Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-1184/2022-

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Ksenije Dimec predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća Svjetlane Pražić i članice vijeća Larise Gačanin, u pravnoj stvari tužitelja Z. J. iz Š., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima iz ZOU B. V. i Z. L. M. odvjetnicima iz Š., protiv tuženika banka d.d., S., OIB: ..., zastupan po punomoćnicima iz OD Ž. i P., odvjetnicima iz Z., radi isplate, odlučujući po žalbi tuženika, izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj P-199/2022 od 5. srpnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 24. svibnja 2023.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika banka d.d., te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj P-199/2022 od 5. srpnja 2022.

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja, I. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 8.883,31 eur[1] /66.931,36 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, točkom II. izreke odbijen je kao neosnovan tuženikov prigovor prijeboja, točkom III. izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.033,57 eur/15.322,00 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

2.Protiv citirane presude, žalbu podnosi tuženik iz svih žalbenih razloga sadržanih u čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, u daljnjem tekstu ZPP-a).

3.Odgovor na žalbu nije podnesen.

4.Žalba tuženika nije osnovana.

5.Ocjenjujući prvostupanjsku presudu u granicama žalbenih razloga tuženika, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2.,4.,8.,9.,13. i 14. ZPP-a, a na koje bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st.2. ZPP-a.

6.Nisu osnovani navodi tuženika kojima upire na ostvarenje žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao ni pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na odluke sadržane u točkama I. i II. izreke.

7.Naime, iz rezultata dokaznog postupka proizlazi u bitnome:

-da su tužitelj kao korisnik kredita te tuženik kao kreditor 11. travnja 2006. sklopili Ugovor o kreditu br. 060411228014 SN, da je predmetnim Ugovorom utvrđeno da kredit iznosi 76.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju na dan isplate kredita, na rok od 20 godina, da je čl. 3. ugovorena kamatna stopa od 4,39%, promjenjiva sukladno tržišnim uvjetima, a temeljem Odluke tuženika,

-da su iste ugovorne stranke 12. rujna 2012. sklopile Dodatak br. 1. Ugovora o kreditu, u kojem se u čl. 2. korisniku kredita odobrava poček na otplatu kredita od 12 mjeseci, a kredit da se odobrava na rok od 20 godina, te je ujedno dogovoreno da korisnik kredita koristi poček otplate kredita s uplatama kamate u periodu počeka, a kamata da se obračunava i naplaćuje mjesečno,

-da su iste stranke 11. rujna 2013. zaključile Dodatak br. 2. Ugovora o kreditu, u kojem se u čl. 2. korisniku kredita odobrava prolongacija za 13 godina, a kredit se odobrava na rok od 33 godine, sa time da će se otplata kredita vršiti u 396 jednakih mjesečnih anuiteta čiju visinu utvrđuje banka planom otplate, a krajnji rok povrata kredita je 1. svibnja 2039.,

-da su ugovorne stranke 13. siječnja 2016. sklopile Aneks predmetnog Ugovora, kojim je izvršena konverzija iz kredita sa valutnom klauzulom u CHF u kredit sa valutnom klauzulom u EUR, na temelju Zakon o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine” broj 102/15: dalje: ZIDZPK-a),

-da se tijekom ugovornog razdoblja kamatna stopa od početne 4,39 % koja je vrijedila od 7. siječnja 2008., 5,49% koja je vrijedila od 16. lipnja 2008., 6,25% koja je vrijedila od 10. studenog 2008., 6,75% koja je vrijedila od 7. lipnja 2009., 6.50% koja je vrijedila od 15. siječnja 2011., 6,00% koja je vrijedila od 15. veljače 2011., te 3,23% koja je vrijedila od 1. siječnja 2014. do isplate,

