Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Borelli 9

Poslovni broj: 13 Gž-433/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Delina, predsjednika vijeća, Katije Hrabrov, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Blanke Pervan, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. O., OIB: …, iz Z., zastupanog po punomoćniku M. M., odvjetniku u Z., protiv tuženika S. E. d.o.o., OIB: …, Z., zastupanog po zakonskom zastupniku a ovaj po punomoćniku D. G., odvjetniku u O. D. N. i P. d.o.o., Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1071/2022-14 od 28. Veljače 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 23. svibnja 2023.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika S. E. d.o.o. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1071/2022-14 od 28. veljače 2023.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom suđeno je:

"I. Proglašava se nedopuštenom pljenidba i prijenos novčanih sredstava u postupku izravne naplate (izvansudske ovrhe) pokrenute po zahtjevu tuženika (ovrhovoditelja) S. E. d.o.o., OIB: …, Z., protiv M. O., OIB: … iz Z., koji se vodi pred Financijskom agencijom temeljem zadužnice ovjerene od strane javnog bilježnika Z. F. iz Z., dana 16.06.2004.g. pod brojem Ov-9366/04.

II. Nalaže se tuženiku S. E. d.o.o., OIB: ., Z., naknaditi tužitelju M. O., OIB: … iz Z., trošak parničnog postupka u iznosu od 705,00 € / 5.313,74 kn s zakonskim zateznim kamatama tekućim od 28.02.2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena sve to u roku od 15 dana."

2. Protiv citirane presude žalbu je izjavio tuženik pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se žalba uvaži, pobijana presuda preinači na način da se odbaci tužba, odnosno odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan te naloži tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak zajedno s troškom sastava žalbe, koji popisuje, podredno da se ista presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. U žalbi ističe kako je potpuno pogrešno sud prvog stupnja ocijenio da tražbina dospijeva izdavanjem sredstva osiguranja. Kod gotovo svakog ugovora kod kojeg se izdaje sredstvo osiguranja, isto se izdaje prilikom sklapanja ugovora te je sasvim logično da u tom trenutku tražbina nije već dospjela, ali se za slučaj kašnjenja odnosno dospijeća vjerovnik osigurava ovršnom ispravom. Teret dokaza oko datuma kada je tražbina dospjela je na tužitelju, a tužitelj to nije niti pokušao dokazati. Neosnovano je tvrditi da bi dospijeće duga bilo 2004., a da bi još primjerice 2012. tužitelj uredno povećavao svoje dugove prema predniku tuženika i koristio njegove kreditne kartice, a bez da je dug otkazan, utužen i sl. Podnošenjem na Financijsku agenciju ovršne isprave od strane prednika tuženika 2013. gdje se navodi da se traži naplata glavnice uz kamatu tekuću od 29. svibnja 2013. sugerira da je dospijeće bilo 2013., a ne prije toga. Prema tome, prvom ovrhom od strane prednika tuženika prekinuta je zastara 2013., a potom je drugom ovrhom 2021. prekinuta zastara od strane tuženika. Kako je već pojašnjeno zastara ne teče od izdavanja zadužnice već je potrebno utvrditi stvarno dospijeće tražbine, a za što je teret dokaza na tužitelju.

3. U odgovoru na žalbu tužitelj je osporio žalbene navode tuženika ističući kako je tuženik protiv tužitelja zatražio izravnu naplatu temeljem zadužnice od 16. lipnja 2004. i uz zahtjev za izravnu naplatu dostavio specifikaciju potraživanja sa zateznim kamatama na glavnicu obračunatih od 17. lipnja 2004., kao dana dospijeća. Žalbeni razlozi koje tuženik iznosi u žalbi, bez navođenja žalbene osnove tiču se zastare tražbine, no tuženik tijekom cijelog postupka nije dostavio niti jedan dokaz u pogledu u žalbi isticanom zastoju zastare pa je prekludiran takve navode isticati u žalbi. U konkretnom slučaju radi se o zadužnici koja je izdana prije donošenja Ovršnog zakona iz 2010. pa ista predstavlja privatnu ispravu na kojoj je samo javno ovjerovljen potpis tužitelja zbog čega se u pogledu iste primjenjuje zastarni rok od pet godina iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima. Čak i kada bi se uzeo u obzir stav tuženika da je zastara počela teći 2013., od 2013. do 8. prosinca 2021. proteklo je osam godina, dakle, i u tom slučaju nastupila je zastara. Osim toga, na tuženika nije izvršen prijenos prava iz vrijednosnog papira, s obzirom da isti nije dokazao da je izdavatelj vrijednosnog papira bio pismeno obaviješten o cesiji niti da je takav prijenos zabilježen u registru vrijednosnih papira. Predlaže da se žalba tuženika odbije kao neosnovana i potvrdi presuda suda prvog stupnja. Popisuje trošak sastava žalbe.

4. Žalba nije osnovana.

5. Tuženik u žalbi ne konkretizira bitnu povredu odredaba parničnog postupka, a ovaj drugostupanjski sud pazeći po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje ZPP), koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP ("Narodne novine", broj 80/22) na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. istoga Zakona, ne nalazi da bi takve povrede bile počinjene pred sudom prvog stupnja.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se proglasi nedopuštenom pljenidba i prijenos novčanih sredstava u postupku izravne naplate (izvansudske ovrhe) pokrenute po zahtjevu tuženika (ovrhovoditelja), koji se vodi pred Financijskom agencijom temeljem zadužnice ovjerene od strane javnog bilježnika Z. F. iz Z. dana 16. lipnja 2004. pod brojem OV 9366/04 iz razloga propisanih odredbom čl. 50. st. 1. toč. 7. i 11. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 112/12, 25/13, 93/14, 73/17 i 131/20 - dalje OZ).

