Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

Poslovni broj Gž-388/2022-4

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Ivanke Maričić Orešković, predsjednice vijeća, Lidije Oštarić Pogarčić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Branke Ježek Mjedenjak članice vijeće, u pravnoj stvari tužitelja M. V. iz O., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik D. K., odvjetnik iz Odvjetničkog društva O., R. & S. iz O., protiv I-tuženika I. U. iz O., OIB: …, i II-tuženika D. U. iz O., OIB:…, oboje zastupani po punomoćnici T. R., odvjetnici iz O., radi stjecanja prava vlasništva građenjem, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-556/2018-36 od 22. listopada 2021., u sjednici vijeća održanoj 24. svibnja 2023.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-556/2018-36 od 22. listopada 2021. potvrđuje u točki I. izreke.

Obrazloženje

1. Citiranom presudom u točki I. izreke utvrđeno je da je tužitelj građenjem stekao pravo vlasništva na nekretnini u O., upisanoj u z.k.ulošku …k.o. O., sagrađenoj na k.č…., ukupne površine 342 m2, kuća i dvor u P. ulici, pa da su slijedom toga tuženici dužni priznati tužitelju pravo vlasništva na navedenoj nekretnini u roku od 15 dana, što u protivnom zamjenjuje ova presuda.

2. Točkom II. izreke odbijen je zahtjev tužitelja da mu tuženici izdaju valjanu tabularnu ispravu za upis prava vlasništva u zemljišnim knjigama.

3. Protiv te presude u točki I. izreke tuženici podnose žalbu pozivajući se na sve zakonske žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22; dalje ZPP) te predlažu da se uvaženjem žalbe presuda u tom dijelu preinači i tužbeni zahtjev odbije te tužitelja obveže da im naknadi troškove prvostupanjskog i žalbenog postupka, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

4. Tužitelj u odgovoru na žalbu poriče osnovanost žalbenih navoda te predlaže istu odbiti i presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu potvrditi.

5. Žalba nije osnovana.

6. Predmet spora je ispunjenost pretpostavki na strani tužitelja za stjecanje prava vlasništva građenjem prijeporne nekretnine.

7. Neprijeporno je između stranaka te sud prvog stupnja utvrđuje slijedeće:

- nekretnina k.č.br….upisana u z.k.ulošku …k.o. O. u naravi predstavlja kuću sa okućnicom ukupne površine 342 m2 na adresi u O. P.,

- navedena nekretnina je temeljem rješenja Kotarskog suda u O. od 23. travnja 1948. broj konf.106/48-2 od 23. travnja 1948. oduzeta iz vlasništva prednice tuženika E. U. rođ. F. te upisana za korist Općenarodne imovine, a naknadno upisana kao vlasništvo G. O., s time da prema očitovanju G. O. isti ne upravlja stanom na toj adresi i ne posjeduje akt temeljem kojeg je isknjižen iz evidencije stanova,

- prema rješenju Narodnog odbora Općine O., Odjela od 14. prosinca 1959. godine nositelji stanarskog prava na predmetnom prostoru su V. A. i E. U. na stanu ukupne površine 36 m2 za koji E. U. plaća stanarinu 244 dinara a M. V. 790 dinara, s time da E. U. koristi površinu od 8,40 m2 (zatvorene prostorije), a A. V. površinu od 27 m2 (soba od 16 m2 i kuhinja od 11,20 m2), dok su kao korisnici predmetnog stana upisani M. i A. V. temeljem rješenja NOO-a Osijek, Odjela …. od 5. listopada 1962. i rješenja Skupštine Općine O., Odjela … od 12. veljače 1964.,

- kao suvlasnici te nekretnine svaki u jednoj polovini dijela upisani su 5. ožujka 2010. tuženici i to na temelju rješenja Ureda državne uprave u Osječko-baranjskoj županiji, Službe za imovinsko-pravne poslove od 9. studenoga 2009. klasa UP/I-943-01/97- 01/859, urbroj 2158-03-01/2-09-18,

- navedenim rješenjem je tuženicima kao ovlaštenicima naknade data odnosno vraćena u posjed i vlasništvo navedena nekretnina koja se sastoji od stana kojeg koriste A. i M. V., a obveznik naknade je Grad O.,

- predmetnu nekretninu je obitelj tužitelja i to roditelji, brat i sestra koristili za stanovanje od 1959. godine, s time da su roditelji istu koristili za stanovanje do 1977. ili 1978. godine kada je otac tužitelja dobio pravo korištenja drugog stana u koji su odselili, sestra se udala dok je brat otišao živjeti u R., tako da je u istom nastavio stanovati tužitelj sa svojom obitelji jer je 1979. zasnovao brak koja bračna zajednica je trajala do 1982., a sada stan koristi sa izvanbračnom suprugom.

