Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Borelli 9

Poslovni broj: 13 Gž-358/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Delina, predsjednika vijeća, Katije Hrabrov, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Blanke Pervan, članice vijeća, u parničnom predmetu tužitelja G. B. OIB …, iz V. G., zastupanog po punomoćniku N. H., odvjetniku u Z., protiv tuženice A. B. d.d. Z., OIB …, zastupanog po zakonskom zastupniku, a ovaj po punomoćniku H. M., odvjetniku u Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4736/2021 od 16. veljače 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 23. svibnja 2023.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženice A. B. d.d. Z. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4736/2021 od 16. veljače 2023. u dijelu pod toč. I, II i III izreke.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 016-1010/2005 sklopljenog između tužitelja i prednika tuženika od 9. lipnja 2005., sadržana u članku 5. Ugovora o kreditu, a koja glasi:

"Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 1,25 % (jednocijelihdvadesetpet posto) jednokratno.”

II Nalaže se tuženiku A. B. d.d. Z., OIB …, da tužitelju G. B., V. G., OIB…, isplati iznos od 914,61 EUR1 / 6.891,12 kn sa zateznim kamatama tekućim od 1. srpnja 2005. do 31. prosinca 2007. po stopi koja je propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. Po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. Po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tr i postotna poena, u roku od 15 dana.

III Nalaže se A. B. d.d. Z., OIB …, da tužitelju G. B., V. G., , OIB…, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.346,36 EUR1 / 10.144,15 kn sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 16. veljače 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

IV Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 497,01 EUR1 / 3.744,72 kn sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 16. veljače 2023. godine do isplate."

2. Protiv citirane presude u dijelu pod toč. I, II i III izreke žalbu je izjavila tuženica pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se presuda u pobijanom dijelu preinači na način da se u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužitelja i obveže ga naknaditi tuženici parnični trošak, zajedno s troškom sastava žalbe, koji popisuje. U žalbi ističe kako test poštenosti sukladno Zakonu o zaštiti potrošača u predmetu nije ni trebalo provoditi, budući da čl. 84. navedenog Zakona isključuje provođenje testa poštenosti za jasne, lako razumljive i lako uočljive (transparentne) odredbe o predmetu ugovora i cijeni. Način na koji je predmetna odredba napisana nesporno daje mogućnost tužitelju da sagleda sve učinke sklapanja ugovora o kreditu pa tako i činjenicu da će prilikom isplate biti naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 6.891,12 kn. Sud prvog stupnja u presudi obrazlaže zašto se sporna naknada ne bi mogla smatrati glavnim predmetom ugovora, međutim, u odnosu na kategoriju cijene presuda je ostala neobrazložena. Navodi kako se sud prvog stupnja u presudi poziva na Direktivu 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. te na praksu Suda Europske unije u vezi tumačenja dosega pojmova "glavni predmet" i "cijena", koja se ne može primijeniti na predmetni Ugovor o kreditu budući je isti sklopljen 9. lipnja 2005., pa se stoga na utvrđene ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi primjenjuje isključivo hrvatsko pravo. O pitanju pojedinačnog pregovaranja sud prvog stupnja samo zaključuje kako tuženica nije dokazala da bi s tužiteljem pojedinačno pregovarala o spornoj naknadi i ničim ne obrazlaže svoj stav. U odnosu na postupanju protivno načelu savjesnosti i poštenja daje potpuno nejasno obrazloženje temeljeno na osobnom stavu i mišljenju, a u odnosu na značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača sud prvog stupnja samo paušalno navodi da se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Ističe kako Zakon o zaštiti potrošača propisuje značajnu neravnotežu kao pretpostavku nepoštenosti, dakle, ne bilo kakvu neravnotežu nego veći stupanj neravnoteže što u konkretnome ne bi bio slučaj. Razni tuženičini troškovi, pa tako i oni obrade kredita, su nešto o čemu odluku donosi uprava te ne spadaju u djelokrug kreditnih referenata. Tuženica osporava presudu u dijelu u kojem se nalaže isplata, budući da je za predmetno potraživanje nastupila zastara, jer je od stečenog bez osnove do trenutka podnošenja tužbe prošlo više od pet godina. Ukazuje i na početak tijeka zatezne kamate koja se sukladno čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima vraća od dana stjecanja samo ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva, u konkretnom slučaju tužbe. Ističe kako tužitelj nije dokazao da je tuženica prije podnošenja tužbe postala nesavjestan stjecatelj.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje ZPP), koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP ("Narodne novine", broj 80/22), na koju u žalbi ukazuje tuženica, budući da pobijana presuda ima razloga o odlučnim činjenicama, dani razlozi su jasni i neproturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, slijedom čega se ista može ispitati.

