REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: 43 Pž-4493/2022-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Kamelije Parać, predsjednika vijeća, Marine Veljak, suca izvjestitelja i Dubravke Zubović, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja MOTIVIRANO USTRAJAN d.o.o., OIB 54887442350, iz Zagreba, Pantovčak 22, kojeg zastupa punomoćnik Nikša Stančić Rokotov, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Stančić-Rokotov i partneri d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika REPUBLIKA HRVATSKA, Ministarstvo financija, Carinska uprava, OIB 18683136487, kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2402/19 od 3. listopada 2022., u sjednici vijeća održanoj 23. svibnja 2023.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2402/19 od 3. listopada 2022.

II. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 13.730,17 EUR (trinaesttisućasedamstotrideset eura i sedamnaest centi)/ 103.450,00 kn (stotritisućečetiristopedeset kuna) kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2402/19 od 3. listopada 2022. glasi:

„I. Odbija se u cijelosti tužbeni zahtjev koji glasi:

„Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 8.275.221,36 kn / 1.098.310,62 EUR1 zajedno sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotna poena, a koja kamata teče:

- na iznos od 3.192.224,01 kn / 423.680,94 EUR1 od 1. listopada 2015. do isplate,

- na iznos od 3.027.037,75 kn / 401.756,87 EUR1 od 7. prosinca 2016. do isplate,

- na iznos od 2.055.959,60 kn / 272.872,73 EUR1 od 31. prosinca 2017. do isplate, sve u roku osam dana.

II. Nalaže se tužitelju nadoknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 730.136,00 kn/ 96.905,70 EUR, u roku osam dana.“

2. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za naknadu imovinske štete u vidu izmakle koristi u iznosu od 8.275.221,36 kn za koju tužitelj tvrdi da je posljedica nezakonitog i nepravilnog rada Ministarstva financija, Carinske uprave, Područnog Carinskog ureda Zagreb, Carinskog ureda Varaždin.

3. Tužitelj u tužbi navodi da je pravni sljednik trgovačkog društva SIGA samoposlužni automati d.o.o. koje se bavilo prodajom duhanskih proizvoda putem dispenzera koji su se temeljem ugovora o poslovnoj suradnji smještali u ugostiteljske objekte, čiji djelatnik je kontrolirao prodaju tako da mu je kupac morao dokazati da je punoljetan, tako da se nije radilo o zabranjenoj automatiziranoj prodaji u smislu članka 11. stavka 8. tada važećeg Zakona o ograničavanju uporabe duhanskih proizvoda („Narodne novine“ broj: 125/08, 55/09, 119/09, 94/13; dalje: ZOUDP), kako je bilo navedeno i u Zapisniku o nadzoru Carinske uprave, Područnog ureda Zagreb od 14. studenog 2013.

Nekoliko mjeseci kasnije, sredinom svibnja 2014. isto Ministarstvo, Carinska uprava, Područni ured Zagreb, Carinski ured Varaždin pokrenulo je 24 nadzora koji su svi rezultirali represivnim mjerama zabrane rada i prodaje duhanskih proizvoda na opisani način.

Kako su rezultati navedenih nadzora bili u suprotnosti s ranijim stavom Carinske uprave, kako se ne bi izložio daljnjim sankcijama i uništavanju poslovanja, tužitelj navodi da je njegov prednik bio prisiljen obustaviti prodaju.

Protiv prvostupanjskih rješenja se žalio, žalba je odbijena kao neosnovana, nakon čega je pokrenuo upravni spor te je Upravni sud u Zagrebu u predmetu poslovni broj Usl-1345/15 donio presudu kojom je drugostupanjsko rješenje poništeno kao nezakonito, a isto je odlučeno presudom Upravnog suda u Rijeci poslovni broj Usl-789/15 u kojoj je sud zaključio da se u predmetnom slučaju ne radi o prodaji duhanskih proizvoda iz automatskih naprava.

Usprkos tome, Carinska uprava kao prvostupanjsko tijelo je ponovo donijela rješenje kojim se tužiteljevom predniku zabranjuje rad, na što je drugostupanjsko tijelo povodom ponovljene tužiteljeve žalbe samo riješilo stvar tako što je rješenjem od 29. lipnja 2017. poništilo prvotna rješenja i obustavilo postupak zabrane prodaje duhanskih proizvoda.

Međutim, Carinska uprava i dalje je nastavila opstruirati rad tužitelja na način da mu odbija izdati mišljenje o zakonitosti poslovanja, a bez takvog službenog stajališta tužitelj zbog pravne nesigurnosti ne može sklapati nove ugovore.

Ustvrdivši da je opisanim nezakonitim radom tijela državne uprave tužitelju prouzročena šteta sprečavanjem povećanja njegove imovine u smislu odredaba članka 1045., 1046. i 1090. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15; dalje: ZOO) za koju prema članku 14. Zakona o sustavu državne uprave („Narodne novine“ broj: 150/11, 12/13, 93/16 i 104/16, dalje: ZSDU) odgovara tuženik, tužitelj na ime naknade štete od tuženika zahtjeva isplatu iznosa koji je potreban da se tužiteljeva situacija dovede u stanje u kojem bi se nalazila da nije bilo opisanih represivnih mjera i nezakonitog rada Carinske uprave, u visini nerealizirane dobiti za koju tvrdi da bi se u odsustvu štetne radnje izvjesno ostvarila. Tužitelj potražuje iznos od 8.275.221,36 kn i to za razdoblje od listopada 2014. do listopada 2017. jer su inspekcijski nadzori krenuli u svibnju 2014. te je tužitelj obustavio poslovanje krajem kolovoza 2014. pa nadalje (godišnji poslovni ciklus u ugovorima sa Phillip Morris Zagreb d.o.o. počinje 1. listopada svake godine).

