Poslovni broj: Usž-1612/23-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Sanje Štefan, predsjednice vijeća, Ante Galića i Lidije Rostaš, članova vijeća te sudske savjetnice Martine Barić, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja P. d.o.o. S., protiv tuženika Ministarstva financija, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda S., radi naknade za koncesiju, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: UsI-1218/22-11 od 11. siječnja 2023., na sjednici vijeća održanoj 24. svibnja 2023.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: UsI-1218/22-11 od 11. siječnja 2023.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje rješenja tuženika klasa: UP/I-471-01/22-11/28, urbroj: 513-02-8008/6-22-1 od 11. svibnja 2022.

2. Navedenim rješenjem tuženika tužitelju je utvrđena obveza po osnovi posebne naknade za nezakonito obavljanje djelatnosti na pomorskom dobru bez koncesije za razdoblje od 1. siječnja 2018. do 31. kolovoza 2021. u iznosu 1.774.495,37 kuna, utvrđeno je da mu se oduzima imovinska korist ostvarena nezakonitim obavljanjem djelatnosti bez koncesije u iznosu od 93.911,46 kuna, naloženo mu je da plati navedene iznose uz odgovarajuća knjiženja u poslovnim knjigama te je određen rok od 8 dana za izvršenje, pod prijetnjom ovrhe.

3. Tužitelj je podnio žalbu protiv prvostupanjske presude zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi u bitnome navodi da se prvostupanjskom presudom neosnovano potvrđuju navodi tuženika te sud nije uzeo u obzir obrazloženja tužitelja u vezi korištenja svjetioničarskih zgrada. Ističe da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da je tužitelj na pomorskom dobru obavljao samostalnu ugostiteljsku djelatnost pružanjem smještaja u 10 svjetioničarskih zgrada bez dodijeljene koncesije. Navodi da tužitelj sukladno Pomorskom zakoniku („Narodne novine“ 181/04., 76/07., 146/08., 61/11., 56/13., 26/15. i 17/19.) postavlja i održava svjetionike, kao najznačajnije objekte sigurnosne plovidbe, a navedene poslove obavlja kao javnu ovlast. Ističe da zgrade svjetionika zahtijevaju održavanje značajnim materijalnim sredstvima, a većina ih ima status kulturnog dobra. Navodi da je, iz tog razloga, Vlada Republike Hrvatske, donijela zaključak od 18. prosinca 1998. kojim je tužitelju dala suglasnost da svjetioničarske zgrade, u kojima nema potrebe za stalnim svjetioničarskim posadama, koristi u turističke svrhe. U žalbi upire i na Odluku o upravljanju i korištenju svjetioničarskih zgrada od 22. rujna 2009. te ističe da je tužitelj obavljao turističku djelatnost na temelju spomenutih akata. Stava je da je pogrešan zaključak tuženika i prvostupanjskog suda da je tužitelj bio dužan svoju gospodarsku djelatnost obavljati na temelju propisa kojima je reguliran institut koncesije. Navodi da se prvostupanjski sud nije osvrnuo na dopis Ministarstva mora, prometa i infrastrukture od 12. listopada 2020. u kojem je potvrdilo tužiteljeve navode da se svjetionici koriste u turističke svrhe sukladno odluci Vlade RH. Upire na to da se od početka 2019. radi na donošenju Zakona o plovputu, ali taj zakon još uvijek nije donesen. Osvrće se na to da, kod određivanja predstavlja li svjetionik pomorsko dobro, postoji kriterij udaljenosti svjetionika od mora te o navedenom ne postoji jedinstven stav. Ističe da propisi na koje se tuženik poziva prilikom određivanja i obračunavanja koncesijske naknade nisu bili na snazi od 1. siječnja 2020., što je prvostupanjski sud zanemario i nije se na to osvrnuo. Smatra da kod utvrđivanja naknade za koncesiju tuženik nije uzeo u obzir gospodarsku bit i svrhu korištenja svjetionika za turizam, a kriteriji na temelju kojih je izvršen obračun nisu primjenjivi na konkretan slučaj. Stava je da bi svjetionici, kao najznačajniji objekti sigurnosti plovidbe, trebali imati poseban status u odnosu na ostale nekretnine koje predstavljaju pomorsko dobro, kao i da se građevinska i infrastrukturna ulaganja koje tužitelj vrši na svjetioničarskim zgradama ne mogu odvojiti od ulaganja u turističke svrhe. Predlaže da ovaj Sud usvoji žalbu, poništi prvostupanjsku presudu i donese presudu kojom će usvojiti tužbeni zahtjev.

