Poslovni broj Gž-782/2022-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Milene Vukelić Margan, predsjednice vijeća, Helene Vlahov Kozomara sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. R., OIB .... iz V., zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva S. i R. j.t.d., odvjetnicima iz V.a, protiv tuženika A. B. d.d., OIB ...., Z., zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva K. i P. j.t.d. iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-930/2019-20 od 21. ožujka 2022., u sjednici vijeća održanoj 24. svibnja 2023.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-930/2019-20 od 21. ožujka 2022.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 56.803,06 kn sa zateznom kamatom po stopi i s tijekom za svaki pojedini iznos kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

U točki II. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju plati parnični trošak u iznosu od 13.090,00 kn sa zateznom kamatom po stopi i s tijekom kako je to pobliže navedeno u izreci te presude.

U rješenju suda prvog stupnja sadržanim u istom pisanom otpravku kao i presuda utvrđeno je da je povučen dio tužbenog zahtjeva za iznos od 3.697,81 kn sa pripadajućom zateznom kamatom.

Protiv te presude žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

Bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 6. i 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 – dalje ZPP) nalazi u tome što sud svojim nezakonitim postupanjem nije dao mogućnost tuženiku da raspravlja pred sudom, presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati obzirom da proturječi sama sebi i razlozima presude te ista nema razloga o odlučnim činjenicama, odnosno o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava. Tuženik smatra da je potrebno radi utvrđenja odlučne činjenice saslušati predložene svjedoke javnog bilježnika i I. Ž.na okolnosti neposrednog pregovaranja prilikom sklapanja ugovora. Navodi da sud nije naveo razloge zbog kojih je odbio saslušati navedene svjedoke i tužitelja koji bi mogli dati uvid u odlučne činjenice, a to je okolnost da li u ovom postupku postoje određene okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika prilikom ugovaranja promjenjive kamatne stope između stranaka bilo drugačije od onog utvrđenog u postupku koji se vodio za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Tuženik smatra da je sud prvog stupnja neovisno o presudama donesenim u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača, u svakom pojedinom slučaju trebao utvrditi sve relevantne činjenice. Navedeni zaključak proizlazi već iz same činjenice što sudovi u kolektivnom sporu nisu odlučivali o valjanosti ovog konkretnog ugovora o kreditu i nisu imali u vidu ovog konkretnog tužitelja. U konkretnom sporu sud presuđuje imajući u vidu image "prosječnog potrošača" kao apstraktne osobe koja ima određene karakteristike koje utječu na donošenje odluke u pogledu izbora nekog proizvoda. Stoga, tuženicama u pojedinačnim sporovima pokrenutih temeljem presuda donesenih u kolektivnom sporu dopušteno je dokazivati da je u nekom konkretnom slučaju bila razumljiva klauzula o promjenjivosti kamatne stope što automatski znači da u odnosu na njega navedena odredba nije nepoštena a time ni ništetna. Na takvo postupanje ukazuje sam Zakon o zaštiti potrošača koji propisuje da se prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena moraju uzeti u obzir sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora. Tuženik nadalje ističe da su presude iz kolektivnog spora neprimjenjive u ovom slučaju i zato što čl. 502. c ZPP-a, koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe je propisivao da fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćen zahtjev iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. tog Zakona, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju je sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Zbog navedenog, tuženik navodi da se sud neosnovano pozvao na utvrđenja iz kolektivnog spora jer su ta utvrđenja primjenjiva jedino u postupcima radi naknade štete, a nisu primjenjiva u postupcima koji se vode radi stjecanja bez osnove kao što je ovaj. Tuženik napominje da je Novela ZPP-a iz 2019. ("Narodne novine" broj 70/19) u čl. 502. c iza riječi "naknade štete" dodana riječ "isplata", međutim prijelaznim i završnim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2019. izričito je navedeno da će se postupci koji su pokrenuti prije stupanja na snagu te Novele, dovršiti primjenom odredbi do tada važećeg ZPP-a. Nadalje, tuženik navodi da su stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu, a ne fiksnu kamatnu stopu, pa je nejasno zbog čega je sud prihvatio prijedlog tužitelja da se vještači na način kao da je ugovorena fiksna kamatna stopa, dok s druge strane prijedlog tuženika u vezi zadatka koji se treba postaviti vještaku ocjenjuje neosnovanim, a da za takvu ocjenu sud nije dao nikakve razloge i objašnjenja u obrazloženju pobijane presude. Tuženik prigovara i tijeku zatezne kamate navodeći da je prvostupanjska presuda u tom dijelu protivna pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske Su-IV-224/04 od 5. ožujka 2004. Navodi da je prilikom svog poslovanja poštivao sve važeće zakonske propise pouzdao se u HNB, koja kao regulator u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije dovodila u pitanje tuženikovo postupanje. Tuženik slijedom toga smatra da je krajnje neživotno i pravno neosnovano smatrati nepoštenim stjecateljem onoga koji poštuje sve zakonske odredbe i pouzdajući se u regulatora nema opravdanog razloga sumnjati da radi nešto protuzakonito ili nemoralno. Tuženik naposljetku navodi da nikako nije mogao predvidjeti kretanje tečaja CHF. Ustraje i kod prigovora zastare.

