REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: 62 Pž-470/2020-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Ivana Mlinarić, u pravnoj stvari tužitelja JUŠTINA d.o.o., OIB 30462513878, Pakoštane, Kraljice Jelene 78, kojeg zastupa punomoćnik Shain Lou Pacheco Vinković, odvjetnik u Puli, Giardini 3/III, protiv tuženika BANKA INTESA SANPAOLO d.d., Slovenija, 6000 Kopar, Pristaniška ulica 14, kojeg zastupa punomoćnik Florijan Matić, odvjetnik u Rijeci, Erazma Barčića 11/I, radi isplate iznosa od 11,95 EUR / 90,00 kn, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-212/2018-21 od 25. listopada 2019., 24. svibnja 2023.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-212/2018-21 od 25. listopada 2019. u pobijanim točkama I. i III. izreke.

Obrazloženje

1. Trgovački sud u Pazinu poslovni broj P-212/2018-21 od 25. listopada 2019. ukinuo je u cijelosti platni nalog iz rješenja o ovrsi javnog bilježnika Ivana Kukučke iz Pule, Jurja Žakna 4b, poslovni broj Ovrv-2974/17 od 30. siječnja 2017. i sudio:

- u točki I. izreke naložio je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 90,00 kn (devedeset kuna) sa zateznim kamatama koje teku na taj iznos od 26. srpnja 2016. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana;

- u točki II. izreke odbio je tužiteljev zahtjev za isplatu zateznih kamata dospjelih na iznos od 90,00 kn (devedeset kuna) za dan 25. srpnja 2016.;

- u točki III. izreke naložio je tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 1.627,85 kn (tisućušestodvadesetsedam kuna i osamdesetpet lipa) zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 25. listopada 2019. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana;

- u točki IV. izreke odbio je kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka u daljnjem iznosu od 1.741,25 kn zajedno sa zateznim kamatama koje na iznos od 1.235,00 kn teku od 30. siječnja 2017. do isplate, a na iznos od 506,25 kn od dana pravomoćnosti i ovršnosti rješenja o ovrsi do isplate.

2. Tako je prvostupanjski sud odlučio o tužbenom zahtjevu koji se odnosi na neplaćenu dnevnu parkirnu kartu za parkiranje tuženikova vozila registarske oznake MS FA 942 na javnom parkiralištu s naplatom 17. srpnja 2016. u 16:42 u Ulici Brune Bušića (Zona 1) na području Općine Pakoštane.

Kako je tuženik istaknuo prigovor pasivne legitimacije, navodeći da je BANKA KOPER d.d. prestala postojati, te je predložio da prvostupanjski sud prekine postupak, od stranaka je zatraženo da sudu sukladno članku 82. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje u tekstu: ZPP) dostave povijesni izvadak za subjekt BANKA KOPER d.d., Slovenija, Koper, Pristaniška ulica 14, koji je naznačen u ovršnom prijedlogu. Vezano uz navedeno, sud je na temelju rješenja o upisu promjene kod subjekta Okružnog suda u Kopru, Srg 2016/56137 od 16. siječnja 2017. (list 18. spisa) i povijesnog izvatka iz sudskog/poslovnog registra od 24. travnja 2019. (list 92.-94. spisa) utvrdio da je BANKA KOPER d.d. na temelju izmjene društvenog ugovora/statuta 19. prosinca 2016. promijenila tvrtku (BANKA KOPER d.d. promijenjena je u Banka Intesa Sanpaolo d.d.), te da subjekt i dalje postoji. Navedena promjena je u sudskom registru objavljena 16. siječnja 2017. Slijedom toga prvostupanjski sud je utvrdio da je na isti dan kada je tužitelj pokrenuo ovršni postupak tuženik promijenio tvrtku, iz čega proizlazi da tuženik neosnovano navodi da je tuženik prestao postojati, budući da je subjektu od pokretanja postupka samo promijenjena tvrtku te i dalje postoji. Tužitelj je u vezi s tim, na ročištu 23. rujna 2019., pravilno naznačio tvrtku tuženika (Banka Intesa Sanpaolo d.d.), što iz naprijed navedenih razloga ne predstavlja promjenu subjekta (preinaku tužbe) iz članka 192. ZPP-a, a niti postoje pretpostavke za prekid postupka iz članka 212. točke 4. ZPP-a.