4. Tuženik u odgovoru na žalbu u bitnome navodi da tužitelj u žalbi ističe iste navode koje je naveo u tužbi radi poništenja rješenja tuženika te da tuženik u cijelosti ostaje kod utvrđenja i činjenica iz osporenog rješenja. Ističe da nisu iznijete nove činjenice ni dokazi koji bi bili od utjecaja na drugačije rješavanje stvari te da je pobijano rješenje utemeljeno na zakonu. Predlaže da Visoki upravni sud donese presudu kojom se žalba odbija kao neosnovana.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitivanjem pobijane prvostupanjske presude sukladno odredbi članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21.; dalje: ZUS), ovaj Sud je utvrdio da ne postoje žalbeni razlozi zbog kojih se presuda pobija.

7. Pri utvrđivanju činjeničnog stanja u sporu prvostupanjski sud je uzeo u obzir činjenice već utvrđene u postupku donošenja osporene odluke (članka 33. stavak 2. ZUS-a) te na temelju svih podataka prikupljenih tijekom postupka, kao i tijekom upravnog spora, prema ocjeni ovog Suda pravilno i potpuno utvrdio bitne činjenice za donošenje zakonite odluke.

8. Slijedom utvrđenog činjeničnog stanja u provedenom upravnom postupku koje slijedi iz spisa javnopravnog tijela dostavljenog prvostupanjskom sudu uz odgovor na tužbu proizlazi da je kod tužitelja obavljen financijski nadzor obračunavanja i plaćanja naknade za koncesiju, ugovora o podkoncesiji, podugovora i ugovora sklopljenih s koncesionarom, a koji su formalno i sadržajno vezani uz ugovor o koncesiji te obavljanja djelatnosti za koje je potrebna koncesija bez dodijeljene koncesije ili prekoračenjem opsega i sadržaja koncesije, za razdoblje od 1. siječnja 2018. do 31. kolovoza 2021., o čemu je sastavljen zapisnik, klasa: 471-01/20-11/24, urbroj: 513- 02-8008/6-22-16, od 7. ožujka 2022. u kojem su utvrđene nezakonitosti zbog kojih je naloženo plaćanje naknade za nezakonito obavljanje djelatnosti bez koncesije. U postupku nadzora utvrđeno je da je tužitelj pružao smještaj u 10 svjetioničarskih zgrada bez pravne osnove, odnosno bez dodijeljene koncesije. Utvrđeno je nedvojbeno postojanje gospodarske djelatnosti na pomorskom dobru obavljanjem samostalne ugostiteljske djelatnosti, pružanjem usluga smještaja. Stoga je tužitelju u provedenom nadzoru utvrđena naknada za nezakonito obavljanje djelatnosti bez koncesije, kao i imovinska korist ostvarena nezakonitim obavljanjem djelatnosti bez koncesije, u iznosima kako je to pobliže navedeno u izreci rješenja javnopravnog tijela.

9. Dakle, iz podataka u spisu predmeta proizlazi da nije sporno da je tužitelj tijekom razdoblja koje je bilo obuhvaćeno nadzorom i koje je obuhvaćeno prvostupanjskim rješenjem koristio pomorsko dobro za obavljanje gospodarske djelatnosti (ugostiteljsko-turističke djelatnosti), no sporno je to je li tužitelju bilo potrebno dodijeliti koncesiju za obavljanje spomenute djelatnosti te je li tužitelj zakonito obvezan na plaćanje naknade s obilježjem naknade za koncesiju za nadzirano razdoblje, kao i visina utvrđene naknade.

10. Iz stanja spisa predmeta proizlazi da se tužitelj tijekom upravnog spora, kao i u žalbenoj fazi postupka, poziva na Zaključak Vlade Republike Hrvatske od 18. prosinca 1998. kojim se daje suglasnost tužitelju da svjetioničarske zgrade, u kojima nema potrebe za stalnim svjetioničarskim posadama, koristi u turističke svrhe. Tvrdi da je na prijedlog tužitelja Vlada Republike Hrvatske, putem resornog Ministarstva, donijela Odluku o upravljanju i korištenju svjetioničarskih zgrada, klasa: 934-01/09- 04/01, urbroj: 5030116-09-2 od 22. rujna 2009. kojim je dala suglasnost na Program upravljanja svjetioničarskim zgradama koji je donio Nadzorni odbor tužitelja te ovlastila tužitelja davati u zakup svjetioničarske zgrade.