Predlaže pobijanu presudu preinačiti na način da se u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužitelja uz obvezu tužitelja da u potpunosti naknadi troškove parničnog postupka tuženiku, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba nije osnovana.

Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a time što je sud prvog stupnja odbio dokazne prijedloge tuženika, jer navedeno može, eventualno, imati za posljedicu pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.

Nije počinjena ni bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu ni nejasni ni proturječni kako međusobno tako ni stanju spisu tako da je presudu moguće ispitati.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za povrat iznosa plaćenog s osnove ništetne (nepoštene) odredbe ugovora o kreditu broj 136-22/2008 od 29. siječnja 2008. u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa te odredbe ugovora o kreditu broj 136-22/2008 od 29. siječnja 2008. u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula i povrat iznosa preplaćenih po osnovi tih ništetnih (nepoštenih) odredbi.

U provedenom postupku je utvrđeno:

-da su stranke 29. siječnja 2008. sklopile ugovor o kreditu broj 136/22-2008 i to tužitelj kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor time da se radilo o kreditu za kupnju motornog vozila, a tuženik je u tom ugovoru naveden pod ranijim nazivom H.A.A.B. d.d.,

-da je navedenim kreditom banka kao kreditor obvezala se korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 32.393,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja,

-da je rok otplate kredita 7 godina u 84 mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti od 467,03 CHF (čl. 4.), a isti se isplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima koji dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu prema otplatnom planu i u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prvi anuitet dospijeva na naplatu u mjesecu koji sliijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten,

-da je čl. 3. određena kamatna stopa od 5,60% dekurzivno godišnje,

-da je tužitelj otplatio kredit 15. siječnja 2015.,

- da je u postupku koji se vodi radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i vrijeme zaključenja ugovora ista banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorne kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te da je ista presuda u tom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.,

- da je navedenim presudama pravomoćno utvrđeno, da se kamatna stopa mijenjala bez ugovorenih parametara, jednostrano, obavještavanjem tužitelja o promjeni, a što nije sukladno Zakonu o zaštiti potrošača i temeljenom načelu obveznog prava s naglaskom na ravnopravnost stranaka, jednakoj vrijednost činidbe, odredivosti činidbe, savjesnosti, poštenju i dr., a sve to pozivajući se na nerazumljivu, nejasnu i apstraktnu ugovornu odredbu o promjeni kamatne stope koja je kao takva ništetna,

- da je sukladno odredbi iz čl. 502.c ZPP-a, utvrđenja iz parnica vođenih po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, vežu sud u parnici u kojoj će fizičke i pravne osobe potraživati naknadu štete s pozivom na utvrđenja iz navedenih presuda,

- da je odredbom iz čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/2014) propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika,

- da se tužitelj se u ovoj tužbi upravo i poziva na utvrđenje o ništetnosti ugovorne odredbe o ugovaranju promjenjive kamatne stope kojom se odredbom ugovora kamatna stopa može mijenjati isključivo odlukom banke pa stoga imajući u vidu odredbu iz čl. 502.c ZPP-a po mišljenju suda navodi tuženika da je tužiteljica pristala na promjenjivu kamatnu stopu kao i da je ugovaranje promjenjive stope zakonom dopušteno, nije osnovano,