4. Tuženik je osporio tužbeni zahtjev u cijelosti jer smatra da nije postupao nepravilno i nezakonito i da njegovim postupanjem tužitelju nije nastala šteta. Ističe da su protiv pravnog prednika tužitelja od strane Ministarstva financija, Carinske uprave, Područnog Carinskog ureda Zagreb, Carinskog ureda Varaždin vođeni postupci zbog povrede odredbi Zakona o ograničavanju uporabe duhanskih proizvoda te da su ovlašteni carinski službenici prilikom provođenja postupaka po službenoj dužnosti postupali u potpunosti na temelju zakona i drugih propisa donesenih na temelju zakona i to Zakona o ograničavanju uporabe duhanskih proizvoda („Narodne novine“ broj: 125/08, 55/09, 119/09, 94/13), Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o ograničavanju uporabe duhanskih proizvoda („Narodne novine“ broj 94/13), Zakona o izmjenama i dopunama zakona o carinskoj službi („Narodne novine“ broj 30/14) i Zakona o carinskoj službi („Narodne novine“ broj 68/13, 30/14, 115/16). Područni carinski ured Zagreb, Carinski ured Varaždin, Služba za nadzor je u razdoblju od 13. svibnja 2014. do 17. lipnja 2014. obavila 17 inspekcijskih nadzora u svezi prodaje duhanskih proizvoda iz automatskih naprava te je utvrđeno da ugostiteljski objekti prodaju duhanske proizvode iz automatskih naprava koje su u vlasništvu prednika tužitelja na temelju sklopljenih ugovora o poslovnoj suradnji. U trenutku inspekcijskog nadzora carinski službenici izvršili su pečaćenje automatske naprave na rok od 15 dana sukladno čl. 40. Zakona o carinskoj službi i čl. 13. Pravilnika o izdavanju upozorenja i naredbi ovlaštenog carinskog službenika („Narodne novine“ broj 134/13). Nakon toga je Carinski ured Varaždin, Služba za nadzor izdao predniku tužitelja u 17 predmeta rješenje o zabrani obavljanja djelatnosti prodaje duhanskih proizvoda iz automatske naprave dok ne prestanu razlozi zbog koje je mjera donesena, ali ne dulje od šest mjeseci. Na ta rješenja prednik tužitelja podnio je žalbe koje su dostavljene na rješavanje Samostalnom sektoru za drugostupanjski upravni postupak Zagreb. Nadalje, predniku tužitelja izdano je 17 prekršajnih naloga kojima je isti proglašen krivim, jer je u ugostiteljskim objektima prodavao duhanske proizvode iz automatskih naprava. Na navedene prekršajne naloge prednik tužitelja uložio je prigovore koji su dostavljeni nadležnim prekršajnim sudovima. Nadalje, ističe da pravni prednik tužitelja nije ispunio uvjete za obavljanje djelatnosti trgovine sukladno čl. 12. i 13. Zakona o trgovini („Narodne novine“ broj: 87/08, 96/08, 116/08, 76/09, 114/11, 68/13 i 30/14) jer nije ishodio rješenje o ispunjavanju minimalno tehničkih uvjeta za obavljanje djelatnosti trgovine za prodajni objekt. Tuženik ističe i da tužiteljev prednik nije smio obavljati prodaju duhanskih proizvoda u ugostiteljskom objektu u istom prostoru u kojem se obavljala i ugostiteljska djelatnost (čl. 9. st. 3. Zakona o trgovini propisano je da ako se u prodavaonici obavlja i neka druga djelatnost, prostor namijenjen toj djelatnosti mora biti vidljivo odvojen od dijela prodavaonice namijenjenog trgovačkoj djelatnosti). Ističe da su nadležni prekršajni sudovi u Čakovcu i Varaždinu, postupajući po prigovoru prednika tužitelja, donijeli presude koje je potvrdio Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske kojima su pravnog prednika tužitelja i odgovornu osobu društva proglasili krivima jer je u tim postupcima vještačenjem utvrđeno da se radi o automatskim napravama iz kojih je zabranjena prodaja duhanskih proizvoda. Da se u konkretnom slučaju radilo o nezakonitoj prodaji duhanskih proizvoda iz automatskih naprava utvrđeno i u 15 pravomoćnih presuda prekršajnih sudova u Čakovcu i Varaždinu donesenih na temelju sporazuma stranaka (vlasnika ugostiteljskih objekata i Carinskog ureda Varaždin) kojima su proglašeni krivima vlasnici ugostiteljskih objekata koji su prodavali duhanske proizvode iz automatskih naprava u vlasništvu pravnog prednika tužitelja. Ističe da je pravni prednik tužitelja sklopio ugovore o poslovnoj suradnji sa ugostiteljskim objektima koji su se odnosili na prodaju duhanskih proizvoda iz automatskih naprava u razdoblju do 1. listopada 2013., a do kojeg vremena su vlasnici elektroničkih kioska za prodaju duhanskih proizvoda trebali prilagoditi svoje poslovanje s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o ograničavanju uporabe duhanskih proizvoda („Narodne novine“ broj 94/13) te Ugovore o poslovnoj suradnji u razdoblju od 1. listopada 2013. pa nadalje tako da je u Ugovorima sklopljenim u razdoblju do 1. listopada 2013. naznačeno da je „predmet ugovora poslovna suradnja koja će se realizirati putem postave samoposlužnog automata sa kontrolom prodaje proizvoda, a za prodaju duhanskih proizvoda (u daljnjem tekstu: automata)“ dok je u ugovorima od 1. listopada 2013. naznačeno u čl. 1. Ugovora da je „predmet ugovora zajednička poslovna suradnja koja će se realizirati putem postave samostojećeg dispenzera za prodaju raznih proizvoda (u daljnjem tekstu: dispenzera)“. Dakle, u ugovorima sklopljenima od 1. listopada 2013. pa nadalje pravni prednik tužitelja riječ automat zamijenio je sa riječi dispenzer, a u ostalim su člancima ugovori ostali potpuno identični. Time što je pravni prednik tužitelja uredio automatske naprave na način da je kupcima onemogućio direktan pristup, iste nisu izgubile karakter automatske naprave iz kojih je zabranjena prodaja duhanskih proizvoda, već je samo onemogućena prodaja duhanskih proizvoda maloljetnicima, a što je propisano posebnom materijalnopravnom odredbom čl. 11. st. 1. ZOUDP-a. Nadalje, ističe da prilikom prodaje duhanskih proizvoda iz automatskih naprava pravni prednik tužitelja i ugostiteljski objekti nisu izdavali račune za obavljenu prodaju, jer se nisu smatrali obveznikom fiskalizacije sukladno čl. 5. Zakona o fiskalizaciji u prometu gotovinom prema kojem se ne smatra porezni obveznik ako prodaje robu putem prodajnih automata. Ističe da su stalni sudski vještaci utvrdili da je nebitno tko u naprave ubacuje novac, postoji li daljinski upravljač ili pin za upravljanje napravom, jer je ta naprava i dalje zadržala karakter automatske naprave iz koje je zabranjena prodaja duhanskih proizvoda sukladno čl. 11. st. 8. ZOUDP-a. Ističe da je neosnovano pozivanje tužitelja na zapisnik Ministarstva financija, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda Zagreb od 14. studenog 2013. o provedenom nadzoru, jer je navedeni zapisnik sačinjen nakon provedenog nadzora kada Carinska uprava nije bila nadležna za provođenje inspekcijskog nadzora nad primjenom odredbi Zakona o ograničavanju uporabe duhanskih proizvoda već je inspekcijski nadzor bio u nadležnosti sanitarne inspekcije, zdravstvene inspekcije, prosvjetne inspekcije, gospodarske inspekcije Državnog inspektorata i inspekcije rada. Tek je 5. ožujka 2014. kada je stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o carinskoj službi („Narodne novine“ broj 30/14) Carinska uprava ovlaštena za nadzor nad primjenom propisa kojima se uređuje ograničavanje uporabe duhanskih proizvoda. Nadalje, ističe da je neosnovano pozivanje tužitelja na različita tumačenja raznih Ministarstava jer isto nije relevantno za konkretan slučaj već je jedino bitno činjenično stanje koje utvrđuje ustrojstvena jedinica unutar nadležnog tijela u konkretnom postupku odnosno nadležni sudovi. Navodi da su protiv pravnog prednika tužitelja od strane nadležnog područnog carinskog ureda vođeni postupci zbog povrede materijalno-pravnih odredbi Zakona o ograničavanju uporabe duhanskih proizvoda pri čemu su ovlašteni carinski službenici prilikom provođenja postupaka po službenoj dužnosti postupali u potpunosti na temelju zakona i drugih propisa donesenih na temelju zakona. Kao bitno ističe da se u slučaju utvrđivanja sumnje u povredu odredaba Zakona o ograničavanju uporabe duhanskih proizvoda nezakonita prodaja duhanskih proizvoda iz automatskih naprava utvrđuje u prekršajnom postupku, a ne u upravnom postupku u kojem se posljedično izriče upravna mjera zabrane obavljanja djelatnosti na rok od šest mjeseci. Dakle, izricanje upravne mjere samo je posljedica utvrđenja nezakonitosti prodaje duhanskih proizvoda iz automatskih naprava što se u cijelosti preispituje u prekršajnom postupku. Stoga su nadležni prekršajni sudovi donijeli presude kojima su nakon utvrđenih odlučnih činjenica pravni prednik tužitelja i tada odgovorna osoba proglašeni krivima jer su temeljem ugovora o poslovnoj suradnji prodavali duhanske proizvode iz automatskih naprava u ugostiteljskim objektima čime su povrijedili odredbu čl. 11. st. 8. ZOUDP-a. Smatra da je u pogledu te odlučne činjenice sud vezan sadržajem pravomoćnih presuda prekršajnih sudova kojima je prethodno pitanje riješeno. Ističe i prigovor zastare.

