Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17

32100 Vinkovci

OIB: 77561654785

Poslovni broj: M1 Povrv-51/2021-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima, po sucu Ivanu Katičić kao sucu pojedincu, po prijedlogu sudskog savjetnika Borne Mišića, u građansko-pravnoj stvari tužitelja Suvlasnici, OIB:…, zastupani po odvjetniku S. K. iz V., protiv tuženika Lj. Ž., V., OIB:… i M. Ž., V., OIB: …, oboje zastupani po odvjetniku T. P. iz V., radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 22. svibnja 2023., u prisutnosti punomoćnika tužitelja odvjetnika S. K. iz V. i punomoćnika tuženika odvjetnika T. P. iz V., 23. svibnja 2023.,

p r e s u d i o  j e

I Ukida se u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika A.

V. iz V., poslovni broj Ovrv-59/2021 od 20. siječnja 2021. te se tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

II Nalaže se tužitelju Suvlasnici, OIB: 84202734764 naknaditi tuženicima Lj. Ž., V., OIB: … i M. Ž., V., OIB: … trošak parničnog postupka u iznosu od 437,98 EUR / 3.299,96 kn[1] , u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Na prijedlog tužitelja javni bilježnik A. V. iz V. donio je rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave poslovni broj poslovni broj Ovrv-59/2021 od 20. siječnja 2021. kojim je naloženo tuženiku platiti iznos od 4.226,54 kuna zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama uz naknadu troškova postupka.

2. Tuženici su protiv gore navedenog rješenja pravodobno podnijeli prigovor povodom kojeg je ovaj sud donio rješenje poslovni broj Povrv-51/21 od 12. veljače 2021. godine, a kojim je rješenje o ovrsi stavljeno izvan snage u dijelu u kojem je određena ovrha i postupak nastavljen kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

3. Tuženici u prigovoru navode da je tužitelj bez ikakve odluke suvlasnika podigao iznos pričuve s dotadašnjih 1,53 kn/m2 na iznos od 2,70 kn/m2 odnosno ne postoji suglasnost većine suvlasničkih dijelova za takvu odluku. Stoga predlažu ukinuti pobijano rješenje o ovrsi uz naknadu troškova postupka. 1 1 EUR=7,53450 kn