- da je Visoki trgovački sud u obrazloženju presude jasno naveo da je prvenstveno ništetna odredba kojom se kamatna stopa mijenjala isključivo jednostranom odlukom banke tj. jednog sudionika navedenog ugovornog odnosa o kreditu, da tuženik u vrijeme kada je zaključen ugovor o kreditu između tužiteljice i tuženika nije prije zaključenja ugovora u cijelosti informirao tužitelja kao potrošača o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u svezi zaključenja prethodnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu također neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 – dalje ZZP/03) i to protivno tamo odredbama 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. i protivno odredbama 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 – dalje ZZP/07) te povrijedio na taj način kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom ovdje tuženika kao i njegovim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu i neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača čime je ovdje tuženik postupio suprotno naprijed citiranim odredbama ZZP/03 i ZZP/07, utvrđeno da je tuženik zaključivao ugovore o kreditu sa nepoštenim ugovornim odredbama.

- da je odlukom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu kojom je utvrđeno da su tamo tuženici, s tim da je ovdje tuženik bio 4. tuženik, u ugovorima o kreditu zaključenim u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03) i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to čl. 96. i 97.,

- da navedena utvrđenja sukladno odredbi iz čl. 502.c ZPP-a te čl. 118. ZZP-a vežu i taj sud, a to tim više što se tužitelj i poziva u ovoj tužbi upravo na ta utvrđenja,

- da je u ugovoru o kreditu koji je zaključio tužitelj s tuženikom dana 29. prosinca 2008. ništetna odredba koja se odnosi na vezanje glavnice kredita na valutu CHF.

- da tuženik predloženim dokazima nije dokazao, a niti dokazivao da bi ugovor o kreditu koji je zaključio tužitelj s njim dana 29. siječnja 2008. bio sastavljen zajedničkim pregovaranjem već iz samog ugovora koji se nalazi u spisu je jasno vidljivo da je upravo tuženik pripremio sadržaj tog ugovora i praktično da se radi o tipskom obrascu ugovora o kreditu koji je tuženik u to vrijeme zaključivao sa potrošačima – korisnicima kredita.

-da je sud ocijenio osnovanim tvrdnje tužitelja da bi se njegova obveza zbog ništetnih ugovornih odredbi trebala računati isključivo na kamatnoj stopi koja je jedina i naznačena u samom ugovoru (5,60%) kao i na tečaju CHF koji je vrijedio u vrijeme zaključenja ugovora, a iznosio je 4,500300 kn, kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijskog vještaka i sa kojim tečajem je tužitelj jedino bio upoznat na dan korištenja ugovora,

-da iz knjigovodstveno financijskog vještačenja proizlazi da je tuženik tijekom otplate kredita mijenjao kamatnu stopu, tako da je tijekom otplate kamatne stope mijenjao od početnih 5,60% na 6,50% u razdoblju od 1. ožujka 2008. do 30. studenoga 2008, zatim na 6,80% u razdoblju od 1. prosinca 2008. do 31. ožujka 2009., te na iznos od 7,30% od 1. travnja 2009. do 31. ožujka 2015., prema kojoj stopi je konačno kredit i otplaćen,

- da je isto tako mijenjan tečaj CHF zbog koje promjene je dolazilo do povišenja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti kako je to naznačeno u nalazu i mišljenju,

- da je vještakinja izračunala da je tužitelj prilikom otplate kredita preplatio temeljem ništetnih odredbi ugovora koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu iznos od 8.686,79 kn, te promjenu tečaja CHF u ukupnom iznosu od 48.126,17 kn, odnosno sveukupno 56.803,06 kn, specificirano po mjesecima kako je to naznačeno u nalazu i mišljenu vještaka, a temeljem kojeg je tužitelj postavio konačni tužbeni zahtjev.

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, sud prvog stupnja zaključuje da je odredba Ugovora o kreditu o redovnoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva u skladu s Odlukom banke o visini stope takve kamate ništetna, kao i odredba kojom se glavnica kredita i otplata kredita vežu uz valutu CHF. S obzirom na takve odredbe, da je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost takvih odredbi, s time da odluka suda donesena u svrhu zaštite kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15, 14/19 – dalje ZZP) obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako to proizlazi iz odredbe čl. 118. ZZP.

