Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-904/2022-

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Ksenije Dimec predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća Svjetlane Pražić i članice vijeća Larise Gačanin, u pravnoj stvari tužitelja S. e. d.o.o., Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima iz OD N. i p., odvjetnicima iz Z., protiv tuženice S. R. iz V., OIB:..., zastupane po punomoćniku N. P. odvjetniku iz V., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja, izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Metkoviću, poslovni broj Povrv- 65/2020 od 8. travnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 24. svibnja 2023.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženice S. R., te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Metkoviću, poslovni broj Povrv- 65/2020 od 8. travnja 2022., u točki I. izreke u dosuđujućem dijelu za iznos od 1.035,62 eur[1] / 7.802,90 kn (slovima: tisuću trideset pet eura šezdeset dva centa / sedam tisuća osamsto dvije kune devedeset lipa) i odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki III. izreke u dosuđujućem dijelu za iznos od 220.97 eur / 1.665,00 kn (slovima: dvjesto dvadeset eura devedeset sedam centi / tisuću šesto šezdeset pet kuna).

II Djelomično se uvažava žalba tuženice, preinačuje se citirana prvostupanjska presuda u točki I. izreke u preostalom dosuđujućem dijelu za iznos od 734,62 eur / 5.535,00 kn (slovima: sedamsto trideset četiri eura šezdeset dva centa / pet tisuća petsto trideset pet kuna) i odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki III. izreke u dosuđujućem dijelu za iznos od 1.238,98 eur / 9.335,00 kn (slovima: tisuću dvjesto trideset osam eura devedeset osam centi / devet tisuća tristo trideset pet kuna) i sudi:

Odbija se tužitelj S. e. d.o.o. sa dijelom tužbenog zahtjeva kao neosnovanim koji glasi:

„Djelomično se održava na snazi platni nalog, sadržan u rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave Posl. br. Ovrv-9044/2016, koje je 7. studenog 2016. donio javni bilježnik M. P. iz S., u dijelu kojim je naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos od 734,62 eur / 5.535,00 kn (slovima: sedamstotridesetčetiri eura šesdesetdva centa / pettisućapetstotridesetpet kuna) sa zakonskim zateznim kamatom tekućom od 16. rujna 2014. do isplate po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodište koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 8 (osam) dana.

Nalaže se tuženici nadoknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 1.238,98 eur / 9.335,00 kn (slovima: tisućudvestotridesetosam eura devedesetosam centi / devettisućatristotridesetpet kuna) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 8. travnja 2022. do isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 8 (osam) dana“

III.Nalaže se tužitelju da naknadi tuženici trošak žalbenog postupka u iznosu od 68,02 eur / 512,50 kn (slovima: šesxedesetosam eura dva centa/ petstodvanaest kuna pedeset lipa) u roku od 15 dana, dok se odbija tuženica s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 97,88 eur / 737,50 kn (slovima: devedesetsedam eura osamdesetosam centi / sedamststotridesetsedam kuna pedeset lipa) kao neosnovanim.

Obrazloženje

1.Presudom prvostupanjskog suda, točkom I. izreke, djelomično je održan na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi poslovni broj Ovrv-9044/16 od 7. studenog 2016., u dijelu u kojem je naloženo tuženici da isplati tužitelju iznos od 1.770,24 eur/13.337,90 kn sa pripadajućim zateznim kamatama, točkom II. izreke ukinut je ostatak platnog naloga sadržan u predmetnom rješenju o ovrsi u odnosu na odmjeren trošak ovršnog postupka u iznosu od 8,29 eur/62,50 kn i odmjerenih predvidiv troškova ovršnog postupka u iznosu od 131,89 eur/993,75 kn, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, točkom III. izreke naloženo je tuženici da naknadi tužitelju trošak ovršnog postupka u iznosu od 1.459,95 eur/11.000,00 kn sa pripadajućim zateznim kamatama, dok je odbijen tužitelj s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troška u iznosu od 248,85 eur/1.875,00 kn kao neosnovanim.

2.Protiv citirane presude, točke I. izreke i odluke o trošku sadržane u točki III. izreke u dosuđujućem dijelu, žali se tuženica iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. t. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, dalje: ZPP-a).

3.Odgovor na žalbu nije podnesen.

4.Žalba tuženice je djelomično osnovana.

5.Ocjenjujući prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu u granicama žalbenih razloga tuženice, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2.,4.,8.,13. i 14. ZPP-a, a na koje bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st.2. ZPP-a.

6. Predmet spora je potraživanje tužitelja na ime isporuke telekomunikacijskih usluga, isplata cijene mobilnih uređaja , te naknada štete zbog prijevremenog raskida ugovora, u ukupnom iznosu od 1.770,24 eur/13.337,90 kn sa pripadajućim kamatama.