4. Tužitelj tijekom postupka navodi da se tužbeni zahtjev u ovom predmetu odnosi na potraživanje s osnova zajedničke pričuve te su tuženici dužni plaćati pričuvu u zakonom propisanom iznosu od 2,70 kn/m2. Neosnovan je prigovor tuženika glede visine pričuve jer se ne radi o odluci upravitelja, već o odluci samih suvlasnika. Tuženici su u prigovoru osporavali samo visinu pričuve, ali ne i pravni osnov te pasivnu i aktivnu legitimaciju. Stoga smatra da je ovlašten navedeno obrazložiti i priložiti odgovarajuće dokaze. Nadalje, samim plaćanjem pričuve, barem u umanjenom iznosu, tuženici su priznali pasivnu legitimaciju i samim time i obvezu plaćanja pričuve. U pogledu aktivne legitimacije, u ulozi tužitelja su u konkretnom predmetu suvlasnici, a ne upravitelj G. g. d.o.o., međutim, napominje da su S. i G. g. d.o.o. ista osoba, samo što je promijenjen naziv tvrtke. U pogledu prigovora tuženika glede površine stana, iz vlasničkog lista je vidljivo da je površina njihovog stana 79,13 m2, koliko je tužitelj i obračunavao prilikom svakomjesečnoj fakturiranja uplatnica za pričuvu, te se množenjem površine stana od 79,13 m2 sa visinom pričuve od 2,70 m2 dobije fakturirani iznos. Navodi da postoji odluka suvlasnika o povećanju pričuve, a ista prileži spisu ovog suda poslovni broj R1-108/2022 te stoga predlaže priklapanje navedenog spisa radi čitanja predmetne potvrde. Navedeni dokazi nisu predloženi ranije jer su tuženici u prigovoru osporavali samo visinu, a ne i pravni osnov pričuve, a na upit suda da se izjasni o tome da su tuženici u prigovoru izričito naveli da pobijaju rješenje o ovrsi u cijelosti, navodi da je to možda i istina, ali cijelo prigovor je koncipiran na način da se osporava samo visina pričuve. Kada se tužitelju ukazuje na sudske odluke, i to Županijski sud u Zadru u Gž 466/2020-2 od 12. listopada 2020., Županijski sud u Varaždinu u Gž 1308/2020 od 10.3.2021., Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u Pž 1043/2019 od 26. lipnja 2020. po kojima prekluzija za iznošenje novih činjenica i dokaza nastupa protekom 15 dana, nakon što je tužitelju dostavljeno rješenje javnog bilježnika izvan snage, te na daljnji upit suda postoje li opravdani razlozi zbog kojih tužitelj u navedenom prekluzivnim rokovima nije predložio daljnje dokazne prijedloge uključujući i vlasnički list za nekretninu zk.ul. 4280 k.o. V., tužitelj odgovara da postoji sudska praksa po kojoj navedena prekluzija ne nastupa u slučaju ako u rješenju o stavljanju izvan snage rješenja o ovrsi javnog bilježnika nije sadržano upozorenje o pravnim posljedicama propuštanja roka od 15 dana, a na upit suda vezano za naknadno prilaganje vlasničkog lista, ugovora o djelu i ugovora o upravljanju odnosno zbog čega iste dokazne prijedloge nije predložio ranije odgovor je isti kao i prethodno navedeno, tj. tuženici su se u prigovoru koncentrirali samo na osporavanje visine tužbenog zahtjeva. Ističe da su tuženici plaćanjem pričuve, a što je vidljivo iz kartice prostora, priznali sve sporne činjenice, uključujući pasivnu legitimaciju i visinu pričuve. Na upit suda o tome koji je dokaz da je međuvlasnički ugovor sklopljen, tj. gdje su potpisi suvlasnika, tužitelj ponavlja da to ne smatra spornim budući da su tuženici plaćali pričuvu i navedeno do sada nisu osporavali. Na daljnji upit suda čime obrazlaže ranije izneseni navod da je G. g. ista tvrtka kao i S., ali je u međuvremenu došlo do promjene naziva tvrtke, isti odgovara da je riječ o javnoj ispravi te se isto može utvrditi uvidom u sudski registar. Na upit suda postoji li opravdan razlog zbog čega tužitelj nije ranije predložio navedeni dokazni prijedlog tj. uvid u sudski registar isti odgovara da postoji, naime, tuženici nisu u prekluzivnom roku od 15 dana sporili gore navedeno, nego tek na pripremnom ročištu i stoga tužitelj tek na pripremnom ročištu predlaže ovaj dokazni prijedlog. Na upit suda koja se činjenica dokazuje aneksom međuvlasničkog ugovora (list 45-46 spisa), tužitelj odgovara da je iz njega vidljivo da je novi predstavnik suvlasnika M. P., koji je zamijenio ranije predstavnika Lj. Ž., a nakon svega toga je nastao problem i tuženik osporava svoju obvezu u ovom predmetu. Slijedom navedenog, predlaže prihvatiti tužbeni zahtjev uz naknadu troškova postupka.

5. Tuženik tijekom postupka navodi da tužitelj za aktivnu i pasivnu legitimaciju nije dostavio odgovarajuće dokaze tj. vlasnički list i ugovor o upravljanju., a iz međuvlasničkog ugovora proizlazi da je upravitelj S.. Iako je tuženik osporio osnov i visinu potraživanja, tužitelj nije predložio provođenje knjigovodstvenog financijskog vještačenja na okolnost visine tužbenog zahtjeva, posebno uzimajući u obzir da iz dokaza koje je dostavio sam tužitelj proizlazi da su za tuženike navedene različite površine tj. u jednom dijelu 75,20 m2, dok su tuženicima po karticama prostora naplaćivane pričuve za površinu od 79,23 m2. Također, tužitelj nije objasnio kako je bez suglasnosti većine suvlasničkih dijelova donio odluku o povećanju pričuve jer preporuka na koji se isti poziva nije obvezna tj. samo suvlasnici mogu donijeti takvu odluku. Slijedom navedenog, predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu troškova postupka.

6. Tijekom postupka sud je pročitao nepodmirena dugovanja s naslova tražbine zajedničke pričuve, obavijest o minimalnoj visini doprinosa sredstava zajedničke pričuve, kartice prostora, međuvlasnički ugovor s popisom zajedničkih dijelova i uređaja stambene zgrade, anex međuvlasničkog ugovora, suglasnost o novom predstavniku suvlasnika, popis suvlasnika te je saslušao svjedoka Z. P.

