REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1151/2020-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić, Dragana Katića i Darka Milkovića članova vijeća, u pravnoj stvari 1. tužitelja Rajka Brankovića iz Pule, Marulićeva 39, OIB 69086556745, i 2. tužiteljice Renate Branković iz Pule, Marulićeva 39, OIB 99384745883, koje zastupa punomoćnik Goran Babić, odvjetnik u Puli, Radićeva ulica 47, protiv tuženice RAIFFEISEN BANK AUSTRIA d.d., OIB 53056966535, Zagreb, Petrinjska 59, koju zastupa punomoćnik Saša Poldan, odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu Saša Poldan, Goran Gatara, Vera Dizdarević, Valentina Vižintin, Marko Komorski iz Rijeke, Jadranski trg 4/II, radi utvrđenja, zabrane i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja Rajka Brankovića protiv rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 4729/2017-2 od 12. prosinca 2019., ispravljenog rješenjem toga suda broj Pž- 4729/2017-5 od 22. siječnja 2020., kojim je djelomično potvrđeno, a djelomično preinačeno rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2431/2009 od 21. travnja 2017., ispravljenog rješenjem toga suda poslovni broj P-2431/2009 od 19. lipnja 2017., u sjednici održanoj 23. svibnja 2023.,

r i j e š i o  j e :

I. Prihvaća se revizija tužitelja Rajka Brankovića, preinačuje se rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-4729/2017-2 od 12. prosinca 2019., u točki III. rješenja, ispravljeno rješenjem toga suda broj Pž- 4729/2017-5 od 22. siječnja 2020., i rješava:

Odbija se kao neosnovana žalba tuženice i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2431/2009 od 21. travnja 2017., u točki V. Izreke, ispravljeno rješenjem toga suda poslovni broj P-2431/2009 od 19. lipnja 2017.

II. Nalaže se tuženici, u roku od 15 dana, isplatiti tužitelju Rajku Brankoviću na ime troškova revizije iznos od 829,51 euro (6.250,00 kuna prema fiksnom tečaju 1:7,53450), dok se zahtjev tužitelja za naknadu troška revizije u daljnjem iznosu od 108,84 eura (810,00 kuna), odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. 1. Prvostupanjskim (ispravljenim) rješenjem u točki III. izreke utvrđeno je da je tužitelj Rajko Branković povukao tužbu u odnosu na zahtjeve za:

1.) utvrđenje da između njega i tuženika postoji pravni odnos iz Ugovora o kreditu broj 07118020113 od 11. lipnja 2007. te Dodatka br. 1 od 11. lipnja 2007. prema kojem je ugovorena redovna kamata od 1 mjesečni LIBOR za CHF plus kamatna marža u visini od 3.000 postotna poena godišnje pa slijedom toga ne postoji pravo tuženika da, protivno odredbi čl. 7. t. 3 Ugovora o kreditu i čl. 4. t. 4 Dodatka br. 1, jednostrano poveća kamatnu maržu preko 3.000 postotna poena;

2.) isplatu iznosa od 149.419,50 kn;

3.) isplatu iznosa od 85.719,11 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 17. veljače 2015. do isplate;

4.) zabranu tuženiku da na temelju Izjave o promjeni kamatne stope i drugih uvjeta zbog promijenjenih okolnosti od 13. ožujka 2009. vrši obračun mjesečne kamate po Ugovoru o kreditu iznad ugovorene kamatne stope te da zbog neplaćanja dospjele kamate preko navedenog iznosa otkaže Ugovor o kreditu i pokrene postupak prisilne naplate kredita putem sredstava osiguranja.

1. 2. U točki V. izreke naložio je tuženiku naknaditi tom tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 9.598,50 kn.

