Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Varaždin, Braće Radić 2
Poslovni broj: 4 Kž-291/2023-7
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca Rajka Kipkea, predsjednika vijeća, te Tomislava Brđanovića i Vlaste Patrčević Marušić, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Vesne Štefulj, u kaznenom predmetu protiv optuženog S. M., zbog kaznenog djela iz čl. 326. st. 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj: 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19 i 84/21, dalje: KZ/11) odlučujući o žalbama Općinskog državnog odvjetništva u Zlataru i optuženika protiv presude Općinskog suda u Zlataru poslovni broj K–97/2023-15 od 11. travnja 2023., u javnoj sjednici vijeća održanoj 23. svibnja 2023., u prisutnosti optuženika i branitelja optuženika L. B., odvjetnika
p r e s u d i o j e
Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženog S. M. kao neosnovane i potvrđuje pobijana presuda suda prvog stupnja.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja optuženi S. M. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv javnog reda – protuzakonitim ulaženjem, kretanjem i boravkom u Republici Hrvatskoj, drugoj državi članici Europske unije ili potpisnici Šengenskog sporazuma, označeno i kažnjivo po čl. 326. st. 1. KZ/11. Na temelju čl. 326. st. 1. KZ/11 optuženik je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 1 godine i 4 mjeseca. Na temelju čl. 57. KZ/11 optuženiku je izrečena djelomična uvjetna osuda tako da se od izrečene kazne zatvora izvršava dio u trajanju od 8 mjeseci, dok se dio kazne u trajanju od 8 mjeseci neće izvršiti ako optuženik u roku od 4 godine ne počini novo kazneno djelo. Optuženom M. izrečena je i sporedna novčana kazna po čl. 40. st. 2. KZ/11 od 50 prosječnih dnevnih dohodaka u Republici Hrvatskoj što iznosi 1.735,50 €/13.076,12 kuna koju je dužan platiti u roku od 60 dana od pravomoćnosti presude. Optuženik je upozoren na posljedice neplaćanja novčane kazne u roku iz čl. 43. st. 6. KZ/11.
1.1. U izrečenu kaznu zatvora optuženiku je po čl. 54. KZ/11 uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 20. studenoga 2022.
2. Na temelju čl. 148. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19 i 80/22 – u daljnjem tekstu ZKP/08, sud I. stupnja propustio je navesti puni naziv ovog Zakona i naznačiti brojeve Narodnih novina u kojima je objavljen zajedno sa svim svojim izmjenama i dopunama) optuženi S. M. dužan je platiti trošak kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 6. ZKP/08 u paušalnoj svoti od 199,08 €/1.500,00 kuna u roku od 30 dana od pravomoćnosti presude, dok će o trošku iz čl. 145. st. 1. toč. 1. ZKP/08 za putne troškove svjedoka sud donijeti posebno rješenje. Ovdje valja primijetiti da je prvostupanjski sud protivno čl. 328. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Službeni list SFRJ broj 4/77., 36/77., 6/80., 36/80., 43/82., 69/82., 58/84., 74/87., 57/89., 20/90., 27/90. i 35/91. i „Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22., dalje ZPP) koji određuje duljinu trajanja paricijskog roka od 15 dana kod novčanih obveza, istu odredio u trajanju od 30 dana.
3. Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni, s prijedlogom da sud drugog stupnja preinači pobijanu presudu i optuženiku izrekne "strožu kaznu" i sporednu novčanu kaznu u većem iznosu.
3.1. Žali se i optuženik osobno i po branitelju L. B., odvjetniku, u obje žalbe gotovo istovjetno zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni, s prijedlogom da županijski sud pobijanu presudu preinači i optuženiku "skrati bezuvjetni dio kazne".
4. Državni odvjetnik nije odgovorio na žalbe optuženika, dok je optuženik odgovorio, po branitelju, na žalbu državnog odvjetnika.
