REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: 44 Pž-3905/2022-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Matas, predsjednice vijeća, Jagode Crnokrak, sutkinje izvjestiteljice i Mladena Šimundića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice REPUBLIKA HRVATSKA, OIB 52634238587, koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Dubrovniku, protiv tuženika RIVA d.o.o., OIB 74198997098, Dubrovnik, Obala Stjepana Radića 9, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Katušić, odvjetnik u Dubrovniku, radi isplate, odlučujući o tužiteljevoj i tuženikovoj žalbi protiv presude i rješenja Trgovačkog suda u Dubrovniku poslovni broj P-8/2021 od 12. srpnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 24. svibnja 2023.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Trgovačkog suda u Dubrovniku poslovni broj P-8/2021 od 12. srpnja 2022. te se predmet vraća tome sudu na ponovno suđenje.

II. Uvažava se tužiteljeva žalba i ukida točka II. rješenja Trgovačkog suda u Dubrovniku poslovni broj P-8/2021 od 12. srpnja 2022. te se predmet vraća tom sudu na ponovan postupak.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom je točkom I. izreke prihvaćen tužbeni zahtjev kojim je tuženiku naloženo tužiteljici isplatiti iznos od 135.798,81 kn sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje na odnose iz trgovačkih ugovora na pojedine mjesečne iznose od po 6.250,00 kn za razdoblje od listopada 2026. do siječnja 2019., s time da kamate teku na obroke do studenoga 2108. na svaki od 13. listopada 2018. do isplate, zatim za mjesec studeni od 23. studenoga 2018. do isplate, za mjesec prosinac 2018. od 21. prosinca 2018. do isplate, i za mjesec siječanj 2019. od 25. siječnja 2019. do isplate. Točkom II. izreke odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 136.091,00 kn sa zateznim kamatama na pojedini mjesečne obroke po stopi koja se određuje na odnose iz trgovačkih ugovora, a za mjesečne obroke u razdoblju od studenoga 2014. do siječnja 2019., s time da kamate za obroke do studenoga 2018. teku od 13. listopada 2018. do isplate, a za obroke iz studenoga 2018. od 23. studenoga 2018., iz prosinca 2018. od 21. prosinca 2018. te iz siječnja 2019. od 25. siječnja 2019.

Rješenjem je točkom I. izreke utvrđeno povlačenje tužbe za iznos od 31.171,36 kn sa zateznim kamatama na pojedine iznose u razdoblju od travnja do studenoga 2014. te za veljaču i ožujak 2109., a točkom II. izreke je određeno da svaka strana snosi svoje troškove parničnoga postupka.

2. Sud ocjenjuje djelomično osnovanim tužbeni zahtjev s obrazloženjem da se isti odnosi na obračunati iznos zakupnine kojeg tužitelj potražuje kao vlasnik poslovnog prostora u svom suvlasničkom omjeru, pri čemu sud utvrđuje da se iz tužiteljevog izračuna naknade te ugovora o zakupu koji su priloženi spisu zaključuje da je tužitelj iznos zakupnine koji se odnosi na njega kao vlasnika pravilno izračunao, što je u izračunu duga potvrdio i vještak financijsko-knjigovodstvene struke. Sud je prihvatio prigovor zastare potraživanja kojeg je istaknuo tuženik, pritom se pozivajući na odredbu čl. 214., 215., 216. i 229. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; u daljnjem tekstu: ZOO). Sud obrazlaže da tražbina zakupnine zastarijeva za tri godine, a kako je najstarija tražbina s osnove zakupnine utužena na ime zakupnine za mjesec studeni 2014. bez obzira na činjenicu da tužitelj potražuje zatezne kamate od 13. listopada 2018., to je osnovan prigovor zastare. Poziva se i na odredbe Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora („Narodne novine“ broj: 125/11, 64/15 i 112/18), kojim je propisano da, kada je zakupodavac Republika Hrvatska, odnosno jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, zakupnik je dužan plaćati zakupninu mjesečno unaprijed, najkasnije do 10-og u mjesecu, tako da zakupnina dospijeva za mjesec studeni 2014. 10. studenoga 2014. Sud potom zaključuje da su u zastari zahtjevi za potraživanje zakupnine sve do mjeseca listopada 2016., odnosno ukupno iznos od 134.091,00 kn u kojem je dijelu odbio tužbeni zahtjev. Odluku o kamatama je donio primjenom čl. 29. st. 1. ZOO-a s obrazloženjem da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje pored glavnice i zatezne kamate, a odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 4. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 144/22; u daljnjem tekstu: ZPP).