2. Drugostupanjskim (ispravljenim) rješenjem u točki III. izreke prihvaćena je žalba tuženice te je preinačeno rješenje prvostupanjskog suda u točki V. izreke te je naloženo tužitelju Rajku Brankoviću platiti tuženici troškove postupka u iznosu od 20.585,00 kn i trošak žalbenog postupka u iznosu od 781,25 kn, u roku od osam dana, dok su odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 4.843,75 kn i zahtjev tuženice za naknadu parničnih troškova u iznosu od 9.727,50 kn, kao neosnovan.

3. Rješenjem ovoga suda broj: Revd 1076/2020-2 od 2. lipnja 2020., tužitelju je dopušteno podnošenje revizije protiv točke III. rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4729/2017-2 od 12. prosinca 2019., ispravljenog rješenjem istog suda poslovni broj Pž-4729/2017-5 od 22. siječnja 2020., u odnosu na pravno pitanje:

''Ima li sklapanje sporazuma o konverziji kredita na temelju odredbi članaka 357.a do 357.i Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama (''Narodne novine'' broj 102/15) značaj udovoljenja tužbenom zahtjevu, u smislu odredbe članka 158. st. 1. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) odnosno nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 70/19) u smislu odredbe članka 158. st. 2. ZPP-a''?

3. Protiv točke III. rješenja suda drugog stupnja, kojim je u odnosu na troškove postupka preinačeno prvostupanjsko rješenje, reviziju podnosi tužitelj Rajko Branković, pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), s prijedlogom da se drugostupanjsko rješenje u pobijanom dijelu preinači uz obvezivanje tuženice da tužitelju nadoknadi troškove postupka, uključujući i troškova revizije.

4. Tuženica nije odgovorila na reviziju

5. Revizija tužitelja je osnovana.

6. U ovom slučaju predmet revizijskog postupka je odluka o troškovima parničnog postupka.

7. U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da je tužitelj tužbom od 19. lipnja 2009., pokrenuo postupak protiv tuženice radi povrata više plaćenih iznosa kredita, po Ugovoru o kunskom kreditu s valutnom klauzulom u kunskoj protuvrijednosti od 164 000,00 CHF, (broj ugovora 07118020113) i Dodatku broj 1. tom ugovoru, sklopljenih 11. lipnja 2007, na rok od 10 godina.

- da je p

ovrat više plaćenih iznosa obroka kredita zatražen zbog jednostranog povećanja kamatne stope od strane tuženika, sa ugovorneih 1M LIBOR + 3%, na 1M LIBOR + 8%, a tužbeni zahtjev postavljen je na (konačni) iznos od 149.419,50 kn. - da je pored kondemnatornog zahtjeva na isplatu (149.419,50 kn), tužitelj tijekom postupka postavio i deklaratorni zahtjev na utvrđenje spornog sadržaja ugovora, kao i zahtjev na zabranu naplate instrumenta osiguranja kredita, (koji nisu predmetom revizije).

- da je prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke od 23. lipnja 2015 utvrđeno da su tužitelji u utuženom razdoblju, na ime više obračunatih kamata tužitelju ukupno platili iznos od 149.419,50 kn,

- da je drugotužiteljica na tužitelja Rajka Brankovića prenijela sva prava i obveze iz ovoga predmeta,

– da je tužitelj Rajko Branković nakon zaključenja glavne rasprave, temeljem odredbi članaka 357.a do 357.i, nakon donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'' broj 102/15, dalje: ZID ZPK), potpisao Izjavu o prihvaćanju izračuna konverzije i 3. prosinca 2015., s tuženicom sklopio Dodatak 2. Ugovoru o kreditu br. 071180200113, po kojem mu je tuženica utuženu tražbinu od 149.419,50 kn u cijelosti uračunala u obračun konverzije kredita i to dijelom prijebojem s budućim obrocima kredita, a dijelom isplatom više plaćenih iznosa, sve kako je navedeno u Dodatku 2 ugovora o kreditu, kojim je izvršena konverzija kredita iz CHF u kredit u EUR te,

- da je tužitelj 12. veljače 2016. povukao tužbu u ovoj pravnoj stvari.