5.1. Prvostupanjski sud nadalje, nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. istoga Zakona.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 016-1010/2005 sklopljenog 9. lipnja 2005. između prednice tuženice Hypo Alpe Adria bank d.d., kao kreditora i tužitelja, kao korisnika kredita, kojima je ugovorena obveza tužitelja da predniku tuženice plati naknadu za odobrenje kredita sadržanu u toč. 5. Ugovora te da se naloži tuženici na ime plaćene naknade za odobrenje kredita isplati tužitelju iznos od 914,61 EUR (6.891,12 kn) sa zakonskim zateznim kamatama, koji je neosnovano stekao temeljem nepoštene i ništetne odredbe navedenog Ugovora o kreditu.

7. Sud prvog stupnja je, na temelju izvedenih dokaza, prethodno utvrdivši neosnovanim istaknuti prigovor zastare, utvrdio kako je prednica tuženice 30. lipnja 2005. naplatila od tužitelja naknadu za odobrenje kredita u iznosu od 6.891,12 kn temeljem odredbe 5. Ugovora o kreditu te da prilikom zaključenja istoga nije dovoljno vodila računa o tužitelju kao potrošaču i slabijoj ugovornoj strani te je povrijedila načelo savjesnosti i poštenja te načelo jednake vrijednosti i činidaba u smislu čl. 295. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18), slijedom čega je navedena ugovorna odredba kojom se tužitelj, kao korisnik kredita obvezuje kreditoru platiti naknadu za odobrenje kredita 1,25% jednokratno, nepoštena i posljedično ništetna te protivna odredbama čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje ZZP) i odredbama čl. 323, čl. 1111. i čl. 1115. ZOO.

8. Prvenstveno je za istaći kako je predmetni ugovor zaključen 9. lipnja 2005., slijedom čega se na pravni odnos stranaka primjenjuje Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - dalje ZOO), temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08).

9. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je odredio ništetnim odredbu čl. 5. Ugovora o kreditu prema kojoj se tužitelj, kao korisnik kredita, obvezao kreditoru platiti naknadu za odobrenje kredita 1,25% jednokratno na iznos odobrenog kredita te kada je naloženo tuženici isplatiti tužitelju stečeno bez osnove na temelju takve ništetne odredbe.

9. Iz stanja spisa proizlazi kako tužitelj s prednicom tuženice nije pojedinačno pregovarao o navedenoj odredbi Ugovora o kreditu, već je isključivo prihvatio ponudu koja mu se nudila od strane prednice tuženice u formi ugovora, koji je unaprijed bio sastavljen po prednici tuženice, dakle, radi se o tipskom ugovoru koji se ne razlikuje od drugih ugovora koji su zaključivani s drugim korisnicima kredita, a što tuženica tijekom postupka nije ni osporavala.