5. Prvostupanjski sud je ocijenio da su u odnosu na tužiteljevog pravnog prednika od strane Ministarstva financija, Carinske uprave, Područnog Carinskog ureda Zagreb, Carinskog ureda Varaždin poduzete nezakonite i nepravilne radnje, ali da tužitelj nije dokazao da mu je kao posljedica tih radnji nastala šteta u vidu izmakle dobiti.

6. Tužitelj je protiv navedene presude podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava te ju je predložio preinačiti na način da sud prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti uz dosudu zatraženog parničnog troška kao i troška žalbe u iznosu od 108.718,75 kn.

Uvodno, žalitelj smatra nužnim drugostupanjski sud upoznati s činjenicom da je prvostupanjski sud, odmah nakon provedenog postupka i zaključenja glavne rasprave na ročištu održanom 22. prosinca 2021. u prisutnosti zakonskog zastupnika tužitelja, tužiteljevog punomoćnika i zamjenice ŽDO stranke otvoreno upoznao sa svojim čvrstim uvjerenjem da je na temelju rezultata dokaznog postupka tužbeni zahtjev osnovan, da bi zatim, iz posve nejasnih razloga, rješenjem od 2. veljače 2022. koje je doneseno nakon što je već trebalo biti održano ročište za objavu 28. siječnja 2022., preotvorio glavnu raspravu. Žalitelj naglašava da u nastavku preotvorenog postupka dopunskim vještačenjem nisu utvrđene nikakve nove relevantne činjenice, ali je sud izgubio svoje ranije čvrsto uvjerenje da je tužbeni zahtjev osnovan te ga je pobijanom presudom odbio.

Pravni poredak priznaje pravo na naknadu one koristi koja bi se realizirala po redovnom tijeku stvari, da nije bilo štetne radnje. Dakle, mora postojati konkretna namjera realizacija koristi i radnje u tom cilju i ta korist mora biti realno dohvatljiva, a ne u sferi nerealnih fantazija i pukih želja. Prvostupanjski sud predmetni slučaj nije uopće ispitao sa stajališta kriterija redovnog tijeka stvari. Žalitelj smatra da bitni razlozi presude u cijelosti, kad bi vrijedili kao opće pravilo, osim što su nerazumljivi pa se presuda ne može ispitati, de facto negiraju pravo na naknadu štete u vidu izmakle koristi kao vida štete u smislu čl. 1089. st. 3. Zakona o obveznim odnosima. U tom smislu sud nije uopće ispitao kakvu je konkretno volju manifestirao tužitelj ulazeći u pravno obvezujuće ugovore kao što je Ugovor o poslovnoj suradnji DK 14/2013 od 6. prosinca 2013. sklopljen između tužitelja i Phillip Morris Zagreb d.o.o. (dalje: PMZ), Ugovor o poslovnoj suradnji 01/2012 sklopljen 6. srpnja 2012. između tužitelja i ORBICO d.o.o. te Ugovor o robnom kreditu između tužitelja i ORBICO d.o.o., Ugovor o zajedničkoj poslovnoj suradnji između tužitelja i društva Puljanka d.d. od 3. lipnja 2013. i Ugovor o pružanju usluga servisnog održavanja između tužitelja i EOL GRUPE d.o.o. od 21. travnja 2014.

U bitnom, u vezi navedenih ugovora, žalitelj ističe da je kao partner PMZ u vrijeme sklapanja navedenih ugovora imao vitalni strateški interes proširiti maloprodajnu mrežu s postojećih 500 na još 1.000 novih prodajnih mjesta, a zatim je proširivati sve dok se na hrvatskom tržištu ne dosegne maloprodajna mreža od 5.000 jedinica, u toj mreži držati proizvode PMZ-a i za to dobiti ugovorenu naknadu po svakoj novopostavljenoj jedinici i to zato jer je njegov jedini globalni konkurent British American Tobacco (BAT) ušao na hrvatsko tržište kupivši Tvornicu duhana Rovinj d.d. je navedenim ugovorima osigurao nabavu duhanskih proizvoda s najvećim globalnim proizvođačem duhanskih proizvoda. Tužitelj je ugovorima o poslovnoj suradnji s Orbicom d.o.o., najvećom distributerskom kompanijom u Republici Hrvatskoj, osigurao distribuciju tih duhanskih proizvoda, tako da nema nikakve troškove zaposlenika, nabave ni servisa vozila, troškove goriva ni ostale troškove vezane za distribuciju, štoviše, ne mora plaćati naknadu distributeru jer mu je ovaj plasirao robni kredit koji će otplatiti tek iz budućih prihoda. Ugovorom o zajedničkoj poslovnoj suradnji između tužitelja i društva Puljanka d.d. od 3. lipnja 2013. tužitelj je osigurao financiranje nabave dispenzera i širenja maloprodajne mreže, što predstavlja veliku kapitalnu investiciju. Proširiti maloprodajnu mrežu nije samo mogućnost, nego konkretna utuživa obveza koju je tužitelj ugovorom s financijskim partnerom preuzeo, a konkretniji izraz volje (da se proširi maloprodajna mreža) od preuzimanja utužive ugovorne obveze ne postoji i tužitelj smatra da ga nije moguće pravno zahtijevati od oštećenika koji dokazuje izmaklu korist. Dakle, žalitelj tvrdi da je na obvezujući i utuživi način (u formi ugovorne obveze) manifestirao svoju konkretnu i ozbiljnu namjeru proširiti maloprodajnu mrežu i pritom osigurati sve potrebne elemente takve transakcije – nabavu, distribuciju, financiranje i servis. Žalitelj tvrdi da nema nikakve sumnje da bi se ti ugovori prema redovnom tijeku stvari ispunili.

Žalitelj posebno naglašava da je njegova jedina poslovna djelatnost postavljanje dodatnih prodajnih jedinica te tvrdi da nema nikakve sumnje da u vezi opisane ugovorene transakcije širenja maloprodajne mreže postoji visoka objektivna vjerojatnost njezine realizacije da nije došlo do štetne radnje, smatrajući stoga da je više nego očito da su ispunjene sve bitne pretpostavke za zaključak da bi tužitelj prema redovnom tijeku stvari realizirao vještački utvrđenu izmaklu korist da nije bilo štetne radnje.

Nema nikakve dvojbe da bi ugostiteljski objekti takve ugovore sklapali, budući da oni nemaju nikakve financijske ni logističke obveze, ne plaćaju ništa za držanje duhanskih proizvoda u objektu, ne moraju voditi posebnu blagajnu za dispenzer, ne moraju voditi poslovne knjige za dispenzer, šire svoju ponudu bez ikakvog poslovnog rizika, obveza i bez ikakvih ulaganja, a dobivaju novčanu naknadu za volumensku prodaju. Ni jedan razuman ugostitelj to ne odbija. Žalitelj smatra da nema nikakve sumnje da bi takvi ugovori po redovnom tijeku stvari bili sklopljeni jer su za njih snažno zainteresirani i ugostiteljski objekti i tužitelj i PMZ.

Nadalje, žalitelj smatra da iz teksta Ugovora DK 14/2013 koji glasi: „Maksimalan broj novopostavljenih jedinica će biti 1.000, a u slučaju da kupac premaši iste, ugovorne strane će pristupiti novim pregovorima“ nema veze sa zaključkom prvostupanjskog suda da time tužitelj nije dokazao da bi dispenzere doista kupio i plasirao. Naime, s obzirom da ima dobavljača, distributera, osigurane financije i servis, iskustvo postavljanja dispenzera, to mu je jedina djelatnost, plaćen je po postavljenom dispenzeru i ugostiteljski objekti su snažno zainteresirani, nema nikakvih razloga zbog kojih prema redovnom tijeku stvari tužitelj ne bi dispenzere doista kupio i plasirao.