-da je tuženik u podnesku od 22. siječnja 2020. ustvrdio da je utvrdio preplatu u iznosu od 1.661,38 eur/12.517,68 kn, koji je iznos koristio za podmirenje 50% dospjelih anuiteta i na taj način tužitelju isplatio preplaćeni iznos, pa je shodno tome istaknuo prigovor radi prijeboja u navedenom iznosu, te na okolnost visine istaknuto prigovora dostavio presliku pregleda uplata po predmetnom ugovoru o kreditu,

-da je provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno da ukupna razlika anuiteta nastala uslijed promjene kamatne stope iznosi 3.872,48 eur/29.177,24 kn, a s osnova promjene tečaja 5.010,83 eur/37.754,13 kn, odnosno sveukupno 8.883,31 eur / 66.931,36 kn; kao i to da je negativna razlika ostvarena samo kod plaćanja koja su izvršena u razdoblju u kojem još nije došlo promjene kamatne stope.

8.1.U kontekstu ovakvih utvrđenja, sud prvog stupnja odbija tuženikov prigovor zastare potraživanja tužitelja kao neosnovan, pozivajući se na čl. 1111. Zakona o u svezi sa time i na čl. 225., 241., 223. istog Zakona, smatrajući da se u konkretnom slučaju radi o petogodišnjem zastarnom roku.

Kako je početak zastarnog roka počeo teći pravomoćnošću presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. (dalje: Pž-7129/13), a tužba je podnesena 6. lipnja 2019., to osnovano sud prvog stupnja zaključuje da u konkretnom slučaju nije nastupio zastarni rok za tražbinu tužitelja.

Ujedno se poziva na stajalište Vrhovnog suda RH-a poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. (dalje: Rev-2245/17),

8.2.Nadalje, se osnovano prema ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud donoseći pobijanu odluku, pozvao: na presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013 (dalje: P-1401/12), Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. (dalje: Pž-7129/13), Vrhovnog suda RH- a poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. (dalje: Revt-249/14), Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. (dalje: Pž-6632/17), Vrhovnog suda RH-a poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. (dalje: Rev- 2221/18), Ustavnog suda U-III-2521/15 (dalje: U-III-2521/15), kojima je utvrđeno da je pored ostalih i tuženik, povrijedio kolektivne interese potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, niti su prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača.

Osim toga, da je utvrđeno i to da je tuženik, povrijedio kolektivne interese potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je tijekom vremena mijenjana jednostranom odlukom kreditora, te drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja ugovora, potrošač i kreditor nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom točno utvrdili parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača.

8.3.Vezano za prednje, osnovano se sud prvog stupnja pozvao na čl. 502.c. u svezi čl. 502.a. st.1. ZPP-a.

Nastavno prednjem, pravilnim drži ovaj sud zaključak suda koji primjenom čl. 81. st.1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine” broj 96/03, dalje: ZZP-a), te čl. 323. st.1. i 2. ZOO-a, zaključuje da su ništetne sporne ugovorne odredbe, a te posljedično tome, da postoji obveza tuženika da isplati tužitelju ranije navedene iznose pozivom na čl. 1111. i 1115. ZOO-a, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, sukladno čl. 29. ZOO-a.

9.1.Nastavno prednje izloženom, pravno neutemeljenim, ukazuju se opširne žalbene tvrdnje tuženika, vezano za izvršenu konverziju sa valutnom klauzulom u CHF u kredit sa valutnom klauzulom u EUR sklapanjem aneksa ugovora o kreditu, upirući pri tome na čl. 19.b. i 19.c. ZIDZPK-a, te stajalište izneseno u odluci Vrhovnog suda RH poslovni broj Gos-1/19, te u odlukama nekih Županijskih sudova.

9.2.Ovo iz razloga jer prema promišljanju ovog suda, sklapanjem Dodatka ugovora nije otklonjena posljedica ništetnosti spornih ugovornih odredaba predmetnog Ugovora, te je ranije spomenuta konverzija izvršena temeljem ZIDZPK- a, dakle akta kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz članka 19.c. t. 6. ZIDZPK –a na način kako to nalaže zakon.