6.1. Sud je odbio dokazni prijedlog čitanjem ugovora o upravljanju (list 57-63), ugovora o djelu (list 64-65), zemljišnoknjižnog izvatka (list 66-67) te čitanjem navodne odluke suvlasnika u spisu R1-108/2022. Naime, navedene dokazne prijedloge tužitelj je predložio i predao u spis na pripremnom ročištu dana 13. veljače 2023., nakon isteka prekluzivnih rokova za predlaganje novih dokaza. Članak 461.a st. 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP) propisuje da je u postupku u sporovima male vrijednosti u povodu prigovora protiv platnog naloga tužitelj dužan najkasnije u podnesku predanom sudu u roku od 15 dana od primitka rješenja kojim je ukinut platni nalog, iznijeti sve činjenice na kojima temelji svoje zahtjeve i predložiti dokaze potrebne za utvrđivanje iznesenih činjenica. Članak 461. a. st. 6. ZPP-a propisuje da stranke mogu na pripremnom ročištu iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako ih bez svoje krivnje nisu mogle iznijeti, odnosno predložiti u tužbi, odnosno odgovoru na tužbu ili u podnescima iz stavaka 3. i 4. ovoga članka. Članak 461.a st. 7. ZPP-a propisuje da nove činjenice i nove dokaze koje su stranke iznijele, odnosno predložile na pripremnom ročištu protivno stavku 6. ovoga članka sud neće uzeti u obzir. Sukladno sadržaju gore citiranog članka 461.a ZPP-a ovaj sud je dana 12. veljače 2021. godine donio rješenje poslovni broj Povrv 51/2021 kojim se stavlja izvan snage rješenje o ovrsi javnog bilježnika A. V. iz V. poslovni broj Ovrv-59/21 od 20. siječnja 2021. godine u dijelu u kojem je određena ovrha i ukidaju se sve provedene ovršne radnje te je točkom 3. potonjeg rješenja određeno da je tužitelj dužan u roku od 15 dana od primitka predmetnog rješenja iznijeti sve činjenice na kojima temelji svoje zahtjeve i predložiti dokaze potrebne za utvrđivanje iznesenih činjenica, uz pozivanje na čl. 461.a. st. 3. ZPP-a. Tužitelj je navedeno rješenje zaprimio 12. veljače 2021. godine pa stoga sud zaključuje da je tužitelj mogao iznijeti nove činjenice i dokaze najkasnije 1. ožujka 2023. godine. Navedeno pravilo o prekluzivnosti roka za iznošenje novih činjenica i dokaza potvrđuje i sudska praksa, koja u bitnome navodi da navedeni rokovi od 15 dana, koje zakon propisuje za iznošenje novih činjenica i predlaganje dokaza, predstavljaju rokove prekluzivne naravi, odnosno stranke protekom navedenih rokova više ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze, osim ako ih bez svoje krivnje nisu mogli ranije iznijeti i predložiti, u kojem slučaju prekluzija nastupa zaključenjem prethodnog postupka (tako i Županijski sud u Zadru u Gž 466/2020-2 od 12. listopada 2020., Županijski sud u Varaždinu u Gž 1308/2020-2 od 10. ožujka 2021., Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u Pž 1043/2019 od 26. lipnja 2020.). Tužitelj je tijekom postupka kao opravdan razlog za predlaganje novih dokaza izvan prekluzivnih rokova naveo to što je tuženik navodno u prigovoru protiv rješenja o ovrsi pobijao samo visinu tužbenog zahtjeva, ali ne i osnovu. S tim u vezi, ovaj sud najprije navodi da je za nastupanje prekluzije u iznošenju novih činjenica i dokaza posve irelevantan sadržaj prigovora protivne strane u postupku. Prekluzija nastupa po samom zakonu protekom zakonom propisanog prekluzivnog roka, bez obzira na držanje protivne strane u postupku. Nadalje, čak i kada bi se prihvatio navod tužitelja da se ponašanjem tuženika mogu produljivati prekluzivni zakonski rokovi, ovaj sud osobito ukazuje da sama činjenica što tuženik navodno nije osporio osnovanost tužbenog zahtjeva ne oslobađa tužitelja obveze da iznesenim činjeničnim navodima i predloženim dokazima dokaže osnovanost tužbenog zahtjeva, sve u skladu s čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 2. ZPP-a. Neosporene činjenice nisu nesporne činjenice, a šutnja