5. U smislu čl. 474. st. 1. ZKP/08 spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu na obvezno razgledavanje.
6. Optuženik i branitelj zatražili su da ih se izvijesti o drugostupanjskoj sjednici, pa je održana javna sjednica suda drugog stupnja kojoj je prisustvovao branitelj optuženika L. B., odvjetnik, dok je prisutnost optuženika osigurana audio-video vezom s Zatvorom u Z.. Državni odvjetnik, uredno izviješten, nije pristupio na sjednicu, pa je ista održana u njegovoj odsutnosti.
7. Žalbe državnog odvjetnika i optuženika nisu osnovane.
8. Ispitujući pobijanu presudu u povodu podnijetih žalbi, po službenoj dužnosti, u smislu čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08, ovaj sud drugog stupnja ne nalazi postojanje bitnih povreda odredba kaznenog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti kao niti da bi u pobijanoj presudi kazneni zakon bio povrijeđen na štetu optuženika.
9. Optuženik u obje žalbe osporava ocjenu vjerodostojnosti iskaza svjedoka D. P., policijskog službenika, no s obzirom da se optuženik izjasnio da se smatra krivim za kazneno djelo koje mu se stavlja na teret, isti ne može podnijeti žalbu zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja prema čl. 464. st. 7. ZKP/08. Kod toga ovaj sud drugog stupnja nalazi kako se u odnosu na obje žalbe ne radi o izlaganju razloga o dokazima o isključenju protupravnosti ili krivnje nakon donošenja presude, niti se osporavaju činjenice odlučne za izbor vrste i mjere kazne. Iz tih razloga ovaj sud drugog stupnja neće odgovarati na žalbene navode žalbi optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja jer optuženik po zakonu nije ovlašten podnijeti žalbu protiv pobijane presude iz ovog razloga.
10. Optuženik u obje žalbe navodi da mu je izrečena prestroga kazna i to u dijelu u kojem je izrečena djelomična uvjetna osuda i određen dio kazne koji će se izvršiti. U žalbama se ne osporava da bi prvostupanjski sud pogrešno utvrdio olakotne okolnosti (neosuđivanost, otac dvoje djece, djed, uzdržava djecu, da mu je kćer samohrana majka bez prihoda), ali se tvrdi da mu je olakotnim trebalo cijeniti priznanje kaznenog djela, detaljno iznošenje obrane, odgovaranje na sva postavljena pitanja, da nije stekao nikakvu imovinsku korist počinjenjem djela, već je na gubitku, da je djelo počinio u otklonjivoj zabludi, s minimalnim stupnjem krivnje, postupajući naivno i lakomisleno, nanoseći štetu sebi i svojoj obitelji. U obje žalbe predlaže preinaku odluke o dijelu kazne koji se izvršava, smanjenjem trajanja neuvjetovanog dijela kazne u izrečenoj djelomičnoj osudi.
10.1. Državni odvjetnik osporava značenje olakotne okolnosti u odnosu na uzdržavanje članova obitelji, dovodeći pitanje uzdržavanja obitelji u kontekst stjecanja sredstava činjenjem zabranjenih radnji u odnosu prema zakonitom stjecanju prihoda. Isto tako naglašava potrebu cijenjenja otegotnim veće kriminalne količine u ponašanju optuženika koji je prevozio 7 stranih državljana u automobilu namijenjenom za prijevoz 5 putnika, kao i potrebu razmatranja konkretnog djela s aspekta generalne prevencije zbog veće incidencije istovrsnih djela, koja se čine iskorištavanjem teškog stanja prevoženih osoba, koje imaju status žrtve. Zbog navedenoga državni odvjetnik smatra da bi za optuženika i njegovo djelo bila adekvatna kazna koja je predložena u završnom govoru državnog odvjetnika i to kazna zatvora od 2 godine i 6 mjeseci, te sporedna novčana kazna od 4.000,00 €.