- pred Kotarskim sudom u O. vođen je postupak pod poslovnim brojem P-1416/61 po tužbi tužiteljice E. U. iz O. protiv tuženika V. A. u kojem je donesena presuda od 16. veljače 1962. godine kojom je odbijen zahtjev da je tuženik dužan isprazniti od osoba i stvari dio stana koji se nalazi u O., koju da drži u posjedu bez valjane pravne osnove uz obrazloženje da je kćerka tužiteljice sa ocem – prednikom tužitelja sklopila sporazum "potvrdu" 11. siječnja 1960. u kojoj je navedena odstupnina od 130.000,00 dinara za sporni stan u kojem je B. E. navedena kao kućevlasnik a A. V. kao kupac stana, uz daljnji zaključak da je isti stekao stanarsko pravo na stanu u kući tužiteljice koji se ne može zasnivati na određeno vrijeme, jer da je takav sporazum sklopila kćerka ali uz suglasnost tužiteljice,

- između stranaka je u istim stranačkim ulogama vođen postupak pod poslovnim brojem P-275/2013 radi utvrđenja da je tužitelj stekao pravo vlasništva prijeporne nekretnine kupoprodajom od prednice tuženika u kojem postupku je donesena pravomoćna presuda od 18. veljače 2016. kojim je zahtjev tužitelja odbijen jer da tužitelj nije dokazao da bi između prednika stranaka bio sklopljen kupoprodajni ugovor vezan uz predmetnu nekretninu koji bi bio u cijelosti izvršen,

- također u istim stranačkim ulogama vođen je i postupak kod suda prvog stupnja pod poslovnim brojem P-1651/2010 radi donošenja odluke koja nadomještaj ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom u kojem je donesena pravomoćna presuda kojom je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja i u bitnom utvrđeno da isti ima status zaštićenog najmoprimca s obzirom da je njegov pokojni otac A. V. bio nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu, čiji je on član domaćinstva

- u obrnutim stranačkim ulogama između stranaka je u tijeku postupak pred sudom prvog stupnja koji se vodi pod poslovnim brojem Ps-17/2018 u kojem tužbenim zahtjevom ovdje tuženici traže da se ovdje tužitelju naloži iseljenje iz predmetne nekretnine te predaju iste njima slobodne od osoba i stvari u posjed, s time da je rješenjem od 27. svibnja 2019. određen prekid postupka u tom predmetu, koji će se nastaviti po pravomoćnom okončanju predmetnog postupka,

8. Sud prvog stupnja iz iskaza tužitelja utvrđuje da je prilikom useljenja obitelji u predmetni stan taj prostor bio neuvjetan za stanovanje bez priključka vode i kanalizacije, sa dvije žarulje za opskrbu električnom energijom i bez odgovarajuće izolacije. Stoga da je njegov otac ubrzo po useljenju dogradio dio na kojem je bio dnevni boravak i da se radilo o prostoriji površine od oko 16 m2 koji se spojio s postojećom kuhinjom, da je također uz kuću dozidan dio koji je služio za odlaganje drva i ugljena a u dvorištu dio za držanje domaćih životinja. Na zahtjev njegovih roditelja i o njihovom trošku da je u objekt doveden priključak vode te odvod kanalizacije, da je otac dozidao i prostor u kojem je uređeno kupatilo a potom i prostor za ljetnu kuhinju. Na taj način da je prostor doveden u funkcionalno stanje da se može koristiti za normalno stanovanje, da je i on osobno uz oca svojim radom ali i financijskim sredstvima sudjelovao u zidanju objekta, tako da je nakon što su roditelji iz istog iselili on ostao živjeti u stanu sa suprugom. Negdje iza 1970.-tih godine da je zajedno s ocem porušio obore za držanje domaćih životinja i umjesto toga napravio ostavu, od drvarnice ljetnu kuhinju, kupatilo premjestio ispred ljetne kuhinje, odnosno adaptirao na način da je prostor funkcionalan za korištenje, što je financirao svojim novčanim sredstvima jer je za tu svrhu podigao kredit i ovisno o mogućnostima kupovao materijal za preuređenje. Isto tako da je postavljena betonska deka nad prostorijama i novi krov. Nakon 1980.-te da je vršio radove na adaptaciji i preuređenju tako da je postavio instalacije za plinsko grijanje te dodatno uređivao pojedine prostorije i okoliš. Uz to, potvrdio je kako nikada nitko nije branio izvođenje tih radova niti vezano uz iste postavljano bilo kakva pitanja, s time da niti on niti otac nisu tražili dozvolu za građenje jer se radilo o predgrađu i za takvu nadogradnju nitko nije tražio dozvolu pa niti oni.

