Republika Hrvatska Općinski

sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

Poslovni broj Pr-368/2018-42

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu Robertu Mihelju, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice A. P. iz R., L. M. 1, OIB:..., zastupane po L. D., odvjetnici u R., protiv tuženika E. n.i. ustanova, R., Z. 20, OIB:..., zastupanog po ravnatelju E. S., a ovaj po L.R., odvjetniku u R., radi nedopuštenosti otkaza, nakon održane

glavne i javne rasprave zaključene 15. svibnja 2023. u prisutnosti zamjenice punomoćnice tužiteljice, a u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, 22. svibnja 2023., javno objavivši,

p r e s u d i o  j e :

I.

Utvrđuje se da je otkaz tuženika E. n.i. ustanove, R.,

Z.

20/A,

OIB: ....,

temeljem

Odluke

o

otkazu

ugovora o radu, Ur. br. .... i Odluke broj 11/2018/Cda, Ur. broj: 441- 101/18 od 12.7.2018. godine povodom zahtjeva za zaštitom prava radnika, kojima je tuženik E.n.i. ustanova, R., Z.20/A, OIB: ..., otkazao ugovor o radu tužiteljici A. P. iz R., L. M. 1, OIB: ...nedopušten te da radni odnos tužiteljice A. P. iz R., L. M. 1, OIB:..., kod E. n.i. ustanove, R., Z. 20/A, OIB: ..., nije prestao, pa se nalaže tuženiku tuženika E. n.i. ustanove, R., Z.

20/A, OIB: ...., OIB: 05411016988, datužiteljicu A. P., iz R., L. M. 1, OIB:...., vrati na poslove

i

zadatke

referenta

tajništva

ustanove,

odnosno pretplate i periodike koje je obavljala prije donošenja poništenih odluka, sve u roku 8 dana.

II. Nalaže se tuženiku E. n.i. ustanovi, R.,

Z. 20/A, OIB: ..., da tužiteljici A. P. iz R.,L. M. 1, OIB: ..., naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 497,50 eura / 3.748,41 kuna[1] , zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja (22. svibnja 2023.) pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 8

dana.

III. Zahtjev tuženika za naknadu troška ovog postupka se odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je pred ovim sudom 25. srpnja 2018. podnijela protiv tuženika tužbu u kojoj navodi da kod navedenog u radnom odnosu temeljem

Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 06. travnja 2016. godine na radnom mjestu referenta tajništva ustanove, odnosno na temelju Odluke tuženika od 03. studenog 2016. godine na radnom mjestu referenta preplate i periodike, dok da je u neprekidnom radnom odnosu sa tuženikom još od 28.

prosinca 1988. godine. Ističe daje tuženik Odlukom o otkazu ugovora o radu

Ur. br...., bez oznake datuma donošenja, koju ona da je zaprimila

dana 20. lipnja 2018. godine, otkazao joj ugovor o radu radi skrivljenog ponašanja, uz navođenje kako će joj radni odnos prestati istekom otkaznog roka koji se sukladno odredbi čl. 122. Zakona o radu određuje u trajanju od polovine otkaznog roka propisanog istim zakonom, kao i navođenje kako će prestanak radnog odnosa biti utvrđen istekom otkaznog roka i korištenja pripadajućeg godišnjeg odmora. U izreci i obrazloženju navedene odluke da se kao razlog otkazivanja navodi da je ona do studenog 2016. godine sastavljajući i izrađujući evidencije o mirovinskom stažu zaposlenika tuženika kao i o njihovom radnom stažu kod tuženika pogrešno utvrdila trajanje staža radnika tuženika, kao i da je od 2016. godine pa do travnja 2018. godine iznosila neistinite tvrdnje o tuženiku i neistinito prikazivala poslovanje tuženika. Iz obrazloženja da je vidljivo da je tuženik prije otkazivanja proveo postupak savjetovanja s Sindikatom n., O. E., te da se