9.3.Naime, tzv. konverzija, odnosno potpisivanje aneksa ugovora o kreditu između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev budući da se niti odredbama ZIDZPK-a, a niti navedenim aneksima, izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja s korisnicima kredita same, tj. nepošteno, mijenjale kamatne stope u ugovorima o kreditima s valutnom klauzulom u CHF, kako to zaključuje i prvostupanjski sud. Glavni motiv i ratio legis navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR-u.

Aneksima ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim.

10.Neosnovane su žalbene tvrdnje da je pobijana odluka suda prvog stupnja protivna stajalištima suda Europske unije, u svezi čega se tuženik poziva na odluku

U odnosu na shvaćanje izneseno u odluci broj C-118/17, prvenstveno treba reći da je isto doneseno u činjenično, ne istovjetnom, ali vrlo sličnom predmetu, čije razlike, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, navedeno shvaćanje ne čine neprimjenjivim u ovom predmetu. Naime, u predmetu C-118/17 radi se o direktnoj zakonodavnoj intervenciji u određene ugovorne odredbe koje su utvrđene nepoštenima te onda i ništetnima, dok se u predmetnom slučaju radi o izmjeni ugovora intervencijom stranaka sklapanjem Dodatka ugovoru, pri čemu njegovo sklapanje nije bila obveza obje ugovorne strane – tj. nije bila obveza korisnika kredita (potrošača) već samo banke kao davatelja kredita (trgovca).

Podredno valja reći da iako je u smislu odredbi ZID ZPK/15 korisnik kredita bio u mogućnosti i odbiti sklapanje ponuđenog mu sporazuma o konverziji, vrlo je upitno, a u okolnostima u kojima je donesen navedeni zakonski propis, te u kojima je vršena konverzija, da li je potrošač stvarno bio slobodan u tom izboru (prihvatiti konverziju ili odbiti). Stav je ovog suda da bi se prije moglo reći da je ta mogućnost izbora za potrošače u Republici Hrvatskoj bila prividna, jer mu je alternativa bila ostanak u ugovornom odnosu u kojem je tečaj CHF-a bio potpuno nepredvidiv te su mnogi potrošači doslovno spašavali egzistenciju potpisivanjem sporazuma i prelaskom u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom vezanom uz EUR s isto tako nametnutim jednostrano promjenjivim kamatnim stopama na koje nisu mogli utjecati putem pregovora.

11.U odnosu na žalbene tvrdnje tuženika u dijelu u kojem smatra da potrošači-korisnici kredita u slučajevima gdje su izvršene konverzije odnosno sklopljeni Sporazumi o konverziji, nemaju pravo na potpuno obeštećenje, ukazujući na odluku Suda EU C-452/18, upućuje se tuženik radi izbjegavanja suvišnog ponavljanja na razloge iznesene u točkama 9.1-9.3. ovosudnog obrazloženja. Podredno se napominje da analizirajući odredbe ZID ZPK-a/15, proizlazi da se konverzija kredita u valuti CHF, onako kako je uređena navedenim zakonom odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu i da niti jedna odredba tog Zakona ne širi primjenu konverzije na izvan ugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi (stečeno bez osnove) temeljem ništetnih ugovornih odredbi.

Ne manje bitno je i to da u prilog prednjem, svakako govori i podatak da se korisnik kredita (tužitelj) niti jednom odredbom sklopljenog Dodatka ugovoru ne odriče zahtijevati potpuno obeštećenje temeljem ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kredit u valuti CHF.

12.Shodno iznesenom, suprotno tumačenju tuženika, prema prosudbi ovog suda proizlazi da korisnik kredita kao potrošač, neovisno o izvršenoj konverziji kredita, ima pravo na potpuno obeštećenje od posljedica koje su za njega proizvele ništetne ugovorne odredbe, kako ona o promjenjivosti ugovorne kamate u valuti CHF, tako i ona o vezanju glavnice za valutu CHF, naravno pod pretpostavkom da onim što mu je priznato na ime preplate prilikom provedbe konverzije nisu u potpunosti sanirane posljedice ništetnosti ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu.