9.1. U tom pravcu je sud prvog stupnja pravilno analizirao iskaz svjedokinje I. Š., djelatnice prednice tuženice u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, kao I iskaz tužitelja saslušanog kao stranke, na temelju kojih je utvrdio kako je tužitelj prihvatio i poštivao navedenu ugovornu odredbu, koja je bila unaprijed sročena I priređena od strane banke, jer na drugačiji način ne bi dobio iznos kredita koji je iskoristio za kupnju stana, koji koristi za život s obitelji.

9.2. Iz nespornih činjenica vidljivo je da je tužitelj sa prednicom tuženice Ugovor o kreditu zaključio kao fizička osoba za kupnju stana, što mu u odnosu na banku kojoj je davanje kredita, kao jednog od proizvoda bankarske djelatnosti kojom se tuženica bavi, daje status prosječnog potrošača.

10. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP, koji se primjenjuje na ovaj spor s obzirom na vrijeme zaključenja Ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok odredba st. 2. istoga članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, posebno ako je riječ na unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

11. Sud Europske unije je svojim presudama broj C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskom ugovoru ugovarati ulazne naknade o troškovima obrade kredita za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni ili neproporcionalni.

11.1. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašli iz ugovora, a u čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo.

12. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje predmetnih ulaznih ugovornih naknada, iz odredbe čl. 1065. ZOO proizlazi da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Iz te odredbe ZOO proizlazilo bi da je prednica tuženice bila ovlaštena od tužitelja naplatiti temeljem zaključenog ugovora o kreditu samo glavnicu kredita i ugovorene kamate, a ne i sporne ulazne naknade.

13. Kako je tijekom postupka utvrđeno da se o spornoj odredbi Ugovora o kreditu nije posebno unaprijed pregovaralo i tužitelj kao korisnik kredita nije imao mogućnost utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe, a Ugovor o kreditu je bio unaprijed pripremljen od strane prednice tuženice i tužitelj nije mogao unaprijed znati na koji će se način formirati visina sporne naknada iz točke 5. Ugovora, koja se odnosi na naknadu za vođenje računa za otplatu kredita, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, to je takva odredba nepoštena, a posljedično i ništetna. Naime, sporna ugovorena naknada je očito uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, osobito što je prednica tuženice nakon isplate kredita umanjenog za iznos predmetne naknade obračunavala tužitelju ugovorne kamate na cijeli iznos odobrenog kredita, pa se takva sporna odredba ugovora ukazuje nepoštenom prema tužitelju, kao korisniku kredita i podređenoj ugovornoj strani u odnosu na tuženicu.

14. Također se napominje i to kako se pravno shvaćanje sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održanog 5. studenog 2020. (zaključak pod toč. 8) da ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo, po mišljenju ovog suda može analogno primijeniti i na ulazne ugovorne naknade koje su predmet ovog spora.

15. Pravilno je stoga, prvostupanjski sud ocijenio osnovanim i zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 914,61 EUR (6.891,12 kn), koji po visini nije bio sporan, te je sukladno odredbama čl. 210. i čl. 214. ZOO pravilno usvojen i ovaj dio tužbenog zahtjeva sa pripadajućim zateznim kamatama, koji je tuženica kao nesavjesni stjecatelj dužna platiti. Naime, utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Pri tome prvostupanjski sud je pravilno otklonio prigovor zastare istaknut po tuženici, a koji se neosnovano ponavlja i u žalbi, jer je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela broj Su-IV-47/2020 održanoj 30. siječnja 2020. za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnih ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, u vrijeme donošenja pobijane prvostupanjske presude tužbeni zahtjev tužitelja nije zastario, jer zastarni rok, prema navedenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, još nije ni počeo teći.

16. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo i to odredbu čl. 154. st. 1. ZPP i prilikom donošenja odluke o troškovima postupka.

17. Slijedom iznesenog valjalo je, temeljem čl. 368. st. 1. ZPP, odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja pod toč. I, II i III izreke.

18. U nepobijanom dijelu pod toč. IV izreke prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

Zadar, 23. svibnja 2023.

Predsjednik vijeća

Igor Delin