9. Očevidom na licu mjesta i građevinskim vještačenjem po vještaku građevinske struke dipl.ing. V. C. sud prvog stupnja utvrđuje da je sadašnji "stari" dio prizemne kuće do ulice koji se sastoji od dvije sobe temeljito rekonstruiran i adaptiran, izvedene su nove instalacije struje, vode, kanalizacije i plina s centralnim grijanjem i kombi bojlerom za plin. Sadašnji "novoizgrađeni" dio kuće da se sastoji od ulaznog dijela, predsoblja, kupaone, kuhinje s blagovaonom ostave uz kuhinju i ljetne kuhinje kao posebnog dijela, natkrivenog ulaza i terase te dvorišnog spremišta i da zajedno sa "starim dijelom" čini jedinstvenu konstruktivno stambeno funkcionalno cjelinu tako da u naravi predstavlja u građevinskom smislu novoizgrađenu građevinu.

10. Zaključuje kako je rekonstruiranje odnosno gradnja tog objekta započela 60-ih godina prošlog stoljeća a da je posljednje radove tužitelj izvodio 2005. godine, s time da je rješenjem Grada O., Upravnog odjela za provedbu dokumenata prostornog uređenja i gradnje od 9. rujna 2014. po zahtjevu tužitelja za donošenje rješenja o izvedenom stanju, ozakonjena dogradnja manje zahtjevne zgrade stambene namjene, tlocrtnih dimenzija dograđenog dijela 7,85 x 4,50 m, jednostrešnog krovišta visine sljemena 4,40 m te pomoćna zgrada tlocrtnih dimenzija 3,30 x 4,20 jednostrešnog krovišta, prislonjena uz dograđeni dio zgrade visine sljemena pomoćne zgrade 3,50 m.

11. Slijedom navedenog zaključuje kako je još otac tužitelja sada pok. A. V. odmah po useljenju 60-ih godina prošlog stoljeća započeo izgradnju odnosno nadogradnju i adaptaciju postojeće zgrade što je zajedno s njim nastavio i tužitelj tako da je u sadašnjem gabaritima izgrađena te funkcionalna osposobljena za stanovanje negdje do kraja 80.-tih godina, da su naknadno vršena pojedina poboljšanja u stambenom i pomoćnom objektu, da se vlasnik (tadašnja Općina Osijek) niti itko drugi tome nije protivio, pa da su time ispunjeni uvjeti propisani pravnim pravilom iz paragrafa 418. bivšeg Općeg građanskog zakonika (OGZ-a), koji je omogućavao stjecanje prava vlasništva građenjem a primjenjuje se temeljem Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. ("Narodne novine" 73/91), a uz daljnju primjenu odredbe čl. 388. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (“Narodne novine” br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14; dalje ZV).

12. Ispitujući u povodu izjavljene žalbe pobijanu presudu nije utvrđeno da bi sud prvog stupnja provedenim postupkom i donošenjem iste počinio koju od apsolutno bitnih procesnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a. Neosnovane su tvrdnje tuženika da je počinjena apsolutno bitna procesna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer je sud prvog stupnja u obrazloženju za iznesena utvrđenja i pravne zaključke iznio jasne razloge tako da je presudu u svemu moguće ispitati.

13. Protivno tvrdnjama tuženika s obzirom na opisana utvrđenja pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev prihvatio.