3. Tužiteljica je protiv točke II. izreke presude i točke II. izreke rješenja podnijela žalbu zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, ukazujući na pogrešan pravni pristup, s obrazloženjem da se ne radi o zakupu poslovnog prostora, već o naknadi koju tužiteljica potražuje za korištenje suvlasničkog dijela poslovnog prostora, a koji je iznos naknade utvrđen u visini zakupnine koju je tuženik plaćao drugim suvlasnicima na temelju ugovora o zakupu. Radi se o odnosu uporabe tuđe stvari u svoju korist u kojem se ima primijeniti opći zastarni rok, a ne rok od tri godine, kako je sud pogrešno primijenio. Nadalje, tuženik je istaknuo prigovor zastare potraživanja samo za razdoblje od travnja 2014. do zaključno kolovoza 2014., odnosno za iznos od 17.545,00 kn, kako to i sud navodi u obrazloženju presude pa se sud ne može obazirati na zastaru ako se dužnik na nju nije pozvao za preostali iznos, slijedom čega je materijalno pravo pogrešno primijenjeno. Predlaže preinačiti presudu i rješenje tako da se prihvati tužbeni zahtjev, a tuženika obveže na naknadu parničnog troška tužiteljici.

4. Tuženik je podnio žalbu protiv točke I. izreke presude zbog bitne povrede odredaba Zakona o parničnom postupku, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava, kao i nezakonite odluke o troškovima postupka. Bitnu povredu nalazi u postupanju suda kada je dopustio subjektivnu preinaku tužbe kojoj se tuženik protivio. Naime, u tužbi je kao tužitelj naznačena pravna osoba Državne nekretnine d.o.o. s OIB-om 79058504140, a tužitelj je potom kao tužitelja naznačio Republiku Hrvatsku s njezinim OIB-om, čemu se tuženik protivio, a sud je unatoč tome dopustio preinaku protivno izričitoj odredbi čl. 192. st. 3. ZPP-a. Pogrešno je utvrđeno činjenično stanje i pogrešno je primijenjeno materijalno pravo jer tužiteljica i tužitelj nisu u ugovornom odnosu, a kao temelj naknade za korištenje tuđe stvari ne mogu se primijeniti odredbe ugovora i visina zakupnine, kako je to zatražio tužitelj. Trebalo je u konkretnom slučaju utvrditi je li tužitelj pošten ili nepošteni posjednik stvari, a kako tužiteljica nije zahtijevala iseljenje tuženika iz poslovnoga prostora, njegov je posjed zakonit i stoga se na odnos ugovornih strana imaju primijeniti odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, a ne odredbe ZOO-a. U tom smislu tužiteljici ne pripada naknada za koristi od uporabe tuđe stvari pa je materijalno pravo na pogrešno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenjeno. Stoga je nezakonita i odluka o trošku pa predlaže pobijanu presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev, podredno istu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

5. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

6. Žalbe su osnovane.

7. Pobijana presuda i rješenje o trošku ispitani su na temelju čl. 365. st. 1. i 2. i čl. 381. ZPP-a. Zbog pogrešnog pravnog pristupa presuda i rješenje nisu zakoniti.

8. U odnosu na tužiteljičinu žalbu:

Tužiteljica osnovano ukazuje na žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava, uslijed čega je ostvaren i žalbeni razlog nepotpuno utvređnog činjeničnog stanja. Bitne povrede postupka žaliteljica posebno ne obrazlaže, iako ukazuje na pogrešno zaključivanje suda, što upućuje na žalbeni razlog bitne povrede postupka koji se sastoji u nerazumljivosti razloga, a i taj je žalbeni razlog ostvaren po ocjeni ovoga suda.