tuženika ne znači priznanje činjeničnih navoda tužitelja (tako i Siniša Triva i Mihajlo Dika u "Građansko parnično procesno pravo" – str. 486.). Prema tome, tužitelj je dužan iznesenim činjeničnim navodima i predloženim dokazima, unutar zakonskih prekluzivnih rokova, dokazati osnovanost tužbenog zahtjeva, bez obzira na držanje tuženika tijekom postupka. No čak i kada bi se prihvatilo shvaćanje po kojem bi tužitelj bio ovlašten iznositi nove činjenice i dokaze nakon proteka prekluzivnih rokova i to zbog toga što bi tuženik kasnije u postupku osporavao nešto što ranije nije, navedeno nije primjenjivo u konkretnom slučaju, budući da je uvidom u prigovor tuženika (list 12) razvidno da pobija rješenje o ovrsi u cijelosti, a ne samo u pogledu visine. S tim u vezi, sud osobito ukazuje na sudsku praksu izraženu u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 876/21 po kojem se prilikom tumačenja riječima ne može dati značenje koje te riječi nemaju. Primjenjujući navedenu pravnu logiku na konkretan predmet, izraz "pobijati u cijelosti" se zasigurno ne može tumačiti na način da se pobija samo visina, a ne i osnova tužbenog zahtjeva. Konačno, u odnosu na navode tužitelja iznesene na ročištu 13. veljače 2023. godine i 13. ožujka 2023. godine, kao i na dostavljenu sudsku praksu, da je isti ovlašten iznijeti nove činjenice i predložiti nove dokaze izvan zakonskih prekluzivnih rokova s obzirom da rješenje ovog suda o stavljanju rješenja o ovrsi izvan snage poslovni broj Povrv 51/21 od 12. veljače 2021. godine ne sadrži zakonom propisana upozorenja, ovaj sud prije svega ističe da dostavljena sudska praksa nije primjenjiva na konkretan slučaj budući da rješenje ovog suda poslovni broj Povrv-391/19 od 17. listopada 2019. godine, koje je tužitelj dostavio u prilog svojim navodima, zaista ne sadrži posebnu točku kojom se određuje da je tužitelj dužan u roku od 15 dana iznijeti nove činjenice i predložiti nove dokaze, za razliku od rješenja ovog suda poslovni broj Povrv 51/21 od 12. veljače 2021. godine koje sadrži navedeno upozorenje te se ujedno u izreci poziva na mjerodavni članak 461.a ZPP-a. Osim toga, sud posebno ukazuje na pravnu narav odredbi tj. upozorenja propisanih čl. 461.a ZPP-a i sadržanih u izreci rješenja o ovog suda poslovni broj Povrv 51/21 od 12. veljače 2021. Naime, navedene odredbe predstavljaju prisilnopravne ili kogentne norme, od kojih zakon ne predviđa mogućnost odstupanja. Sudska praksa zauzela je stav da je prisilni onaj propis koji nalaže određeno ponašanje koje zakonodavac smatra posebno važnim za pravni poredak, za pravnu sigurnost i za vladavinu prava. Prisilnost propisa izražava se primjerice izrazima “mora” i “zabranjuje”, odnosno izrazom “samo ako”, ili pak neposredno propisuje posljedicu ništetnosti ili “gubitka pravnog učinka”. (Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 232/2010-2 od 20. ožujka 2012.). Primjenjujući kriterije formulirane u citiranoj sudskoj praksi na konkretan predmet, sud zaključuje da i čl. 461.a ZPP-a i rješenje ovog suda poslovni broj Povrv 51/21 od 12. veljače 2021 sadrži obligatorni, imperativni izričaj koji je izražen formulacijom "dužan je", te stoga sud nedvojbenim zaključuje da predmetna odredba koja propisuje prekluzivnost roka predstavlja kogentnu normu, a sud ne može stranci dati više prava od onoga što joj pripada na temelju zakona (tako i Županijski sud u Velikoj Gorici u Gž Zk-475/21 od 1. prosinca 2021.). Slijedom svega navedenog, sud je odbio dokazne prijedloge čitanjem ugovora o upravljanju (list 57-63), ugovora o djelu (list 64-65), zemljišnoknjižnog izvatka (list 66-67) te čitanjem navodne odluke suvlasnika u spisu R1-108/2022 jer su isti predloženi istekom prekluzivnih rokova, a razlozi koje je naveo tužitelj ne predstavljaju opravdane razloge za uvažavanje navedenih dokaznih prijedloga.