7.Nisu osnovani navodi tuženice kojima upire na postojanje žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao ni pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na dio tužbenog zahtjeva tužitelja sa osnova naknade za isporuku telekomunikacijskih usluga, te cijenu mobilnih uređaja.

8.Iz stanja u spisu proizlazi u bitnome:

- da je tuženica s prednikom tužitelja (T. d.o.o.) zasnovala pretplatnički odnos 29. siječnja 2014., na 24 mjeseca, kojom prilikom je preuzela na korištenje uređaj marke ...., s cijenom uređaja od 13,13 eur/99,00 kn, dodatno + 9,95 eur/75,00 kn x 24 mjeseca (Opcija Uređaj 75),

-da je između istih stranaka Ugovor obnovljen 5. svibnja 2014., uz preuzimanje mobilnog aparata ....., s cijenom uređaja od 0,13 eur/1,00 kn, dodatno +3,31 eur / 25,00 kn x 24 mjeseca (Uređaj 25),

-da je treći ugovorni odnos zasnovan 20. svibnja 2014., uz preuzimanje uređaja ....., s cijenom uređaja od 217,00 eur/1.635,00 kn, dodatno + 17,91 eur / 135,00 kn x 24 mjeseca (uz Opcija Uređaj 135),

-da je Ugovorom o cesiji sklopljenim 24. travnja 2014., između T. d.o.o. i pravni prednika tužitelja, tužitelju ustupljeno potraživanje koje je predmetom ovog postupka,

-da sukladno čl. 1.3. Općih uvjeta poslovanja za pretplatnike T. d.o.o. (dalje: Opći uvjeti), terminalna oprema između ostalog znači i pokretni telefon, uređaj ili uređaje,

-da je čl. 7.3.3. Općih uvjeta propisano da u slučaju da pretplatnik jednostrano raskine Ugovor prije isteka obveznog trajanja pretplatničkog odnosa ili ako Ugovor tijekom obveznog trajanja pretplatničkog odnosa bude raskinut od strane t. krivnjom pretplatnika da je pretplatnik obvezan T. jednokratno isplatiti mjesečnu naknadu za ostatak razdoblja obveznog trajanja ugovora.

9.1.Polazeći od ovakvih utvrđenja, prvostupanjski sud utvrđuje da sukladno sklopljenom Ugovoru o cesiji, tužitelj kao primatelj ima ista prava prema tuženici kao dužniku sukladno čl. 80. i 81. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i dr., dalje: ZOO-a).

U odnosu na osnov potraživanja, sud prvog stupnja drži pogrešnim stav tuženice da je na tužitelju teret dokaza vjerodostojnosti potpisa na Zahtjevima za zasnivanje pretplatničkog odnosa, te u svezi toga ima u vidu potpis tuženice na preslici osobne iskaznice dostavljenoj u spis, koji je na dostavljenim preslikama tijekom vremena isti, pa posljedično tome zaključuje da je tuženica bila ta na kojoj je bio teret dokaza ove sporne okolnosti, te je ujedno odbio prijedlog tuženice za provođenje grafološkog vještačenja ali na teret tužitelja.

Prvostupanjski sud nije prihvatio ni prijedlog tužene za provođenje financijskog vještačenja, budući su cijene mobilnih uređaja poznate i unaprijed definirane, a da ujedno tuženica nije isticala prigovor prekomjernosti oštećenja, promijenjenih okolnosti i sl.

9.2.Nadallje, sud prvog stupnja ne prihvaća prigovor zastare potraživanja istaknut po tuženici, smatrajući da od računa koji su predmet spora, je najraniji dospio na naplatu 15. srpnja 2014., dok da je tužba podnesena 4. siječnja 2017., dakle prije isteka roka od 3 godine od kada je tužitelj doznao za štetu i počinioca, sukladno čl. 230. ZOO-a.

Shodno prednjem, te uvažavajući sadržaj čl. 9.3.1. i 9.3.4. spornih Općih uvjeta poslovanja pravnog prednika tužitelja, T. d.o.o., sud prvog stupnja utvrđuje da je tuženica u obvezi podmiriti tražbinu tužitelja koja se odnosi na cijene isporuke telekomunikacijskih usluga, te cijene mobilnih uređaja u ukupnom iznosu od 1.035,62 eur / 7.802,90 kn.

10.Pogrešnim drži ovaj stajalište tuženice u dijelu u kojem svojim žalbenim navodima i dalje ustraje na prigovoru zastare potraživanja tužitelja.

Ovo iz razloga jer, pravilno je po ocjeni ovog suda, sud prvog stupnja zaključio da zastarni rok od dospijeća najstarije tražbine do trenutka pokretanja postupka nije prošao.

