Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-1049/2021-3

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Milene Vukelić Margan, predsjednice vijeća, te Helene Vlahov Kozomara, sutkinje izvjestiteljice i Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. . iz K., OIB: ......, zastupanog po punomoćnici M. C. B., odvjetnici iz V., protiv tuženice M. B. iz Č.,OIB: ....., zastupane po punomoćniku M. B., odvjetniku iz O., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P- 1149/2018-22 od 19. ožujka 2021., u sjednici vijeća održanoj 24. svibnja 2021.,

r i j e š i o  j e

Uvaženjem žalbe tužitelja ukida se presuda Općinskog suda u Osijeku,Stalna služba u Belom Manastiru, poslovni broj P-1149/2018-22 od 19. ožujka 2021. i predmet vraća tom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se naloži tuženici da tužitelju isplati iznos od 95.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi i s tijekom kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

U točki II. izreke naloženo je tužitelju da tuženici naknadi parnični trošak u iznosu od 9.400,00 kn.

Protiv te presude žali se tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

U žalbi navodi da je je više puta pokušao preuzeti janjce, no svaki puta bi bio izigran. Nakon nekoliko pokušaja pokrenuo je kazneni postupak zbog prijevare, a u kojem su okrivljenici Z. i M. B. oslobođeni, budući da su iskazali da «imaju namjeru riješiti odnos s oštećenim, mirnim putem”, te imaju namjeru ispuniti potraživanje oštećenog, ovdje tužitelja, i to u janjcima». Kako se tuženica ponovno nakon toga oglušila, bio je primoran, u skladu sa odlukom kaznenog suda, pokušati ostvariti svoj imovinsko-pravni zahtjev u parnici. Navodi da je tuženica ponovno pokušala izmanipulirati sud, a što je u prvom stupnju i uspjela. Tužitelj ukazuje na odredbe čl. 186-194. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 - ZOO), a koje jasno propisuju obvezu dužnika, čak i ako bi vjerovnik bio u zakašnjenju s preuzimanjem dugovane stvari ili ju odbijao primiti. Slijedom navedenog, tužitelj smatra da je sud uz pogrešno utvrđeno činjenično stanje, pogrešno primijenio i materijalno pravo. Glede utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva, predložio je provođenje vještačenja, a koji dokazni prijedlog je sud odbio.Tužitelj prigovara i odluci o trošku, obzirom da je tuženici priznat trošak zastupanja po punomoćniku na ročištu za objavu presude, a na koje punomoćnik nije pristupio, kao što je uračunao porez na dodanu vrijednost na troškove zastupanja u visini od 25% na cjelokupan iznos, a nije utvrđeno je li punomoćnica tuženice obveznik PDV-a ili ne.

Predlaže pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba je osnovana.

U provedenom postupku je utvrđeno:

- da je ugovor o najmu ovaca sklopljen 11. prosinca 2013.,a prema kojem tužitelj daje, a tuženica prima u najam 40 W. ovaca zdravih i bređih sa brojem ušnih markica,

-da tuženica uzima ovce na rok od 2 godine, te da mora skrbiti o njima a u slučaju uginuća štetu snosi tuženica u vrijednosti od 1.000,00 kn po glavi životinje,

- da su stranke ugovorile da je tuženica na ime najma dužna tužitelju dati 18 ženskih i 15 muških janjadi od 30-35. kg žive vage i to za period od 01. srpnja 2014. do 01. rujna 2014., te isto toliko za period od 01. srpnja 2015. do 01. rujna 2015., te ujedno mu mora dati polovicu ostvarenog poticaja na stado ovaca u prvoj godini,

-da je čitanjem dopisa sa lista 13. spisa utvrđeno da je tuženica pozivala tužitelja da se javi njoj ili njenom suprugu Z. B. u vezi preuzimanja 64 janjca težine 30-35. kg,

-da je čitanjem povratnice sa lista 14. spisa utvrđeno da je tužitelj isti dopis prinio 04. studenoga 2015.,

-da je čitanjem presude Općinskog suda u Osijeku posl. br. K-703/2016 godine utvrđeno da se protiv tužene i njenog supruga Z. B. vodio kazneni postupak te da su oslobođeni optužbe,

-da ugovorom o najmu nije predviđeno da bi tuženica bila u obvezi umjesto janjaca tužitelju isplatiti novce za janjce, niti je ugovoreno tko je u obvezi doći i preuzeti janjce,