14. Kao što tuženici u žalbi tvrde pravno relevantno za donošenje odluke o tužbenom zahtjevu je utvrđenje da li je tužitelj pošteni graditelj te da li se je vlasnik zemljišta usprotivio gradnji ili istu zabranio, u odnosu na koja utvrđenja je sud prvog stupnja proveo dokaze, iznio razloge o utvrđenjima vezano za to koja žalbenim navodima nisu dovedena u dvojbu. Naime, utvrđenja suda prvog stupnja o stanju objekta u vrijeme useljenja tužitelja i njegovih prednika tuženici svojim tvrdnjama pa niti sada žalbenim navodima ne poriču. Stoga, proizlazi utvrđenim da se 60.-tih godina prošlog stoljeća prilikom useljenja radilo o potpuno neuvjetnom prostoru za stanovanje oko 30 m2 bez priključka vode i kanalizacije, sa dvije žarulje koje su služile za osvjetljenje prostora električnom energijom, da na istom nije bila postavljena izolacija, odnosno da je na dijelu bio i zemljani pod. Ubrzo po useljenju otac tužitelja dogradio je prostoriju površine oko 16 m2 koje je spojio sa postojećim prostorom, dozidao pomoćni objekt koji je služio kao ostava a u dvorištu pomoćne objekte za držanje domaćih životinja. Naknadno je sve do 80-. tih godina prošlog stoljeća vršena daljnja adaptacija i gradnja na predmetnom objektu kako bi se isti doveo u funkcionalno stanje na način da je uređena kupaonica, doveden u objekat priključak vode i odvod kanalizacije, dozidan prostor za ljetnu kuhinju a uređeni su i objekti koji su prethodno služili za držanje domaćih životinja na način da su korišteni kao ostava. U neposrednoj blizini prostora sve do 1970.-te, odnosno do smrti živjela je prabaka tuženika s time da ne proizlazi utvrđenim iz bilo kojeg dokaza provedenog tijekom postupka da bi se ona ili drugi prednik tuženika tome protivio i osporavao tužitelju ili njegovu predniku posjed prijeporne nekretnine.

15. Nije sa sigurnošću utvrđen status prednika tužitelja u trenutku stupanja u posjed nekretnine jer su rješenjem Narodnog odbora Općine O. kao nositelji stanarskog prava na tom prostoru navedeni prednik tužitelja A. V. i prednica tuženika E. U., dok iz presude Kotarskog suda u O. poslovni broj P-1416/61 proizlazi da je ista odbijena sa zahtjevom da tuženik iseli iz stana koji drži u posjedu, uz utvrđenje da su A. V. i kćerka E. U. (uz njeno odobrenje) sklopili sporazum "potvrdu" od 11. siječnja 1960.-te godine u kojoj se navodi isplata iznosa od tadašnjih 130.000,00 dinara s time da je prednik tužitelja naveden kao kupac stana a E. B. kao kućevlasnik iako je nekretnina tada već upisana kao Općenarodna imovina. Prema mišljenju ovoga suda navedeno potvrđuje da su tužitelj i njegov prednik prostor koristili temeljem valjane pravne osnove. U parničnom postupku koji je vođen pod poslovnim brojem P- 1416/61 u kojem je prednica tuženika tražila iseljenje prednika tužitelja iz stana odbijena je sa zahtjevom uz opisana utvrđenja, a ne proizlazi da bi nakon toga bilo tko od prednika tuženika ili od strane Općine O. vodio protiv tužitelja odnosno njegova prednika bilo kakav postupak vezan uz posjed i korištenje prijeporne nekretnine niti da bi se protivio gradnji. Stoga iz takvih utvrđenja prema mišljenju ovoga suda proizlazi da su tužitelj odnosno njegovi prednici bili pošteni graditelji, a da se prednica tuženika, odnosno Općina O. nije suprotstavila gradnji niti na bilo koji način ometala.