7. Na temelju ovako provedenog postupka, a sukladno čl. 8. ZPP-a, sud utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan.

8. Predmet spora je potraživanje tužitelja s osnove zajedničke pričuve.

9. Među strankama je sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva.

10. Uvidom u nepodmirena dugovanja s naslova zajedničke pričuve od 19. siječnja 2021. godine sud je utvrdio da G. g. d.o.o. V. ima evidentirano dugovanje ovdje tuženika za adresu V., u iznosu od 4.226,54 kn i to za razdoblje od 15. lipnja 2019. – 15. siječnja 2021.

11. Uvidom u minimalnu visinu doprinosa sredstava zajedničke pričuve sud je utvrdio da je G. g. d.o.o. V.i odredilo da je minimalni iznos pričuve koji su suvlasnici dužni plaćati od 1. travnja 2019. godine 2,70 kn/m2.

12. Uvidom u karticu prostora (list 21-23, 30-35) za J. Č., E. R. i M. P., na adresi V., sud je utvrdio da su, prema evidenciji G. g. d.o.o. V.i, isti uredno plaćali pričuvu u ukupnom iznosu od 8.193,10 kn za razdoblje 15. siječnja 2017. – 24. veljače 2021, osim M. P. koji ima evidentirano dugovanje u iznosu od 213,93 kn. 13. Uvidom u karticu prostora (list 24-29) za ovdje tuženike na adresi V., sud je utvrdio da su isti, prema evidenciji G. g. d.o.o. V., uredno plaćali pričuvu u iznosu od 121,22 kn, dok ista nije povećana na iznos od 213,92 kn

14. Uvidom u međuvlasnički ugovor i popis zajedničkih dijelova i uređaja stambene zgrade od 1. svibnja 2002. (list 36-44) sud je utvrdio da se isti odnosi na stambenu zgradu u V., za upravitelja je određen S. (čl. 6. ugovora), predstavnikom stanara je određen J. T. (čl. 7. ugovora), a sredstva zajedničke pričuve se određuju u visini 0,54 % vrijednosti posebnog dijela svakog pojedinog suvlasnika. Na kraju međuvlasničkog ugovora se navodi da se u privitku istog nalazi popis suvlasnika s utvrđenom suvlasničkim dijelovima i popis zajedničkih dijelova i uređaja stambene zgrade, međutim tužitelj ne prilaže popis suvlasnika s utvrđenim suvlasničkim dijelovima pa stoga nije moguće utvrditi da je navedeni ugovor uopće sklopljen jer spisu ne prileže potpisi niti jednog suvlasnika.

15. Uvidom u anex međuvlasničkog ugovora (list 45) zajedno sa suglasnošću (list 46) sud je utvrdio sadržaj navedenog dokumenta kojim se izražava suglasnost suvlasnika u ulici V. temeljem odluke većine suvlasnika, da se izmijeni čl. 7. međuvlasničkog ugovora koji glasi da je predstavnik suvlasnika M. P., a navedena suglasnost je potpisana od strane suvlasnika J. Č. i M. P.

16. Uvidom u popis suvlasnika s utvrđenim suvlasničkim udjelima G. g. d.o.o.

V. sud je utvrdio sadržaj evidencije G. g. d.o.o. o površini i vlasničkim udjelima suvlasnika na adresi V.

17. Na ročištu 22. svibnja 2023. saslušan je svjedok Z. P. koji u svom iskazu u bitnome navodi da je do 31. prosinca 2022. godine bio zaposlen kao voditelj odjela za pričuve u G. g. d.o.o. Zajednička pričuva za stambenu zgradu na adresi V., u nekom trenutku povećala, ali nije siguran kada točno i za koliko. Odluka se povećala na temelju odluke suvlasnika s većinom suvlasničkih dijelova, a sjeća se da su odluku potpisali suvlasnici Č. i P., dok istu nisu potpisali R. i Ž. Sjeća se da su odluku potpisali suvlasnici s većinom suvlasničkih dijelova jer je suvlasnik Č. imao stan za nekoliko kvadrata veći od drugih, dok su ostali stanovi veličinom bili isti. Kvadratura tih stanova je bila oko 75 m2 – 80 m2. Kao voditelj odjela zajedničke pričuve vodio je evidenciju za još 200-injak zgrada tj. ulaza i ne može reći kolike su površine stanova u tim zgradama. Sjeća se površine zgrade na adresi V. zbog stalnih kontakata i problema koji su bili vezani za ovu zgradu. Suvlasnici te zgrade su imali uredno zaključen međuvlasnički ugovor i ugovor o upravljanju. Misli da su te ugovore potpisali suvlasnici, čak i suvlasnik Ž., ali se ne sjeća potpisa svih suvlasnika na tim ugovorima. Predstavnik suvlasnika prije M. P. bio je Lj. Ž. Suvlasnici u zadnjih 4-5 godina su sljedeći: J. Č., E. R., M. Lj. Ž. i M. P.. Zna da su R. E. i Ž. suvlasnici zbog toga što su isti temeljem sklopljenih ugovora bili uneseni u njihovu evidenciju. Ranije su ti ugovori bili u knjizi položenih ugovora, a naknadno je sve preneseno u zemljišne knjige te je provedeno etažiranje. Ž. i R. su barem jednom mjesečno dolazili u njegov ured i tražili uvid u utrošena sredstva, a bili su u svojstvu suvlasnika. Naglašava da je 1995. i 1996. Grad V. donio odluku da G. g. d.o.o. bude prinudni upravitelj svih zgrada koji već nemaju upravitelja, a ta odluka je objavljena u službenom listu grada V. Odluka o povećanju pričuve za predmetnu zgradu je donesena prije 5-6 godina, a etažiranje je također provedeno prije 5-6 godina, ali se ne sjeća što je od toga bilo prije.