Žalitelj zatim ukazuje na pogrešno utvrđene činjenice da tužitelj od sklapanja ugovora s Phillip Morrisom 6. prosinca 2013. do početka inspekcijskih nadzora u svibnju 2014. i zabrane rada nije niti kupio niti plasirao ni jedan novi dispenzer te da nije ništa poduzeo u cilju nabave i plasmana dodatnih 1.000 dispenzera. Tužitelj ističe da je u tom razdoblju bilo potrebno osigurati i servisno održavanje tih dispenzera (distribucija i financiranje su ugovoreni ranije) pa je o tome vodio pregovore s Eol grupom s kojom je ugovor sklopljen 21. travnja 2014., čime je ujedno dovršeno sklapanje svih ugovora koji su preduvjet realizacije širenja maloprodajne mreže. Prije toga nije ni mogao platiti narudžbu dispenzera jer prethodni uvjeti (CP) u vidu ugovorenog servisnog održavanja nisu bili ispunjeni. Međutim, odmah nakon što je ugovoreno servisno održavanje krenuli su nadzori koji su već u prvoj polovici svibnja 2014. rezultirali prvim zapisnicima koji su priloženi spisu.

Glede navoda suda da tužitelj nije ni iznio činjenicu da je uopće po predračunu (list 2152.-2155. spisa) od 19. veljače 2014. za 200 (prvih) komada proizvoda ARGOS 10V2 uplatio iznos od 219.000,00 EUR, žalitelj ističe da nije tada platio jer je za plaćanje morao još ugovoriti i servisno održavanje dispenzera, a nakon što je to ugovorio, nastupila je štetna radnja. Čim je dobio informaciju da kreću nadzori koji bi mogli kompromitirati cijelu transakciju, tužitelj je imao obvezu smanjenja vlastite štete te bi postupio u zloj vjeri daje, znajući za te informacije i dalje tražio ispunjenje ugovora od financijskog partnera Puljanke d.d. i plaćanje prvog naručenog kontigenta od 200 komada dispenzera. Prema tome, smatra evidentnim da je daljnje aktivnosti prekinula štetna radnja, a ne neki drugi uzrok.

Žalitelj nadalje ukazuje na proturječnost između utvrđenja prvostupanjskog suda da „iz ponude od 13. ožujka 2014. Eol grupe i Ugovora o pružanju usluga servisnog održavanja dispenzera za prodaju duhanskih proizvoda od 21. travnja 2014. (list 1957., 1958. spisa) ne proizlazi namjera tužitelja nabaviti još 1.000 dispenzera“ i dokaza na koji se prvostupanjski sud poziva. Žalitelj navodi da se u toj ponudi od 13. ožujka 2014. u točki 3. izričito navodi da se ponuda daje za „održavanje dispenzera na 1.500 jedinica“ te da se u napomenama navodi da „ponuđena kalkulacija cijena vrijedi isključivo za najviše 1.500 dispenzera u sustavu održavanja“, dok u članku 8. tog Ugovora izrijekom stoji da ugovorne strane utvrđuju da naručitelj trenutno raspolaže s 500 (pet stotina) aktivnih dispenzera te da do kraja poslovne godine ima namjeru pustiti u rad dodatnih 1.000 (tisuću) dispenzera. Žalitelj naglašava da i u pratećem dopisu Eol grupe kojim je dostavljena ponuda od 13. ožujka 2014. izričito navodi: „Ponuda je izrađena na temelju informacija o modelima Vaših dispenzera u radu na 500 prodajnih mjesta na tržištu RH kao i na temelju informacija o pripremama za instalaciju dodatnih 1.000 dispenzera.“

Na ovaj način je sud učinio dvojaku apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka jer su razlozi nerazumljivi već na elementarnoj jezičnoj razini, kao i zato što sud o sadržaju isprava u presudi navodi nešto što je u direktnoj kontradikciji sa sadržajem tih isprava pa je presuda nerazumljiva i ne može se ispitati u tom dijelu.

Zatim, žalitelj smatra da je prvostupanjski sud iz činjenice da je Ugovor o servisnom održavanju dispenzera duhanskih proizvoda potpisala samo Eol grupa dok tužitelj kao naručitelj nije, iako u to vrijeme inspekcijski nadzori nisu još počeli, pogrešno zaključuje da tužitelj nije imao namjeru postaviti još dodatnih 1.000 dispenzera. Naime, ugovor je sklopljen na daljinu, a tužitelj je u spis dostavio svoju ispravu koja sadrži samo potpis druge strane. Ako je sud smatrao da je isprava upitna, trebao je o tome pribaviti očitovanje tužitelja i Eol grupe.

Žalitelju je nejasno zbog čega prvostupanjskom sudu nije jasno zašto je tužitelj zatražio servisiranje 1.500 dispenzera, kad je u tom trenutku imao samo 500 dispenzera u radu. Tužitelj je zatražio ugovor o servisiranju 1.500 dispenzera navodeći u članku 8. tog Ugovora (koji je sklopljen 21. travnja 2014.), da će do kraja godine imati 1.500 dispenzera. Stoga mu je potreban servis za 1.500, a ne samo za dotadašnjih 500 dispenzera. To je vidljivo iz sadržaja Ugovora.

Nadalje, nije jasno ni zbog čega prvostupanjski sud u točki 27. presude navodi da tužitelj nije dokazao da je s navedenim trgovačkim društvima do početka inspekcijskih nadzora održavao poslovnu suradnju. Žalitelj, osim što mu nije jasno što točno znači „održavanje poslovne suradnje“, smatra da u parnici koja se vodi radi naknade izmakle koristi to nije relevantna činjenica.

Konačno, tužitelj prigovara stavu prvostupanjskog suda da je financijska vještakinja Ljerka Živković pravno ocijenila Ugovor o poslovnoj suradnji broj DK 14/2013 s PMZ kad je navela da smatra da se taj ugovor može promatrati samo u okviru minimalno 1.500 prodajnih jedinica, što je suprotno danoj zadaći, eliminirajući na taj način njezin nalaz i mišljenje, iako joj je sam sud dao zadaću izračunati izmaklu korist, koju je ona utvrdila u visini od 6.264.501,12 kn. Žalitelj smatra da sud nema stručnih znanja kojima može ulaziti u financijske aspekte vještačenja, a to što se vještakinja dodatno pozvala pri objašnjenju financijskog modela i na konkretan sadržaj ugovora, ne znači da je ona, umjesto suda, pravno ocijenila taj Ugovor. Prema tome, sud nije mogao na ovakav način iz presude izbaciti potpuno jasan nalaz i mišljenje vlastitog sudskog vještaka, a pogotovo ne nakon što je ona na novi vještački zadatak da razluči štetu tužitelja na 500 i 1.500 prodajnih mjesta jasno navela i pojasnila da se tužiteljev financijski model ne može ekonomski promatrati izvan konteksta prodaje na 1.500 prodajnih mjesta (kako je ugovoreno s PMZ Ugovorom DK 14/2013). Dodatno, stručni zaključak o nastanku štete je donio i financijski vještak Darko Prpić, čiji pisani nalaz i mišljenje je priložen uz tužbu.