8. Sud prvog stupnja donio je rješenje kojim je utvrdio da je u ovom predmetu tužitelj povukao tužbu sukladno odredbi članka 193. stavka 2. ZPP-a, te je na temelju odredbe članka 158. stavka 1. ZPP-a naložio tuženici isplatiti tužitelju troškove postupka u navedenom iznosu, imajući na umu da se sklapanje Dodatka može smatrati udovoljenjem tužbenom zahtjevu, pa da se zapravo radi o povlačenju tužbe nakon udovoljenja tužbenom zahtjevu.

9. Drugostupanjski je sud ocijenio da je konverzijom tuženica ispunila svoju zakonsku obvezu i da se stoga ne može smatrati da je sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu udovoljila tužbenom zahtjevu. Stoga je ocijenio da je primjenom odredbe članka 158. st. 1. ZPP-a tužitelj u obvezi naknaditi trošak tuženici u dosuđenom iznosu.

10. I u revizijskoj fazi postupka, s obzirom na postavljeno pitanje, sporno je može li se na konkretnu činjeničnu situaciju primijeniti odredba članka 158. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a.

11. Sukladno odredbi članka 391. st. 1. ZPP-a, revizijski je sud ispitao pobijano rješenje samo u dijelu koji se pobija revizijom i samo zbog pitanja zbog kojeg je revizija dopuštena.

12. 1. Prema osnovnom pravilu o naknadi troškova postupka, propisanom u odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a, troškovi parničnog postupka naknađaju se prema uspjehu stranaka u postupku.

12. 2. Navedenom odredbom propisano je načelo causae kao osnove za nadoknadu troškova postupka, a taj je kriterij je objektivno određen jer pravo na naknadu troškova ovisi isključivo o ishodu parnice kao objektivnoj okolnosti, pa za naknadu troškova po toj osnovi nije odlučno je li stranka koja je izgubila spor skrivila njezino vođenje a time i nastanak troškova, odnosno dala povoda za parnicu, a time i za nastanak troškova te parnice. To je u stvari objektivizirani izraz načela davanja povoda za parnicu i time za prouzrokovanje troškova postupka. Ovaj se kriterij zasniva na predmnjevi da je povod za parnicu dala stranka koja je izgubila parnicu, a ako su u njoj stranke uspjele samo djelomično, da su povod dale razmjerno svome uspjehu.

13. 1. Odredbom članka 158. stavka 1. ZPP-a propisan je izuzetak od navedenog općeg pravila, a tom odredbom je propisano da tužitelj koji povuče tužbu dužan je protivnoj stranci nadoknaditi parnične troškove. Ali ako je tužba povučena odmah nakon što je tuženik udovoljio zahtjevu tužitelja, troškove postupka dužan je tužitelju nadoknaditi tuženik.

13. 2. Zakonom o izmjenama i dopunama ZPP-a (''Narodne Novine'' broj 70/19) odredba članka 158. izmijenjena je tako da je iza stavka 1. te odredbe dodan novi stavak 2. koji glasi :

''Iznimno od stavka 1. ovoga članka, ako je tužitelj povukao tužbu ili se odrekao tužbenog zahtjeva odmah nakon što je tuženik udovoljio zahtjevu tužitelja ili zbog drugih razloga koji se mogu pripisati tuženiku, troškove postupka dužan je tužitelju naknaditi tuženik''.

13. 3. Izmjena navedene odredbe se navodi, neovisno o tome što se u ovom postupku ona ne primjenjuje, jer je prvostupanjska odluka donesena prije 1. rujna 2019. (članak 117. stavak 3. ZID ZPP/19.), a ona je bitna za razumijevanje načela na kojima počivaju pravila o naknadi troškova postupka). Navedena iznimka iz članka 158. stavka 1. i iz stavka 2. ZID ZPP/19, temelji se, također, na stajalištu da troškove treba naknaditi protivnoj stranci ona stranka koja je dala povod za vođenje parnice, povod koji je, u slučajevima na koje se odnosi ta iznimka, dao tuženik, zbog čega je i bio tužen.