U podnesku od 25. travnja 2019. tužitelj je pojasnio osnovu i visinu potraživanja, te naveo da sukladno odredbi članka 3. Odluke o organizaciji i načinu naplate parkiranja na području Općine Pakoštane (Službeni glasnik Općine Pakoštane broj 1/15) obavlja poslove organizatora parkiranja na području Općine Pakoštane. Da je tužitelj ovlašten vršiti naplatu parkiranja vozila na javnim parkiralištima s naplatom proizlazi iz sadržaja članka 3. Odluke o organizaciji i načinu naplate parkiranja na području Općine Pakoštane (Službeni glasnik Općine Pakoštane broj 1/15; dalje u tekstu: Odluka). Pravna narav odnosa između davatelja javne usluge parkiranja (ovdje tužitelja) i korisnika parkirnog mjesta (ovdje tuženika), jest ugovor koji ima pravna obilježja tipskog adhezijskog ugovora iz članka 295. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje u tekstu: ZOO), pri čemu su ugovorne strane javna vlast (davatelj javne usluge parkiranja) i korisnik parkirnog mjesta. Budući da je riječ o ugovoru koji ima pravna obilježja adhezijskog ugovora tipskog ili formularnog karaktera čije opće uvjete propisuje javna vlast svojim općim aktom (u konkretnom slučaju Odlukom o načinu obavljanja djelatnosti organiziranog parkiranja i naplate parkiranja na području Općine Pakoštane), smatra se da su objavom općeg akta u službenom glasilu jedinice lokalne samouprave ujedno objavljeni i opći uvjeti ugovora o korištenju parkirališta, a time su ispunjeni zakonski uvjeti da opći uvjeti ugovora moraju biti objavljeni na uobičajeni način dostupan svim korisnicima parkirnih mjesta i da obvezuju drugu ugovornu stranu jer su joj bili poznati ili morali biti poznati u vrijeme sklapanja ugovora. Za korištenje parkirališta pod naplatom korisnik parkirališta mora imati odgovarajuću parkirnu kartu (članak 10. Odluke). Korisnik parkirališta čini povredu ugovora o parkiranju, koja povlači izdavanje dnevne parkirne karte ako, između ostalog, ne istakne parkirnu kartu na vjetrobranskom staklu vozila na propisani način u roku od 10 minuta računajući od dolaska na parkiralište (članak 17. Odluke). Račun i nalog za plaćanje dnevne karte izdaje osoba ovlaštena za kontrolu parkiranja te ga na odgovarajući način pričvršćuje na vozilo, a korisnik parkiranja dužan je postupiti po primljenom nalogu i platiti dnevnu kartu, u roku od osam dana na način naznačen u nalogu (članak 12. i 13. Odluke). Korisnikom parkirališta (vozač koji parkira vozilo na parkirališno mjesto) koje podliježe plaćanju ugovorne kazne jest vlasnik vozila koji je evidentiran u odgovarajućim evidencijama MUP-a prema registracijskoj oznaci vozila, a korisnikom se, nadalje, smatra i primatelj leasinga kojemu je vozilo prepušteno na korištenje na temelju pravnog posla leasinga, odnosno najmoprimac kojem je osoba koja obavlja registriranu djelatnost rent-a-car usluge prepustila vozilo na korištenje na temelju ugovora o najmu (članak 2. Odluke). Iz dostavljene dnevne parkirališne karte broj 2483 i fotografija koje je tužitelj dostavio sud je utvrdio kako je izdana za vozilo Land Rover, 17. srpnja 2016. u 17:15:56 (nakon što je vozilo uočeno istog dana u 16:42:51) te da je to vozilo bilo parkirano na parkiralištu „Ulica Brune Bušića“, u prvoj zoni.

Činjenica da je tuženik parkirao svoje vozilo na javnom parkiralištu otvorenog tipa s naplatom, znači da je s tužiteljem sklopio ugovor o parkiranju uz korištenje dnevne karte prihvaćajući opće uvjete propisane Odlukom. Da je upravo tuženik (u vrijeme izvršenog parkiranja 17. srpnja 2016. naveden kao BANKA KOPER d.d.) korisnik parkirališta, proizlazi iz potvrde o vlasništvu (list 86. spisa) koju je tužitelj dostavio uz podnesak od 25. travnja 2019. Tuženik je spomenutu ispravu zaprimio 2. svibnja 2019., no kako nije osporio njezinu vjerodostojnost, niti je u tijeku postupka predložio izvođenje dokaza na okolnost da tuženik nije vlasnik vozila Land Rover, registarskih oznaka MS FA 942 na dan 17. srpnja 2016., navedena je isprava ocijenjena kao vjerodostojna za utvrđenje činjenice o korisniku vozila. Budući da tuženik nije dokazao da je imao valjanu parkirnu kartu, bio je dužan platiti izdanu dnevnu kartu. Visinu dnevne karte prvostupanjski sud je utvrdio iz dnevne parkirališne karte broj 2483 koja iznosi 90,00 kn, za koju sud zaključuje da je određena sukladno članku 5. Odluke i članku 1. Odluke o izmjeni Odluke o organizaciji i načinu naplate parkiranja na području Općine Pakoštane (Službeni glasnik Općine Pakoštane, broj 2/16, dalje u tekstu: Odluka o izmjeni Odluke) propisanu za parkirališta otvorenog tipa uz naplatu - dnevna karta s nalogom. Tako utvrđenu visinu karte, a samim time i visinu tužbenog zahtjeva tuženik nije osporio.