-da je tužitelj u četiri navrata dolazio preuzeti janjce i to prvi put kada je preuzeo dva janjeta, drugi put u D. kada je odbio preuzeti janjce tvrdeći da nisu bili odgovarajuće težine, treći put je trebao preuzeti janjce na cesti između B. i J. za što tvrdi da tada nije zatekao tuženicu tamo i četvrti put kada je po janjce došao kod kuće tuženice za što tvrdi da janjci također nisu bili odgovarajuće težine i da nije zatekao tuženicu kod kuće pa je otišao bez da je eventualno istu sačekao,

-da je tvrdnja tužitelja da janjci nisu bili odgovarajuće kvalitete u suprotnosti sa iskazom svjedoka T. C. koji je kao agronom potvrdio da su janjci bili u dobroj kondiciji, a osim toga da tužitelj stalno pravda svoje nepreuzimanje janjaca činjenicom da su bili manje težine od dogovorene mada nikad ne iskazuje da je te janjce doista i izvagao.

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja zaključuje da je tužitelj svojim ponašanjem skrivio neispunjenje ugovora o najmu ovaca, budući da je u tri navrata odbio preuzeti janjce, a nije se odazvao niti na pisani poziv tuženice od 4. studenoga 2016. da dođe preuzeti 64 janjca, čime je došao u zakašnjenje, pa slijedom toga da mu ne pripada pravo na naknadu štete zbog neispunjenja ugovora.

Zaključak suda prvog stupnja da nisu ispunjene pretpostavke za postojanje odštetne odgovornosti, za sada se ne može prihvatiti.

Naime, prema odredbi čl. 342. st. 1. i 2. ZOO-a vjerovnik u obveznom odnosu ovlašten je od dužnika zahtijevati ispunjenje obveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno i u svemu kako ona glasi. Kad dužnik ne ispuni obvezu ili zakasni s njezinim ispunjenjem, vjerovnik ima pravo zahtijevati i popravljanje štete koju je zbog toga pretrpio.

Opće je pravilo o obvezi dužnika ispuniti obvezu «savjesno i kako ona glasi» znači ispuniti je onako kako treba tj. potpuno i u skladu sa sadržajem ugovora.

Ne postupi li dužnik savjesno tj. ne ispuni li dužnu obvezu u cijelosti ili djelomično, ili zakasni s njezinim ispunjenjem vjerovnik ima pravo zahtijevati i naknadu štete koju je time pretrpio.

Činjenica da je tužitelj odbio primiti janjce iz razloga što nisu imali ugovorena svojstva (težinu 30 do 35 kg), još uvijek ne daje osnove za zaključak da je sam tužitelj svojim ponašanjem skrivio neispunjenje ugovora.

Naime, odredbom čl. 166 ZOO-a propisano je da se ispunjenje sastoji u izvršenju onoga što čini sadržaj obveze, te niti ga dužnik može ispuniti nečim drugim, niti vjerovnik može zahtijevati nešto drugo. Nema pravovaljanog ispunjenja ako ono što je dužnik predao kao dugovanu stvar, a vjerovnik kao takvu primio, to uistinu nije, i vjerovnik ima pravo vratiti ono što mu je predano i zahtijevati dugovanu stvar. Dakle, isporuka janjaca, sve da je i dokazana, ukoliko janjci nisu imali ugovorenu težinu, predstavljala bi neispunjenje obveze. Svjedok T.C. na navedenu okolnost je iskazao da je početkom studenoga 2011. tužitelj ga vodio na obilazak stada ovaca gdje ih je dočekao jedan čovjek koji je sa tužiteljem dogovarao isporuku 60 janjaca za četvrtak i da mu je tužitelj kasnije rekao da janjci nisu isporučeni. Tužitelj saslušan kao stranka je iskazao da je odbio primiti 12 do 13 janjaca u D. jer nisu imali odgovarajuću težinu, dok je drugi put pristao primiti janjce, međutim, tuženica nije došla na isporuku koja je trebala biti na cesti između B. i J.. Usprkos takvom iskazu svjedoka T. C. i tužitelja, sud prvog stupnja utvrđuje da je tužitelj odbio uzeti janjce koji su se nalazili na cesti između B. i J., te ispred kuće tuženice. Osim toga, kada je tužitelj prigovorio da janjci nemaju ugovorenu težinu, tada je teret dokaza o suprotnom bio na tuženici.