13.Zbog prethodno iznesenih razloga, ovome sudu nisu prihvatljivi žalbeni navodi tuženika i u dijelu u kojem drži pogrešnim stav prvostupanjskog suda da konverzija nema pravni učinak na ništavost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pa se radi izbjegavanja suvišnog ponavljanja, upućuje tuženik na dosadašnji dio obrazloženja ove presude.

14.U tom kontekstu nije u pravu tuženik ni kada upire na postojanje žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, vezano za Dodatak br.1. Ugovora o kreditu.

Podredno se ukazuje tuženiku da kako učinak nepoštenih ugovornih odredaba djeluje ex tunc, dakle unatrag od trenutka sklapanja ugovora u smislu čl. 323. st.1. ZOO-a, da se smatra da nepoštena ugovorna odredba nikad i nije bila ugovorena, tako da u odnosu na tužitelja kao potrošača i ne može imati učinak (presuda Europskog suda za ljudska prava F. G. N. i A. P. M. protiv C. B. i B. B. V. A. S. spojenim predmetnima C-154/15, C-307/15 i C-308/15, u kojima je Europski sud utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba).

15.Obzirom na prednje, neutemeljenim drži ovaj sud i navode tuženika kojima upire na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.1. u svezi čl. 8. ZPP-a.

Ovo stoga, što je protivno tumačenju tuženika, sud prvog stupnja proveo postupak i donio pobijanu presudu u skladu s odredbama ZPP-a, te je za takvu odluku naveo jasne i razumljive razloge koji imaju podlogu u provedenim dokazima. Pri tome je sud dokaze cijenio u smislu čl. 7. i 8. ZPP-a, dakle svaki dokaz zasebno, te sve dokaze u njihovoj sveukupnosti, na način koji je ovome sudu potpuno prihvatljiv. U žalbi tuženica preocjenjuje određene dokaze, što je međutim pridržano za sud, pri čemu je prvostupanjski sud u obrazloženju svoje odluke dao iscrpno obrazloženje.

16.Budući da je sud prvog stupnja prema stajalištu ovog suda, utvrdio bitne činjenice o kojima ovisi ocjena osnovanosti tužbenih zahtjeva tužitelja, to suprotno ocjeni provedenih dokaza, interpretaciji istih izvršenih po tuženiku u žalbi nema uporišta u činjeničnim utvrđenjima koja proizlaze iz tih dokaza, pa se nastavno tome ni interpretacija istih te osobni zaključci tuženika u odnosu na postojanje određenih pravno relevantnih činjenica, ne mogu prihvatiti kao utemeljena. Ovo iz razloga što se očigledno radi o subjektivnom iznošenju mišljenja koje objektivno nema uporišta u sadržaju prvostupanjskog postupka odnosno u načinu ocjene provedenih dokaza od strane prvostupanjskog suda, te na osnovi toga utvrđenih relevantnih činjenica. Slijedom svega izloženog, ističe se da se pravna stajališta navedena u pobijanoj presudi zasnivaju na pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava i prihvatljivom tumačenju relevantne zakonske norme, u okviru kojeg postupka je od strane suda prvostupanjskog suda uslijedila odgovarajuća pravna argumentacija koja upućuje na to da pobijana odluka nije posljedica proizvoljnog tumačenja niti pogrešne primjene mjerodavnog prava.

17.Na kraju valja reći da nije u pravu tuženik ni kada pobija odluku o trošku, koja je postavu ovog suda pravilna i utemeljena na zakonu.

18.Zbog svih iznesenih razloga, valjalo je odbiti žalbu tuženika, potvrditi presudu suda prvog stupnja, pozivom na čl. 368. st.1. ZPP-a.

U Rijeci 24. svibnja 2023.

Predsjednica vijeća

Ksenija Dimec