3. Protiv te odluke žalbu je podnio tuženik, pobijajući je sadržajno samo u točkama I. i III. presude (dosuđujući dio), zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. U bitnom navodi da je postupak trebalo prekinuti zbog prestanka pravne osobe, a prvostupanjski sud je, unatoč činjenici da mu je dostavljen dokaz da je Banka Koper d.d. prestala postojati, prvostupanjski sud nastavio voditi postupak, te ustraje na tvrdnji da je riječ o procesnoj preinaci na koju je tuženik morao dati pristanak. Drži pogrešnom ocjenu prvostupanjskog suda prema kojoj je tužitelj tijekom parnice samo promijenio naziv tuženika, a u konkretnom slučaju se prema tvrdnjama žalitelja radilo o pripajanju (fuziji) više društava. Nadalje, tvrdi da sud nije mogao ukinuti platni nalog javnog bilježnika, jer je to već učinio Općinski sud u Poreču. U pogledu osnove utuženog potraživanja tvrdi da nije dovoljno da se netko parkira na određenu površinu, već mora kupiti i parkirnu kartu, pa tek tim činom nastaje ugovorni odnos. Glede pasivne legitimacije dodatno napominje da je još u prigovoru istaknuo da tužitelj nije priložio dokaz iz kojeg bi bilo vidljivo da je baš tuženik koristio njegove usluge, odnosno da je tuženik bio vlasnik predmetnog vozila. Glede troškova ukazuje na to da tužitelju nije trebalo priznati troškove ovjerenog prijevoda sa slovenskog na hrvatski jezik, neovisno o tome što je to obveza tužitelja, jer je to što je tužitelj za to morao nešto platiti prevoditelju samo tužiteljev problem. Predlaže pobijani dio presude preinačiti ili ukinuti.

Odluka o troškovima postupka donesena je na temelju odredbe članku 154. stavak 5. i članak 155. ZPP-a te je tuženiku naloženo da tužitelju nadoknadi troškove postupka u iznosu od 1.627,85 kn. Tužitelju je priznat trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 100,00 kn sukladno Tar. br. 2. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“ broj 53/19), jednokratna nagrada za cijeli prvostupanjski postupak u iznosu od 500,00 kn uvećana za PDV od 25% u iznosu od 125,00, sukladno Tbr. 7 t. 8. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 144/14 i 107/15; dalje u tekstu: Tarifa) i Tbr. 42. Tarife, odnosno ukupno 725,00 kn, trošak prevođenja povijesnog izvatka za tuženika u iznosu od 902,85 kn sukladno računu na listu 100. spisa koji izdan sukladno članku 26. Pravilnika o stalnim sudskim tumačima („Narodne novine“ broj: 88/08, 119/08 i 28/13), budući da je taj trošak bio potreban za utvrđenje može li tuženik biti stranka u postupku, a radi se o subjektu koji je upisan u strani sudski registar. Tužitelju nije priznat trošak nastao u postupku pred javnim bilježnikom, jer prema ocjeni prvostupanjskog suda javni bilježnik nije bio nadležan za postupanje u ovršnom postupku na temelju vjerodostojne isprave protiv ovršenika iz Slovenije, pa je u tom dijelu odbijen njegov zahtjev u iznosu od 1.741,25 kn (iznos od 1.235,00 kn za nastali ovršni trošak zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja rješenja o ovrsi tj. od 30. siječnja 2017. do isplate te iznosa od 506,25 kn za predvidivi ovršni trošak zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana pravomoćnosti i ovršnosti rješenja o ovrsi do isplate).

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ovaj sud ispitao je pobijane odluke na temelju odredbe članka 365. stavka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje u tekstu: ZPP), u granicama istaknutih žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9. i 11. ZPP-a te na pravilnu primjenu materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a).