Zbog toga utvrđeni iznos koji je tužitelj platio više na ime ugovorenih kamata u odnosu na iznos koji je trebao platiti da je ugovorena kamata plaćena po stopi od 5,60 % godišnje, kao iznos koji je platio više zbog toga što je glavnica kredita i otplata bila vezana uz valutu CHF, tuženik je stekao bez osnove, te je naloženo tuženiku da navedene iznose vrati tužitelju, odnosno da mu naknadi vrijednost postignute koristi ostvarene zbog više plaćenih anuiteta sve sukladno odredbi čl. 1111. ZOO-a.

Vezano za prigovor zastare sud prvog stupnja utvrđuje da je podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo do prekida zastare, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od dana pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe, dakle 13. lipnja 2014. u odnosu na odredbu ugovora o kreditu kojim je određena promjenjiva kamatna stopa u skladu s kamatnim stopama banke, odnosno od 14. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu, pa je tužba podnesena 11. lipnja 2019. unutar zastarnog roka od pet godina.

Na dosuđeni iznos tužitelju dosuđuje zatezne kamate pozivom na odredbu iz čl. 29. ZOO-a.

Naime, pravilno je sud prvog stupnja pošao od utvrđenja da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj:

Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015. kojima je, utvrđeno da je A. b.d.d. između ostalih tuženika u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede su trajale i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

Nadalje, pravilno je sud prvog stupnja pošao od utvrđenja iz presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj Rev 2221/18-11 od 3. rujna 2019. kojom je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik A. b.d.d. u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31 prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valutna klauzula u kojoj je vezana glavnica za švicarski franak, a da pri sklapanju i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sa sklapanjem tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbi čl. 96., 97. i 90. tada važećeg ZZP/07.

Pravilno je shvaćanje suda prvog stupnja da citirane presude koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa koje su pokrenuli potrošači, obvezuju ostale sudove u pojedinačnim sporovima radi individualne zaštite potrošača, pa je tužitelj u ovom postupku mogao se pozvati na sadržaj odluke radi individualne pravne zaštite, a sud je bio dužan tu odluku uzeti u obzir. Suprotno tvrdnji tuženika prvostupanjski sud nije bio dužan provoditi dokaze na okolnosti da li je ugovorna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva i je li se pojedinačno pregovaralo, te uzrokuje li odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14, 120/15, 14/19 -ZZP) u smislu postojanja povrede propisa za zaštitu potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je propisano odredbom čl. 118. ZZP-a, o čemu se radi u konkretnom slučaju.

S tim u vezi treba reći da saslušanjem javnog bilježnika ne može se utvrđivati obaviještenost tužitelja prije sklapanja konkretnog ugovora, jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja CHF koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu koji je solemnizirao niti je imao takva zakonska ovlaštenja.

Tuženik je također na ročištu od 14. listopada 2020. (list 497 spisa) predložio saslušanje svjedokinje I. Ž. koja nije potpisnik konkretnog ugovora i drugih pratećih isprava, a tijekom parnice tuženik nije ni tvrdio a kamoli dokazao da bi predložena svjedokinja bila upravo zaposlenica banke koja je u predugovornoj fazi sklapanja ugovora potrošaču dala odgovarajuće obavijesti o spornim ugovornim odredbama prije sklapanja ugovora, ovdje tužitelju .

Stoga je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je ništetna odredba ugovora o kreditu kojeg su stranke sklopile 29. siječnja 2008. u dijelu kojim je određena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci tuženika o kamatnim stopama banke preko ugovorene kamatne stope od 5,60 %, te u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula. Ništetni dio obveze ima se smatrati da nikad nije postojao, tako da ne može imati utjecaj u odnosu na potrošača s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da navedene odredbe nisu ni postojale.

Naime, kako je ugovorena odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena, a time i ništetna, pa su sve jednostrane promjene kamatne stope što ih je tuženik podizao bile nezakonite, što znači da je tužiteljeva obveza u cijelom utuženom razdoblju mogla biti jedino plaćanje redovne kamatne stope od 5,60 % godišnje što je početna kamatna stopa.