No, pri tome, prvenstveno valja ukazati sudu prvog stupnja, da je ovaj sud već u obrazloženju ranije ukidne odluke, izrazio svoj stav glede duljine zastarnog roka za tražbinu tužitelja koja se odnosi na cijene isporuke telekomunikacijskih usluga, te cijene mobilnih uređaja, na način da iz navedenog proizlazi da se radi o ugovoru o kupoprodaji, pa da slijedom toga u primjenu dolazi opći petogodišnji zastarni rok sukladno čl. 225. ZOO-a.

Iako je prvostupanjski sud odbijajući ovaj prigovor, dakle pogrešno primijenio mjerodavno materijalno pravo, a kako je i pravilnom primjenom istog, valjalo glede ovog prigovora tuženice odlučiti na isti način, to se stajalište suda prvog stupnja u tom dijelu u konačnici ipak ukazuje pravilnim.

11.Nadalje, neutemeljenim stoga drži ovaj sud žalbene tvrdnje tuženice kojima pobija stajalište prvostupanjskog suda u odnosu na obvezu isplate prednje navedenog iznosa tužitelju, ustrajući i nadalje na tvrdnji da s pravnim prednikom tužitelja nije sklopila nikakav Ugovor, odnosno nije zatražila sklapanje pretplatničkog odnosa, niti je koga ovlastila da to učini u njeno ime.

Naime, ponajprije valja naglasiti da iako je tuženica tijekom ove parnice isticala prednje navedeno, da do zaključenja glavne rasprave (14. siječnja 2020.), tuženica nije sudu prvog stupnja predložila provođenje ni jednog dokaza kojim bi tvrdnju tužitelja da je s njegovim pravnim prednikom tuženica zasnovala pretplatnički odnos, ali isto tako i postojeće dokaze, napose vjerodostojnost dokumentacije koja prileži spisu, dovela u dvojbu.

Ovaj sud je imao u vidu i to da je tuženica na ročištu od 1. ožujka 2021. (nakon ovosudne ukidne odluke povodom žalbe tuženika), predložila određene dokaze, no kraj činjenice da ovosudnom odlukom predmet nije vraćen u fazu prethodnog postupka, tuženica nije bila ovlaštena u toj fazi postupka isticati nove dokaze.

12.U tom kontekstu pravilnim drži ovaj sud prosudbu prvostupanjskog suda o postojanju pretpostavki temeljem kojih je valjalo udovoljiti tužbenom zahtjevu tužitelja u odnosu na dio tražbine u sveukupnom iznosu od 1.035,62 eur[1] / 7.802,90 kn sa pripadajućim zakonskim kamatama sukladno čl. 29. ZOO-a, pa se pobijana presuda u tom dijelu ukazuje pravilnom i utemeljenom na zakonu.

13.U odnosu na preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja kojim potražuje isplatu iznosa od 734,62 eur / 5.535,00 kn, djelomično su osnovani navodi tuženice, kojima upire na pogrešnu primjenu materijalnog prava, iz razloga koji će se nastavno iznijeti.

14.Prvenstveno treba reći da nije u pravu tuženica kada u odnosu i na taj dio zahtjeva ustraje na prigovoru zastare.

Naime, pravilno je i u odnosu na ovaj dio zahtjeva, prvostupanjski sud zaključio da predmetni prigovor nije osnovan, pozivajući se na čl. 230. ZOO-a, kojim je propisan trogodišnji zastarni rok, iako se prema uvjerenju ovog suda, za ovaj dio zahtjeva, također radi o općem zastarnom roku od 5 godina.

No, kako je i ova tražbina dospjela tek u rujnu 2014., a postupak pokrenut u siječnju 2017., to nedvojbeno nije protekao ni trogodišnji, a time još manje i petogodišnji zastarni rok.

15.1,Međutim, neovisno o prednjem, pogrešnim drži ovaj sud, stajalište prvostupanjskog suda u postojanju obveze tuženice na isplatu spornog iznosa, koji se dosuđujući predmetnu naknadu rukovodio čl. 7.3.3. Općih uvjeta tužitelja, te u svezi sa time čl. 9. i 65. ZOO-a.

No,protivno tome, skreće se sudu prvog stupnja pažnja na Zaključak sa sastanka Vrhovnog suda Republike Hrvatske s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova održanog 14. listopada 2016., broj Su-IV-409/16 u sporovima o prijevremenom raskidu ugovora od strane operatera pravni odnos treba prosuđivati primjenom čl. 49. i 50. Zakona o zaštiti potrošača.