7. Među strankama je sporno je li tuženik u obvezi plaćanja dnevne parkirne karte prema tužitelju, pri čemu u žalbi tuženik ustraje na ranije istaknutim prigovorima.

8. U ovom predmetu radi se o sporu male vrijednosti (članak 502. stavak 1. ZPP-a). Žalba u sporovima male vrijednosti ne može se izjaviti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 467. stavak 1. i 2. ZPP-a). Stoga, na temelju odredbe članka 467. stavka 1. ZPP-a sud nije ispitivao navode žalitelja u odnosu na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.

9. Neosnovano tuženik ukazuje na to da je postupak trebao biti prekinut zbog statusnih promjena na strani tuženika. Iz povijesnog izvatka iz sudskog registra (list 92. spisa) proizlazi samo da je riječ o promjeni tvrtke, tj. da je sadržaj sadašnjeg upisa „Banka Intesa Sanpaolo d.d.“, a da je sadržaj prethodnog upisa „Banka Koper d.d.“. Tuženik nije priložio dokaz svojim tvrdnjama da je riječ o pripajanju, ali je, suprotno tome, uz svoj dopis (list 16. spisa) kojim obavještava sud o pravnom sljedništvu, i sam dostavio rješenje nadležnog slovenskog suda (list 18. spisa) iz kojeg sadržajno proizlazi samo promjena tvrtke.

10. Tuženikov žalbeni navod da „sud nije mogao ukinuti platni nalog javnog bilježnika, jer je to već učinio Općinski sud u Poreču“ nema uporišta u dokumentaciji u spisu (list 12. spisa), jer iz nje proizlazi da je Općinski sud u Poreču javnobilježničko rješenje „stavio izvan snage u dijelu u kojem je određena ovrha, a postupak će se nastaviti kao u povodu prigovora protiv platnog naloga“, čime još nije bio ukinut platni nalog, već je predmet upravo upućen nadležnome sudu kako bi odlučio što će se dogoditi s tim platnim nalogom.

11. Neosnovano tuženik u žalbi tvrdi da „nije dovoljno da se netko parkira na određenu površinu, već mora kupiti i parkirnu kartu, pa tek tim činom nastaje ugovorni odnos“, jer konkretan ugovorni odnos nastao je konkludentno, samim parkiranjem na javnu parkirališnu površinu pod naplatom. Prvostupanjski sud je na stranicama 5. i 6. pobijane presude detaljno obrazložio kako se sklapa taj adhezijski ugovor i na kojim se propisima temelji.

12. Neosnovano se tuženik u žalbi poziva na to da tužitelj nije priložio dokaz iz kojeg bi bilo vidljivo da je baš tuženik bio korisnik ili vlasnik predmetnog vozila, jer upravo suprotno proizlazi iz spisa (list 86. spisa), a kao što je to pravilno obrazložio i prvostupanjski sud, tuženik nije osporio vjerodostojnost konkretne isprave, koju je tužitelj pribavio od ovlaštene agencije koja se u Sloveniji bavi davanjem takvih podataka, iz koje proizlazi da je na datum koji odgovara fotografiranom neplaćenom parkiranju upravo tuženik bio vlasnik ili korisnik vozila registarske oznake MS FA 942. Neosnovano žalitelj sadržajno ukazuje na to da bi prebacivanje tereta dokaza na njega predstavljalo dokazivanje negativne činjenice, jer svoju tvrdnju da on u trenutku parkiranja nije bio vlasnik ili korisnik predmetnog vozila mogao je eventualno dokazati dokumentacijom iz koje bi bilo vidljivo da je vlasnik ili korisnik u tom trenutku bio netko drugi, no to nije učinio, niti je predlagao pribavljanje takvog dokaza.

13. Odluka o troškovima parničnog postupka također je pravilna i zakonita, a tuženik neosnovano tvrdi da je tužitelj trebao sam snositi troškove prevođenja dokumentacije, jer upravo je tuženik osporavanjem svoje pasivne legitimacije uzrokovao te (dodatne) troškove.

14. Slijedom navedenoga, valjalo je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a odbiti tuženikovu žalbu kao neosnovanu i potvrditi presudu u pobijanom dijelu.

15. Preračunavanje iznosa izraženih u kunama u iznose izražene u eurima izvršeno je na temelju odredaba članaka 43. i 48. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ broj 57/22 i 88/22).

Zagreb, 24. svibnja 2023.

Sudac Ivana

Mlinarić

Broj zapisa: 9-30859-5097e

Kontrolni broj: 0a5c9-37ef4-ed74b

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=Ivana Mlinarić, O=VISOKI TRGOVAČKI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku,

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.