16. Kako je tužitelj po iseljenju iz prostora njegova oca te braća i sestre, odnosno ostalih članova obitelji nastavio koristiti nekretninu sa svojom obitelji, istu naknadno adaptirao i preuredio svojim radom i sredstvima te i sada istu koristi, proizlazi pravilnim zaključak suda prvog stupnja da su ispunjeni uvjeti za stjecanje prava vlasništva građenjem propisani pravnim pravilom iz paragrafa 418. bivšeg OGZ-a. Naime, svi radovi na izgradnji objekta u sadašnjim gabaritima kojima je isti osposobljen za stanovanje kao i pomoćnih objekata završeni su negdje do kraja 1980-ih godina prošlog stoljeća, dok je tužitelj svojim radom i sredstvima vršio naknadno daljnja ulaganja kao što je npr. preuređenje kupaonice, uređenje zidova i podova, uvođenje plinskog grijanja i ostalog, dok je tijekom 2005. tužitelj pokrenuo postupak za ozakonjenje izgrađene građevine te ishodio odgovarajuće rješenje u upravnom postupku. Stoga se sukladno odredbi čl. 388. st. 2. ZV-a na konkretan slučaj primjenjuje citirano pravno pravilo OGZ-a prema kojem ukoliko je vlasnik zemljišta znao za građenje, pa ga nije odmah zabranio poštenom graditelju, zemljište sa zgradom koja je na njemu izgrađena pripada graditelju. U tom razdoblju nekretnina je bila u statusu društvenog vlasništva što nije zapreka za stjecanjem prava vlasništva građenjem, s obzirom na navedena utvrđenja, kakav pravni stav je zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske u više odluka (npr. Rev-1735/2015 od 5. veljače 2020., Rev-x-804/2018 od 16. srpnja 2019. i dr.).

17. Dakle, u vrijeme kada su tuženici temeljem rješenja Ureda državne uprave u Osječko – baranjskoj županiji, Službi za imovinsko pravne poslove od 9. studenoga 2009. upisani kao suvlasnici nekretnine (kao ovlaštenici naknadne za oduzetu imovinu njihovoj prabaki) tužitelj je već građenjem stekao vlasništvo nekretnine. Pri tome posebno valja cijeniti da nekretnina kakva je bila u vrijeme oduzimanja iste prednici tuženika više nije postojala jer vještačenjem po vještaku građevinske struke V. C. proizlazi utvrđenim da s obzirom na gabarite sadašnjeg objekta i materijala od kojih je isti sačinjen je ranija "stara nekretnina" prestala postojati i da se radi o potpuno novoj nekretnini u građevinskom i stambeno-funkcionalnom smislu.

18. U odnosu na preostale žalbene navode tuženika koji se odnose na poštenje tužitelja, odnosno njegova prednika, valja odgovoriti da i za slučaj da je utvrđeno da je otac tužitelja bio nepošten, odnosno da je znao da gradi na tuđem, to se ne bi moglo odnositi na tužitelja. Naime, u vrijeme useljenja njegove obitelji u dvije prostorije koje su tada činile prostor u kojem su stanovali tužitelj je bio u dobi manjoj od 10 godina, s time da je utvrđeno da su sva daljnja znatnija ulaganja na uređenju objekta i podizanju novog objekta vršena negdje do 1980-ih godina. Međutim, provedeni dokazi ne upućuju na nepoštenje tužitelja kao graditelja koji je neprijeporno u to ulagao svoj rad i sredstva te sa obitelji nastavio živjeti nakon što su ostali članovi obitelji iselili, tako da je zasigurno to radio u uvjerenju da se radi o njegovoj nekretnini i da ulaže u nekretninu koja je njegovo vlasništvo. Navedeno iz razloga što proizlazi da su tuženici tek nakon što su temeljem navedenog upravnog rješenja u postupku povrata upisani kao suvlasnici nekretnine pokrenuli postupke protiv tužitelja, dok ne proizlazi, a niti iz njegovih iskaza da bi prethodno oni ili predstavnici Općine, odnosno Grada O. upozoravali tužitelja da ne vrši adaptacije ili tražili njegovo iseljenje, odnosno bilo kojim činom ukazivali da polažu kakva prava na toj nekretnini.

19. Stoga su neosnovane suprotne tvrdnje tuženika pa je njihovu žalbu kao neosnovanu valjalo odbiti i presudu suda prvog stupnja potvrditi u toč. I izreke, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a.

20. Predmetna presuda u točki II izreke kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

U Rijeci 24. svibnja 2023.

Predsjednica vijeća

Ivanka Maričić-Orešković v.r.