14. Sukladno navdedenom, troškovi postupka dosuđuju se u postupku prema općem načelu causae, propisanom u članku 154. stavku 1. ZPP, ali i prema posebnom načelu davanja povoda parnici. Stoga je tužitelj koji povuče tužbu u pravilu dužan naknaditi troškove postupka tuženiku (članak 158. st. 1. ZPP), a iznimka od tog pravila propisana je u slučaju kada tužitelj povuče tužbu odmah nakon što je tuženik udovoljio zahtjevu tužitelja, ili zbog drugih razloga koji se mogu pripisati tuženiku, u kojem slučaju je troškove postupka tuženik dužan nakaditi tužitelju (članak 158. stavak 2. ZPP-a.

15. S obzirom na izneseno, prema shvaćanju ovoga suda, u ovome slučaju potrebno je prethodno odgovoriti je je li tuženica je dala povoda parnici, odnosno je li ona tijekom trajanja postupka objektivno, a ne samo i isključivo u formalnom obliku udovoljila tužbenom zahtjevu, te je li tužitelj povukao tužbu odmah nakon objektivnom udovoljenju tužbenom zahtjev tužitelja.

16. Polazeći od utvrđenih činjenica da je:

- tuženica kamatnu stopu (kamatnu maržu) ugovorenu člankom 7. Ugovora o kreditu broj 07118020113 od 11. lipnja 2007 – 1 M LIBOR za CHF plus kamatna marža od 3.000 postotna poena godišnje, jednostranom izjavom od 13. ožujka 2009 povisila za 5%, tako da je od 1. travnja 2009. počela zaračunavati mjesečne obroke po stopi 1 M LIBOR + 8%, na koji način je tužitelj umjesto dotadašnjeg iznosa mjesečnog obroka kredita od 1.950,00 kn, bio prisiljen svaki mjesec plaćati iznos od 4.500,00 kn, što predstavlja povećanje od preko 125%.

- financijskim vještačenjima provedenim u postupku utvrđeno da tuženik nije imao nikakve pravne osnove za povećanje kamatne stope (marže), te

- da je tužitelj banci nepripadno platio 149.419,50 kn,

nameće se jedini mogući zaključak da je tuženica dala povoda parnici jer je:

- jednostrano izmjenila bitni sastojak ugovora o kreditu-stopu kamatne marže, protivno ugovoru o kreditu, i protivno odredbi članka 369. do 372. ZOO-a,

- neosnovano, bez opravdanih razloga povisila kamatnu maržu zbog čega je tužitelj platio banci nepripadni iznos od 149.419,50 kn.

17. Takav zaključak nameće se i iz činjenice da je zbog takvog ponašanja tuženice (banke), odnosno zbog načina ugovoranja i jednostranih izmjena ugovora o kreditima, i zakonodavac je odlučio normativno intervenirati u područje kreditnih odnosa, te je i donio Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'' broj 102/15) i Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama (''Narodne novine'' broj 102/15), a i revizijski sud donio presudu Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015), kojom je utvrdio povrede prava korisnika kredita., odnosno ništetnim odredbi o primjenjivoj kamatnoj stopi i dr.