15.2.Odredbom čl. 49. st.1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14.,110/15.; dalje u tekstu: ZZP-a) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je st. 2. istog članka propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Odredba čl. 7.3.3. Općih uvjeta poslovanja za pretplatnike T. d.o.o. (dalje: Opći uvjeti) unaprijed je formulirana na standardiziranom ugovoru od strane T. d.o.o. pa prema ocjeni ovog suda o istoj se nije pojedinačno pregovaralo i tuženica nije imala utjecaj na njen sadržaj u smislu čl. 49. st. 2. ZZP-a. Prema spomenutom čl. 7.3.3. Općih uvjeta u slučaju raskida ugovora obveza T. d.o.o. prestaje, dok pretplatnik ne prima nikakvu uslugu, a obvezan je podmiriti ukupnu naknadu do kraja ugovornog razdoblja i koje obveze se ne može osloboditi, slijedom čega se citirana odredba, prema ocjeni ovog suda, ukazuje nepoštenom jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, a ista odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača u smislu čl. 49. st. 1. ZZP-a.

15.3.Budući da je čl. 7.3.3. Općih uvjeta nepoštena i kao takva ništetna u smislu čl. 55. st. 1. ZZP-a, tužitelj ne može osnovano zahtijevati isplatu naknade za prijevremeni raskid ugovornog odnosa.

16.Rukovodeći se prethodno iznesenim razlozima, valjalo je pravilnom primjenom mjerodavnog materijalnog prava, preinačiti prvostupanjsku presudu u odnosu na ovaj dio dosuđenog tužbenog zahtjeva, te odbiti tužitelja sa zahtjevom za isplatu iznosa od 734,62 eur / 5.535,00 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, kao neosnovanim.

17.1.Obzirom na prednje, valjalo je preinačiti odluku o parničnom trošku sadržanu u točki III. izreke, primjenom čl. 154. st.2. ZPP-a.

Naime, sukladno prethodno iznesenim razlozima, tužitelj je u ovoj parnici u konačnici s osnovom uspio 59%, kao i sa visinom u istom omjeru od 59%, što znači da je tuženica sa osnovom i visinom uspjela u preostalom dijelu od 41%. Nastavno tome, kad se uspjeh tužitelja oduzme od uspjeha tuženice, proizlazi da je konačni uspjeh tužitelja u ovoj parnici 18% (59-41%=18%), u kom opsegu je tuženica istome u obvezi naknaditi nastali parnični trošak.

17.2.Sukladno prednjem, valjalo je tužitelju dosuditi nagradu za rad odvjetnika prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12 i dr.,), a sastoji se od nagrade za sastav 1 podneska od 25.01.2017. u iznosu od 23,89 eur/180,00 kn, nagrade za pristup na 5 ročišta u iznosu od 107,50 eur/810,00 kn (od 10.04.2017. u iznosu od 23,89 eur/180,00 kn, 10.12.2019. u iznosu od 11,94 eur/90,00 kn, 14.01.2020., 12.02.2021 i 1.03.2022., u iznosu od po 23,89 eur/180,00 kn), nagrade za sastav žalbe protiv presude od 19. veljače 2020. u iznosu od 23,89 eur/180.00 kn, odnosno ukupno 155,28 eur/1.170,00 kn, uvećanog za PDV odnosno 194,10 eur/1.462,50 kn, te troška sudske pristojbe za presudu u iznosu 11,94 eur/90,00 kn i žalbe u iznosu od 14,93 eur/112,50 kn. Obzirom na prednje, valjalo je odbiti tužitelja sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška kao neosnovanim.

18.Kako je djelomičnim uvažavanjem žalbe tuženice, preinačena presuda suda prvog stupnja, to je primjenom čl. 166. st.2. ZPP-a, valjalo odlučiti o troškovima žalbenog postupka tuženice, uz primjenu čl. 154. st.2. ZPP-a, srazmjerno uspjehu s izjavljenom žalbom, koja u konkretnom slučaju iznosi 41%.

Dosuđena nagrada odnosi se na sastav žalbe uvećano za PDV, odnosno 68,02 eur / 512,50 kn, dok se preostali dio zahtjeva tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka ukazuje neosnovanim.

19.Zbog svih iznesenih razloga, valjalo je odbiti žalbu tuženice, potvrditi prvostupanjsku presudu u točki I: izreke u dosuđujućem dijelu za iznos od 1.035,62 eur[1] / 7.802,90 kn, primjenom čl. 368. st.1. ZPP-a, te djelomičnim uvažavanjem žalbe tuženice, preinačiti pobijanu presudu u točki I. izreke u preostalom dosuđujućem dijelu, na način kako je pobliže navedeno u točki II. izreke ove presude, primjenom čl. 370. t.3. ZPP-a.

20.Presuda suda prvog stupnja u točki II. izreke i točki III. izreke u odbijajućem dijelu kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

U Rijeci 24. svibnja 2023.

Predsjednica vijeća

Ksenija Dimec