11. Nisu osnovane žalbe državnog odvjetnika, niti optuženika po osnovi pobijanja zbog odluke o kazni. Optuženik u žalbama navodi da mu je sud trebao olakotnim vrednovati priznanje kaznenog djela i iznošenje obrane, te odgovaranje na sva pitanja. Iako se optuženik očitovao o optužbi na način da se smatra krivim za kazneno djelo, u svojoj je obrani osporio krivnju za kazneno djelo. Kako očitovanje o krivnji i obrana predstavljaju cjelinu za ocjenu da li je optuženik potpuno i iskreno priznao kazneno djelo, to se u konkretnom predmetu ne radi o takvoj kvaliteti i sadržaju priznanja. Stoga se ne radi o olakotnoj okolnosti, kako to implicitno u razlozima pobijane presude navodi prvostupanjski sud. Optuženik je kazneno djelo počinio s izravnom namjerom, prema utvrđenju iz pobijane presude, pa nema govora o nekom manjem stupnju krivnje. Ostvarenje imovinske koristi nije obilježje ovog kaznenog djela, pa da izostanak iste dovede do zaključka da na strani optuženika postoji olakotna okolnost. Gubitak na strani optuženika zbog počinjenja kaznenog djela ne predstavlja nikakvu okolnost koju bi na bilo koji način trebalo vrednovati, niti se utrošena sredstva u počinjenje kaznenog djela mogu optuženiku na bilo koji način vrednovati. Nanošenje sramote sebi i svojoj obitelji predstavlja društvenu i moralnu posljedicu počinjenja kaznenog djela, koju također sud ne može ni na koji način valorizirati kod izbora vrste i mjere sankcije. Iz tih razloga nisu osnovane žalbe optuženika po ovoj osnovi pobijanja, već je optuženiku izrečen sasvim odgovarajući skup sankcija koji odgovara njegovoj krivnji, počinjenom kaznenom djelu i utvrđenim isključivo olakotnim okolnostima. Naime, djelomična uvjetna osuda kakva je izrečena optuženiku zasniva se na procjeni da postoji visok stupanj vjerojatnosti da optuženik neće ubuduće činiti kaznena djela. Stoga je upravo određenje da će se polovica izrečene kazne zatvora izvršiti, a polovica neće uz rok kušnje od 4 godine te izrečena sporedna novčana kazna, adekvatna sankcija za počinjeno kazneno djelo, radi ostvarenja svrhe kažnjavanja u općem i posebnom smislu. Optuženik u žalbama ne osporava sporednu novčanu kaznu.
11.1. Suprotno od stajališta državnog odvjetnika, kazneno djelo ovog optuženika ne odudara u kriminalnoj količini od istovrsnih kaznenih djela, a činjenica prijevoza većeg broja osoba vrednovana je optuženiku, kraj utvrđenih isključivo olakotnih okolnosti, kroz izrečenu kaznu zatvora u trajanju duljem od minimuma propisane kazne za ovo djelo. Pitanje generalne prevencije također će se oživotvoriti izricanjem i izvršenjem skupa sankcija koje su izrečene konkretnom optuženiku. Naime, istome je, iako je neosuđivan (ovdje ipak valja primijetiti krajnje nekonvencionalan način na koji prvostupanjski sud, dogovorno sa strankama, utvrđuje da li je optuženik neosuđivana osoba, koji način bi više odgovarao angloameričkom pravnom sustavu) izrečena kazna zatvora u trajanju nešto dužem od minimuma propisane kazne. Visina te kazne, zajedno s izrečenom djelomičnom uvjetnom osudom, raspodjelom uvjetovanog i neuvjetovanog dijela kazne na jednake dijelove, duljinom roka kušnje i sporednom novčanom kaznom, u cijelosti odgovara svrsi kažnjavanja i u posebnom i općem smislu, kao odgovarajuća sankcija i društveni prijekor optuženiku za počinjeno kazneno djelo. Iz tih razloga nije osnovana žalba državnog odvjetnika po osnovi pobijanja pobijane presude zbog odluke o kazni.
11. Slijedom izloženog odbijene su žalbe državnog odvjetnika i optuženog S. M. kao neosnovane te je pobijana presuda potvrđena primjenom čl. 482. ZKP/08.
U Varaždinu 23. svibnja 2023.
Predsjednik vijeća
Rajko Kipke, v.r.