7. Sud prvog stupnja je, na temelju izvedenih dokaza, utvrdio da je tužitelj 16. lipnja 2004. izdao bianco zadužnicu na iznos od 100.000,00 kn, na kojoj je ovjeren potpis tužitelja kod javnog bilježnika, da je tužitelj imao D. C. karticu kod E. C. C. d.o.o., koja mu je otkazana 29. svibnja 2013. kada je E. C. C. d.o.o. učinio kompletnom dospjelom svoju tražbinu prema tužitelju i podnio je na naplatu Financijskoj agenciji 8. lipnja 2013., a radi naplate iznosa od 20.560,65 kn, te prenio svoja prava iz zadužnice na tuženika, koji ju je također podnio na naplatu 8. prosinca 2021.

7.1. Prvostupanjski sud smatra da je zastara prava iz zadužnice počela teći od trenutka ovjere bianco zadužnice i dospjela odmah po njezinom izdavanju, a kako ista nije ovršna isprava to da se na nju primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO), slijedom čega je zastara prava u konkretnom slučaju počela teći 17. lipnja 2004., a istekla je 17. lipnja 2009.

7.2. Nadalje, u postupku je sud prvog stupnja utvrdio kako prijenos prava iz bianco zadužnice koju je izdao tužitelj na tuženika nema učinka prema izdavatelju, budući da on o takvoj cesiji nije uredno pisanim putem obaviješten, a niti je takav prijenos ubilježen u registar vrijednosnih papira, a sve sukladno odredbama čl. 1147. ZOO.

7.3. Stoga sud prvog stupnja zaključuje kako su ispunjeni uvjeti iz čl. 50. st. 1. toč. 7. i toč. 11. OZ za proglašenje nedopuštenom pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava u postupku izravne naplate koji se vodi pred Financijskom agencijom temeljem predmetne bianco zadužnice.

8.Predmetna bianco zadužnica nije solemnizirana, već je na istoj samo ovjeren potpis kod javnog bilježnika, a prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda od 19. studenoga 2018. na tražbini iz zadužnice koja je privatna isprava i na kojoj je potpis dužnika samo ovjeren kod javnog bilježnika primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godina, koji propisuje odredba čl. 225. ZOO, kako to pravilno utvrđuje i prvostupanjski sud.

9. Pogrešno sud prvog stupnja smatra kako tražbina iz predmetne bianco zadužnice dospijeva odmah poslije njezina izdavanja, budući da je tražbina iz zadužnice apstraktna i služi osiguranju druge tražbine pa se rokovi ne računaju od dana njezinog izdavanja, slijedom čega je nepravilno utvrdio početak tijeka zastare, kako to osnovano ističe tuženik u žalbi.

10. Međutim, pravilno je sud prvog stupnja, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda udovoljio tužbenom zahtjevu tužitelja nalazeći kako je ispunjen uvjet propisan čl. 50. st. 1. toč. 7. OZ prema kojem ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave, odnosno nije ovlašten na temelju iste tražiti ovrhu protiv ovršenika, ovdje tužitelja, a iz kojeg razloga je tužitelj također upućen na pokretanje predmetnog postupka radi proglašenja ovrhe nedopuštenom.

11. Naime, bianco zadužnica je obligacijski vrijednosni papir i sadrži sve bitne sastojke vrijednosnog papira propisane u čl. 1136. ZOO, kao i u Pravilniku o bianco zadužnici, jer je istim propisan oblik i sadržaj zadužnice koji u cijelosti obuhvaća sve sastojke koji su propisani i u čl. 1136. st. 1. ZOO za ispravu koja se može smatrati vrijednosnim papirom.

12. Odredbom čl. 1147. st. 2. ZOO propisano je da prijenos prava iz vrijednosnog papira na ime, bilo da je izvršen cesijom ili indosamentom, nema učinak prema izdavatelju dok on o tome ne bude pisanim putem obaviješten, odnosno dok taj prijenos ne bude ubilježen u registar vrijednosnih papira na ime, ako se takav registar vodi kod izdavatelja.

13. Tuženik, na kojemu je u konkretnom slučaju teret dokaza, nije dokazao da je izdavatelj, ovdje tužitelj, bio obaviješten o prijenosu prava iz bianco zadužnice sa E. C. C. d.o.o. na ovdje tuženika, pa takva cesija nema niti učinka prema tužitelju u odnosu na zahtjev za izravnu naplatu koji je podnio ovdje tuženik dana 8. prosinca 2021.

14. Stoga je sud prvog stupnja na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo u dijelu u kojem je zbog ispunjenja uvjeta iz čl. 50. st. 1. toč. 7. OZ udovoljio postavljenom tužbenom zahtjevu, kao i odredbu čl. 154. st. 1. ZPP prilikom donošenja odluke o troškovima postupka.

15. Slijedom iznesenog valjalo je, temeljem čl. 368. st. 1. ZPP, odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu suda prvog stupnja.

Zadar, 23. svibnja 2023.

Predsjednik vijeća

Igor Delin

.