Točan je navod tuženika da su stranke u predmetnom ugovoru načelno iskazale suglasnu volju da se na predmetni ugovor primjenjuje promjenjiva kamatna stopa, međutim u trenutku sklapanja ugovora ona je iznosila 5,60 % godišnje, pa slijedom toga na ugovorni odnos se primjenjuje ugovorna odredba o kamatnoj stopi u visini od 5,60 % godišnje sve dotle dok se na zakonom propisani način ne nadomjesti dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim i uspostavi zakoniti mehanizam promjene kamatne stope.

Neosnovano se tuženik u žalbi poziva i na pogrešno pravno shvaćanje vezano za prigovor zastare jer u odnosu na istaknuti prigovor Vrhovni sud Republike Hrvatske dao je pravno shvaćanje u odluci tog suda Rev-2245/2017.

Naime, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek u trenutku pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (13. lipnja 2014. i 14. lipnja 2018. ) i prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

Prema tome, vezano za istaknuti prigovor zastare, podnošenjem kolektivne tužbe Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača 4. travnja 2012. došlo je do prekida zastare individualnih restitucijskih zahtjeva i zastara počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu tužbe, dakle 13. lipnja 2014. u odnosu na odredbu kojom je određena redovna promjenjiva kamatna stopa u skladu s Odlukom o kamatnim stopama banke, odnosno 14. lipnja 2018. u odnosu na odredbu ugovora kojom je ugovorena valutna klauzula, pa tužba podnesena 11. lipnja 2019., podnesena je unutar zastarnog roka od pet godina za sva potraživanja.

Pravilno je sud prvog stupnja primijenio odredbu čl. 1115. ZOO-a kada je obvezao tuženika na plaćanje zatezne kamate od dana primitka plaćenih iznosa Naime, i po mišljenju ovog suda tuženik je nepošteni stjecatelj kakvim ga je očito ocijenio prvostupanjski sud, a to imajući u vidu da je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pravomoćno utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći se u istima ništetnu i nepoštenu ugovornu odredbu, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljene na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je također postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP/07. te suprotno odredbama ZOO-a. Isto se odnosi na valutnu klauzulu. S tim u vezi treba navesti da se odredba čl. 502. c ZPP-a prema njezinom zakonskom tekstu, u vrijeme podnošenja tužbe, odnosila na parnice radi naknade štete, a ne na parnice radi stjecanja bez osnove kao što je u konkretnom slučaju. Međutim, parnični sud s jedne strane na temelju čl. 502 . c ZPP-a vezan je pravomoćnim presudama iz kolektivnog spora, dok s druge strane u skladu s čl. 186. st. 3. ZPP-a nije vezan pravnom osnovom na koju se potrošač pozvao u tužbi , zbog čega je ovlašten restitucijski zahtjev potrošača koji je postavljen kao zahtjev za povrat stečenog bez osnove, pravilno kvalificirati u zahtjev za naknadu predugovorne štete u skladu s čl. 251. st. 2. ZOO-a zbog povrede predugovorne obveze banke da u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, u postupku pregovara o sklapanju ugovora, da odgovarajuće obavijesti potrošaču o promjenjivoj kamatnoj stopi ili uz zahtjev za nakandu štete zbog ništetnosti osporenih ugovornih odredbi u smislu odredbe čl. 323. ZOO-a. Stoga su navodi tuženika irelevantni za odluku u ovoj pravnoj stvari.

Stoga, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog ugovora o kreditu, odnosno da je isključivo on isti predložio prema unificiranom unaprijed pripremljenom sadržaju, proizlazi logičnim zaključak da je tuženik nepošten stjecatelj, zbog čega u smislu članka 1111. i članka 1115. ZOO-a mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetne odredbe, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

Jednako tako, odluka o parničnom trošku rezultat je pravilne primjene odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a i odgovarajućih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br.142/12, 103/14, 118/14 i 107/15).

Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i presudu prvog stupnja potvrditi, a kako je odlučeno u izreci ove presude pozivom na odredbu iz čl. 368. st. 1. ZPP-a.

U Rijeci,24. svibnja 2023.

Predsjednica vijeća

Milena Vukelić Margan