17.1. Sud je prihvatio ovakav iskaz svjedoka, osim u sljedećim dijelovima. Naime, nije prihvatio iskaz svjedoka u dijelu u kojem iskazuje da se sjeća da su navodnu odluku o povećanju pričuve potpisali suvlasnici s većinom suvlasničkih dijelova posebno uzimajući u obzir da je, prema vlastitom iskazu, vodio računa o još 200-injak zgrada tj. ulaza te s obzirom da nije mogao sa sigurnošću reći kolika je površina pojedinih stanova suvlasnika, već je rekao da su stanovi kvadrature između 75 m2 i 80 m2. Kada se takav iskaz uzme u korelaciji s iskazom da je suvlasnik Č. imao stan za svega nekoliko kvadrata veći od drugih, dok su ostali stanovi veličinom isti, tada je od presudnog značaja svaki pojedini kvadrat veličine stana svakog suvlasnika jer o tome ovisi postojanje navodne većine suvlasničkih dijelova. S obzirom da svjedok nije mogao sa sigurnošću reći površinu pojedinih stanova, već uz odstupanje od 5 kvadrata, uzimajući u obzir da je jedan suvlasnik – Č., navodno imao stan za svega nekoliko kvadrata veći od drugih i da je upravo zbog toga postojala većina suvlasničkih dijelova za navodnu odluku suvlasnika, sud u takvim okolnostima zaključuje da za procjenu postojanja navodne većine suvlasničkih dijelova od odlučnog značaja svaki kvadrat svakog pojedinog stana, posebno uzevši u obzir dio navoda svjedoka da su svi stanovi, osim stana suvlasnika Č., jednake veličine dok je potonji stan svega nekoliko kvadrata veći od drugih. Nadalje, nelogično je, neživotno i neuvjerljivo da se svjedok, koji je u tom trenutku prema vlastitom iskazu vodio računa za još 200-injak zgrada, sjeća kvadratura stanova upravo predmetne zgrade na adresu V., dok se istovremeno, po vlastitom iskazu, ne sjeća površina stanova ostalih 200-injak zgrada, bez obzira na navodne stalne probleme i kontakte vezane za zgradu V. Sud je navedeni zaključak o neuvjerljivosti opisanog dijela iskaza svjedoka izveo uvažavajući i dio iskaza svjedoka da je navodna odluka donesena prije čak 5-6 godina.

18. Slijedom svega navedenog, sud iznosi sljedeća činjenična i pravna utvrđenja.

19. Budući da je među strankama sporna i osnova i visina tužbenog zahtjeva, trebalo je prethodno odlučiti i osnovanosti osnove tužbenog zahtjeva. S tim u vezi, potrebno je ukazati na čl. 90. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17, dalje: ZV) koji propisuje da zajedničku pričuvu tvore novčani doprinosi koje su suvlasnici uplatili na temelju odluke donesene većinom suvlasničkih dijelova, odnosno odluke koju je na zahtjev nekoga suvlasnika donio sud s obzirom na predvidive troškove i uzimajući u obzir imovinsko stanje svih suvlasnika. Prema tome, s obzirom da je predmet ovog postupka navodna obveza tuženika s osnove zajedničke pričuve, radi odlučivanja o osnovanosti osnove tužbenog zahtjeva, trebalo je prethodno odlučiti o postojanju i sadržaju "odluke donesene većinom suvlasničkih dijelova", budući da čl. 90. st. 2. ZV-a izričito propisuje da je navedena odluka osnova za plaćanje zajedničke pričuve.