11. Prema ocjeni ovoga Suda prvostupanjski sud pravilno upućuje na odredbe članka 3. stavka 1., članka 5., članka 6., članka 7., članka 8., članka 16. i članka 26. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama ("Narodne novine" 158/03., 100/04., 141/06., 38/09., 123/11., 56/16.; dalje: ZPDML) te odredbe članka 12. i članka 89. stavka 1. Zakona o koncesijama ("Narodne novine" 69/17.; dalje: ZK) kao i Uredbu o postupku davanja koncesije na pomorskom dobru ("Narodne novine" 23/04., 101/04., 39/06., 63/08., 125/10., 102/11., 83/12. i 10/17.; dalje: Uredba) te ispravno zaključuje da postoji zakonska osnova da se korisniku koji pomorsko dobro koristi bez odobrene koncesije na pomorskom dobru i zaključenog Ugovora o koncesiji, utvrdi obveza plaćanja naknade s obilježjem naknade za koncesiju kada se utvrdi korištenje pomorskog dobra.

12. Jednako tako, iz spisa proizlazi da je u provedenom nadzoru utvrđeno, bez obzira na to što je Vlada Republike Hrvatske Zaključkom od 18. prosinca 1998. dala suglasnost tužitelju da svjetioničarske zgrade u kojima nema potrebe za stalnim svjetioničarskim posadama koristi u turističke svrhe te bez obzira na Odluku o upravljanju i korištenju svjetioničarskih zgrada od 22. rujna 2009., nije isključena primjena navedenih odredbi zakona. Ovaj sud se slaže s utvrđenjima prvostupanjskog suda da je tuženikov zaključak da je tužitelj, pored postojanja navedenog Zaključka od 18. prosinca 1998. i Odluke od 22. rujna 2009., bio dužan svoju gospodarsku djelatnost na pomorskom dobru obavljati u skladu s ZK-om i ZPDML-om.

13. Naime, nadzorom je utvrđeno da je tužitelj prilikom korištenja pomorskog dobra ostvario prihode bez valjane pravne osnove za razdoblje od 1. siječnja 2018. do 31. kolovoza 2021. Sukladno članku 89. ZK-a utvrđena je imovinska korist koju je tužitelj ostvario nezakonitim korištenjem pomorskog dobra od 93.911,46 kuna, a koja je utvrđena prema ostvarenoj razlici ostvarenog prihoda i rashoda na temelju pribavljenih podataka.

14. Prema odredbi članka 12. stavka 1. ZK-a, zabranjeno je svako obavljanje djelatnosti za koje je potrebna koncesija, a obavlja se bez dane koncesije.

15. Na temelju odredbe članka 89. stavka 1. ZK-a, ako se u postupku nadzora utvrdi da koncesionar obavlja djelatnost koncesije izvan opsega koji je određen ugovorom o koncesiji, odnosno da druga osoba djelatnost za koju je propisano da se obavlja na temelju koncesije obavlja bez koncesije ili prekoračenjem opsega i sadržaja koncesije, inspektor donosi rješenje kojim se utvrđuje obveza i nalaže uplata iznosa posebne naknade za nezakonito obavljanje djelatnosti bez koncesije (u daljnjem tekstu: naknada s obilježjem naknade za koncesiju), a na temelju odredbe članka 89. stavka 2. ZK-a, obveza plaćanja naknade s obilježjem naknade za koncesiju nastaje obavljanjem djelatnosti u okolnostima iz stavka 1. ovoga članka.

16. Prema navedenim zakonskim odredbama, izričito je zabranjeno svako obavljanje djelatnosti bez dane koncesije. Prvostupanjski sud je konstatirao da je tužitelj nezakonito gospodarski koristio pomorsko dobro u nadziranom razdoblju te mu je rješenjem tuženika od 11. svibnja 2022. zakonito obračunata naknada s obilježjem naknade za koncesiju. Imajući na umu navedeno prvostupanjski sud je ocjenjujući zakonitost osporenog rješenja nakon provedenih dokaza tijekom upravnog postupka, te nakon razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja u smislu članka 55. stavka 3. ZUS-a pravilno utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan. 17. Iz naprijed navedenih razloga ovaj Sud prihvaća osnovanim zaključke prvostupanjskog suda u pogledu utvrđivanja predmetne koncesijske naknade, iz kojeg razloga je prvostupanjski sud pravilno odbio tužbeni zahtjev.

19. Slijedom navedenog, ovaj Sud je ocijenio da je pobijana presuda donesena na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja te uz pravilnu primjenu materijalnog i postupovnog prava. Tužitelj žalbenim razlozima nije s uspjehom osporio pravilnost i zakonitost pobijane presude.

20. Budući da je ovaj Sud ocijenio da nisu osnovani žalbeni navodi zbog kojih tuženik pobija prvostupanjsku presudu, a niti postoje razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti, to je na temelju članka 74. stavka 1. ZUS-a žalbu odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu.

U Zagrebu 24. svibnja 2023.

Predsjednica vijeća

Sanja Štefan, v.r.