Svemu tome valja dodati da je sud prvog stupnja propustio ocijeniti činjenice da je tuženica bila u obvezi temeljem ugovora o najmu predati tuženiku u razdoblju od 1. srpnja 2014. do 1. rujna 2014., 18 ženskijh i 15 muških janjaca težine 30 do 35 kg žive vage, a u razdoblju od 1. srpnja 2015. do 1. ruja 2015., 18 ženskih i 15 muških janjaca težine 30 do 35 kg žive vage, zatim činjenicu da je tužitelj putem punomoćnika 27. siječnja 2015. uputio tuženici zahtjev za ispunjenje obveze iz ugovora o najmu ovaca, odnosno zahtjev za naknadu štete i opomenu pred tužbu, zatim činjenicu da je tužitelj 25. rujna 2015. podnio kaznenu prijavu protiv tuženice i njezinog supruga, da je nakon toga Općinsko državno odvjetništvo u O. 29. travnja 2016. podnijelo optužnicu protiv tuženice i njezinog supruga, da je dopis tuženice kojim poziva tužitelja radi dogovora o preuzimanju janjaca upućen tužitelju 4. studenoga 2016.

Prema tome, u situaciji kada dužnik ne ispuni svoju obvezu, vjerovniku pripada pravo na naknadu štete koju je usljed toga pretrpio. Dolaskom vjerovnika u zakašnjenje, ne prestaje obveza dužnika, ali prestaje njegovo zakašnjenje, pa posljedica toga je da prestaju teći kamate, i rizik slučajne propasti stvari prelazi na vjerovnika.

Pretpostavke odgovornosti za ugovornu štetu su postojanje ugovora, odnosno ugovorna obveza, povreda ugovorne obveze, tj. ovdje neispunjenje obveze, šteta nastala vjerovniku, postojanje uzročne veze i postojanje protupravnosti.

U konkretnom slučaju tijekom postupka je utvrđeno da su tužitelj i tuženica sklopili ugovor o najmu, da je tuženica povrijedila ugovornu obvezu jer tužitelju nije isporučila janjce, iako se na to obvezala.

Nadalje, uzročnost kao pretpostavka odgovornosti za štetu, u konkretnom slučaju prema shvaćanju ovog suda postoji kad između štetne radnje-neispunjenja ugovorne obveze neisporuke janjaca i štete kao posljedice koja se može ogledati u umanjenju imovine, postoji pravno relevantna veza.

Ova potonja, izmakla korist u smislu odredbe čl. 1089 st. 3. ZOO-a predstavlja neizravnu štetu koja se očituje u onemogućavanju stjecanja određene imovinske koristi, koju je oštećenik osnovano očekivao prema redovitom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima slučaja, da nije bilo štetne radnje ili propuštanja kojim je štetnik prouzročio štetu. Pravo na naknadu izmakle koristi priznaje se pod pretpostavkom da je postojala namjera stjecanja koristi koja se zbog štetnikovog postupka izjalovila, tako da nije dovoljno da je oštećenik imao samo mogućnost povećanja svoje imovine, već da je postojala objektivna vjerojatnost da bi oštećenik doista stekao dobit da nije bio u tome spriječen. Konačno, utvrđenje suda prvog stupnja da je za neizvršenje ugovora kriv tužitelj, ne bi bilo prihvatljivo niti iz razloga jer su tuženici u tom slučaju sve da je doista tužitelj bez osnovanog razloga odbio primiti ispunjenje, ili ga svojim postupanjem spriječio, bili na raspolaganju instrumenti ispunjenja obveze u slučaju vjerovnikova zakašnjenja iz čl. 184. st. 1. ZOO-a u vezi s čl. 190 ZOO-a.

U ponovnom postupku sud prvog stupnja će otkloniti nedostatke na koje je ukazano ovim rješenjem, te će nakon što raspravi utvrditi sve odlučne činjenice za ishod spornog odnosa među strankama, i nakon toga će ponovno odlučiti o tužbenom zahtjevu, te zahtjevu stranaka za naknadu parničnog troška.

Iz navedenih razloga, valjalo je uvaženjem žalbe tužitelja pobijanu presudu ukinuti, a kako je odlučeno u izreci ove presude pozivom na odredbu čl. 370. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22).

U Rijeci, 24. svibnja 2023.

Predsjednica vijeća

Milena Vukelić Margan v.r.