Na temelju iznijetog, s obzirom da prvostupanjski sud nije imao nikakvu namjeru razumno ocijeniti bitne tužiteljeve argumente koje su, osim jasnih pisanih ugovornih pogodbi, podržavala čak i dva sudska vještaka te je bitne rezultate dokaznog postupka sud odlučio potpuno ignorirati i eliminirati iz razloga presuđenja, pri čemu su stvarni razlozi presuđenja očito izvanpravni i nedokučivi iz stanja spisa, žalitelj smatra očitim da je, sukladno odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske i praksi Europskog suda za ljudska prava, tužitelju prvostupanjskom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje u dimenziji prava na pristup sudu.

7. Tuženik se očitovao na tužiteljevu žalbu istaknuvši da je neosnovana, paušalna, manipulativna, zlonamjerna i uvredljiva, usmjerena na zlouporabu procesnih ovlaštenja i odnosa prema sudu i tuženiku. Tvrdi da tužitelj nije mogao imati nikakva legitimna očekivanja u vezi realizacije njegovih poslovnih odnosa s trećima, jer je na temelju važećih jasnih zakonski odredbi morao imati svijest da prodaja duhanskih proizvoda na način kako je to obavljao i dalje namjeravao obavljati tužitelj, nije dopuštena. Ističe da je presuda detaljno i jasno obrazložena te je predlaže potvrditi. Traži naknadu troška odgovora na žalbu u iznosu od 103.450,00 kn / 13.730,17 EUR.

8. Ovaj sud je prvostupanjsku presudu ispitao na temelju odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; dalje: ZPP), pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a).

9. Žalba nije osnovana.

10. Prije svega, nejasno je zbog čega žalitelj uvodno iznosi tvrdnju da je iznenađen sa sadržajem pobijane presude kojom je njegov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan jer je on, s obzirom na to da je sud strankama otvoreno usmeno komunicirao svoj stav da smatra tužbeni zahtjev osnovanim, očekivao da će uspjeti u ovom sporu.

Naime, iz obrazloženja pobijane presude a ni iz isprava u spisu nije moguće utvrditi da je prvostupanjski sud, nakon što je glavna rasprava zaključena usmeno komunicirao sa strankama o bilo čemu, pa tako ni o svom stavu glede osnovanosti tužbenog zahtjeva.

Svaki sud je dužan donijeti odluku na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

Odredbom čl. 304. ZPP-a propisano je da će, kad sudac pojedinac ili vijeće zaključi da je predmet raspravljen tako da se može donijeti odluka, sudac pojedinac odnosno predsjednik vijeća priopćiti da je glavna rasprava zaključena.

Prema odredbi čl. 334. ZPP-a, sud je vezan za svoju presudu čim je objavljena, a ako presuda nije objavljena, čim je otpravljena, a prema strankama presuda ima učinak tek od dana kad im je dostavljena.

Protiv presude donesene u prvom stupnju stranke mogu podnijeti žalbu zbog razloga iz čl. 353. ZPP-a.

Ovaj žalbeni sud niti je u mogućnosti niti je ovlašten utvrđivati, a i nebitno je, kako se u vremenskom razdoblju od zaključenja glavne rasprave, razvijao misaoni proces u glavi prvostupanjskog suca koji je rezultirao objavljenom prvostupanjskom presudom protiv koje se tužitelj žalio (pa čak i da je nešto od toga priopćio strankama, što inače nije uobičajena sudska praksa).

11. Jedno od osnovnih načela obveznih odnosa (čl. 8. Zakona o obveznim odnosima) je dužnost uzdržavati se od postupka kojim se može drugom prouzročiti šteta. Odgovornost za štetu je obvezno pravni odnos u kojem je onaj tko je prouzročio štetu, oštećenome dužan tu štetu popraviti (čl. 1045. ZOO-a).

Za nastanak obveznopravnog odnosa odgovornosti za štetu moraju postojati subjekti tog odnosa (štetnik i oštećenik), štetna radnja, šteta, uzročna veza između štetne radnje i štete te protupravnost koja se očituje u povredi određene pravne norme. To su opće pretpostavke za nastanak odnosa odgovornosti za naknadu štete, koje moraju biti kumulativno ispunjene.

U konkretnom slučaju tužitelj tvrdi da je on oštećenik, tvrdi da je tužitelj štetnik, da ga je oštetio štetnom radnjom koja se sastoji u nezakonitoj zabrani rada, odnosno da je tuženik odgovoran za štetu u obliku izmakle koristi koja je tužitelju nastala kao izravna posljedica navedene štetne radnje.

Prvostupanjski sud je utvrdio:

- da između stranaka nije sporno da je Područni carinski ured Zagreb, Carinski ured Varaždin, Služba za nadzor u razdoblju od 13. svibnja 2014. do 17. lipnja 2014. obavio više inspekcijskih nadzora u svezi prodaje duhanskih proizvoda iz automatskih naprava (s tim da tužitelj tvrdi da ih je bilo ukupno 24 dok tuženik u odgovoru na tužbu tvrdi da ih je bilo 17) u kojima je utvrđeno da ugostiteljski objekti prodaju duhanske proizvode iz automatskih naprava koje su bile u vlasništvu prednika tužitelja na temelju ugovora o poslovnoj suradnji,

- da su u trenutku inspekcijskog nadzora carinski službenici izvršili pečaćenje automatskih naprava na rok od 15 dana i da je nakon toga Carinski ured Varaždin, Služba za nadzor izdala predniku tužitelja u 17 predmeta rješenje o zabrani obavljanja djelatnosti prodaje duhanskih proizvoda iz automatske naprave dok ne prestanu razlozi zbog koje je mjera donesena, ali ne dulje od šest mjeseci te da je prvo rješenje o zabrani rada postalo izvršno 6. veljače 2015.,

- da je protiv prvostupanjskih rješenja o zabrani rada tužiteljev prednik je izjavio žalbe koje su rješenjem Ministarstva financija, Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-471-01/15- 01/66, ur.broj 513-04/15-4 od 27. siječnja 2015. i rješenjem Ministarstva financija, Republike Hrvatske, Carinske uprave, Središnjeg ureda, klasa: UP/I-471-01-14-11/5, ur.broj 513-02-3030/2-14-2 od 27. svibnja 2014. odbijene, ali su ta rješenja u upravnom sporu kojeg je pokrenuo tužiteljev prednik pravomoćno ukinuta presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž-3621/17 od 30. kolovoza 2018. (list 1522.-1524. spisa).

Prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da tuženik, u pogledu pitanja radi li se o zabranjenoj automatiziranoj prodaji, neosnovano smatra parnični sud nije vezan pravomoćnim presudama donesenim u prekršajnim postupcima, u kojima je odlučeno samo jesu li ispunjena obilježja prekršaja i eventualno izrečena prekršajna sankcija, a ne zabrana rada.

O odlučnoj činjenici radi li se o zabranjenoj automatiziranoj prodaji je činjenica je li tužitelj obavljao svoju poslovnu djelatnost putem automata ili putem dispenzera odnosno može li se takav način prodaje smatrati nedopuštenom prodajom iz automata koja opravdava izricanje mjere zabrane rada, odlučeno je u upravnom sporu odnosno u presudi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž-3621/17 od 30. kolovoza 2018., kojom je parnični sud vezan.

Odredbom čl. 1089. st. 1. ZOO-a propisano je da oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi.

Tužitelj u ovom sporu zahtijeva naknadu izmakle koristi.

Tuženik je u ovom postupku osporio postojanje svih pretpostavki za postojanje svoje obveze naknade štete: osporio je da je zabrana rada nezakonita radnja, osporio je činjenicu da bi tužitelju u razdoblju od listopada 2014. do listopada 2017. izmakla korist u bilo kojem iznosu pa tako i u zatraženom iznosu od 8.275.221,36 kn, a u slučaju da sud utvrdi da bi tužitelju zbog prestanka rada u tom razdoblju nastala određena šteta, osporio je postojanje uzročne veze između štetne radnje zabrane rada i eventualno utvrđene štete.

Prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da je u pogledu postojanja štetne radnje vezan pravomoćnom presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž-3621/17 od 30. kolovoza 2018. u kojoj je ocijenio da nisu bile ispunjene pretpostavke za zabranu prodaje duhanskih proizvoda na način kako je to činio tužitelj jer je u provedenom postupku utvrđeno da djelatnik objekta daljinskim upravljačem kontrolira proces prodaje, što tom procesu oduzima automatizam, jer kupac bez djelovanja i kontrole druge fizičke osobe nije u mogućnosti samostalno doći do željenog proizvoda.

Time je otpao prijepor postoje li u ovom slučaju prve tri opće pretpostavke za naknadu štete-štetnik, nezakonita radnja i oštećenik.

Među strankama su sporne dvije preostale pretpostavke o kojima ovisi je li tuženik odgovoran za naknadu predmetne štete: prva, je li je tužitelju nakon prestanka rada u razdoblju od listopada 2014. do listopada 2017. nastala šteta u vidu izmakle koristi, čiju naknadu tužitelj u ovom sporu zahtijeva od tuženika, i druga pretpostavka, ako mu je šteta nastala, je li ta šteta u uzročnoj vezi s opisanim zabranama rada.

12. Odredbom čl. 1089. st. 3. ZOO-a propisano je da se pri ocjeni visine izmakle koristi uzima u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovitom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

Radi utvrđenja postojanja i visine štete nastale tužitelju u razdoblju od listopada 2014. do listopada 2017. prvostupanjski sud je izveo dokaze uvidom u isprave u spisu i knjigovodstveno financijskim vještačenjem koje je povjerio sudskom vještaku za financije mr. oec. Ljerki Živković.

Polazeći od činjenice da je tužitelj u trenutku kad su započeli inspekcijski nadzori koji su rezultirali zabranom prodaje duhanskih proizvoda imao 500 prodajnih jedinica, prvostupanjski sud je rješenjem od 8. ožujka 2022. (list 2178.-2179. spisa) dao zadatak sudskom vještaku da na bazi 500 prodajnih jedinica izračuna izmaklu korist koju bi tužitelj ostvario po redovitom tijeku stvari, da nije bilo zabrane rada.

U nalazu i mišljenju (list 1791.-1835., 1837.-1881. i 2147.-2150. spisa) i dopuni nalaza i mišljenja od 13. travnja 2022. (list 2185.-2199. spisa) sudski vještak je utvrdio da bi tužitelj, da nije bilo zabrane rada na bazi 500 prodajnih jedinica, koliko ih je imao u trenutku zabrane rada, s obzirom na to da je imao troškove distribucije odnosno troškove zaposlenih djelatnika koji su u 2012. iznosili 854.767,00 kn, u 2013. 1.033.294,00 kn dok su u 2014. iznosili 709,768,00 kn, u razdoblju od listopada 2014. do 29. rujna 2016. (prestanak važenja Ugovora o poslovnoj suradnji DK14/2013 od 6. prosinca 2013.) i u razdoblju od 6. veljače 2015. (kad je prvo rješenje Carinske uprave o zabrani rada postalo izvršno) do 29. rujna 2016. (prestanak važenja Ugovora o poslovnoj suradnji DK14/2013 od 6. prosinca 2013.), ostvario gubitak u poslovanju i to u prvom slučaju u iznosu od 4.879.727,76 kn, a u drugom slučaju u iznosu od 4.022.870,59 kn.

Na prijedlog tužitelja, koji tvrdi da je Ugovorom s Philip Morrisom d.o.o. Zagreb broj DK14/2013 od 6. prosinca 2013. bilo predviđeno širenje prodajnih mjesta za dodatnih 1000 dispenzera, prvostupanjski sud je dao zadatak vještaku da dopuni nalaz i mišljenje i na način da izračuna izmaklu korist koju bi tužitelj ostvario po redovitom tijeku stvari da nije bilo zabrane rada na bazi 1500 prodajnih jedinica. Na temelju tužiteljeve tvrdnje da se cjelokupan koncept njegovog poslovanja temeljio na ekspanziji prodajnih jedinica na temelju Ugovora o poslovnoj suradnji DK14/2013 zaključenog s Phillip Morrisom d.o.o. od 6. prosinca 2013. kojim je u čl. 3.1. st.4. Ugovora ugovoreno da će prednik tužitelja postaviti novih 1000 jedinica, zatim Ugovora o poslovnoj suradnji 01/2012 zaključenog s društvom ORBICO d.o.o. od 6. srpnja 2012. na tri godine kojim se u čl. 4.1. utvrđuje da će prednik tužitelja ugovoriti nova prodajna mjesta i na temelju Ugovora o zajedničkoj poslovnoj suradnji od 3. lipnja 2013. zaključenog s PULJANKOM d.d. kojim se PULJANKA d.d. obvezala financirati do 2000 novih prodajnih jedinica, budući da se u preambuli ugovora s Phillip Morrisom d.o.o. navodi da je prednik tužitelja pregovarao o multipliciranju zajedničke prodajne mreže i povećanju broja prodajnih mjesta do ukupno 5000 komada, sudski vještak Ljerka Živković je izrazila mišljenje da se Ugovor o poslovnoj suradnji s Phillip Morrisom d.o.o. od 6. prosinca 2013. može promatrati samo u okviru minimalno 1500 prodajnih jedinica (500 instaliranih i 1000 planiranih) te je, rukovodeći se time, izračunala da bi izmakla korist koju bi tužitelj ostvario po redovitom tijeku stvari da nije bilo zabrane rada na bazi 1500 prodajnih jedinica u razdoblju od listopada 2014. do 29. rujna 2016. iznosila 6.264.501,12 kn, a u razdoblju od 6. veljače 2015. do 29. rujna 2016. da bi iznosila 5.164.484,55 kn. Prvostupanjski sud, ocijenivši da vještak nije ovlašten analizirati ugovorne odnose tužitelja s navedenim trgovačkim društvima i iznositi zaključke suprotno danom mu zadatku, taj dio nalaza i mišljenja nije uzeo u obzir te je sam analizirao navedene ugovore jer je to u konačnici pravno pitanje, što prihvaća i ovaj sud. Naime, uzročno-posljedičnu vezu, kao jednu od pretpostavki odgovornosti za štetu, utvrđuje sud, a vještak je osoba koja je pozvana da pred sudom, koristeći se svojim stručnim znanjem, iznese mišljenje o odlučnim činjenicama koje ocjenjuje sud. Tužitelj nije imao prigovor na nalaz i mišljenje vještaka kao ni na dopunu nalaza i mišljenja koji je vještak podnio pismeno 13. travnja 2022. i 27. travnja 2022. (list 2185.-2199. spisa) dok tužena nije imala prigovor na matematički izračun vještaka nego se njeni prigovori odnose na pravna shvaćanja vještaka i analize ugovornog odnosa tužitelja sa Philip Morrisom d.o.o., Orbicom d.o.o. i Puljankom d.d., a posebno prigovara nazivima uređaja za prodaju duhanskih proizvoda.

Žalitelj osnovano ukazuje da nije odlučno ni kako vještak u svom nalazu i mišljenju naziva uređaje za prodaju duhanskih proizvoda, no neosnovano smatra da je prvostupanjski sud trebao uzeti u obzir pravno shvaćanje vještaka o tužiteljevom modelu poslovanja koji se temelji na početnom (svjesnom) gubitaškom ulaganju temeljem Ugovora s Phillip Morris Zagreb d.o.o. iz 2011. čiji je cilj doći upravo do Ugovora s PMZ kakav je sklopljen 2013. kada širenje maloprodajne mreže postaje tužiteljeva jedina djelatnost.