19.1. U konkretnom slučaju, međuvlasnički ugovor (list 36-44 spisa) ne može predstavljati "odluku donesenu većinom suvlasničkih dijelova", u smislu čl. 90. st. 2. ZV-a, budući da tužitelj nije dokazao da je isti uopće sklopljen, kao što je to obrazloženo u točki 14 obrazloženja ove presude. S tim u vezi, treba istaknuti da je čak i svjedok Z. P. iskazivao da se ne sjeća potpisa svih suvlasnika na tom ugovoru, a postojanje navodne odluke Grada V. o postavljanju G. g. d.o.o. nije dokaz postojanja međuvlasničkog ugovora u konkretnom slučaju, budući da tužitelj nije priložio takvu odluku u spis niti je dokazao da su ispunjene pretpostavke zbog kojih bi se navedena odluka odnosila baš na zgradu na adresi, V. Osim toga, čak i da je svjedok Z. P. izjavio da se sjeća potpisa međuvlasničkog ugovora, isto bi predstavljalo nedostatan dokaz navodnog postojanja potpisa većine suvlasničkih dijelova. Naime, ako takvi potpisi postoje, tužitelj ih je trebao predložiti kao dokaz i priložiti u spis. Članak 375. st. 3. ZV-a propisuje da je za valjanost međuvlasničkog ugovora potreno da ga je sklopila većina suvlasnika čiji suvlasnički dijelovi čine više od polovice vrijednosti svih posebnih dijelova nekretnine, a tako sklopljen međuvlasnički ugovor obvezuje i suvlasnike koji ga nisu potpisali. Navedeno pravno stajalište potvrđeno je i u sudskoj praksi (tako i Županijski sud u Sisku u Gž 544/2022-2 od 14. srpnja 2022., Županijski sud u Zagrebu Gž 3871/2009-2 od 10. listopada 2011., Županijski sud u Splitu Gž 2272/2008 od 23. veljače 2010.). Slijedom navedenog, a budući da tužitelj nije dostavio potpise suvlasnika iz kojih bi se moglo zaključiti da je međuvlasnički ugovor (list 36-44 spisa) valjano sklopljen, to sud zaključuje da tužitelj nije dokazao postojanje međuvlasničkog ugovora te stoga isti ne može predstavljati "odluku donesenu većinom suvlasničkih dijelova", u smislu čl. 90. st. 2. ZV-a.

19.2. Navodna odluka u spisu R1-108/2022 također ne može predstavljati "odluku donesenu većinom suvlasničkih dijelova", u smislu čl. 90. st. 2. ZV-a, s obzirom da ju sud nije mogao uzeti u obzir iz razloga koji su obrazloženi u točki 6.1. obrazloženja ove presude.

19.3. Tužitelj je na ročištu 13. veljače 2023. naveo da su tuženici plaćanjem pričuve, barem u umanjenom iznosu, priznali obvezu plaćanja zajedničke pričuve. Ovakvo shvaćanje je pravno neosnovano, a što potvrđuje i sudska praksa (tako i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u Pž 2016/2017-3 od 12. lipnja 2020., Pž 6465/2017-2 od 30. svibnja 2019., tako i Vrhovni sud u Rev-x 1004/13, Revt-68/03 i Rev-371/05, Županijski sud u Varaždinu u Gž 1414/2018-2 od 23. travnja 2020., Županijski sud u Osijeku u Gž 3197/2019 od 4. prosinca 2019., Županijski sud u Varaždinu u Gž 2197/2017-2 od 24. srpnja 2018., Županijski sud u Varaždinu u Gž- 1991/15-7 od 31. svibnja 2017.). Naime, plaćanje dijela duga ne može se smatrati priznanjem cijele obveze odnosno plaćanjem tražbine za točno određeni period ne smatra priznanjem preostalog duga. Slijedom navedenog, neosnovan je navod tužitelja da plaćanje pričuve u umanjenom iznosu znači priznanje obveze tuženika.