9. U konkretnoj pravnoj stvari ne radi se o zahtijevanju isplate zakupnine, jer nesporno između parnčnih stranaka za predmetni poslovni prostor nije sklopljen ugovor o zakupu, a ne radi se niti o situaciji iz čl. 541. ZOO-a, odnosno o otuđenju zakupljene stvari koja je već predana u zakup, jer iz isprava koje je sam tužitelj podnio uz tužbu, u kojoj doduše spominje dugovanje za zakupninu poslovnog prostora kao pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, proizlazi da je za predmetni poslovni prostor kojeg je tužiteljica sada vlasnica, ranije bio sklopljen ugovor o zakupu s Gradom Dubrovnikom, a koji je isti ugovor raskinuo s danom pravomoćnosti rješenja kojim je tužiteljica stekla pravo vlasništva, o čemu je tuženik obaviješten, kako to proizlazi iz izračuna naknade za korištenje poslovnog prostora na listu 11. spisa.

10. Niti prvostupanjski, a niti drugostupanjski sud nije vezan pravnom kvalifikacijom koju navodi tužitelj u tužbi, a žalitelj u žalbi pravilno ukazuje da se tužbeni zahtjev odnosi na zahtjev za plaćanje koristi od korištenja tuđe stvari, koji je zahtjev usmjeren prema tuženiku koji je u posjedu stvari koja je u vlasništvu tužiteljice.

11. U tom smislu na predmetni tužbeni zahtjev valjalo je primijeniti odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima na što ukazuje i tuženik u svojoj žalbi, o čemu će se nastavno izložiti.

12. Žaliteljica također pravilno ukazuje i na pogrešnu primjenu materijalnog prava pri ocjeni tuženikova prigovora zastare potraživanja koje je predmetom tužbenog zahtjeva. Iako se sud u obrazloženju toga prigovora poziva na odredbu čl. 214. ZOO-a kojom je propisano da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze i da zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze, sud propušta pravilno primijeniti odredbu čl. 214. st. 3. ZOO-a kojom je propisano da se sud neće obazirati na zastaru ako se tuženik nije na nju pozvao. Iz tuženikova odgovora na tužbu proizlazi točnost žalbenih navoda da je tuženik prigovor zastare istaknuo samo za iznos od 17.545,00 kn za potraživanja od travnja 2014. do zaključno kolovoza 2014., tj. za potraživanje za pet mjesečnih obroka u iznosu od po 3.509,00 kn, a iz konačnog tužbenog zahtjeva proizlazi da je tužiteljica za navedene iznose povukla tužbu, što je uostalom sud i utvrdio rješenjem protiv kojeg nitko nije podnio žalbu.

13. Dakle, nije bilo moguće zbog zastare, pritom i primjenom pogrešnog pravnog propisa koji se odnosi na zastaru zakupnine, ocijeniti neosnovanim tužbeni zahtjev izvan sadržaja tuženikovog prigovora zastare koji je određen, i ne obuhvaća razdoblja za koja je sud, prihvaćajući pogrešno prigovor zastare potraživanja, odbio tužbeni zahtjev. Pritom valja ukazati i na nerazumljivost izreke kojom se zbog zastare odbija tužbeni zahtjev za iznos od 136.091,00 kn s pojedinačnim iznosima za razdoblje od 2014. do 2019., koji iznos je znatno viši od iznosa od 136.091,00 kn.

14. U odnosu na tuženikovu žalbu:

Uvodno valja reći da tuženik neosnovano ističe žalbeni razlog bitne povrede postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 192. st. 3. ZPP-a kojom je propisano da, nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, umjesto tužitelja može u parnicu stupiti novi tužitelj samo ako tuženik na to pristane. Ovdje se ne radi o toj situaciji, iako je tužitelj u tužbi uz naznaku Republike Hrvatske kao tužiteljice dodao i pravnu osobu, Državne nekretnine d.o.o. s OIB-om te pravne osobe, jer je tužitelj na pripremnom ročištu zapravo izvršio ispravak tužbe tako da bi se se po njoj moglo postupiti, odnosno dodao je uz naznaku Republike Hrvatske kao tužiteljice i odgovarajući OIB, dok je izostavio pravnu osobu naznačenu iza tužiteljice Republike Hrvatske. Dakle, ne radi se o tome da tužiteljica nije naznačena u tužbi kojom je postupak započeo, odnosno da je tužiteljica kao novi tužitelj naznačena tek nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, već o potrebnom ispravku tužbe da bi ista bila podobna za postupanje, kako je to propisano odredbom čl. 106. st. 1. i 2. ZPP-a.