Na temelju činjenice da do zabrane rada, dakle neovisno o predmetnoj tuženikovoj štetnoj radnji, tužitelj nije proširio svoje poslovanje ni na jednu prodajnu jedinicu i nije dokazao da je realizirao išta od ugovorenog, bez obzira što je imao tu mogućnost, prvostupanjski sud je zaključio da tužitelj tijekom postupka nije dokazao da je s društvom Phillip Morris Zagreb d.o.o. i s drugim navedenim trgovačkim društvima s kojima je sklopio ugovore o poslovnoj suradnji (distribuciji, servisiranju i financiranju) do početka inspekcijskih nadzora održavao ugovorenu poslovnu suradnju. Tekst točke 3.1. 3. odlomak Ugovora o poslovnoj suradnji br. DK 14/2013 sklopljenog 6. prosinca 2013. između tužiteljevog pravnog prednika Siga samoposlužni automati d.o.o. i društva Phillip Moris Zagreb d.o.o., koji je stupio na snagu 30. rujna 2013., na kojeg se tužitelj posebno poziva koji glasi: „Maksimalan broj novopostavljenih jedinica će biti 1000, a u slučaju da kupac premaši isti ugovorne strane će pristupiti novim pregovorima“, po ocjeni prvostupanjskog suda, a i po ocjeni ovog suda, nije dokaz da bi tužitelj dispenzere doista kupio i plasirao. U vezi tužiteljevog navoda da ne postoji konkretnija manifestacija namjere da se realizira neka korist od ulaženja u pravno obvezujuće i perfektuirane ugovore u cilju realizacije te koristi, te tvrdnje da je njegova obveza proširiti maloprodajnu mrežu s postojećih 500 na ukupno 1.500 prodajnih jedinica utuživa, ovaj sud je uvidom u tekst navedenog Ugovora (list 1901.-1910. spisa) utvrdio:

- da se tužitelj obvezao imati u prodaji određene proizvode koje će držati u jedinicama za držanje proizvoda, pod nazivom „materijali“, čije lokacije, broj jedinica kao i prodajna mjesta su određeni u privitku 1. Ugovora (točka 1.1. i 1.2.),

- da je u privitku 1. Ugovora tablica sa 500 lokacija,

- da se obvezao opremiti svaku lokaciju materijalom koji će biti u potpunosti usklađen s primjenjivim Zakonom o ograničavanju uporabe duhanskih proizvoda (točka 2.1. i 2.2.)

- da je u okviru odredaba o visini naknade u točkama 3.1. 4. odlomak navedeno da će maksimalan broj novopostavljenih jedinica će biti 1000, a u slučaju da kupac (tužitelj) premaši isti ugovorne strane će pristupiti novim pregovorima i

- da je pod točkom 3.3. 4. odlomak ugovoreno da ukupna maksimalna Dodatna Naknada koja se može isplatiti temeljem ovog Ugovora a vezano za volumen koji ostvare isključivo prodajna mjesta iz Priloga 1. Ugovora iznosi 300.000,00 kn.

Dakle, navedenim Ugovorom tužitelj se nije obvezao postaviti novih 1.000 dispenzera, a prvostupanjski sud osnovano navodi i da tužitelj nije ničim dokazao ni da je 1000 dispenzera, čak da ih je i nabavio, mogao dalje plasirati, jer nije dostavio ni jedan, a kamoli 1000 ugovora o poslovnoj suradnji sa ugostiteljskim objektima odnosno mogućim partnerima kojeg je eventualno sklopio u razdoblju od sklapanja Ugovora sa Philip Morrisom Zagreb d.o.o. 6. prosinca 2013. do početka inspekcijskih nadzora u svibnju 2014. i zabrane rada, a nije dokazao ni da je nabavio dodatnih 1000 dispenzera niti da ih je imao ozbiljnu namjeru po redovnom tijeku stvari nabaviti.

Naime kao dokaz svoje namjere, tužitelj je priložio u spis predračun od 19. veljače 2014. (list 2152.-2155. spisa), iz kojeg nije jasno radi li se o dispenzerima, jer se odnosi na proizvod „ARGOS 10 V2“ i naznačena količina je „200“ u ukupnom iznosu od 219.000,00 EUR, a nije iznio činjenicu da je po navedenom predračunu do početka provođenja nadzora izvršio plaćanje. Naprotiv, sam je naveo da je od nabave odustao.

Svoju tvrdnju da disperzere nije platio jer je prije nego što ih nabavi morao imati ugovoreno servisiranje, koje je ugovorio 21. travnja 2014., nakon čega su uslijedili nadzori i zabrana rada, tužitelj nije dokazao. Prije svega, obveza iz predračuna na koji se pozvao dospjela je 19. veljače 2014., tužitelj nije dokazao da je uvjet nabave novih dispenzera unaprijed ugovoreno servisiranje, a osim toga, i po ocjeni ovog suda, iz Ugovora o pružanju usluga servisnog održavanja dispenzera za prodaju duhanskih proizvoda sklopljenog s Eol grupom d.o.o. od 21. travnja 2014. (list 1957.-1958. spisa) ne proizlazi da je tužitelj doista imao namjeru nabaviti još 1000 dispenzera za prodaju duhanskih proizvoda. Nesporno je da nije nabavio ni jedan novi dispenzer. Dana 21. travnja 2014., kad je ugovor o servisiraju sklopljen, tužitelj već raspolagao sa 500 aktivnih dispenzera za koje se prema čl. 9. st. 2. Ugovora smatra da su preuzeti u sustav održavanja u trenutku obostranog potpisa specifikacije predmeta održavanja koju se tužitelj prema stavku 1. obvezao dostaviti pružatelju usluga po potpisu ovog Ugovora. Tužitelj nije u spis dostavio spomenutu specifikaciju. U čl. 8. Ugovora je navedeno da tužitelj do kraja poslovne godine ima namjeru pustiti u rad dodatnih 1.000 dispenzera, no to ne znači da se to mora ostvariti i da će se sigurno ostvariti, tim više što takvu obvezu tužitelj nema ni prema Ugovoru o poslovnoj suradnji br. DK 14/2013 kojeg je Phillip Morris d.o.o. sklopio s tužiteljevim prednikom 6. prosinca 2013.

Stoga je prvostupanjski pravilno ocijenio da ova odredba kao ni ponuda ni prateći dopis Eol grupe d.o.o. nisu dokazi da je tužitelj imao tu namjeru. Razlozi koje je prvostupanjski sud u vezi toga iznio su jasni i razumljivi i nisu u kontradikciji sa sadržajem isprava koje je sud naveo. Tužitelj, kako prema Ugovoru o pružanju usluga servisnog održavanja dispenzera za prodaju duhanskih proizvoda sklopljenog između tužiteljevog prednika i Eol grupe d.o.o. 21. travnja 2014., tako ni prema Ugovoru o poslovnoj suradnji br. DK 14/2013 kojeg je Phillip Morris d.o.o. sklopio s tužiteljevim prednikom 6. prosinca 2013. nema obvezu do kraja godine pustiti u rad dodatnih 1.000 dispenzera. Naime, ovaj sud je uvidom u Ugovor o poslovnoj suradnji br. DK 14/2013 kojeg je društvo Phillip Morris Zagreb d.o.o. sklopio s tužiteljevim prednikom 6. prosinca 2013. utvrdio da je jedna od tužiteljevih prvenstvenih obveza osigurati materijal za svaku od 500 lokacija čiji popis je sastavni dio tog Ugovora (poglavlje II. Obveze Trgovca točka 2.1.), dok je povećanje broja lokacija spomenuto samo u okviru Poglavlja III. Obveze PMZ-a – plaćanje naknade, paušalno i za svaku novu jedinicu, uz napomenu u točki 3.1., četvrti odlomak: „Maksimalan broj novopostavljenih jedinica će biti 1.000 (tisuću), a u slučaju da kupac premaši isti, ugovorne strane će pristupiti novim pregovorima.“. U poglavlju IV. Trajanje, točka 4.1. Ugovora navedeno je da ovaj Ugovor stupa na snagu 30. rujna 2013. te da će se primjenjivati do, uključujući i 29. rujna 2016.