18. Postupajući po odredbama navedenog zakona stranke su i sklopile Dodatak 2 ugovoru o kreditu od 3. prosinca 2015., te je tuženica tim Dodatkom ugovoru o kreditu u stvari, tj. u objektivnom smislu, odnosno biti, (neovisno što ne i formalno) stvarno udovoljila tužbenom zahtjevu tužitelja, jer je tiim sporazumom tuženica tužiteljevu utuženu tražbinu u iznosu od 149.419,50 kn u cijelosti uračunala u obračun konverzije kredita po čl. 357.a - 357.i Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama, (financijskim vještačenjem je utvrđena osnovanost tužbenog zahtjeva, kako u pogledu osnova tako i visine), a kondemnatorni zahtjev na isplatu 149.419,50 kn je novčana tražbina na isplatu određene količine novčanih jedinica, a upravo je taj sadržaj tužbenog zahtjeva tuženik sporazumom ispunio – dijelom prijebojem, dijelom direktnim plaćanjem na račun tužitelja, a ispunjenje tražbine prijebojem, po stavu sudske prakse (Revt 56/03 od 21.9.2005, IO 2/05- 278)., predstavlja udovoljenje tužbenom zahtjevu u smislu odredba članka 158. stavka 1. ZPP-a, odnosno da je povlačenje tužbe u ovom slučaju ujedno i posljedica razloga koji se mogu pripisati tuženiku iz članka 158. stavak 2. ZID ZPP/19, jer je tužitelj odmah po sklapanju Dodatka 2 Ugovoru o kreditu povukao tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 149.419,50 kn.

19. Iz navedenih razloga, imajući u vidu sve okolnosti ovoga slučaja, može se smatrati da je tužitelj tužbu povukao odmah po udovoljenju tužbenom zahtjevu u smislu odredbe čl. 158. stavka 1. ZPP, odnosno članka 158. stavka 2. ZIDZPP/19., kada je tuženica na taj način: prijebojem i isplatom, u potpunosti udovoljila tužbenom zahtjevu na isplatu, pa je tužitelj odmah nakon toga povukao kondemnatorni zahtjev na isplatu, jer bi mu u protivnom tužbeni zahtjev bio odbijen. Pri tome činjenica što je tužitelj ostao kod deklaratornog zahtjeva na utvrđenje nije odlučno, jer taj dio zahtjeva nije predmetom revizije.

20. Pri iznošenju navedenog shvaćanja ovaj sud je imao u vidu i odluku ESLJP-a u predmetu Žulić protiv Hrvatske (zahtjev broj 69108/17), međutim ocijenio je da ta odluka nije primjenjiva na ovaj slučaj.

20. 1. Podnositelj zahtjeva iz navedenog predmeta podnio je tužbu protiv Privredne banke Zagreb d.d. tražeći da se utvrdi djelomično ništetnom odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana. Dodatno je potraživao povrat preplaćenih kamata po kreditu, isplatu razlike glavnice i naknadu parničnih troškova. Županijski sud odlučio je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka,analogno primjenjujući odredbu članka 159. stavak 1. ZPP-a, koja propisuje da svaka stranka snosi svoje troškove ako je parnica završena sudskom nagodbom. Podnositelj zahtjeva smatrao je da je domaći sud trebao primijeniti odredbu članka 158. stavka 1. Zakona i naložiti banci da mu nadoknadi troškove postupka.

20. 2. U navedenoj odluci taj sud je ocijenio da kriteriji za primjenu članka 158. stavak 1. ZPP-a nisu bili ispunjeni u podnositeljevom slučaju, jer banka potpisivanjem Dodatka nije udovoljila tužbenom zahtjevu kako ga je formulirao podnositelj. ESLJP je u toj odluci naglasio da u tom predmetu nije riječ o situaciji u kojoj su troškovi postupka koje je morao snositi podnositelj zahtjeva konzumirali dosuđeni iznos (kao npr. u ranijem predmetu Čolić protiv Hrvatske), nego je podnositelj zahtjeva morao platiti troškove svog zastupanja, što u okolnostima tog konkretnog slučaja ne predstavlja nerazumno ograničenje prava na pristup sudu ili njegovih imovinskih prava.