15. Međutim, osnovan je žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava, a stoga i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja na koje ukazuje žalitelj. Kako je već rečeno, ovdje se ne radi o potraživanju zakupnine, na što pravilno ukazuje žalitelj kada ističe da parnične strane nisu bile u ugovornom odnosu. Pravilno žalitelj ukazuje da se ovdje radi o tužbenom zahtjevu s osnove naknade za korištenje tuđe stvari i da je u tom smislu u konkretnom slučaju trebalo utvrditi je li tuženik pošten ili nepošteni posjednih stvari koja je u vlasništvu tužiteljice. Od tog utvrđenja ovisi osnovanost tužbenog zahtjeva s obzirom na odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima koje razlikuju pravni položaj poštenog i nepoštenog posjednika i u smislu postojanje obveze naknade koristi od uporabe tuđe stvari, kako je to regulirano odredbama čl. 164. i 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima.

16. Glede žalbenog navoda da tužiteljica nije postavila tuženiku zahtjev za iseljenje iz poslovnog prostora, valja ukazati i na prihvaćenu praksu izraženu u odlukama ovog i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, da vlasnik ne mora nužno tužbenim zahtjevom tražiti predaju u posjed ako je vlasnik na odgovarajući način izrazio volju za posjedovanjem te stvari, a posjed se može izvršavati i posredno, kako proizalzi iz odredaba Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima.

17. Zbog navedenog je presudu, kao i rješenje o trošku, valjalo ukinuti na temelju odredbe čl. 369. i 370. te 380. t. 3. ZPP-a, slijedom čega je riješeno kao u izreci.

18. U ponovljenom suđenju prvostupanjski sud će, polazeći od pravilne primjene materijalnog prava, na temelju isprava u spisu i već iznijetih prijedloga utvrditi odlučne činjenice na koje je ukazano ovim ukidnim rješenjem, je li tuženik nepošteni posjednik tužiteljeva poslovnog prostora, pri čemu će imati u vidu odredbe čl. 18. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, pa ako utvrdi da se radi o situaciji iz čl. 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, glede visine koristi koju nepošteni posjednik ima naknaditi, sud će provesti predložene dokaze, naročito ponovnim saslušanjem vještaka financijsko-knjigovodstvene struke. Iz spisa proizlazi da je sud odredio izvesti taj dokaz s obzirom na tuženikove prigovore da je vršio određene uplate po ranijem ugovoru o zakupu s gradom Dubrovnikom, a sve s obzirom na tuženikov prigovor na visinu duga i djelomične zastare potraživanja. Iz nalaza kojeg je sud prihvatio ne proizlazi da je odgovoreno na zadatak vještačenja, a s obzirom na tuženikove prigovore.

19. Po provedenom postupku će sud donijeti novu, na zakonu osnovanu presudu u kojoj će dati jasne razloge o svim odlučnim činjenicama, pa tako i o dospijeću utuženih iznosa, odnosno ocijenit će tužiteljičin zahtjev za isplatu sporednog traženja s osnovne zakonskih zateznih kamata, imajući pritom u vidu pravno shvaćanje koje je donijeto na sjednici Odjela trgovačkih i ostalih sporova ovoga suda od 16. lipnja 2021., a prema kojem tražbina vlasnika prema nepoštenom posjedniku po osnovi naknade koristi koju je imao za vrijeme svojeg posjedovanja stvari dospijeva danom podnošenja zahtjeva za naknadu. U ponovljenom postupku sud će odlučiti i o ukupnim troškovima postupka, uključujući i trošak žalbenog postupka.

Zagreb, 24. svibnja 2023.

Predsjednica vijeća

Dubravka Matas