Da tužitelj nije održavao poslovnu suradnju u skladu s namjerama iz Ugovora o zajedničkoj poslovnoj suradnji sklopljenog 3. lipnja 2013. može se zaključiti i iz činjenice da, iako se u čl. 2. Ugovora obvezao osiguranim novčanim sredstvima Puljanke d.d. nove uređaje za prodaju duhanskih proizvoda za potrebe proširenja vlastite prodajne mreže do 2.000 uređaja, za njih ugovoriti nova prodajna mjesta i potpisati ugovore o poslovnoj suradnji s ugostiteljskim objektima, prema planu i dinamici implementacije, tužitelj u spis nije dostavio taj plan, a činjenica je da od 3. lipnja 2013. do sredine svibnja kad su počeli nadzori nije nabavio ni jedan novi dispenzer.

Žalitelj neosnovano smatra i da zbog činjenice što je njegova jedina poslovna djelatnost postavljanje dodatnih prodajnih jedinica nema nikakve sumnje da u vezi opisane ugovorene transakcije širenja maloprodajne mreže postoji visoka objektivna vjerojatnost njezine realizacije da nije došlo do štetne radnje, smatrajući da je više nego očito da su ispunjene sve bitne pretpostavke za zaključak da bi tužitelj prema redovnom tijeku stvari, da nije bilo štetne radnje, realizirao vještački utvrđenu izmaklu korist te neutemeljeno navodi da prvostupanjski sud predmetni slučaj nije uopće ispitao sa stajališta kriterija redovnog tijeka stvari te da bitni razlozi presude u cijelosti, kad bi vrijedili kao opće pravilo, osim što su nerazumljivi pa se presuda ne može ispitati, de facto negiraju pravo na naknadu štete u vidu izmakle koristi, sve zbog toga što sud nije ispitao kakvu je konkretno volju manifestirao tužitelj ulazeći u pravno obvezujuće ugovore s društvom Phillip Morris Zagreb d.o.o. (dalje: PMZ), s distributerom ORBICO d.o.o. i sa serviserom EOL GRUPA d.o.o. Pritom žalitelj naglašava da je preuzeo ugovornu obvezu proširiti maloprodajnu mrežu i da je sklopio takve ugovore kojima je osigurao nabavu, distribuciju, financiranje i servis, sve na obvezujući i utuživi način (u formi ugovorne obveze) te da ne mora plaćati naknadu distributeru jer mu je ovaj plasirao robni kredit koji će otplatiti tek iz budućih prihoda.

13. Prvostupanjski sud je osnovano odbio prijedlog tužitelja za dopunu vještačenja na okolnost izgubljene koristi u 2017. godini, navodeći da je tužitelj imao zaključen Ugovor s društvom Philip Morris Zagreb d.o.o. do 29. rujna 2016. Nakon isteka Ugovora 29. rujna 2016. i nakon ukidanja zabrane rada tužitelj nije sklopio novi ugovor pa slijedom navedenog tužitelj po redovitom tijeku stvari ne bi ostvario korist (dobitak) čak da i nije bilo štetne radnje tužene koja se ogleda u nezakonitoj zabrani prodaje duhanskih proizvoda putem dispenzera odnosno putem automatskih naprava kako je navedeno u rješenjima tužene o zabrani rada.

Na temelju iznijetog, iako su tijela državne uprave postupila nezakonito, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da tužitelj nije dokazao ni postojanje štete ni uzročnu vezu između nezakonitog rada tijela državne uprave i eventualno nastale nastale štete, jer iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka i u slučaju izračuna izmakle koristi u razdoblju od izvršnosti rješenja o zabrani rada i u slučaju izračuna izmakle koristi u razdoblju od listopada 2014. do 29. rujna 2016. proizlazi da bi na bazi 500 prodajnih jedinica koliko je tužitelj imao plasiranih u trenutku zabrane rada tužitelj ostvarivao samo gubitke.

14. S obzirom na sve navedene okolnosti, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio i da činjenica što nadležna carinska uprava i nakon ukidanja zabrane rada nije tužitelju izdala službeno stajalište u vezi tumačenja ZOUDP-a odnosno to što mu nije izdala pozitivno mišljenje za nesmetano obavljanje djelatnosti po ocjeni suda nije odlučna već je odlučno da su poništena rješenja o zabrani rada i da je postupak zabrane prodaje duhanskih proizvoda iz automatskih naprava obustavljen. Iz iznijetog je vidljivo da je prvostupanjski sud ispitao ne samo kakvu je konkretno volju manifestirao tužitelj ulazeći u pravno obvezujuće ugovore s društvom Phillip Morris Zagreb d.o.o. (dalje: PMZ), s distributerom ORBICO d.o.o. i sa serviserom EOL GRUPA d.o.o., nego je ispitao i kako je tekla realizacija tih ugovora s tužiteljeve strane, koje radnje su, po ocjeni ovog suda, objektivniji pokazatelji konkretne namjere realizacije koristi iz sklopljenih ugovora od same radnje sklapanja ugovora u skladu sa slikovitim navodom samog žalitelja da mora postojati konkretna namjera realizacije koristi i radnje u tom cilju i da ta korist mora biti realno dohvatljiva, a ne u sferi nerealnih fantazija i pukih želja. Dakle, tužitelj u žalbi ističe da, s obzirom na to da ima dobavljača, distributera, osigurane financije i servis, iskustvo postavljanja dispenzera, to mu je jedina djelatnost, plaćen je po postavljenom dispenzeru i ugostiteljski objekti su snažno zainteresirani, nema nikakvih razloga zbog kojih prema redovnom tijeku stvari tužitelj ne bi dispenzere doista kupio i plasirao.

Dakle, neosnovano žalitelj tvrdi da prvostupanjski sud nije imao nikakvu namjeru razumno ocijeniti bitne tužiteljeve argumente te neosnovano u žalbi pokušava prikazati da sud smatra da je izmakla korist nenadoknadiva ako se nije realizirala, neovisno o elementu konkretnosti volje za njezinom realizacijom i o objektivnoj vjerojatnosti njezine realizacije, što bi značili da sud načelno ne priznaje pravo na naknadu izmakle koristi jer se hipotetska budućnost zbog štetne radnje nije ostvarila, kao da su stvarni razlozi presuđenja očito izvanpravni i nedokučivi iz stanja spisa. Po ocjeni ovog suda, tužitelju prvostupanjskom presudom nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje u dimenziji prava na pristup sudu.

15. Slijedom iznijetog, sukladno odredbi čl. 368. st. 1. ZPP-a, tužiteljeva žalba je odbijena kao neosnovana i prvostupanjska presuda potvrđena.

16. Tužiteljev zahtjev za naknadu parničnog troška odgovora na žalbu u iznosu od 13.730,17 EUR (trinaesttisućasedamstotrideset eura i sedamnaest centi) / 103.450,00 kn (stotritisućečetiristopedeset kuna) odbijen je kao neosnovan na temelju odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a jer nije bio potreban.

Zagreb, 23. svibnja 2023.

Predsjednik vijeća

Kamelija Parać