19.4. U odnosu na iskaz svjedoka Z. P., sud ističe da ga sud nije prihvatio u dijelu u kojem se isti odnosi na postojanje navode odluke suvlasnika o povećanju zajedničke pričuve kao što je to obrazloženo pod točkom 17.1. obrazloženja, a osim toga, isti je svakako nedostatan za dokazivanje navodnog postojanja odluke suvlasnika o zajedničkoj pričuvi. Naime, postojanje takve navodne odluke dokazuje se prilaganjem iste u spis, tim više što i sam tužitelj tijekom postupka navodi da takva odluka postoji. S obzirom da tužitelj nije priložio navedenu odluku u zakonom propisanim prekluzivnim rokovima, sud zaključuje da tužitelj u ovom postupku nije dokazao postojanje predmetne odluke. S tim u vezi, sud osobito ukazuje da se ni ostalim ispravama koje je tužitelj priložio u spis - nepodmirena dugovanja s naslova tražbine zajedničke pričuve, obavijest o minimalnoj visini doprinosa sredstava zajedničke pričuve, kartice prostora, popis suvlasnika, ne dokazuje postojanje obveze tuženika. Naime, navedene isprave predstavljaju jednostrano izdane isprave i kao takve nisu dovoljne za dokazivanje postojanje obveze tuženika, a što potvrđuje i sudska praksa (tako i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u Pž 3559/2017-2 od 28. rujna 2018., Županijski sud u Varaždinu u Gž 2583/14 od 1. listopada 2015. i u Gž 1765/2018 od 17. prosinca 2018., slično i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Rev 644/22).

20. S obzirom da tužitelj nije dokazao postojanje odluke donesene većinom suvlasničkih dijelova", u smislu čl. 90. st. 2. ZV-a, o čemu ovisi postojanje obveze tuženika i osnovanost osnove tužbenog zahtjeva, to sud zaključuje da tužitelj nije dokazao osnovanost osnove tužbenog zahtjeva pa stoga nije bilo potrebno odlučivati ni i osnovanosti visine tužbenog zahtjeva. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki I izreke presude.

21. Stoga je sud na temelju odredbe čl. 451. st. 3. ZPP-a ukinuo platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave te ujedno odbio tužbeni zahtjev sukladno Zaključku br. 3. sa sastanka Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa predsjednicima građanskih odjela županjskih sudova održanom 2. lipnja 2017. kako je navedeno u točki I izreke ove presude.

22. S obzirom da je tužitelj u cijelosti izgubio parnicu, dužan je tuženiku naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a pa je tuženiku, uvažavajući vrijednost predmeta spora od 4.226,54 kn priznat trošak sastava prigovora protiv rješenja o ovrsi, sukladno Tbr. 8. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22– dalje Tarife) – iznos od 750,00 kn / 99,54 EUR, zastupanja na ročištu od 13. veljače 2023., 13. ožujka 2023. i 22. svibnja 2023, sukladno Tbr. 9. t. 1. Tarife – svaki po iznos od 750,00 kn / 99,54 EUR. Stoga tuženiku na ime troška pripada 398,16 EUR / 2.999,94 kn, a koji iznos je potrebno uvećati za 10 % zbog zastupanja dvije osobe (Tbr. 37. t. 1. Tarife) tj. za iznos od 39,82 EUR (tako i Županijski sud u Splitu broj Gž- 756/2021-2 od 28. lipnja 2021., Vrhovni sud Republike Hrvatske u Rev-x 468/14-2 od 8. srpnja 2014., Županijski sud u Varaždinu Gž 2175/2014-2 od 15. prosinca 2014.) pa stoga ukupan trošak koji pripada tuženiku iznosi 437,98 EUR / 3.299,96 kn. Tuženiku nije priznat trošak pristojbe na prigovor protiv rješenja o ovrsi jer zahtjev "po određenju suda" predstavlja neodređen zahtjev (tako i Županijski sud u Varaždinu u Gž 1200/21 od 15. rujna 2021., Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u Pž 2021/2016-2 od 29. studenog 2018., Županijski sud u Šibeniku u Gž 188/2023 od 24. ožujka 2023.).

23. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Vinkovcima, 23. svibnja 2023.

Sudac:

Ivan Katičić v.r.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ovog rješenja nezadovoljan stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana o dana prijema ovog rješenja. Žalba se podnosi pismeno putem ovog suda u tri istovjetna primjerka, a o njoj odlučuje Županijski sud kao drugostupanjski sud.

Dostaviti:

1. Odvjetnik S. K., V. – punomoćnik tužitelja

2. Odvjetnik T. P., V. – punomoćnik tuženika