20. 3. Stoga, prema zaključci ESLJP-a, iznesenom u toj odluci, bez obzira na različitu praksu domaćih sudova po pitanju dosuđivanja troškova nastalih u parnicama zbog kredita u švicarskim francima, podnositelj zahtjeva nije pretrpio značajnu štetu koja bi zahtijevala preispitivanje povrede njegovih ljudskih prava.

21. Prema iznesenom, u navedenoj odluci ESLJP-a je ispitivao povredu ljudskih prava podnositelja odlukom suda, donesenom u prilično sličnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, kojom je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, primjenom odredbe članka 159. stavka 1. ZPP-a, a koja se odnosi na situaciju kada je parnica završena sudskom nagodbom, te je utvrdio da primjenom te zakonske odredbe podnositelju nije povrijeđeno temeljno ljudsko pravo, dok je u ovom slučaju u citiranim okolnostima drugostupanjski sud primijenio odredbu čl. 158. st. 1. i 2. ZPP-a, a ESLJP-a pri donošenju navedene odluke nije imao u vidu okolnosti koje su utvrđenje u ovom slučaju, pa se shvaćanja iz te odluke ne mogu primjeniti na ovaj slučaj.

22. Zaključno, prema shvaćanju revizijskog suda, tuženica je, postupajući u skladu s odredbom članka 19.e ZID ZPK, i izrađujući izračun konverzije kredita kojeg je tužitelj prihvatio te s tuženicom zaključio Dodatak Ugovoru o kreditu, kojim je tuženica tužitelju u cijelosti prihvatila u otplatu preplaćeni iznos, koji je potraživao podnesenom tužbom, na određen način zapravo udovoljila tužbenom zahtjevu kojim tužitelj traži utvrđenje i isplatu više plaćenih kamata, pa osnovano u konkretnom slučaju tužitelj potražuje naknadu troškova parničnog postupka u skladu s odredbom članka 158. stavka 1. ali i stavka 2. ZPP-a.

23. Stoga odgovor na postavljeno pitanje glasi:

Sklapanje sporazuma o konverziji kredita na temelju odredbi članaka 357.a do 357. i Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama (''Narodne novine'' broj 102/15) u odnosu na odluku o troškovima postupka ima značaj i može se izjednačiti s objektivnim udovoljenjem tužbenom zahtjevu, u smislu odredbe članka 158. st. 1. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14, dalje: ZPP), odnosno nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 70/19, valja primijeniti odredbu članka 158. st. 2. ZPP-a, jer je povlačenje tužbe u ovakvom slučaju nesumnjivo posljedica razloga koji se mogu pripisati tuženici.

24. Slijedom iznesenog, a zbog pogrešne primjene materijalnog prava, valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 1. u vezi s odredbom čl. 400. st. 3. ZPP-a prihvatiti reviziju tužitelja, preinačiti drugostupanjsko rješenje te odbiti žalbu tuženice i u pobijanom dijelu potvrditi prvostupanjsko rješenje.

25. Odlučujući temeljem odredbe čl.166. st. 2. ZPP-a o zahtjevu tužitelja za naknadu troškova revizije, revizijski je sud taj trošak obračunao prema vrijednosti predmeta spora, i uz primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22 - dalje: Tarifa) na čiju primjenu upućuje odredba čl. 155. st.2. ZPP-a. Tako je tužitelju priznat trošak sastava prijedloga za dopuštenje revizije u iznosu od 2.500,00 kuna, trošak sastava revizije u visini od 3.750,00 kuna (Tbr. 10. t. 6. st. 1. Tarife), dok trošak sudske pristojbe u iznosu od 810,00 kuna, tužitelju nije priznat jer nije dokumentirano postojanje i plaćanje toga troška.

Zagreb, 23. svibnja 2023.

Predsjednica vijeća:

Jasenka Žabčić

Broj zapisa: 9-30859-4665f

Kontrolni broj: 0bd47-56a28-ba957

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=JASENKA ŽABČIĆ, L=ZAGREB, O=VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.