Sindikat n. protivio otkazu njenog ugovora, no tuženik da je odbio prihvatiti mišljenje Sindikata n., bez da je obrazložio razloge radi kojih nije prihvatio mišljenje Sindikata n. Nadalje, da je protiv navedene odluke o otkazu u zakonskom roku podnijela zahtjev za zaštitu prava, koji tuženik da je zaprimio dana 03. srpnja 2018. godine, a dana 12. srpnja 2018. godine Upravno vijeće tuženika da je donijelo odluku kojom se odbija njezin zahtjev za zaštitu prava, koju odluku da je zaprimila dana 16. srpnja 2018. godine. Tužiteljica smatra da je otkaz ugovora o radu kojeg je donio tuženik nedopušten i nezakonit, da nisu poštovane odredbe čl. 119. Zakona o radu koje odredbe se odnose na postupak otkazivanja, da joj se odlukom o otkazu ugovora o radu neosnovano stavlja na teret da je pogrešno vodila evidencije o zaposlenicima tuženika te da je iznosila neistinite i netočne tvrdnje protiv tuženika. Ukazuje da nije točno da je pogrešno vodila evidencije o radnicima i da je iznosila neistinite i netočne tvrdnje o tuženiku, da je zaposlena kod tuženika na radnom mjestu referenta preplate i periodike temeljem Ugovora o radu od 06. travnja 2016. godine, odnosno odluke tuženika od 03. studenog 2016. godine, ali da je od dana 03. studenog 2016. godine pa do 10. travnja 2017. godine bila odsutna sa radnog mjesta radi privremene nesposobnosti uzrokovane bolešću, da povrede koje joj se stavljaju na teret nikako nisu mogle biti učinjene nakon listopada 2016. godine. U odnosu na navode tuženika kako nije uredno vodila evidencije o radnicima tuženika navodi da su joj svi podaci o radnicima, pa tako i njihovom radnom stažu dostavljani od strane sektora računovodstva (financija) tuženika, a koji sektor navedene podatke i evidencije da je vodio putem kompjuterskog programa kao isključivi korisnik istog programa Protekom godina navedeni kompjuterski program da je predan na korištenje drugim radnicima u drugim sektorima pa tako i njoj i to sa već prethodno unesenim podacima o radnicima tuženika. Upravo je na temelju tog kompjuterskog programa, a prije nego je to ona činila sektor računovodstva u program/evidencije tuženika unosio podatke o zaposlenicima tuženika i njihovom radnom stažu, a kada je ona započela sa radom na tom kompjuterskom programu da je zaprimila već unesene podatke, istinitost kojih podataka ona da nije morala provjeriti ili revidirati obzirom da se od nje to nije niti tražilo, niti da je ovlaštena poduzimati takve radnje. Za vrijeme dok je obavljala poslove referenta tajništva, u obavljanju svojih radnih obveza i prilikom vođenja evidencija o zaposlenicima tuženika da je zapravo vršila dvostruku kontrolu podataka i to na način da bi ista prvo sa sektorom računovodstva provjeravala sve evidencije, istinitost kojih da bi sektor računovodstva potvrđivao, a potom bi evidencije predavala ravnatelju tuženika, koji da je kao odgovorna osoba tuženika svojim potpisom potvrđivao sve predane mu evidencije i isti nikada nije iznosio bilo kakve primjedbe u svezi dostavljene mu evidencije. Ukazuje da svojim ponašanjem prilikom obavljanja povjerenih joj radnih zadataka nije kršila radne obveze, niti da je postupala sa namjerom da iste krši, dapače sve da je obavljala u skladu sa praksom tuženika i uz odobrenje ravnatelja tuženika, odnosno tuženika.

Ukoliko su kod tuženika i utvrđene kakve pogreške u evidencijama o zaposlenicima iste da se ne mogu prepisati njenoj nemarnosti upravo iz razloga što je provjeravala sve podatke sa sektorom računovodstva, a konačne evidencije je potpisivao ravnatelj tuženika. Osim toga, u svojoj odluci tuženik nije naznačio kako je on to utvrdio da bi podaci o radnom stažu njegovih zaposlenika bili krivo evidentirani niti način kako je utvrdio da bi tako nešto učinila upravo ona i kada točno, da je potrebno bilo da poslodavac prvo utvrdi tko je i kada prvi puta, prilikom potpisivanja prvog ugovora o radu radnika sa tuženikom, upisivao njihove podatke u evidencije tuženika, što tuženik da nije učinio. Uz to, da se svi razlozi otkaza joj ugovora o radu, a koji su navedeni u obrazloženju Odluke tuženika o otkazu ugovora o radu i koji se odnose na povrede koje da su navodno utvrđene, ne i počinjene, nakon pisanog joj upozorenja, zapravo svode na iznošenje pukih navoda koje da su navodno rekli drugi zaposlenici o njoj, a u odnosu na koje navode nije joj bilo omogućeno da se o istima očituje niti da su joj dostavljene takve izjave drugih zaposlenika tuženika. Odredbom čl. 119. Zakona o radu, da je poslodavac dužan radnika o kršenju njegovih radnih obveza pisano upozoriti, što da je poslodavac i ovdje učinio upozorenjem od 08. prosinca 2017. godine, međutim odluka o otkazu može uslijediti onda i samo onda ako bi radnik nastavio povrjeđivati svoje obveze iz ugovora o radu, ako bi poslodavac uočio kakve pogreške u radu svojih radnika, a koje bi mogle dovesti do redovitog otkazivanja radi skrivljenog ponašanja radnika, tada poslodavac radniku mora dati pisano upozorenje, tek kada bi radnik nastavio kršiti svoje obveze nakon pisanog upozorenje tada bi poslodavac radniku mogao uručiti otkaz ugovora o radu radi skrivljenog ponašanja radnika. U konkretnoj pravnoj stvari do toga da nije došlo. Tužiteljica navodi da su je tuženik upozorio na navodne propuste tek u prosincu 2017. godine, iako da su propusti i pogrešne navodno učinjene do studenog 2016. godine, dakle, više od godinu dana radnicu nije upozorio na navodne propuste u radu. Pa tako, sukladno Zakonu o radu,

upozorenje na propuste u radu koje da joj je uručeno 8. prosinca 2017.

