REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SPLITU
ex. vojarna Sv. Križ, Dračevac
Split
P-115/2021-24
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Općinski sud u Splitu, po sucu tog suda Dunji Ljubičić u pravnoj stvari tužitelja B. R. iz S., O :… zastupanog po
punomoćniku A. Đ., odvjetniku u S., protiv tuženika RB d.d.
O.:…, sa sjedištem u Z., O. K. & P
d.o.o.Z., zbog isplate, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene 20. travnja 2023. u nazočnosti stranaka, pozivom na odredbu čl.335 Zakona o parničnom postupku ("NN" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03,
88/05, