bio upoznat o valutnom riziku koji za njega predstavlja konkretna ugovorena valutna klauzula CHF. Ono o čemu da je tuženik morao informirati tužitelja, jesu rizici i karakteristike konkretne valutne klauzule CHF, te moguće pojave tijekom otplate koje mogu uzrokovati znatnu neravnotežu prava i obveza na štetu tužitelja. Tužitelj da nije bio upozoren niti na jedan od bitnih rizika koji sa sobom nosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom CHF. Tužitelj dalje tvrdi da nije bio upozoren od strane tuženika da valutna klauzula u CHF nije isto što i valutna klauzula u euru, zbog čega da je daleko rizičnije ugovoriti takvu valutnu klauzulu nego valutnu klauzulu euro. Hrvatska narodna banka da štiti tečaj kune u odnosu na tečaj eura, ali da ne štiti tečaj kune u odnosu niti na jednu drugu valutu, pa tako niti u odnosu na CHF. Zbog toga da se može reći da je tečaj CHF-a u odnosu na kunu potpuno slobodan, te isti da može rasti i padati neovisno o utjecaju HNB-a, dok s eurom da nije tako, već da HNB reagira i kupovinom odnosno prodajom eura, regulira njegov tečaj u odnosu na kunu i time istu drži stabilnom. CHF da je valuta u koju „bježi“ kapital u vrijeme gospodarske krize, što da bi značilo da za vrijeme recesija CHF tečaj naglo jača, budući da bogati pojedinci tada kupuju znatne količine CHF-a, a kako bi zaštitili vrijednost svoje imovine, pa zbog toga da vrijednost CHF-a u odnosu na ostale valute može naglo narasti. Nadalje, CHF da nije valuta koja bi bila dobra za dužnike kod ugovaranja kredita odnosno da je ona vrlo rizična valuta, ako se radi o dužnicima koji nemaju primanja u toj valuti. MMF da je višekratno upozoravao na mogućnost rasta tečaja CHF-a u odnosu na euro sve europske banke, upravo da ih upozori kako nije dobro plasirati potrošačima takve kredite, te upućuje na pravomoćnu presudu suca Dobronića P-1401/12 koji da se na to detaljno osvrće. MMF da je upozoravao banke na trostruki rizik, rizik pada rejtinga, rizik države koja da ne čini ništa da spriječi ugovaranje takvih kredita, te konačno na rizik za potrošače koji bi mogli ući u pretjerani trošak zbog rasta njihovih anuiteta. CHF da je valuta koja se u hrvatskome monetarnom sustavu nalazi samo u tragovima, a pravi temelj za potrošačke kredite da su depoziti hrvatskih građana u eurima i kunama. Tužitelj naglašava da je tuženik uz povećani tečaj, naplaćivao i povećanu kamatnu stopu, te da je tako dvostruko opteretio tužitelja izuzetno visokim iznosima anuiteta. Na dan sklapanja predmetnog Ugovora, 07.lipnja 2004. godine, srednji tečaj CHF-a da je, prema tečajnoj listi H. A.-A.-B. d.d. iznosio 4,812854. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018.god., pravomoćno da je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača. Navedenom odlukom da je pravomoćno utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, obzirom da banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Obzirom da se predmetnim Ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, a tužitelj da kao potrošač nije bio informiran o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P- 1401/2012, tužitelj predlaže da se u ugovoru o kreditu broj: 356- 39/2004. utvrdi ništetnom dio odredbe čl.2. koja glasi « ...CHF prema srednjem tečaju za devize H. A.-A.-B. d.d. važećem na dan korištenja kredita. », dio odredbe čl.3. koja glasi: « … CHF po srednjem tečaju H. A.-A.-B. d.d. za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja.. », te dio odredbe čl.3. koja glasi « Kamata se obračunava u CHF a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria Bank d.d. na dan dospijeća». Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.god. te posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018.god., koja je donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, da se utvrdila ništetnost odredbe ugovora o kreditu o jednostranoj promjeni kamatne stope, te ništetnost odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, da je obvezujuća u pojedinačnim sudskim postupcima koje svaki korisnik kredita pokrene protiv banke. Tužitelj ukazuje na odredbu članka čl.323. Zakona o obveznim odnosima koja propisuje da ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Tužitelj je mišljenja da se u konkretnom slučaju, radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa, treba primijeniti tečaj švicarskog franka koji da je na dan sklapanja predmetnog ugovora 07. lipnja 2004. godine, bio važeći prema tečajnoj listi H. A.-A.-B. d.d., a koji da iznosi 4,812854. Obzirom da je ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita, te mjesečni anuiteti vežu za valutu švicarskog franka, tužitelj smatra da je predmetni kredit, temeljem ništetne odredbe, tuženik neutemeljeno naplatio od tužitelja iznos od 70.085,92 kn uz pripadajuće zakonske zatezne kamate, odnosno da je isti preplatio za iznos od 70.085,92 kn. Obzirom da se radi o složenom izračunu, o čemu da tužitelj nema niti može imati stručna znanja, isti da zadržava pravo da po primitku izračuna od strane tuženika ili financijskog vještačenja uredi tužbeni zahtjev u pogledu konačne visine, svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa, dospijeća pojedinačnih mjesečnih iznosa te tijeka zakonskih zateznih kamata.
2. Tuženik u svom odgovoru na tužbu uvodno ističe prigovor zastare, osporava sve činjenične navode tužbe, iznesena tumačenja tužitelja, protivi se dokaznim prijedlozima tužitelja pa time osporava osnovanost i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva te ističe kako se u cijelosti protivi izračunu vrijednosti predmeta spora od strane tužitelja, obzirom da smatra da se isto treba odrediti na temelju nalaza i mišljenja neovisnog i nepristranog vještaka kojeg sud odredi. Tuženik prvenstveno ističe kako je predmetni kredit otplaćen u rujnu 2019. godine, te ukazuje na odredbe članka 305. Zakon o kreditnim institucijama. Budući da je tužba podnesena dana 23. prosinca 2020. godine, tuženik ističe materijalnopravni prigovor zastare. Tvrdi da se na zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove primjenjuje opći zastarni rok od 5 godine, što bi značilo da je za sva potraživanja s osnova stjecanja bez osnove koja su nastala prije 23. prosinca 2015. godine, nastupila zastara potraživanja. Prema odredbi čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Tužba radi zaštite kolektivnih interesa da nije tužba vjerovnika prema dužniku, već traženje deklarativne odluke o tome da li je došlo do povrede prava potrošača ili ne, naglašavajući da niti je udruga potrošača vjerovnik, niti su tužene banke dužnik, niti se uopće u takvom postupku stranke imaju smatrati vjerovnikom odnosno dužnikom. Slijedom navedenog, da je ova tužba ujedno prva i jedina tužba tužitelja prema tuženiku po ovom pitanju, te da nema govora da bi došlo do prekida zastare prije podnošenja ove tužbe. Jedino da se ova tužba može promatrati u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a. Neprihvatljiva da su tumačenja Vrhovnog suda RH kako sud može sam odrediti kada nastupa zastara, s obrazloženjem da postoji nedostatak pravne norme koja bi upućivala da zastaru prekida donošenje pravomoćne odluke suda u postupku po kolektivnoj tužbi, i to na način da sud stavlja van snage zakonski rok zastare od 5 godina koji da se odnosi na stjecanje bez osnove, smatrajući da se taj rok ne može primijeniti jer je relativno kratak. Tuženik smatra da takvo mišljenje sudaca Vrhovnog suda RH predstavlja težu povredu načela vladavine prava i zakonitosti, te da bi svaki sudac koji bi slijedio takvo tumačenje, počinio identičnu težu povredu prava tuženika na pravično i pošteno suđenje. Rok od 5 godina da predstavlja primjeren i razuman rok u kojem da oštećena strana ima mogućnosti poduzeti odgovarajuće pravne radnje kojima se prekida zastara. Tužitelj da je, u slučaju da je bio izložen nepoštenim i nepravičnim odredbama Ugovora o kreditu, imao punih 5 godina od trenutka tih događaja, poduzeti odgovarajuće mjere. Tuženik tvrdi da činjenica da je tužitelj bio pasivan cijelo ovo vrijeme da ne može ići na teret tuženika. Institut zastare dopušten je pozitivnim pravilima, te su njegove norme kogentne, što znači da stranke, a niti sud svojim ugovorima ili odlukama mijenjati, ukidati, smanjiti ili produžiti rok zastare. Osim toga, tuženik smatra neosnovanim u potpunosti i pravno shvaćanje Vrhovnog suda, poslovni broj: Su-IV-47/2020 od 30.01.2020. u kojem se navodi kako zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, jer Vrhovni sud da nije zakonodavac koji donosi i kreira zakonske odredbe, te da ne može popunjavati nepostojeće zakonske odredbe shvaćanjima koje dovode u pitanje pravnu sigurnost u ugovornom pravu. Osnova ove tužbe da može biti jedino ili poziv na institut stjecanja bez osnove ili na institut naknade štete. Za institut stjecanja bez osnove da se primjenjuje opći zastarni rok, sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima, dok se za institut naknade štete, sukladno čl. 230. ZPP-a, primjenjuje rok od 3 godine. Sudska odluka u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača niti jednim zakonskim propisom da nije navedena kao razlog koji dovodi do prekida zastare, ističući da takva odredba u zakonu ne postoji. Tuženik smatra da tužitelj nema pravni interes da se utvrđuje ništetnost pojedinih ugovornih odredbi iz Ugovora o kreditu zaključenog između parničnih stranaka. Tuženik ističe kako se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž- 7129/13 i Pž-6632/2017 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku. Osim toga, na pravno utvrđenje iz Presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13, da je dopušteno pozivati se samo u parnicama za naknadu štete, a ovdje da tužitelj potražuje stečeno bez osnove, pa da ne postoji pravni osnov, niti pravni interes tužitelja za podnošenjem ove tužbe. Sudovi da su u citiranim kolektivnim sporovima ocijenili ništetnima odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno o valutnoj klauzuli, iz razloga što takve odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Međutim, tuženik navodi da je potrebno sagledati sve okolnosti svakog konkretnog, pojedinačnog slučaja, da bi se mogla donijeti obrazložena odluka i da bi, iz razloga što bi u kolektivnom sporu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli bile proglašene nepoštenima, sve odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli u svim ugovorima o kreditu bile nepoštene, a time i ništetne. Sukladno čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007, 79/2007) na snazi u vrijeme sklapanja spornih ugovora o kreditu, takve ugovorne odredbe da bi se smatrale nepoštenima, ako se o njima nije pojedinačno pregovaralo. U skladu s čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača tuženik je dužan, a time i ovlašten, dokazati da se o takvim odredbama pojedinačno pregovaralo zbog čega takve odredbe u skladu s čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ne bi bile nepoštene, a time niti ništetne. Podredno, tuženik ukazuje i predlaže dokaze da su sporne ugovorne odredbe jasne, lako uočljive i razumljive, zbog čega da nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost. Tužba da uopće ne sadrži koje su konkretne radnje tuženika dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, pa tako da ne sadrži niti onaj minimalni činjenični opis predmetnih okolnosti koje su relevantne za ovaj slučaj, slijedom čega da se uopće ne može niti napraviti test da li su ugovorne odredbe ništetne ili ne. Imajući u vidu navedeno, ako tužitelj ne iznosi činjenične navode vezano za ništetnost odredbi ugovora o kreditu, tada da je tuženik mišljenja da se o tom tužbenom zahtjevu ne može ni odlučiti. Apstraktno pozivanje na presude VTS RH o povredi kolektivnih prava potrošača da ne može nadomjestiti činjenične navode tužbe o kojima sud treba odlučiti pravilnom primjenom materijalnog prava. Tuženik da pri tome osporava da bi sud bio vezan za utvrđenja iz Presude VTS RH u predmetu potrošač, budući da nema mjesta primjeni članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14), odnosno 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13, „ZZP/07") i članka 502.c ZPP-a. Kako tužba o ovim pretpostavkama nema nikakvih navoda, tuženik smatra da sud nema izbora nego odbiti tužbu i tužbeni zahtjev po pravilima o teretu dokazivanja. Tuženik smatra da su i dokazni prijedlozi predloženi paušalno, bez navođenja na koje okolnosti i koje činjenične navode, a niti da je tužitelj predložio zadatak za provođenje financijskog vještačenja. Tuženik dalje tvrdi da, osim što prvenstveno dokazi moraju biti predloženi, te njihov sadržaj mora biti takav da se sa sigurnošću može utvrditi postojanje neke činjenice, dokazi moraju biti i adekvatni, što da u konkretnom slučaju također nije ispunjeno. Tuženik smatra da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, s obzirom na to da je tužitelj mogao birati između kredita s fiksnom ili s promjenjivom kamatnom stopom, kao što da se pregovaralo želi li uzeti kunski kredit, kredit s valutnom klauzulom u EUR, ili pak valutnom klauzulom u CHF. Tužitelj da je donio odluku da je za njega prihvatljivija promjenjiva kamatna stopa te valutna klauzula CHF. Odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli da su bile jasne, lako uočljive i razumljive, te da su sva prava tužitelja kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja Ugovora, bila poštovana u cijelosti. Imajući u vidu navedeno, tužitelj da se prije sklapanja Ugovora o kreditu obratio tuženiku s kojim je, u razgovoru, pregovorima i upoznavanju sa svim mogućnostima kreditiranja, odlučio zatražiti sklapanje ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF. Tuženik da je u tim pregovorima vrlo jasno objasnio sve značajke ugovora, kako o promjenjivosti kamatne stope, tako i o valutnoj klauzuli CHF. Pri tome da je tuženik, kako prije sklapanja, tako i za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu, u cijelosti poštovao sve odredbe o pravima potrošača, vodeći računa da tužitelj jasno izrazi svoju ugovornu volju, te da sukladno svom dispozitivnom pravu odluči kakav će ugovor s tuženikom zaključiti. Predmetni Ugovor o kreditu da je imao vrlo jasan i uočljiv tekst da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi i da se radi o valutnoj klauzuli CHF, što da je tužitelj po vlastitom izboru prihvatio, iako da je imao mogućnost izbora drugih oblika, vrste, ugovora o kreditu, bilo kunski, bilo u EUR-ima, bilo s fiksnom kamatom, bilo s promjenjivom kamatom. Tuženik ističe kako je i pri sklapanju Ugovora o kreditu postupao sukladno članku 172. stavku 2. važećeg Zakona o bankama, kao i sukladno čl. 173. i 175. istog Zakona. Tuženik napominje kako je u potpunosti postupao i u skladu s člankom 3011. stavkom 3. Zakona o kreditnim institucijama, te da je tužitelju kao potrošaču predočio i učinio dostupnim sve bitne uvjete Ugovora iz kojih da su jasno vidljiva prava i obveze ugovornih strana, a osim toga, tuženik da je postupao i u skladu s člankom 305. stavkom 4. istog Zakona, te da je tužitelja obavještavao o promjeni kamatne stope i dostavljao mu izmijenjeni otplatni plan. Tuženik da je također izradio i objavio i „Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama H. A.-A.-B. d.d.“, u kojoj da su jasno definirani parametri koji utječu na promjenu kamatnih stopa na kreditne proizvode tuženika i to detaljno obrazloženi parametri i datumi promjene istih, te informiranje o provjeri vrijednosti svakog pojedinog parametra od strane potrošača. Tuženik ističe da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope, te da je opća poznata činjenica da su na tržištu kredita takvi krediti prisutni već godinama, kao i da je svakom potrošaču opće poznata činjenica da ugovori o kreditu mogu imati promjenjivu kamatnu stopu. Nadalje, predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorne strane da su izričito prihvatile odredbe o promjenjivosti kamatne stope temeljem poslovnih uvjeta, odluka o kamatnim stopama te temeljem drugih općih akata tuženika, kao i sve njegove kasnije izmjene i dopune. Predmetni Ugovor o kreditu da sadrži sve zakonom predviđene pretpostavke pod kojima se godišnja kamatna stopa u ugovoru mogla promijeniti. Promjena kamatne stope da je imala svoje poslovne razloge, prema unaprijed predviđenim pravilima i parametrima koji da utječu na njenu vrijednost. Sukladno Zakonu o zaštiti potrošača, tuženik da je kao banka imao unaprijed dogovorene pretpostavke temeljem kojih da se mijenjala kamatna stopa, odnosno sukladno Zakonu o kreditnim institucijama. Osim toga, članak 3. Zakona o javnom bilježništvu, te članak 230. Zakona o parničnom postupku, navodi da javnobilježnički akt ima dokaznu snagu javne isprave, odnosno istinit je, te da sadržaj predmetnog Ugovora predstavlja pravu volju tužitelja, sve dok ne dokaže neistinitost javne isprave sukladno odredbama zakona. Tuženik navodi da je tužitelj dobrovoljno pristao i na sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu, te na sve izmjene kamatnih stopa i otplatnih planova, obzirom da u nijednom trenutku nije zatražio izmjenu nijedne ugovorne odredbe, refinanciranje kredita, raskid Ugovora, niti da je prigovorio obavijestima o promjeni kamatne stope koje mu je dostavljao tuženik. Tuženik ukazuje na članak 33. Zakona o javnom bilježništvu, te članak 57. istog Zakona, koji propisuje da javni bilježnik mora prilikom sastavljanja javnobilježničkog akta ispitati da li su stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji, a izjave potpuno jasno i određeno sastaviti pismeno i onda sam pročitati strankama i neposrednim pitanjima uvjeriti se da li sadržaj javnobilježničkog akta odgovara volji stranaka. Navedeno upravo da potvrđuje opasnost za pravnu sigurnost u pravnom prometu sklapanja, odnosno solemnizacije javnobilježničkih akata, obzirom da utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je tužitelju objasnio smisao sklapanja samog ugovora, uvjerio se u sposobnost tužitelja za sklapanjem ugovora i o tome da se radi o pravoj i ozbiljnoj volji za sklapanjem ugovora. Ugovorena mogućnost promjene kamatne stope da je sukladno pravnim standardima i pravnom uređenju do donošenja izmjene Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013. godine, a koje su izmjene stupile na snagu 1. siječnja 2014. godine, kada da je uvedena obveza glede izmjene ili usklađivanja odredbi o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da se uvode egzaktni parametri za promjenu kamatne stope. Nadalje tuženik navodi da bi se utvrdilo radi li se o poštenoj, odnosno dopuštenoj odredbi ugovora o valutnoj klauzuli, potrebno je utvrditi dvije stvari, i to procjenu uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te uzrokuje li ugovorna odredba znatnu neravnotežu suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sukladno članku 3. stavku 1. Direktive 93/13 EEZ, odnosno radi li se o uvjetu dobre vjere. Oba uvjeta da se moraju kumulativno ostvariti da bi se radilo o ništetnoj ugovornoj odredbi, o čemu da se ovdje ne radi. Tuženik ističe da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli dopuštena, i sama po sebi ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, jer da i sam tuženik nije imao kontrolu nad kretanjem tečaja CHF, odnosno sama obveza prema kretanju CHF-a mogla je biti i niža za tužitelja, tj. podjednake su mogućnosti da tečaj kune u odnosu na CHF padne ili raste, stoga da je obveza mogla biti i manja i veća od one ugovorene u Ugovoru o kreditu. Također, do 2009. godine da nije bilo značajnih promjena tečaja CHF, stoga da nije bilo razumno za očekivati da će isti značajno porasti, iz čega da proizlazi da tuženik nije postupao nepošteno i nesavjesno. Valutna klauzula u ugovorima o kreditu da je bila dopuštena, kao što je i danas, ukazujući na odredbu iz članka 22. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima. Konkretna ugovorna odredba da je u skladu s prisilnom propisom, Zakonom o obveznima odnosima, a navedeni stav da je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi posl.br. Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine. Tuženik da je oglasima upućenim svim klijentima, upozoravao na rizike koji proizlaze iz sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Između ostalih, tuženik da je u svom glasilu pod nazivom „HYPO Times" iz 2005. upozoravao potrošače na rizik rasta tečaja, a koje glasilo da je bilo javno dostupno potrošačima u poslovnicama tuženika i putem interneta, a da je bilo i slano klijentima banke na njihove adrese. Iz toga da jasno proizlazi da je tuženik aktivno radio na edukaciji potrošača još u 2005., prije nastupanja krize i prije rasta tečaja CHF, upozoravajući potrošače javnim objavama o rizicima ugovaranja dugoročnih kredita u stranim valutama, a osobito u CHF- u. Rast tečaja švicarskog franka da nije predvidjela ni Centralna banka Švicarske koja da je nizom mjera pokušala naknadno ublažiti posljedice tog rasta. Iz navedenog razloga da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne može biti nepoštena budući da nije razumno očekivati od tuženika da predvidi kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu niti da je razumno zahtijevati od tuženika da isključivo on snosi valutni rizik. Tužitelj da uopće nije naveo u tužbi što potražuje i po kojoj osnovi, niti da je predložio zadatak za financijsko vještačenje. Pozivajući se na odredbe čl. 2. i 7. ZPP-a, tuženik smatra da kako tužitelj ne navodi u čemu se sastoji njegova tražbina prema tuženiku, niti predlaže adekvatne dokaze na tu okolnost, predlaže sudu da pravilom primjene odredbe čl. 219. ZPP-a odbije tužitelja s tužbom temeljem pravila o teretu dokazivanja, budući da navedena odredba nalaže da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika. Također, tuženik se protivi da sud po službenoj dužnosti određuje zadatak vještaku, imajući u vidu odredbe čl. 7. te čl. 2., a u vezi s čl. 250. ZPP-a. Tuženik se a priori protivi da se financijskom vještaku daje zadatak da računa razlike temeljem fiksne kamatne stope i temeljem fiksnog tečaja na dan sklapanja Ugovora. Pravna praznina koja može nastati u slučaju utvrđenja ništetnim dijela odredbe o visini kamate, da se popunjava dopunskim tumačenjem ugovora budući da nema dispozitivnih zakonskih rješenja kojima bi se najprije trebalo popuniti nastalu prazninu, to tim više što sukladno odredbama čl. 324. ZOO, čl. 87. st. 2. ZZP 2003 i čl. 102. st. 2. ZZP 2007-2014, ništetnost neke odredbe ugovora da ne povlači ništetnost cijelog ugovora, ako on može opstati bez nje. Dopunsko tumačenje ugovora da se temelji na pravnim pravilima čl. 319. st. 2. ZOO, a za takvo sudsko tumačenje ugovora da je odlučno što bi se ugovorne strane bile dogovorile kao pošteni ugovorni partneri prikladno odmjeravajući svoje međusobne interese u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, ostalim načelima obveznog prava, kao i svrhom ugovora, da su znale za to da ugovorena klauzula o podešavanju promjenjive kamate nije valjana. Stranke da su se dogovorile o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli pa da nema nikakvih okolnosti iz kojih proizlazi da bi se za slučaj da su znale da odredba o promjenjivosti nije valjana, odlučile za fiksnu kamatu. Tuženik smatra da je posve neprihvatljivo tumačenje da su stranke ugovorile valutnu klauzulu s fiksnim tečajem valute. Takvo zaključivanje da nema logike, jer bi prihvaćanjem takvog shvaćanja zapravo trebali zaključiti da stranke nisu ugovorile valutnu klauzulu, a upravo da je zaštitna snaga valutne klauzule u primjeni realnog tečaja te valute za vrijeme trajanja Ugovora. Slijedom navedenog, valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope da su dopušteni instrumenti u ugovorima o kreditu u RH, te da se tuženik stoga protivi da bi se kao parametri za bilo kakav izračun uzimali fiksna kamatna stopa i fiksni valutni tečaj. Pravna praznina da se nikako ne može popunjavati na takav način tvrdeći kako je sama udruga „POTROŠAČ-HRVATSKI SAVEZ UDRUGA ZA ZAŠTITU POTROŠAČA“ u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, zahtijevala primjenu promjenjive kamatne stope . Imajući u vidu navedeno, tuženik smatra da u slučaju određivanja financijskog vještačenja po prijedlogu tužitelja i ako tužitelj zahtjeva izračune po fiksnoj kamati, da sud treba odbiti takav prijedlog tužitelja, te odrediti zadatak vještaku na način da za sve izračune koristi kamate primjenjive na HRK kredite za predmetno razdoblje. Sve suprotno navedenome, da bi dovelo tužitelja u povlašteni položaj u odnosu na druge potrošače i tuženika, iz razloga što da bi tužitelj stekao nepripadnu korist po tom izračunu. Ako je ideja sve potrošače u kreditnim odnosima staviti u ravnopravni položaj, tada se ističe kako su potrošači s bankama sklapali ugovore s promjenjivom kamatnom stopom, kako u kunskim kreditima, tako i u onim s valutnim klauzulama u EUR ili CHF. Tuženik osporava zatraženi tijek kamata, osobito onih kojih se zahtijevaju prije podnošenja tužbenog zahtjeva. Tuženik da nije pao u zakašnjenje prema tužitelju, niti da mu je obveza koju bi trebao ispuniti uopće izvjesna ili poznata, slijedom čega da nema govora o zakašnjenju tuženika. Nadalje, kada se uzme u obzir da je tuženik cijelo vrijeme trajanja ugovora postupao sukladno pozitivnim propisima, u skladu s dobrom poslovnom praksom, savjesno i pošteno prema svakom svom klijentu, tada tuženik ističe da nema govora da bi morao snositi svojevrsnu „sankciju“ u vidu plaćanja kamata. Ukoliko bi se bilo kakva obveza utvrdila prema tuženiku, tada da je on za tu obvezu saznao tek primitkom presude, kada će mu sada neodrediva obveza biti pretvorena u novčanu obvezu, slijedom čega da sud može obvezati tuženika na plaćanje kamata tek od dana donošenja prvostupanjske presude. Konačno, tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev uz naknadu troška tuženiku.
3. Tužitelj se tijekom postupka očitovao na odgovor na tužbu tuženika. Tužitelj naglašava da se presuda donesena u kolektivnom sporu ima primijeniti na ovaj individualni slučaj, a da navedeno proizlazi iz činjenice jer se ista odnosi na ugovore o kreditu sklopljene u razdoblju od 01. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a kojima da su povrijeđeni interesi i prava potrošača korisnika kredita. Obzirom da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen u okviru tog perioda, te da sadrži sporne odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stopa prema odluci banke, kao i odredbe o spornoj valutnoj klauzuli, a koje odredbe su proglašene ništetnima, presuda donesena u kolektivnom sporu da se ima primijeniti na konkretan slučaj. Tužitelj ukazuje na odredbu čl. 502.a st. 1. ZPP-a kojom je propisano tko i pod kojim uvjetima može podnijeti tužbu za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je odredbom čl. 502. c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Sukladno navedenim odredbama, u posebnim parnicama tužitelji da se imaju pravo pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava. U tom slučaju da će sud biti vezan za utvrđenja iz te parnici na koju se tužitelj poziva. S obzirom na zakonsko proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti, na individualne potrošače koji pokrenu parnicu radi zaštite svojih pojedinačnih subjektivnih prava iz potrošačkih ugovora, pravomoćna presuda donesena u kolektivnom sudskom postupku da proizvodi izravne pravne posljedice u ovom parničnom postupku. Da je sud vezan za utvrđenja iz kolektivnih presuda na koja se tužitelj poziva, da je utvrdio i Vrhovni sud u predmetu pod brojem Rev-3412/2018 u kojoj da se navodi direktan učinak kolektivnih presuda Trgovačkog suda na pojedinačne postupke, te ukazuje i na dio obrazloženja najnovije odluke Vrhovnog suda RH broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. godine. Na sporni pravni odnos da se primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača koji je tada bio na snazi (NN 96/03), a koji u odredbi čl.81. propisuje da se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom članka 83. Zakona o zaštiti potrošača određeno je da se prilikom ocjene je li neka odredba (ne)poštena uzima u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe. Odredbom čl. 87. istog Zakona propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Tuženik da se, kao financijska institucija, koja bi trebala uvažavati interese potrošača, nije ponio kao savjestan gospodarstvenik, nego da je svojim postupanjem povrijedio načelo savjesnosti i poštenja s dužnom primjenom profesionalne pažnje, načelo jednake vrijednosti činidba sa zabranom zloupotrebe prava, te načelo zabrane prouzročenja štete drugoj strani, koja su temeljna načela obveznog prava. Jedna od profesionalnih djelatnosti banaka da jeste sklapati ugovore o kreditu, stoga banka da nesporno ima financijska znanja koja potrošač nema. Tužitelj smatra da je dužnost banaka da potrošačima prije sklapanja pravnog posla, daje sve potrebne informacije koje se odnose na ukupan iznos kredita, kriterije promjene kamatne stope, informacije o valuti u kojoj je nominirana glavnica ili uz koju je vezana glavnica, vrstu tečaja, da pojasni bitne značajke predloženog proizvoda kao i njegove moguće učinke, a sve kako bi potrošač raspolagao svim podacima koje mu omogućavaju donošenje odluke, te kako bi mogao razumjeti ekonomske posljedice koje za njega mogu proizaći po predmetnom ugovoru. Za odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, te o valutnoj klauzuli da se može reći da su jasne i uočljive, obzirom da se iste nalaze na vidljivom mjestu, a i samom tužitelju da je bilo jasno da su valute općenito podložne promjenama. No ove odredbe da nikako nisu razumljive, te da se ne govori o gramatičkoj razumljivosti odredbe, već isključivo o razumijevanju ekonomskih posljedica koje za tužitelja mogu proizaći po predmetnom ugovoru. Obzirom da banka kao financijska institucija nije prenijela potrošaču sve bitne informacije, postavlja se pitanje kako je tužitelj uopće mogao biti u stanju procijeniti ekonomske posljedice koje za njega mogu proizaći. Tzv. test poštenosti spornih ugovornih odredbi da je proveden u postupku pred Trgovačkim sudom, te da je isti pravomoćno utvrdio da se o spornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, kao i da iste uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelj navodi da je poanta da potrošač koji dolazi u banku po određeni kreditni proizvod, da prije sklapanja ugovora dobije sve potrebne informacije koje se odnose na valutnu klauzulu švicarskog franka, te na promjenjivu kamatnu stopu, te da s takvim informacijama može procijeniti koje sve ekonomske posljedice može prouzročiti takva odredba. Direktivom Vijeća 93/13, a koja je implementirana u hrvatski pravni sustav, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Pravna posljedica ovakvih odredbi da je njihova nepoštenost i ništetnost. Razlog uzimanja kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima i s promjenjivom kamatnom stopom, da je taj što je isti bio prezentiran kao najpovoljniji od svih ostalih kredita, s mogućim minimalnim promjenama tijekom otplate. Neovisno o vrsti kredita, uvijek da postoji obveza banke da korisniku objasni sve okolnosti i uvjete određenog proizvoda, kako bi korisnik mogao znati koje ga posljedice očekuju. Valutna klauzula da je zaštitna klauzula koja da služi zaštiti vjerovnika od gubitka vrijednosti novca, odnosno ugovara se da bi vjerovnik u trenutku povrata pozajmljenog iznosa dobio, pored ugovorenih kamata, i jednaku vrijednost glavnice koju je inicijalno dao dužniku. Prema tome, svrha valutne klauzule kao zaštitne klauzule da je u tome da djeluje u situaciji kada se promijeni vrijednost novca naznačene na novčanicama (nominalna vrijednost) u odnosu na stvarnu kupovnu moć novca kao mjerila njegove vrijednosti. U vrijeme kada je ugovarao predmetni kredit, tužitelj da nije bio upoznat o valutnom riziku koji za njega predstavlja konkretna ugovorena valutna klauzula CHF. Ono o čemu da je tuženik trebao informirati tužitelja, jesu specifični rizici i karakteristike upravo valutne klauzule CHF, te koje su moguće posljedice tijekom otplate koje mogu uzrokovati znatnu neravnotežu prava i obveza na štetu tužitelja. Tužitelj da nije bio upozoren niti na jedan od bitnih rizika koje sa sobom nosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom CHF. Poseban rizik kod kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima da je u tome što ta valuta predstavlja tzv. „valutu utočišta“, a to dalje da znači da je ta valuta sigurna samo za ulagače (banke) jer da nema rizika smanjenja njegove vrijednosti, a s druge strane da postoji mogućnost povećanja vrijednosti. U slučaju krize da će se (a koja se notorno dogodila unazad 10 godina) vrijednost švicarskog franka povećati znatno više nego vrijednost drugih valuta upravo zbog toga što će biti velika potražnja za tom valutom. No sam potrošač da to ne zna, niti to može znati. Potrošač koji kredit otplaćuje u kunama, a glavnica kredita mu ovisi o vrijednosti valute švicarskog franka, predmetnom ugovornom odredbom rizik švicarskog franka kao valute utočišta da je preuzeo samo potrošač, a da to nije niti znao. Osim toga, banke da su uz povećani tečaj od potrošača naplaćivale i povećanu kamatnu stopu koja da je bila ugovorena kao promjenjiva prema odluci banke, pa da su tako dvostruko opteretile korisnike kredita izuzetno visokim iznosima anuiteta, koji da su u odnosu na početne anuitete iz početnoga otplatnog plana značajno narasli. Potpuno pogrešno smatra tuženik da je odlučna činjenica u ovom predmetu kretanje vrijednosti CHF valute, odnosno da tuženik nije mogao znati buduća kretanja tečaja CHF valute. Neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana nastala je u trenutku sklapanja Ugovora, obzirom u tom trenutku da potrošač na sebe preuzima cjelokupni rizik konkretne valutne klauzule, a da to niti nije znao. Odlučna činjenica u ovom postupku da je ta da su banke znale i bile svjesne koji su posebni rizici koji se odnose na kredite s valutnom klauzulom u švicarskim francima, no o tome nisu na adekvatan način obavijestile potrošače. Istaknuti prigovor zastare da je u potpunosti neosnovan. Zakon o obveznim odnosima u odredbi čl.328. propisao je da je pravo na isticanje ništetnosti neograničeno. Tužitelj ističe da je cilj ništetnosti da se vrati sve što se na temelju ništetnog ugovora primilo (obveza restitucije), te da je kod ništetnosti ugovora restitucija sastavni dio tog instituta i da se ne može promatrati odvojeno od njega. Kada bi se obveza restitucije ograničavala zastarom tada da bi se obezvrijedio institut ništetnosti koji je bezvremenski (navedeni stav zauzet je u odluci Županijskog suda u Rijeci, posl.br. Gž-666/13). Tužitelj navodi da kod utvrđenja ugovora ništetnim svakako treba voditi računa o svrsi i cilju instituta ništetnosti, o vremenu u kojem se ništetnost može istaknuti, a podredno u svakom pojedinačnom slučaju da valja utvrditi od kojeg trenutka je vjerovnik imao pravo tražiti povrat onoga što je dao na temelju ništetnog ugovora. Ništetnost ugovora, odnosno ugovorne odredbe djeluje ex tunc, dakle od trenutaka kada je ugovor sklopljen, a odluka suda kojom se utvrđuje da je ugovor, odnosno ugovorna odredba ništetna samo je deklaratorne naravi. U slučaju ništetnosti ugovora odredbu čl.215. ZOO-a koja propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, da valja tumačiti na način da od dana utvrđenja ništetnosti počinje teći vjerovnikovo pravo da zahtjeva povrat (isplatu). Prema mišljenju tužitelja, u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa, da se treba primijeniti tečaj švicarskog franka koji je na dan sklapanja predmetnog Ugovora bio važeći prema tečajnoj listi tuženika – 4,81, obzirom da je jedino navedeni parametar tužitelju bio poznati prilikom sklapanja ugovora. Izračun treba sačiniti na način da se iznos ugovorenog mjesečnog anuiteta 471,69 CHF) pomnoži s tečajem na dan sklapanja predmetnog ugovora. Dobiveni iznos da predstavlja iznos mjesečnog anuiteta kojeg je tužitelj trebao plaćati tuženiku za vrijeme otplate kredita. No obzirom da je tužitelj plaćao znatno veće iznose, tada da se svaki stvarno plaćeni mjesečni anuitet treba oduzeti s iznosom kojeg je tužitelj trebao plaćati. U odnosu na pitanje zastare, tužitelj upućuje sud i na novo pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od dana 30. siječnja 2020. godine.
4. Tuženik se podneskom od dana 11. ožujka 2022. godine očituje na podnesak tužitelja od dana 08. ožujka 2022. godine. Tuženik, uz sve navedeno iz odgovora na tužbu, ističe da je dužnost stranaka da u parnici iznesu tvrdnje o činjenicama na kojima zasnivaju svoje zahtjeve te da predlože dokaze kojima će potkrijepiti te činjenice, a što u konkretnom slučaju tužitelj da ne čini. Ističe kako iz Rješenja Županijskog suda u Zagrebu, posl.br: Gž-4736/2019 proizlazi da nije dopušteno pozivati se na pravna utvrđenja iz sudskih odluka TS u Zagrebu, P- 1401/2012, presuda VTS, broj: Pž-7129/2013 te presudu VSRH broj: Revt-249/2019 u slučaju kad tuženik dokazuje da se ugovor o kreditu koji je predmet spora ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se ta utvrđenja temelje, ili ako se o spornoj odredbi ugovora pregovaralo, o kojim se činjenicama može saznati preko djelatnika tuženika koji da je u predmetnom sklapanju ugovora o kreditu sudjelovao. U odnosu na dokazni prijedlog tužitelja za provođenjem financijskog vještačenja, te da se izračun radi po fiksnom tečaju, tuženik da se tome i nadalje protivi. Tuženik ističe kako je vještačenje potrebno provesti na način da se za izračun koristi promjenjiva kamatna stopa koju je tuženik koristio za kunske kredite, a ne po početnom tečaju, kao da se radi o ugovoru bez valutne klauzule, posebice iz razloga jer isto nema osnovu u činjenicama iznesenim u tijeku postupka, nema uporište u sudskoj praksi niti u nijednom materijalnom propisu. Navodi tužitelja kojim inzistira na izračunu vještaka prema početnom tečaju, da su neosnovani u potpunosti, obzirom da nije utvrđena činjenica ništetnosti promjenjive kamatne stope. Tuženik ističe kako tužitelj na ovakav način zaobilazi činjenicu da je kamatna stopa na kredite koji su odobravani u HRK bila znatno viša od one koja je vrijedila za kredit odobren u valutnoj klauzuli CHF u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, odnosno ovakav način izračuna, da bi tužitelja dovelo u pravnu i činjeničnu poziciju tako da za njega vrijedi ugovor o kreditu u HRK i najniža kamatna stopa koja je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu vrijedila na tržištu, a odnosila se na ugovor o kreditu u CHF, odnosno da dovodi tužitelja u bitno povoljniji položaj od onih potrošača koji su inicijalno sklopili ugovor o kreditu u eurima ili kunama, te umjesto uspostave ravnoteže u ugovornom odnosu stvara neravnotežu na štetu tuženika. Tuženik posebno ističe da, osim što navedeno da nije bila volja ugovornih strana, isto da niti nema za učinak uspostaviti sustav zaštite potrošača uspostavljen u sudskoj praksi, a kojemu da je cilj zamijeniti formalnu ravnotežu koju ugovor uspostavlja između prava i obveza ugovornih stranaka stvarnom ravnotežom kojom se uspostavlja jednakost između tih ugovornih stranaka.
5. Tužitelj se podneskom od dana 28. travnja 2022. godine očituje na podnesak tuženika od dana 11. ožujka 2022. godine. Tužitelj se poziva na odluku Vrhovnog suda koja se vodi pod brojem Rev-3412/2018 koja u bitnome navodi da citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a. Tuženik da je nepošteni stjecatelj jer da je povrijedio prava i interese tužitelja, na način da je u predmetni Ugovor uglavio nepoštene/ništetne odredbe, te da je na temelju tih ništetnih odredbi, a za koje se smatra kao da nikada nisu niti bile ugovorene, nezakonito naplatio određene novčane iznose. Prema tome, tuženik da je dužan platiti zakonske zatezne kamate od dana nezakonite naplate, odnosno stjecanja. Tužitelj smatra da su banke nedvojbeno nesavjesne od samog trenutka naplate jer da su upravo one same odgovorne za ugovaranje ništetnih odredbi, temeljem kojih da su neosnovano naplatili novčane iznose. Hrvatska kuna kao valuta da je ostala stabilna dok je vrijednost CHF oscilirala i aprecirala. U tome trenutku da je tuženik bio dužan izvršiti korekciju iznosa u CHF valuti, a ne u hrvatskoj kuni Tužitelj navodi primjer po njemu točnog i zakonitog načina primjene valutne klauzule. Ističe ako je iznos mjesečnog anuiteta 2.000,00 kn, a tečaj CHF/HRK je ¼, odnosno iznos mjesečnog anuiteta je 2.000,00 kn tj. 500 CHF, u trenutku kada je tečaj CHF/HRK porastao na 1/5, taj "novi" iznos anuiteta i dalje iznosi 2.000,00 kn, obzirom da nije došlo do promjene vrijednosti domaće valute, ali iznos u stranoj valuti da iznosi 400 CHF, jer je strana valuta aprecirala. Tužitelj tvrdi da je tuženik u ovom hipotetskom primjeru, a što da je nesporno iz dokumentacije koja se nalazi u spisu, u trenutku porasta tečaja CHF/HRK na 1/5, povećao iznos anuiteta na 2.500,00 kn, tj. na 500 CHF, zaključivši da je tuženik promijenio iznos domaće valute, dok da iznos strane valute nije promijenjen, iako da se vrijednost domaće valute nije mijenjala. Ukazuje na presudu Ustavnog suda broj U-I-392/2011, iz koje da proizlazi da je ugovaranje valutne klauzule i implementacija iste na način na koji je to činio tuženik, ništetna. Nadalje, da je bitno naglasiti kako je u Republici Hrvatskoj u kolektivnom sporu pravomoćno utvrđena ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, u kojem da su nacionalni sudovi pravomoćno ocijenili da odredba o valutnoj klauzuli CHF podliježe testu poštenosti i ocijenili je nepoštenom i ništetnom, a čime da su sudovi u pojedinačnim postupcima vezani. Eventualno drugačije naknadno stajalište suda EU, kojeg da nema, da ne može utjecati na pravomoćnu utvrđenu ništetnost nacionalnih sudova, već da može utjecati na buduće postupke u kojem takva ništetnost nije kao prethodno pitanje utvrđena u kolektivnom sporu.
6. Tuženik se podneskom zaprimljenim kod ovog suda 02. svibnja 2022. godine očituje na podnesak tužitelja od 28. travnja 2022. godine. Tuženik i dalje ustraje kod prigovora zastare potraživanja. U odnosu na dokazni prijedlog tužitelja za provođenjem financijskog vještačenja te da se izračun radi po fiksnoj kamatnoj stopi i tečaju, tuženik se tome i dalje protivi. Tuženik osporava tužitelju status potrošača, te ukazuje na odredbu čl. 2.st 1. toč. (b) Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13) koja propisuje da potrošač znači svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije koja je prenesena u odredbi čl. 3. st. 1. toč. 9. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007 i 125/2007: dalje: ZZP-2007) koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, koja odredba odgovara odredbi čl. 4. st.1.toč. 21. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/22; dalje: ZZP-2022). Bitna pretpostavka da bi se ugovor smatrao potrošačkim je da je jedna ugovorna stranka potrošač, odnosno da jedna ugovorna stranka sklapa ugovor za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poslovne djelatnosti i profesije. Iz odredbi samog predmetnog Ugovora i činjenica dostupnim u javnim registrima, da proizlazi da tužitelj nije sklopio predmetni Ugovor kao potrošač, već kao u sklopu svog obrta u cilju obavljanja svoje poslovne djelatnosti. Ugovorom o kreditu da je navedeno trgovačko društvo P. d.o.o., U. - U. (G.
U. - U.), T. ulica - V. C., kao
založni dužnik, čiji da je zakonski zastupnik u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu bio tužitelj. Društvo da su osnovali 14. kolovoza 1992. godine, tužitelj i D. M. iz U. - U., M., Š. 44 D, , a predmet
poslovanja da mu je ugostiteljska djelatnost i poslovanje nekretninama. Budući da je odredbom čl. 2. st. 3. predmetnog Ugovora određeno da se kredit odobrava za kupnju novog motornog vozila (netočna je tvrdnja tuženika jer je kredit odobren za kupnju stana), čl. 9. da su kao instrumenti osiguranja navedene dvije bjanko zadužnice društvo P. d.o.o., koja glavna djelatnost društva čiji je osnivač bio tužitelj, a koji da je i dalje prokurist u istom društvu, da je ugostiteljska djelatnost i poslovanje nekretninama, tuženik smatra da je životno i logično da je tužitelj sklopio predmetni Ugovor kako bi nabavio nekretninu koju će koristiti u okviru svoje poslovne djelatnosti. Tuženik smatra da je nebitno za predmet ovog spora ako je dio nekretnine koristio i u osobne svrhe, jer da iz činjenica dostupnih u spisu proizlazi da nije imao namjeru sklapati ugovor kao potrošač.
7. Tužitelj se podneskom zaprimljenog kod ovog suda 31. kolovoza 2022. godine očituje na podnesak tuženika zaprimljenog kod ovog suda 02. svibnja 2022. godine. Tužitelj ističe da je navedeni prigovor zastare tuženika neosnovan, što potkrjepljuje revizijskom odlukom broj Rev-2245/2017 u kojem predmetu da je već odlučeno o ovom pravnom pitanju, ali i ostalom sudskom praksom na koju se poziva u svom podnesku. Tužitelj smatra da ne mora dokazivati status potrošača jer da se negativne enumeracije ne mogu dokazivati. Nadalje, tužitelj da je prema čl. 2. Ugovora o kreditu, podigao stambeni kredit za kupnju stana, odnosno radi rješavanja stambenog pitanja, te da iz samih materijalnih dokaza proizlazi da je isti potrošač. Na tuženiku da je teret dokaza da postoje okolnosti zbog kojih tužitelj kao fizička osoba ne bi bio potrošač, a sve sukladno odluci VSRH Rev-3412/2018. U konkretnom slučaju da se primjenjivala kamatna stopa 3,23% čime da se dokazuje da je upravo riječ o potrošačkom kreditu, te da je neosporna činjenica kako je riječ o potrošačkom ugovoru. Zakonom o potrošačkom kreditiranju bilo je riješeno pitanje potrošača koji su sklopili ugovor o kreditu u valuti čija je vrijednost u odnosu na kunu u međuvremenu porasla za više od 20%, te da se u tim slučajevima, primjenom utvrđene metodologije izračuna, utvrdila kamatna stopa na razini 3,23% fiksno za sve vrijeme dok aprecijacija tečaja traje. Ovom mjerom, da je potrošačima olakšana otplata mjesečnih anuiteta odnosno obroka. Tužitelj posebno ukazuje kako je tuženik u to vrijeme, tako niske kamatne stope plasirao isključivo za stambene kredite, odnosno radi rješenja stambenog pitanja dok da su ostali namjenski krediti imali puno više kamatne stope. Navedenu činjenicu da je bio je dužan provjeriti tuženik prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, a sukladno Odluci o klasifikaciji plasmana i potencijalnih obveza banaka (NN, 17/03, 149/05,74/16). Tužitelj ističe da ako je tuženik prije 15-ak godina predmetni Ugovor kvalificirao potrošačkim, da je besmisleno da se 15-ak godina kasnije o tome dodatno raspravlja. Također sam tuženik da je na ovaj ugovorni odnos primjenjivao odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju, a što da je također vidljivo iz dopisa kojim se tužitelju nudi konverzija kredita temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju, pa tako i izravno priznao tužiteljev status potrošača, a koji da sada pokušava osporiti.
8. U dokaznom postupku izvršen je uvid u: Ugovor o kreditu (9-17), obavijest (18,19), otplatni plan za kredit (20-24), specifikaciju uplata (25-28), pregled prometa za klijenta (29-52), račun (53), dopis (54), opomenu pred tužbu (55-56), odgovor na zahtjev (57-58, 280-281), arhivu tečajnih lista (65-66), povijesni izvadak sudskog registra (266-270), izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u švicarskom franku (282-284), simulirani otplatni plan u eurima (285-289), popis uplata (290-293), Aneks uz Ugovor o kreditu broj:356-39/2014 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (294-297), bitne informacije o konverziji kredita vezanih za švicarski franak (298-299), nalaz i mišljenje vještaka (310-391), specijalistički nalaz (419-420), nagodbu (427-428). Saslušana je svjedokinja S. P. i tužitelj kao parnična stranka. Tuženik je odustao od dokaznog prijedloga saslušanjem svjedoka L. R. i H. S..
8.1. Druge dokaze sud nije provodio, jer je na temelju provedenih dokaza dostatno utvrđeno činjenično stanje za donošenje meritorne odluke u ovom predmetu. Sud nije prihvatio izjavu I. K. C. kao dokaz koji bi zamijenio njezin iskaz iz razloga jer bi prihvaćanjem izjave bilo povrijeđeno načelo neposrednosti tj. ni tužitelju ni sudu nije omogućeno postavljanje pitanja I. K. C. radi razjašnjenja određenih nejasnoća.
9. Tužbeni zahtjev tužitelja koji se odnosi na novčanu tražbinu je osnovan. A tužbeni zahtjev tužitelja koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu nije osnovan, odnosno pozivom na pravomoćne Presude donijete u postupku povodom tzv. kolektivne tužbe (Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. potvrđena Presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., te odredbe čl. 502.a do 502.h ZPP-a radi se o presuđenoj stvari, pa je u tom dijelu tužba tužitelja odbačena, o čemu će biti kasnije riječi.
10. Uvidom u Ugovor o kreditu broj: 356-39/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini sklopljen 07. lipnja 2004. godine, utvrđeno je da je isti sklopljen između kreditora, tadašnje H. A.-A.-
B. d.d. Z., P. U. i tužitelja, u svojstvu korisnika kredita i založnog dužnika, S. Z., U., A. M. 9, kao sudužnika, te
P. d.o.o. U., T. ulica 1, Matični broj subjekta (MBS):
kod Trgovačkog suda u Rijeci, zastupan po direktoru M. M., tužitelju, koji je ovlašten za zastupanje samostalno i pojedinačno, kao založnog dužnika. Člankom 2. predmetnog Ugovora utvrđeno je da se tužitelju odobrava stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 70.000,- CHF prema srednjem tečaju za devize H. A.-A.-B. d.d. važećem na dan korištenja kredita u svrhu kupovine stana. Člankom 3. Ugovora utvrđeno je da se na predmetni iznos zaračunavaju kamate od 5,25% dekurzivno godišnje. Utvrđeno je da se predmetni kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a protuvrijednost mjesečnog anuiteta iznosi 471,69 CHF, te se podmiruje u kunama obračunatim po srednjem tečaju H. A.- A.-B. d.d. za devize na dan dospijeća, odnosno dan plaćanja kako je to određeno važećom Odlukom o kamatnim stopama Banke. Istim člankom utvrđeno je također da se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za devize H. A.-A.-B. d.d. na dan dospijeća. Utvrđuje se da se ugovara trajanje predmetnog kredita do 30. lipnja 2024. godine.
11. Uvidom u obavijest (18) o ukupno plaćenoj glavnici, redovnoj kamati, zateznoj kamati i troškovima za razdoblje od 17. lipnja 2004. godine do 12. travnja 2019. godine, utvrđeno je da je tuženik dana 12. travnja 2019. godine po zahtjevu tužitelja od istoga dana, dostavio podatke po stambenom/nenamjenskom kreditu. Utvrđeno je da naplata dospjele glavnice u HRK iznosi 268.891,30 kn, naplata ostalih potraživanja u HRK iznosi 674,202 kn, naplata redovne kamate u HRK iznosi 206.706,02 kn, naplata troška u HRK iznosi 150,00 kn, te naplata zatezne kamate iznosi HRK 1.032,73 kn, u razdoblju od 17. lipnja 2004. godine do 12. travnja 2019. godine.
12. Uvidom u obavijest (19) o promjenama kamatnih stopa po kreditu, utvrđeno je da je tuženik 12. travnja 2019. godine po zahtjevu tužitelja od 14. ožujka 2019. godine, dostavio pregled promjena kamatnih stopa po stambenom kreditu tužitelja. Utvrđeno je da je od 16. lipnja 2004. godine do 31. kolovoza 2007. godine, kamatna stopa iznosila 5,25 %, od 31. kolovoza 2007. godine do 29. veljače 2008. godine kamatna stopa je iznosila 5,50 %, od 29. veljače 2008. godine do 30. rujna 2008. godine kamatna je stopa iznosila 6,20 %, od 30. rujna 2008. godine do 30. studenog 2008. godine kamatna stopa je iznosila 6,15 %, od 30. studenog 2008. godine do 30. studenog 2010. godine kamatna stopa je iznosila 6,40 %, od 30. studenog 2010. godine do 30. rujna 2011. godine kamatna stopa je iznosila 6,15%, od 30. rujna 2011. godine do 31. prosinca 2013. godine kamatna stopa je iznosila 5,65 %, te od 31. prosinca 2013. godine do 12. travnja 2019., kada je predmetni dopis datiran, kamatna stopa je iznosila 3,23 %.
13. Uvidom u opomenu pred tužbu (55-56) utvrđeno je da se tužitelj putem svojeg punomoćnika, obratio tuženiku dopisom od dana 24. travnja 2019. godine, za mirnim rješenjem spora, tražeći da, s obzirom da je Visoki Trgovački sud presudom posl.br. 43 Pž-6632/17 potvrdio da su ugovorene odredbe koje se odnose na ugovorenu valutu vezanu za švicarski franak i jednostranu promjenu kamatne stope ništetne, tuženik dostavi izvansudsku ponudu obračuna preplaćenih iznosa zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, koji bi bili dužni isplatiti tužitelju. Ukoliko tuženik smatra da nije dužan isplatiti preplaćene iznose sukladno ranije citiranoj presudi, tužitelj je zatražio da isti dostavi kompletne otplatne planove iz kojih su vidljiva sva stanja početne i preostale glavnice nakon uplate pojedinih otplatnih anuiteta, sve promjene kamata, svi uplaćeni anuiteti u CHF i kunskim iznosima, posebno izraženi uplaćeni dijelovi glavnice i kamate u CHF i kunskim iznosima, promet po kreditu s uplatama u valuti i u kunama s vidljivim iznosom kamata i iznosom glavnice, obavijest o svim promjenama kamate, te početni otplatni plan u kojem su svi anuiteti vidljivi.
14. Uvidom u odgovor na zahtjev (57-58) utvrđeno je da je tuženik odgovorio na dopis tužitelja od dana 24. travnja 2019. godine tvrdeći da presudom Visokog Trgovačkog suda posl.br. 43 Pž-6632/17 od dana 14. lipnja 2018. godine, nije stvorena obveza banaka za obeštećenjem ili povratom bilo kojeg iznosa potrošačima. U predmetnom odgovoru na zahtjev tuženik je istaknuo da je tužitelj dana 15. travnja 2019. godine u poslovnici tuženika u Umagu, preuzeo dokumentaciju koja se odnosi na otplatni plan od početka do kraja otplate, obavijest o ukupno plaćenoj glavnici, redovnoj kamati, zateznoj kamati i troškovima, specifikaciju uplata po partiji kredita, promet po kreditu te obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu (povijest kamatnih stopa).
15. Uvidom u nagodbu (427-428) utvrđeno je da je ista sklopljena između tužitelja i tuženika dana 04. travnja 2023. godine u Zagrebu. Člankom 1. Nagodbe utvrđeno je da su parnične stranke dana 07. lipnja 2004. godine sklopile Ugovor o kreditu broj 356-36/2004 za iznos od 70.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, a da je tužitelj dana 02. svibnja 2019. godine podigao tužbu kod Općinskog suda u Pazinu – Stalna služba u Poreču- Parenzo, a koji postupak se vodi pod posl.br. P-1628/2019 radi utvrđenja ništetnosti ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, te isplate preplaćenih iznosa po utvrđenju ništetnosti iste. Utvrđeno je da su stranke, dana 22. ožujka 2023. godine, sporazumno utvrdile zahtjev za isplatom preplaćenog iznosa po utvrđenju ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, uz pripadajuću zateznu kamatu, osnovanim u iznosu od 3.845,18 eura / 28.971,51 kn, kao i naknadu parničnog troška, pristojbi i sudskih troškova u iznosu od 1.295,37 eura / 9.760,00 kn (uključujući PDV), a u ukupnom iznosu od 5.140,55 eura / 38.731,47 kn. Člankom 2. Nagodbe utvrđeno je da su se stranke sporazumjele da se predmetni parnični postupak riješi na način da se tuženik obvezuje isplatiti tužitelju iznos od 5.140,55 eura / 38.731,47 kn za potpuno podmirenje svih zahtjeva tužitelja po osnovi ništetnosti predmetne odredbe iz predmetnog Ugovora o kreditu, u koju svotu su uključena i sva eventualna buduća potraživanja tužitelja, pripadajuće zatezne kamate, kao i svi troškovi vođenja parničnog postupka posl.br. P-1628/2019. Utvrđeno je da se tužitelj obvezuje odreći tužbenog zahtjeva radi utvrđivanja ništetnosti ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i isplate preplaćenog iznosa po utvrđenju ništetnom iste, u predmetnom parničnom postupku.
15.1. Iz Nagodbe sklopljene između stranaka 22. ožujka 2023. godine nesporno proizlazi da je tuženik priznao tužitelju da je tužitelj imao status potrošača s obzirom da se predmetnom Nagodbom tuženik obvezao tužitelju isplatiti određeni novčani iznos u odnosu na ništetnost ugovorne odredbe o ugovorenom promjenjivoj kamatnoj stopi, jer u suprotnome tuženik ne bi bio sa tužitelj sklopio Nagodbu odnosno preuzeo obvezu isplate konkretnog iznosa utvrđenog Nagodbom.
15.2. Posljedično tome je sud u ovom postupku utvrdio, uz sve obrazloženo u točkama od 18 do 31 obrazloženja, vezano za status potrošača, da je tužitelj imao status potrošača.
16. Svjedokinja S. P. je iskazala da nakon 18 godina joj se teško prisjetiti što je sve točno rekla klijentu, ali konkretnog tužitelja kao klijenta se dobro sjeća, jer joj je to bio prvi slučaj vezano za konkretni Ugovor o kreditu i sigurno može reći da je detaljno obrazložila sve što je trebalo, a sjeća se da je i tužitelj bio jako detaljan u pitanjima. Ona je i ranije radila u istoj banci ili kod pravnog prednika, ali prije konkretnog slučaja imali su kredite kada je valutna klauzula bila u eurima. Ona kao osobni bankar klijentu daje informacije za kredit, a onda je na klijentu da odluči koji će kredit odabrati. U konkretnom slučaju sjeća se da je s tužiteljem već na prvom informativnom razgovoru razgovarala o valutnoj klauzuli. Detaljno se ne može sjetiti što je tužitelj nju sve ispitao vezano za valutnu klauzulu i što je ona sve njemu govorila. Tužitelj je znao da je kredit mogao podignuti i u kunama ili u eurima. Međutim, tužitelj je znao da je tada najpovoljnije bilo podići kredit u CHF i upravo zato je on došao tražeći kredit u valuti CHF, jer je bila najniža kamata. Prije odobravanja konkretnog kredita ona nije bila upoznata od svog poslodavca o eventualnim rizicima kredita u CHF. Kredit u CHF su uzimali i njezini kolege u banci, čak i njezina direktorica iz banke, a sve to potvrđuje njezine tvrdnje da banka nije bila upoznata o eventualnim rizicima kredita u CHF. O posebnim rizicima valute CHF nije govorila klijentima pa tako ni tužitelju. Ugovor o kreditu pisala je pravnica zaposlena kod tuženika. Korisnici kredita mogli su odustati od ugovora ako nisu htjeli prihvatiti uvjete koji su bili određeni ugovorom. Svaki ugovor o kreditu pratio je predmetni zahtjev klijenta korisnika kredita. Njoj nije poznato što znači pojam valuta utočišta.
16.1. Iz iskaza svjedokinje proizlazi da ona nije klijenta upoznala o eventualnim rizicima kredita vezanim za valutnu klauzulu u CHF.
17. Tužitelj je iskazao da je živio u kući svojih roditelja sa ženom i sinom, a kako su kasnije dobili i drugo dijete prostor gdje su živjeli postao je mali, te su se odlučili osigurati stambeni prostor za obitelj. Obraćao se u više banaka, pa tako i u poslovnici kod tadašnje H. banke. Službenica mu je rekla da imaju kredit u eurima i u CHF ali mi je sa posebnim naglaskom rekla da je kredit u CHF nešto novo i da se radi o odličnom kreditu i da ga još nitko nije dobio i da će on biti prvi u toj poslovnici u U.. Službenica mu je rekla da kredit u CHF je puno povoljniji, da će mu rata kredita biti manja nego ako uzme kredit u eurima. Pitao ju je pa zašto je toliko manja rata kredita CHF nego u eurima, nije dobio direktan odgovor, ali službenica mu je rekla da ćemo skoro ući u Europsku uniju, a svugdje u Europi da padaju kamate, a konačno da se radi o valuti CHF tj. u švicarskoj valuti, a ta valuta da je stalna i da eventualno malo može varirati rata kredita i ponovila mu je da će rata kredita biti stabilna. Pitala ga je koja su njegova primanja, tj. kakvo je njegovo imovinsko stanje, i kada joj je odgovorio rekla mu je da će imati kreditnu sposobnost veću ako uzme kredit u CHF. U početku odnosno prilikom tog razgovora kamatna stopa je iznosila nešto više od 5%. Ugovor o kreditu sklopljen je u lipnju 2004. godine, kredit je podigao isključivo za osigurat stambeno pitanje tj. za kupovinu stana i radilo se o iznosu od 70.000,00 CHF. Na upit da li ga je službenica upozorila na opasnosti s obzirom da je kredit vezan za valutnu klauzulu iskazao je da mu je službenica nudila taj kredit i o njemu govorila sve najbolje. Bio je na par minuta kod javnog bilježnika, kada je i potpisao taj Ugovor o kreditu. Niti bilježnik ga nije posebno upozorio na niti jednu od odredbi, pitao ga je da li je pročitao Ugovor i rekao mu je da je Ugovor pročitao. Koliko se sjeća, početna rata je iznosila oko 2.200,00 kn, a pri kraju je rata kredita iznosila preko 3.000,00 kn. Da bi mogao otplaćivati rate kredita, morao je prodati stan kako bi mogao nastaviti otplaćivati kredit. Kredit je u cijelosti otplatio. 2015. godine banka mu je ponudila da napravi konverziju i na temelju te ponude on je došao razgovarati u banku i tada mu je službenica rekla da mora doplatiti još skoro 9.000,00 kn. Njega je to začudilo, ali mu je službenica rekla što bi sve morao napraviti za konverziju, da mora imati neke instrumente osiguranja, zatim životno osiguranje, zatim da mu žena bude sudužnik, i kada je sve to napravio tada je od banke dobio odbijenicu da ne može izvršiti konverziju. Pisano mu nisu odbili konverziju već ga je službenica pozvala u banku i usmeno mu je rekla da ona ne može ništa napraviti jer da je zahtjev za konverziju odbijen. 2014. godine njemu je banka fiksirala kamatnu stopu na 3,23%. Kredit je uvijek otplaćivao on. Nikakvih objašnjenja od strane javnog bilježnika, a vezano za Ugovor, on nije dobio. Službenica u banci s kojom je razgovarao vezano za predmetni kredit nije mu objašnjavala ni kamatnu stopu ni valutnu klauzulu. On razumije što znači promjenjiva kamatna stopa. Rekla mu je da će mu se minimalno mijenjati rata kredita, jer da je CHF stabilna valuta. Za predmetni kredit se odlučio zato jer je bio najpovoljniji tako mu je objašnjeno i mora naglasiti na dobar nagovor službenice. Njemu u banci nije objašnjeno na koji način će se kamatna stopa mijenjati. S bankom je sklopio nagodbu i to za preplaćenu kamatu prije otprilike 8 dana i banka mu je isplatila za preplaćenu kamatu po nagodbi. U trenutku zaključenja Ugovora o kreditu, on se bavio turizmom, ima turističku agenciju.
17.1. Sud je u cijelosti poklonio vjeru iskazu tužitelja kada je iskazivao da je predmetnim kreditom kupio stan i da nije bio u potpunosti informiran i obaviješten o mogućnosti tako znatnih promjena rasta tečaja CHF i u odnosu na navedeno da mu od strane službenika banke to nije niti objašnjeno. Dakle, iz iskaza tužitelja sud je utvrdio da je isti u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu imao status potrošača, da je predmetni kredit iskoristio za kupnju stana budući da je do tada živio sa ženom i djecom u kući svojih roditelja. Dakle, utvrđeno je da tužitelj nije bio u potpunosti informiran o svim rizicima i posljedicama koje mogu nastati sklapanjem predmetnog Ugovora.
18. Tužitelj ima položaj potrošača.
19. Prema čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i 25/07) potrošač je fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, dok je trgovac bilo koja osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u okviru svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, kao i osoba koja nastupa u ime ili za račun trgovca.
20. U čl. 2. Direktive broj 93/13 od 05. travnja 2013. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok je prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge) svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu.
21. U čl. 2. Ugovora o kreditu određeno je da je kredit odobren u svrhu kupovine stana.
22. Za svojstvo potrošača potrebno je da sudionik u ugovornom odnosu bude fizička osoba, koja je slabija stranka, jer ugovor ne ulazi u područje njegove profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na prodavatelja/pružatelja usluga. Podređenost proizlazi iz neinformiranosti potrošača i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe/pružatelj usluga, a na čiji sadržaj potrošač nije mogao utjecati.
23. U ovoj pravnoj stvari tužitelj je predmetni Ugovor o kreditu sklopio kao slabija stranka, u svojstvu fizičke osobe u svrhu kupnje stana, te ima svojstvo potrošača. Iz iskaza tužitelja, kome je sud u cijelosti poklonio vjeru, utvrđeno je da je da je tužitelj kupio predmetni stan, da se radilo o nužnoj potrebi jer je sa suprugom i dvoje djece živio u kući svojih roditelja.
24. Između stranaka nije sporno da je između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, dana 07. lipnja 2004. godine sklopljen Ugovor o kreditu pod brojem 356-39/2004 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, novčanog iznosa od 70.000,00 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju banke na dan isplate, na rok otplate do 30. lipnja 2024. godine, u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, prema otplatnom planu.
25. Naime, Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine, koja je potvrđena Presudama Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i posl.br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine pravomoćno je presuđeno da je tuženik odnosno njegov pravni prednik u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim njegovim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, tuženik kao trgovac, i korisnik kreditnih usluga, kao potrošač, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametra koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Zato da se radi o ništetnim ugovornim odredbama.
26. Vrhovni sud RH u odluci posl.br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. potvrdio je utvrđenja iz odluka Visokog trgovačkog suda RH da je tuženik u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koristio nepoštene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi u utuženom razdoblju.
27. Presude Trgovačkog suda u Zagrebu, Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH donijete su povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnijete na temelju čl. 502.a do 502.h Zakona o parničnom postupku (Sl. list SFRJ 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, Narodne novine broj 53/1991, 91/1992,112/199, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 85/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, dalje: ZPP) i čl. 131. do 141.d Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07,79/09 i 89/09), te su subjektivne granice njezine pravomoćnosti proširene na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu. Zato se tužitelj poziva na utvrđenja iz naprijed navedenih Presuda prema kojima su povrijeđeni njegovi interesi tako što je na osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, koja je visinu obveze vezala uz tečaj kune za švicarski franak, vršila isplate većih anuiteta u odnosu na anuitete iz otplatnog plana sastavljenog u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.
28. Ugovor o kreditu od 07. lipnja 2004. godine predstavlja potrošački ugovor i sklopljen je u razdoblju na koje se odnose utvrđenja iz kolektivnog spora. Zato se na predmetni Ugovor odnose Presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine.
29. Prema navedenom ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli (i ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi koja nije predmet ovog spora) su nepoštene jer se o njima nije pojedinačno pregovaralo, te su protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zato su na temelju čl. 81. u vezi s čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) ništetne.
30. Međutim, prema odredbi čl. 502.c ZPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15) postoji povezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Takav pravni stav zauzeo je u svojim odlukama Vrhovni sud RH posl.br. Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. i posl.br. Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. godine. Zato tužitelj ne može tražiti utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer je povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava o tome već pravomoćno odlučeno. Prema čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Zato sud je mišljenja da pozivanje na utvrđenje iz naprijed navedenih sudskih odluka koje su donijete povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava predstavlja činjenični navod u tužbi. Naime, na temelju tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava fizičke i pravne osobe mogu podnijeti posebne tužbe za isplatu ili naknadu štete jer utvrđenja u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje sudove u postupku. U konkretnoj pravnoj stvari tužitelj je podnio istovrsan zahtjev za utvrđenje ništetnim odredbe o valutnoj klauzuli, o čemu je već pravomoćno presuđeno, pa je primjenom čl. 333. st. 1. ZPP-a tužba u tom dijelu odbačena tj. riješeno je kao u izreci Rješenja.
31. Ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli ne znači i ništetnost cijelog ugovora o kreditu jer ugovor može opstati i bez tih odredbi pri čemu se visina tečaja švicarskog franka računa prema tečaju na dan isplate Ugovora o kreditu.
32. Između stranaka je sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva, te da li je nastupila zastara potraživanja, a sporno je i da li tužitelj ima status potrošača. (O ovom potanjem je već naprijed obrazloženo).
33. Prigovor tuženika o nastupu zastare za isplatu utuženog iznosa na ime valutne klauzule nije osnovan. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Takav stav izrazio je Vrhovni sud u pravnom shvaćanju sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. godine i od 01. ožujka 2022. godine kada je donio Zaključak koji glasi: "Ako je ništetnost ustanovljena u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača neovisno o naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.
33.1. Kolektivni spor u kojem je utvrđena ništetnost ugovorenih odredbi u odnosu na valutnu klauzulu je pravomoćno okončan donošenjem Presude Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, to znači da do podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari 22. prosinca 2020. godine nije protekao opći zastarni rok od 5 godina, slijedom čega nije nastupila zastara prava potraživanja tužitelja po osnovi preplaćenih iznosa u odnosu na valutnu klauzulu.
34. Za potrebe odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije T. P.. Zadaća vještaka bila je utvrditi razliku između stvarno isplaćenih mjesečnih anuiteta iz Ugovora o kreditu sklopljen između stranaka 07. lipnja 2014. godine, u razdoblju od sklapanja Ugovora do konačne isplate predmetnog kredita i mjesečnih anuiteta kojeg bi tužitelj platio tuženiku u tom razdoblju da se nije mijenjao početni tečaj CHF odnosno da se cijelo vrijeme primjenjivao tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate tužitelju. U razdoblju od odobrenja kredita do konačne otplate kredita, tečaj CHF je oscilirao, te je u razdoblju otplate bio i niži i viši od tečaja prilikom plasmana kredita. Dopunom Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 9/15), na snazi od 27. siječnja 2015. godine, utvrđen je tečaj u iznosu od 6,39 HRK za 1 CHF. Tečaj se odnosi na ugovore o kreditu u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF, za anuitete odnosno obroke u redovitoj otplati. Utvrđeni tečaj primjenjuje se do 27. siječnja 2016. godine, a banka je isti primjenjivala do travnja 2016. godine. Vještak ističe da je predmetni kredit isplaćen i otplaćivan prema srednjem tečaju banke, a potraživanje tužitelja predstavljaju vrijednosti koje odgovaraju iznosu koji čini umnožak dospjelog anuiteta i pozitivne razlike primijenjenog tečaja i tečaja na dan puštanja kredita (4,875411 HRK za 1 CHF), prikazujući uz to stvarne uplate kako su knjižene u knjigovodstvenoj kartici i prosječni tečaj po uplaćenome, te datume plaćanja, odnosno datume kada je u potpunosti zatvarana dospjela obveza, odnosno datume dospijeća ako je obveza zatvorena prijevremeno. Vještak tvrdi da u razdoblju otplate kredita, pod pretpostavkom da se tečaj CHF nije mijenjao i da je isti bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj je tako preplatio na ime tečajnih razlika iznos od 16.008,52 EUR / 120.615,95 HRK. Također, u razdoblju otplate kredita, pod pretpostavkom da se tečaj CHF nije mijenjao i da je isti bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj je tako manje platio na ime tečajnih razlika iznos od 833,79 EUR / 6.281,83 HRK. Slijedeća zadaća vještaka bila je izračunati eventualnu pretplatu po osnovi predmetnog Ugovora o kreditu na način da se za izračun uzme da je ugovoren kredit u kunama s promjenjivom kamatnom stopom koju je banka koristila za kunske kredite. Vještak ističe da navedeni izračun nije bio moguć budući da banka, tuženik, u to vrijeme nije imala u ponudi kunski stambeni kredit, što su i sami potvrdili e-mailom koji je dostavljen kao prilog predmetnom nalazu i mišljenju.
35. Tužitelj se podneskom zaprimljenim kod ovog suda 03. veljače 2023. godine, očitovao na nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka. Smatra da je vještak na objektivan i realan način razmotrio sve okolnosti koje se odnose na preplatu po kreditu koji se vodi pod brojem 356-39/2004, zato nalaz i mišljenje vještaka prihvaća u potpunosti budući da je istim ispravno procijenjeno i utvrđeno da je tužitelj za utuženo razdoblje preplatio s osnova promjena tečaja po predmetnom Ugovoru, iznos od 16.008,52 EUR / 120.615,95 kn. Na osnovi utvrđenog i navedenog u vještačkom nalazu stalnog sudskog vještaka, tužitelj je specificirao tužbeni zahtjev kako je i sadržano u izreci ove Presude.
36. Tuženik se podneskom od dana 10. veljače 2023. godine protivi povišenju tužbenog zahtjeva tužitelja s iznosa od 105.085,92 kn na iznos od 120.615,95 kn. Ističe da je tužitelj sukladno odredbi čl. 3. ZPP-a bio dužan naznačiti predmet tužbenog zahtjeva već u tužbi, pa tako i specificirani novčani iznos koji potražuje od tuženika temeljem stjecanja bez osnove na temelju ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tuženik navodi da povećanje tužbenog zahtjeva i to u ovoj fazi postupka, predstavlja kršenje načela ekonomičnosti parničnog postupka, te predlaže sudu da odbije tužiteljev prijedlog za povišenjem istog.
37. Tuženik se podneskom od 06. ožujka 2023. godine očitovao na nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka, ističe kako sud uopće nije uzeo u obzir prijedlog tuženika za izračun kamatne stope u odnosu za kunske kredite za referentno razdoblje, nego da je u zadatak vještaku dao izradu nalaza i mišljenja isključivo po prijedlogu tužitelja, odnosno po početnom tečaju, čime tuženik smatra da tužitelj ostvaruje dvostruku korist na štetu tuženika. Nalaz i mišljenje vještaka da je neodređeno i nejasno u potpunosti, obzirom da vještak ne obrazlaže način izračuna u istom. Opreza radi, tuženik smatra da postoje i razdoblja u kojima da je tužitelj namirivao manje iznose od onih koje je vještak utvrdio po početnom otplatnom planu, pa tuženik ističe prigovor prijeboja tužiteljeva potraživanja. Tuženik navodi da je predmetno vještačenje trebalo provesti na način da se za izračun koristi promjenjiva kamatna stopa koju je tuženik koristio za kunske kredite, a ne po početnom tečaju. Vještak da je nalaz i mišljenje izradio na način kao da se radi o ugovoru o kreditu s fiksnim tečajem, iako da su parnične stranke sklopile Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Nadalje, tuženik tvrdi da je vještak, izračunom financijskog vještačenja isključivo po prijedlogu tužitelja, zanemario okolnost da je kamatna stopa na kredite koji su odobravani u kunama, bila znatno viša od one koja je vrijedila za kredit odobren u valutnoj klauzuli CHF u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, odnosno da bi izračun na način koji je tuženik predložio, a sud usvojio, tužitelja dovelo u pravnu i činjeničnu poziciju tako da za njega vrijedi ugovor o kreditu u kunama i najniža kamatna stopa koja je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora vrijedila na tržištu, a odnosila se na Ugovor o kreditu u CHF. Navedeno da dovodi tužitelja u bitno povoljniji položaj od onih potrošača koji su inicijalno sklopili ugovor o kreditu u eurima ili kunama, te umjesto uspostave ravnoteže u ugovornom odnosu, da stvara neravnotežu na štetu tuženika. Tuženik smatra da bi pravnu prazninu koja bi eventualno nastala u slučaju utvrđenja ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, trebalo dopuniti u načelu popunjavati dopunskim, dodatnim tumačenjem sukladno odredbi čl. 4. i 319. st. 2. ZOO-a.
38. U odnosu na prigovor prijeboja ističe se da tuženik nije postavio odgovarajući zahtjev u okviru kojeg bi se moglo odlučivati, zato njegov prigovor prijeboja nije osnovan.
39. Vještak se na ročištu dana 27. travnja 2023. godine očitovao na prigovore tuženika sadržanim u podnesku od dana 06. ožujka 2023. godine. Vještak je iskazao da prije svega ostaje kod svog nalaza i mišljenja u cijelosti. A što se podneska tuženika tiče u kojem su sadržani prigovori na koje se očituje kako slijedi: Prvi prigovor je da je nalaz i mišljenje neodređen i nejasan u potpunosti obzirom da vještak ne obrazlaže način izračuna u istom. Navedeni prigovor ne stoji budući da je prije svake tablice izračuna opisana metoda i način na koji je izračun izvršen te je uz nalaz i mišljenje priložen dodatak u kojem je vidljiv cjelokupan izračun. Što se ostalih prigovora tiče, oni su prije svega pravne prirode pa vještak ne može ulaziti u njih, osim upita gdje tuženik ističe da je vještačenje trebalo provesti na način da se za izračun koristi promjenjiva kamatna stopa koju je tuženik koristio za kunske kredite, a ne po početnom tečaju. S obzirom na navedeno, ističe da je ovdje riječ o nekakvoj grešci budući da nisu povezive kamatna stopa i tečaj na način na koji to tuženik povezuje. Što se tiče inicijalne zadaće za kunske kamatne stope, ona je glasila da se izračuna eventualna preplata na način da se za izračun uzme da je ugovoren kredit u kunama sa promjenjivom kamatnom stopom koju je banka koristila za kunske kredite. Vještak nije sačinio navedeni izračun budući da banka nije tada imala u ponudi kunski stambeni kredit što su i sami potvrdili u odgovoru putem e- maila vještaku, a koji je vještak dostavio u prilogu nalaza i mišljenja. Ostali prigovori su pravne prirode, pa vještak u iste nije ulazio.
40. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje i usmeno očitovanje vještaka, jer su isti izrađeni po stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvo, isti su razumljivi i u skladu s pravilima struke, objektivni, te je sud iste prihvatio kao stručne, vjerodostojne i točne.
41. Sud je prihvatio preinaku tužbenog zahtjeva, budući da je ista izvršena nakon provođenja financijskog vještačenja, a prije provođenja financijskog vještačenja tužitelj nije ni mogao sa sigurnošću znati visinu tužbenog zahtjeva. Tom stavu u prilog ide i Zaključak sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH posl.br. Su IV-162/2021 od 26. studenog 2021. godine koji glasi: "U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.". Zato je sud dopustio preinaku tužbe, uslijed čega je presuđeno kao u izreci Presude.
42. Prigovori tuženika na nalaz i mišljenje vještaka nisu osnovani iz razloga jer je predmet prihvaćenog tužbenog zahtjeva za isplatu iznos koji je tužitelj preplatio u mjesecima u kojima je došlo do preplate. A s druge strane, tuženik nije postavio odgovarajući zahtjev u okviru kojeg bi se moglo odlučivati o njegovom prigovoru prijeboja.
43. Zbog nespornog utvrđenja da je ništetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u švicarskom franku (u tzv. kolektivnom sporu), tuženik je u skladu s čl. 323. st. 1. ZOO-a o pravnim posljedicama ništetnosti dužan vratiti tužitelju iznose koje je platio zbog povećanja tečaja švicarskog franka, tj. iznose koji predstavljaju razliku između plaćenih anuiteta i anuiteta koje bi bio obvezan platiti u slučaju da nije došlo do njihovog povećanja zbog toga što je dolazilo do rasta tečaja CHF i to prema srednjem tečaju kreditora za CHF na dan isplate Ugovora o kreditu koji je iznosio 4,875411 HRK za 1 CHF.
44. Sukladno čl. 323. st. 1. ZOO-a tuženik je dužan tužitelju naknaditi i zatezne kamate koje teku na iznose preplaćenih mjesečnih iznosa od izvršenja uplate svakog pojedinog anuiteta, pa do isplate, kako je to opisano u izreci Presude.
45. Visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s Uredbom o visini stope zatezne kamate (NN 91/04, 35/05), za razdoblje od 15. studenog 2004. do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15% godišnje. U razdoblju od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s čl. 29. st. 2. ZOO-a uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu. Do 30. lipnja 2011. godine eskontna stopa iznosila je 9%, a od 01. srpnja 2011. godine 7%. Ta se stopa uvećava za pet postotnih poena, jer se ne radi o odnosu iz trgovačkog ugovora, a ni o ugovoru između trgovca i osobe javnog prava. Dana 01. kolovoza 2015. godine stupio je na snagu Zakon o izmjenama i dopunama ZOO-a (NN 78/15) kojim je u čl. 3. izmijenjen čl. 29. st. 2. ZOO-a na način da se stopa zateznih kamata određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, osim za odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava gdje se ta stopa uvećava za pet postotnih poena.
46. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. Zakona o parničnom postupku (SL SFRJ 4/77, 36/77, 6/80, 36/80, 43/82, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90, 35/91, i NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22) koji propisuje da sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje su protivna stranka i njezin umješač imali ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi. Tužitelj nije uspio u odnosu na utvrđenje ništetnosti, međutim u odnosu na navedeno je već pravomoćno utvrđeno u korist tužitelja, a glede neuspjeha u ovom postupku za to nisu nastali posebni troškovi.
46.1. Tužitelju je priznat trošak za sastav tužbe, za sastav podnesaka od 08. ožujka 2022. godine, 28. travnja 2022. godine, 31. kolovoza 2022. godine i 03. veljače 2023. godine, te za zastupanje na ročištima 04. svibnja 2022. godine, 07. rujna 2022. godine, 13. ožujka 2023. godine i 27. travnja 2023. godine, za svaku radnju po 497,71 EUR / 3.750,00 kn, te za ročište za objavu Presude 99,54 eura / 750,00 kn to sve plus PDV koji iznosi 1.144,73 EUR / 8.624,97 kn. Tužitelju je priznata sudska pristojba na tužbu 92,96 eura / 700,43 kn i presudu 253,00 eura / 1.906,16 kn (prema VPS-u nakon vještačenja), te troškovi financijskog vještačenja u iznosu od 331,81 eur / 2.500,00 kn, a što sveukupno iznosi 6.401,43 eura / 48.231,57 kn.
Tužitelju nije priznat trošak za sastav opomene pred tužbu budući da navedeni trošak nije bio potreban za vođenje parnice, zatim mu nije priznat materijalni trošak jer za isti nije dostavio dokaze da je nastao točno u onom iznosu kojeg potražuje. Nadalje, tužitelju nije priznat putni trošak za njegovog punomoćnika za dolazak iz Pule do Poreča i natrag iz razloga jer se parnični troškovi dosuđuju stranci, a ne njegovom punomoćniku i zato jer trošak zastupanja odvjetnika čije je sjedište izvan područja suda pred kojim se vodila parnica može iznositi samo toliko koliko bi iznosio i trošak odvjetnika čije je sjedište u mjestu parničnog suda. U sjedištu suda gdje se vodio postupak ima odvjetnika koji su mogli zastupati tužitelja u ovoj parnici i zato tužitelju se ne može priznati trošak prijevoza za njegovog punomoćnika za dolazak iz Pule u Poreč i povratak u Pulu. Tuženiku nije priznat parnični trošak s obzirom na primjenu odredbe čl. 154. st. 5. ZPP-a.
46.2. Visina priznatog i obračunatog troška temelji se na Tbr. 7., 8., 9., 42., 48. i 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015, 37/2022, 126/2022) i sukladno tarifnom broju 1. i 2. Tarife sudskih pristojbi.
47. Slijedom svega naprijed navedenog presuđeno je kao u izreci.
U Poreču - Parenzo, dana 24. svibnja 2023. godine.
S u t k i n j a:
mr. sc. Marčela Štefanuti, v.r.
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove Presude i Rješenja dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu, a podnosi se putem ovog suda u tri primjerka, u roku od 15 dana, od dana objave ove Presude i Rješenja.
DNA:
1. Pun. tužitelja,
2. Pun. tuženika.