godine, nema punitivni karakter, već je upozorenje radniku na kršenje radnih obveza iz radnog odnosa, da bi se priječilo takvo ili slično ponašanje radnika ubuduće. Slijedom navedenog, da ne može tuženik navoditi kako je radnica počinila bitne povrede radnog odnosa 2016. godine jer da je krivo unosila evidencije o npr. 3 radnika, pa da joj izda pisano upozorenje za ta tri radnika, da bi joj onda nakon toga uručio otkaz ugovora o radu radi skrivljenog ponašanja, jer da je poslodavac uočio iste te pogreške u istom vremenskom razdoblju, ali za druge radnike. Da bi poslodavac mogao radniku uručiti otkaz radi skrivljenog ponašanja radnika bilo je potrebno da radnica nakon 08.

prosinca 2017. godine ponovno počne pogrešno voditi evidencije o zaposlenicima tuženika, a što ista da nije niti mogla učiniti jer da je privremeno odsutna sa radnog mjesta radi bolesti. Konačno, u odnosu na navode tuženika da je iznosila neistinite tvrdnje o tuženiku, isto ona u cijelosti osporava jer da se temelji na nečemu što se zove "rekla kazala", i može se reći da predstavljaju iskaze iz "druge ruke", jer ona ne samo da nije bila u prostorijama tuženika od kada je na bolovanju, da nije niti u kontaktu sa zaposlenicima tuženika, a naročito nije klevetala tuženika. Tvrdi da je otkaz ugovora o radu radi skrivljenog ponašanja radnika dopušten samo onda ako bi radnik svojim konkretnim radnjama nakon pisanog upozorenja poslodavca nastavio kršiti svoje radne obveze. Predlaže donošenje presude kojom se,

citirano: « utvrđuje da je otkaz tuženika E. n.i.ustanova,R., Z. 20/A, OIB: .... temeljem odluke o otkazuugovora o radu Ur. br. .... kojom je tuženik E. novinsko izdavačkaustanova, R., Z.20/A, OIB: ... otkazao ugovor o

radu tužiteljici A. P. iz R., L. M. 1, OIB:... nedopušten te da radni odnos A. P. iz R., L. M. 1, OIB: .... kod E. n.i ustanova, R., Z. 20/A, OIB: .... nije prestao, pa se nalaže E. n.i. ustanovi, R., Z. 20/A,OIB:... da A. P. iz R., L. M. 1, OIB:.... vrati na poslove i zadatke referenta tajništva ustanove,

odnosno preplate i periodike koje je obavljala prije donošenja poništene odluke, sve u roku od 8 dana». Potražuje i trošak postupka.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu, u bitnom, protivi tužbi i tužbenom zahtjevu. Navodi da je otkaz ugovora o radu (redoviti) dan zbog skrivljenog ponašanja tužiteljice zbog njezinog nesavjesnog obavljanja redovitih poslova radnog mjesta time što je u velikom broju slučajeva kod utvrđivanja ukupnog mirovinskog staža tuženikovih zaposlenika i staža ostvarenog u ustanovi pogrešno utvrdila i izračunala taj staž, a što je bilo od utjecaja na stjecanje prava tih zaposlenika na plaću, otpremninu i jubilarnu nagradu koju isplaćuje, te da je zbog njezinih opetovanih i neistinitih izjava danih pred više osoba i na različitim mjestima, kojima da je netočno i neistinito prìkazivala njegovo poslovanje i poslovne rezultate i pritom vrijeđala i iznosila klevetničke tvrdnje o tuženikovom ravnatelju i drugim rukovodećim radnicima. Nastavno, ističe da tužiteljica ne spori da su podaci kod, u odluci o otkazu ugovora o radu, navedenih zaposlenika pogrešno utvrđeni, ali tvrdi da ona za to nije kriva jer da je te podatke utvrđivala zajedno sa radnicima tuženikove računovodstvene službe te da je podatke svojim potpisom potvrđivao i sam ravnatelj, da prije

nego li je te povrede počinila, ako je za njih i odgovorna, nije bila upozorena pod prijetnjom otkaza ugovora o radu, kako to propisuju odgovarajuće odredbe Zakona o radu. Zatim da tužiteljica izričito ne poriče da je iznosila inkriminirane tvrdnje, ali ističe da u postupku otkazivanja ugovora o radu to nije dokazano jer da se radi o rekla - kazala, te da ona te povrede radne dužnosti nije mogla počiniti jer da se već duže vrijeme nalazi odsutna s rada zbog bolovanja zbog čega da nije ni bila na radnom mjestu u ustanovi, iz čega bi proizlazio njezin stav da se povreda radne dužnosti može počiniti samo dok se radnik fizički nalazi na radnom mjestu i u radno vrijeme, a da se u vrijeme odsustva s rada za vrijeme bolovanja, godišnjeg odmora i u drugim slučajevima povreda ne može počiniti. Tuženik poriče pravnu i činjeničnu osnovu ovih tužiteljičinih navoda smatrajući otkaz ugovora o radu pravno dopuštenim, da je u postupku koji prethodio donošenju odluke o otkazu ugovora o radu utvrđeno da se izračun ukupnog mirovinskog staža zaposlenika kao i njihov staž ostvaren na radu kod tuženika vodi isključivo u tajništvu ustanove koje obavlja kadrovske poslove, što potvrđuje činjenica da se u kadrovskoj službi, dakle u tajništvu, nalaze radne knjižice svih zaposlenika, podaci o matičnoj evidenciji radnika i svi ostali podaci o zaposlenicima, počevši od trenutka njihovog zaposlenja do prestanka rada. Kadrovska služba, tj. tajništvo, podatke prema potrebi da dostavljaju ostalim službama kod tuženika, pa tako i računovodstvenoj službi, koja ih primjenjuje i koristi prilikom izračuna i isplate jubilarnih nagrada i otpremnina, sve sukladno tuženikovim općim aktima. Sve radnje računovodstvene službe u vezi sa pravima zaposlenika da se temelje na izvornim podacima pribavljenim od tajništva. koje poslove da je u vrijeme utvrđivanja spornih podataka obavljala isključivo tužiteljica, da okolnost što je njegov ravnatelj svojim potpisom potvrđivao podatke koje mu je za potpis pripremala tužiteljica prilikom njihovog pripremanja za računovodstvo dokazuje samo da tužiteljica podatke koje da je prethodno utvrđivala nije kontrolirala i provjeravala već da ih je servirala ravnatelju za potpis kao točne, da nije potrebno obrazlagati da ravnatelj nije u mogućnosti sve podatke i isprave koje potpisuje osobno provjeravati i kontrolirati jer onda da zaposlenici ne ni bili potrebni. Nadalje, da je točno da je 8. prosinca 2017. tužiteljici izdano pisano upozorene zbog istovrsne povrede radne dužnosti, tj. jer je pogrešno izračunala radni staž za dvojicu radnika, kao što je točno i da su iste takve pogreške u odnosu na veći broj drugih radnika počinjene prije navedenog upozorenja. Tuženik navodi da je za taj veći broj grešaka saznao nakon upozorenja od 8. prosinca 2017., da se radi o osobito teškim pogreškama i povredama koje da su se odrazile na ostvarivanja materijalnih prava većeg broja tuženikovih radnika kao i na financijski poremećaj u tuženikovom poslovanju. Pored toga, tuženik ukazuje da je ustanova pripadnika talijanske nacionalne zajednice u RH čiju djelatnost financira V. R. H. i V. R.. I., a čije da je

postojanje i djelovanje utvrđeno međunarodnim ugovorom o pravima manjima sklopljenim i ratificiranim između ove dvije države. U postupku otkazivanja ugovora o radu da je utvrdio da je tužiteljica, sve do dana donošenja odluke o otkazu Ugovora o radu na različitim mjestima i pred većim brojem osoba opetovano iznosila inkriminirane tvrdnje kojima da je lažno i zlonamjerno opisivala stanje u njegovu poslovanju, osobito kako se u ustanovi krade,

osobito sadašnji ravnatelj i drugi rukovodeći radnici, kako R. I. zbog toga da ne bi više smjela financirati tuženikove djelatnosti i sl., da je utvrđeno da je ovakve tvrdnje i komentare iznosila i u prostorijama Konzulata

R. I. u R., o čemu da je izravno iz Konzulata bio obaviješten i

ravnatelj. Na ovaj način da je narušen bio ugled ustanove pred službenim diplomatskim predstavništvom R. I., da za ovakvo djelo nije od

važnosti da li je počinjeno za vrijeme radnog vremena ili na radnom mjestu pa da je takav tužiteljičin prigovor neutemeljen. Napominje da je ova povreda radne dužnosti počinjena nakon upozorenja od 8. prosinca 2017. Tuženik predlaže odbiti tužiteljicu s tužbenim zahtjevom.

3. Tužbeni zahtjev o kojem je sud odlučivao u ovoj parnici tužiteljica je postavila podneskom od 4. svibnja 2023. Naime, kod radnog spora vezanog uz otkaz ugovora o radu, u slučaju ako poslodavac svojom odlukom odbije zahtjev radnika za zaštitu prava, tada radnik tužbenim zahtjevom, da bi o istom sud uopće mogao odlučivati, treba obuhvatiti i prvostupanjsku i drugostupanjsku odluku poslodavca. U tom smislu se ukazuje i na sudsku praksu, primjerice u rješenju Županijskog suda u Rijeci, posl.br. Gž-899/2015- 2 od 29. travnja 2016. Zato je ovaj sud primjenom članka 109. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19,

80/22 i 114/22; dalje: ZPP) rješenjem od 2. svibnja 2023. pozvao tužiteljicu da tužbenim zahtjevom obuhvati i drugostupanjsku odluku tuženika.

4. U dokaznom postupku izvršen je uvid u cjelokupnu materijalnu dokumentaciju priležeću spisu (isprave), saslušani su svjedoci J.

K., P. L., V. B., N. R. (na ročištu 29. siječnja 2020. – listovi od 317 do 319 spisa), V. C., L. V., R. P. (na ročištu 3. prosinca 2020. – listovi od 331 do 333 spisa), T.

V. (na ročištu 18. ožujka 2021. – stranice 363 i 364 spisa), kao i tužiteljica A. P. te zastupnik tuženika po zakonu E. S. (ročište od

20. ožujka 2023. – stranica 387 i 388). Svjedokinja E. B. M. nije saslušavanja budući je tuženik odustao od njenog saslušanja.

5. Po osnovi savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi članka 8. ZPP-a sud zaključuje da je postavljeni tužbeni zahtjev osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da se utvrdi nedopuštenim po tuženiku dodijeljeni joj otkaz ugovora o radu (deklaratorni dio), kao i njezin zahtjev za vraćanje na rad kod ranijeg poslodavca (kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva).

7. Sudska zaštita prava iz radnog odnosa uređena je člankom 133. stavak 1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14. i 127/17. - dalje: ZR) kojim je propisano da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od petnaest dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od saznanja za povredu prava zahtijevati od poslodavca ostvarenje toga prava, dok je stavkom 2. istog članka regulirano da ako poslodavac u roku od petnaest dana od dostave zahtjeva radnika iz stavka 1. ovoga članka ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljnjem roku od petnaest dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom.

8. Obzirom na predmet konkretnog spora, odredbom članka 115. stavak

1. točka 3. ZR-a normirano je da poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, u slučaju ako radnik krši obveze iz radnog odnosa (otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika). Članak 119. ZR-a regulira postupak prije otkazivanja i u tom smislu prije redovitog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika, poslodavac je dužan radnika pisano upozoriti na obvezu

iz radnog odnosa i ukazati mu na mogućnost otkaza u slučaju nastavka povrede te obveze, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini. Prije redovitog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika, poslodavac je dužan omogućiti radniku da iznese svoju obranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini.

9. Nadalje, članak 221.a ZZP-a određuje da ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja. Obzirom je konkretno tuženik otkazao ugovor o radu, u smislu članka 135. st. 3. ZR-a, teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu je upravo na njemu kao poslodavcu.

10. Prema odredbi članka 7. st. 1. i članka 219. st.1. ZPP-a svaka je stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

11. Među strankama nije sporno da je tuženik u odnosu na tužiteljicu donio Odluku (bez navođenja datuma) o otkazu ugovora o radu na neodređeno uvjetovanu skrivljenim ponašanjem (list 12 do 14 spisa), da je tužiteljica po zaprimanju Odluke 20. lipnja 2018. pravovremeno izjavila zahtjev za zaštitu prava 2. srpnja 2018. (listovi od 18 do 21 spisa) koji je tuženik Odlukom br. .... od 12. srpnja 2018. odbio (listovi 16 i 17), a potom je tužiteljica blagovremeno podnijela predmetnu tužbu sve u smislu procedure i u okviru rokova normiranim člankom 133. ZR-a. Osim toga, nesporno je da se prethodno donošenju odluke poslodavac (primjenom na odgovarajući način članka 150. ZR-a, obzirom da kod njega nije utemeljeno radničko vijeće)

obvezno savjetovao sa Sindikatom n. H., O. E. (list 15

spisa) koji je uskratio suglasnost za otkaz tužiteljici (lipanj 2018.). Također,

nesporno je utvrđeno da su stranke zaključile Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 6. travnja 2016. za radno mjesto radnice referenta tajništva ustanove (list 7 i 8 spisa), odnosno na temelju Odluke tuženika od 3. studenog 2016. za radno mjesto referenta preplate i periodike (list 9 spisa),

dok je tužiteljica u neprekidnom radnom odnosu s tuženikom od 28. prosinca 1988. (potvrda HZMO-a s lista 10 i 11 spisa), te da je poslodavac donio pisano upozorenje temeljem, čl. 119. ZR-a u odnosu na tužiteljicu 8. prosinca 2017. (list 23 i 24 spisa).

12. Sporno je, je li tužiteljica kršila obveze iz radnog odnosa, pa da je to i takvo kršenje bilo ishodište opravdanog (opravdanih) razloga na strani tuženika, kao poslodavca, da tužiteljici, kao radnici, otkaže ugovor o radu

(dakle, zbog njenog skrivljenog ponašanja), te je li Odluka o otkazu donesena sukladno procesno-pravnim i materijalno-pravim odredbama pravnih izvora koji su relevantni za ovaj spor.

13. Analizom dokazne građe u spisu sud je utvrdio da je tužiteljica bila na bolovanju od 3. studenog 2016. do 10. travnja 2017., te od 8. prosinca 2017. kontinuirao do zaprimanja (20. lipnja 2018.) predmetne Odluke o otkazu. Pisano upozorenje poslodavca od 8. prosinca 2017. doneseno je, prema sadržaju te isprave, zbog utvrđenja tijekom listopada i studenog 2017. od strane ravnatelja tuženika da je tužiteljica sastavila, u okviru svojih radnih zaduženja, u odnosu na dvoje radnika pogrešne evidencije temeljem kojih se istima isplaćuje jubilarna nagrada. Stoga je i upozorena na mogućnost otkazivanja ugovora o radu u slučaju ponavljanja istih ili drugih povreda radnih obaveza. U odgovoru na tužbu tuženik ističe da je za veći broj grešaka saznao nakon upozorenja od 8. prosinca 2017. (ovo u odnosu na razloge otkaza opisane pod točkom I. obrazloženja Odluke o otkazu), odnosno da je tužiteljica ostale povrede radne dužnosti (točka II. Odluke – na raznim mjestima iznosila neistinite tvrdnje, neistinito prikazivala poslovanje Ustanove i klevetala rukovodeće osobe poslodavca) počinila nakon upozorenja od 8.

prosinca 2017., dok se u izreci Odluke spominje u tom dijelu period od 2016.

(bez navođenja konkretnog mjeseca) do travnja 2018.

14. Stav je prvostupanjskog suda da je smisao odredbe čl. 119. st. 1. ZR-a zaštita radnika od samovolje poslodavca kada nije riječ o povredama obveza iz ugovora o radu koje bi opravdavale izvanredni otkaz ugovora o radu. To ne znači da bi se redoviti otkaz ugovora o radu mogao radniku dati samo zbog identičnih, dakle posve istovjetnih postupanja radnika koje su povrede obveza ugovora o radu zbog kojih je radniku dana pisana povreda, već i kada je riječ o povredama počinjenim nakon pisane opomene koje su po svojoj prirodi i temeljnim značajkama te načinu postupanja slične povredama koje su prethodile i zbog kojih je poslodavac pisano upozorio radnika. Dakle, za redovito otkazivanje ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika conditio sine qua non jest da isti taj radnik i poslije zaprimanja pisane opomene krši obveze iz radnog odnosa. Inače, općenito, obveze iz radnog odnosa mogu se kršiti i za vrijeme radnog vremena, i izvan radnom vremena i za vrijeme privremene nesposobnosti radnika za rad, sve dok traje radni odnos. Međutim, prema svojoj prirodi, nepravilnosti i propusti u obavljanju pojedinih radnih operacija opisanih u okviru nekog radnog mjesta, kao povrede radnih obaveza, koje mogu biti posljedica skrivljenog ponašanja radnika ili njegovog nedostatnog stručnog znanja i sposobnosti, ne mogu biti počinjenje za vrijeme radnikove privremene nesposobnosti za rad (bolovanja). Kako je nedvojbeno utvrđeno da tužiteljica nakon zaprimanja Pisanog upozorenje od 8. prosinca 2017. više uopće nije radila (od 3. studenog 2016. bila je raspoređena na radnom mjestu referenta preplate i periodike koje nema nikakve veze s administracijom) na poslovima radnog mjesta (u Tajništvu) u odnosu na isključivo koje se upozorenje odnosilo, pa prema tome nakon 8. prosinca 2017. nije, niti je objektivno mogla, pro futuro, počiniti povrede koje se imaju supsumirati, u najširem smislu te riječi, pod sadržaj pisanog upozorenja. Pritom, irelevantno je isticanje tuženika tijekom postupka da je za pogreške na kojima se temelji prvi razlog za otkaz ugovora o radu u

Odluci o otkazu doznao tek nakon 8. prosinca 2017. Bitno je isključivo je li radnik nakon zaprimanja pisanog upozorenja na obveze iz radnog odnosa i ukazivanja mu na mogućnost otkaza u slučaju nastavka povrede te obveze, nastavio s tom ili sličnom praksom (načinima) postupanja. Osim toga, cijeneći iskaz svjedoka R. P. (zamjenika glavnog urednika i predsjednik skupštine Talijanske republike koja je osnivač E.-a) u dijelu gdje navodi da je tužiteljica dok je radila kao tajnica krivo unijela podatke o stažu za jedno 20- 30 ljudi, da su mu to prvo rekli kolege M. i S. (svaki u odnosu na

sebe), a kasnije da mu je direktor rekao da se ne radi samo ta dva radnika, da je tu još 20, 30 ljudi kojima je krivo unesen staž, te da kada se tužiteljica vratila s bolovanja to je njoj i rečeno, nakon čega je ona opet otišla na bolovanje, ne slijedi od strane tuženika dokazanim (čl. 135. st. 3. ZR-a) da je za taj razlog za otkaz doznao tek nakon 8. prosinca 2017., obzirom je tužiteljica zadnji put otišla na bolovanje 8. prosinca 2017. (a prethodno joj je to sve «za 20, 30 ljudi» rečeno, kako navodi svjedok P.) poslije čega se više nije vratila na posao.

15. Nadalje, radnikovo iznošenje neistina i vrijeđanje nadređenih te neistinito prikazivanje poslovanja poslodavca jest takvo kršenje obveza iz radnog odnosa koje predstavlja opravdani razlog za otkaz ugovora o radu uvjetovanom njegovim skrivljenim ponašanjem. Međutim, u sporu pred sudom da bi ostavio uspjeh poslodavac to mora i dokazati (čl. 135. st. 3. ZR-a, u vezi s člankom 221.a ZZP-a). Tužiteljica je negirala u cijelosti da bi počinila povrede i ove radne obveze kako je to opisano pod II. izreke Odluke o otkazu.

U kontekstu povreda radnih obveza počinjenih od strane tužiteljice iznošenjem, u prostorijama Ustanove, zatim konzulata R. H., u prodavaonici Ustanove u R. i na javnim prostorima, neistinitih tvrdnji,

neistinitog prikazivanja poslovanje Ustanove i klevetanja rukovodećih osoba poslodavca, Odluka o otkazu je vremenski određena na razdoblje od 2016.

(bez navođenja konkretnog mjeseca) do travnja 2018.

16. Komparacijom iskaza svjedoka slijedi da nitko od saslušanih osoba nije u iskazima spominjao konkretan relevantan period od 2016. do travnja 2018.

Štoviše, većina svjedoka o izjavama tužiteljice o tuženiku u negativnom kontekstu uopće nema nikakvih saznanja (u tom smislu svjedoci J.

K., N. R., V. B., V. C. i L. V.). Svjedokinja P. L. navodi da je čula na hodnicima da se priča da je tužiteljica rekla da direktor krade, da je bila u konzulatu, da se spominjala nešto knjižara. Međutim, nije konkretizirala od koga je to čula, odnosno tko bi bio neposredni svjedok koji bi imao u tom smislu izravna saznanja o tim pravno relevantnim činjenicama za ovaj spor. Također, i svjedok R. P. koji u dijelu svog iskaza ističe da je čuo po pričanju da je u kafiću u pušioni tužiteljica bila jako ljuta i da je svašta govorila protiv direktora te da je čuo da je tužiteljica u knjižari E. govorila protiv firme i ravnatelja s tim da nije siguran tj. da se ne sjeća tko mu je to rekao i kada je to točno bilo. Dakle,

niti ovaj svjedok nije naveo ime osobe / osoba kao izvora tih informacija o kojima je čuo tek «iz druge ruke».

17. Iskaz svjedoka T. V. sud nije prihvatio. Prije svega,

sadržaj njegovog kazivanja je kontradiktoran i nelogičan. Naime, svjedok

V. u kontekstu boravka tužiteljice u T. uniji (ne navodeći kada bi to bilo) ističe da ju je tamo sreo kako priča nekim ljudima i govori protiv firme, dok istovremeno nije čuo što je točno govorila. Kontraditorno je i neživotno da bi svjedok slušao tužiteljicu da priča protiv firme u času kada nije čuo, kako je sam kazao, što je tada govorila. Također, u tom smislu, svjedok tvrdi da je tužiteljicu vidio dva puta i u konzulatu R. I. te da je čuo da spominje E. (dakle, poslodavca), ali da ne zna što je pričala i s kim.

Nastavno, svjedok T. V. u iskazu navodi da je dao «pismenu

izjavu» i to na svoj osobni zahtjev. U izjavi (s naznačenim datum sastavljanja 4. travnja 2018.) na koju se poziva (list 230 - 231 spisa), i u kojoj primarno ističe svoju dužnost da ravnatelja poslodavca upozori na bitne okolnosti (prijetnje i pitanje egzistencije) za firmu, navodi, između ostalog, da je u 8 ili 9. mjesecu 2016. osobno čuo i vidio A. P. «u T. K.kako ružno govori sa nekim činovnicima u hodniku o E..» Međutim, taj

svjedok u iskazu pred sudom uopće ne objašnjava, ako je već u pisanoj formi zabilježio ono što je kao točno i istinito neposredno percipirao, zašto je tada čekao godinu i pol (od rujna 2016. do travnja 2018.) da kao dobar radnik o tome obavijesti poslodavca. Nadovezujući se na do sada obrazloženo, u odnosu pak na ono što svjedok V. navodi da je čuo dok je obavljao svoj posao dostavljača u knjižari E. (ne navodeći niti bar otprilike kalendarski kada se to dogodilo) da je tamo prisutnu tužiteljicu čuo da loše govori i o firmi i o ravnatelju E., da je pričala da se radi o obiteljskoj firmi, da je E. lopov,

da će ga prijaviti inspektoratu i da se tamo krade, u tom dijelu njegov iskaz nije potvrdio nijednog od drugih mnogobrojnih saslušanih svjedoka. Pored toga, iako je taj svjedok naveo da je tada bila prisutna i djelatnica po imenu D. koja da je sve to čula, saslušanje te svjedokinje tuženik, na kome je bio teret dokaza, nije predložio. Svjedok je T. V., također, kazivao

da citirano: »Osim njega to su znali i drugi djelatnici firme jer se tužiteljica i na hodniku firme derala, a sve ovo što je rekla da će i prijaviti firmu, da su svi lopovi i sve ono što je rekao za direktora tako da su to svi čuli.» Međutim, pred ovim sudom u dokaznom postupku nitko od tih «svih» ljudi koji bi neposredno čuli relevantne prijetnje, uvrede, neistine i klevete koje bi, po tvrdnjama ovog svjedoka, tužiteljica verbalnim nastupima manifestirala na raznim mjestima i pred većim brojem osoba, nije predložen za saslušanje. U pisanoj izjavi upućenoj ravnatelju tuženika, svjedok R. P. (list 233

spisa) navodi da ponašanja i izjave A. P. mogu potvrditi citirano «i

mnogi drugi zaposlenici ustanove od kojih nemali broj ima izravna i neizravna saznanja». Međutim, nikog od tog «nemalog broja» radnika s neposrednim saznanjima (svjedok P. ne navodi poimenice niti jedno ime i/ ili prezime) tuženik nije predložio da se u tom smislu sasluša pred sudom. Pored toga, u izjavi E. B. M. (sastavljenoj 10. ožujka 2018. – list 232) iako se

navodi da je u više navrata osobno čula od A. P. kako

neargumentirano kritizira i napada g. S. i E., uopće nije naznačeno

tko bi sve bio prisutan tada tim izjavama tužiteljice ili bi Paladin to govorila pred isključivo E. B. M..

18. Temeljem argumentacije navedene u prethodnim odlomcima, sud zaključuje da tuženik na kome je bio teret dokaza (čl. 135. st. 3. ZR-a, u vezi s čl. 221.a ZZP-a) nije dokazao (do razine izvjesnosti) tužiteljičino skrivljeno ponašanje navedeno (opisano) u predmetnoj Odluci o otkazu, pa stoga nije

imao opravdanih razloga da joj otkaže ugovor o radu od 6. travnja 2016., a što sve je rezultiralo time da sporni otkaz poslodavca nije dopušten.

19. Člankom 124. stavak 1. ZR-a normirano je da ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten i da radni odnos nije prestao, naložit će vraćanje radnika na posao.

20. Slijedom svega navedenog presuđeno je kao u točki I. dispozitiva.

21. Odluka o trošku (točka II.) temelji se na odredbi iz č l. 154. st. 1., u vezi s čl. 155. ZPP-a, obzirom na ostvareni potpuni uspjeh tužiteljice u sporu te odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22 i 126/22, dalje: Tarifa).

U trenutku donošenja ove odluke o trošku na snazi su (od 5.11.2022.)

Izmjene Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika ("Narodne novine"

broj 136/22) i posebno T.br.50. – vrijednost boda 15,00 kuna (što je primjenom Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne Novine" broj 57/22 i 88/22) te fiksnog tečaja konverzije (7,53450 kuna za 1 euro) sukladno članku 2. stavci 2. i 4. Odluke Vlade Republike

Hrvatske o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj - "Narodne Novine" broj 85/22, jednako sumi od 1,99 eura), u vezi s T.br.48. st.

3. Tarife koja propisuje da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Sud je priznao tužiteljici trošak zastupanja po punomoćnici odvjetnici jednokratne nagrada na prvostupanjski postupak – 200,00 bodova (T.br. 7.2. Tarife) i pripadajući PDV od 25% na tu stavku (Tbr. 42) – 50 bodova, ukupno 250 bodova, dakle 497,50 eura, odnosno 3.748,41 kuna, sve sukladno odredbama Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne Novine" broj 57/22 i 88/22) te fiksnog tečaja konverzije (7,53450 kuna za 1 euro) prema članku 2.

stavci 2. i 4. Odluke Vlade Republike Hrvatske o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne Novine" broj 85/22).

22. Na priznati parnični trošak dosuđena je zatezna kamata tekuća od presuđenja do isplate sukladno članku 151. stavak 3. ZPP-a, u visini određenoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj

35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21 - dalje ZOO) te čl. 2. Zakona o izmjenama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" 114/22) i čl. 1. Uredbe Vlade Republike Hrvatske o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" 156/22).

23. Budući je tuženik spor izgubio u odnosu na njega nema osnove za primjenom odredaba članka 154. i članka 155. ZPP-a, pa je zato odlučeno točkom III. izreke.

24. Paricijski rok u ovom postupku iznosi 8 dana (čl. 436. ZPP-a/14, u vezi s člankom 117. stavak 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku - „Narodne novine“ broj 70/19 – na snazi od 1. rujna 2019.) obzirom je predmetna tužba podnesena 25. srpnja 2018.

U Rijeci 22. svibnja 2023.

Sudac:

Robert Mihelj

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalbu u roku od 8 (osam) dana od

dana primitka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

- pun. tužiteljice - isticanjem ove presude na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova u trajanju od osam dana, računajući od 22. svibnja 2023.

- pun. tuženika – e- komunikacijom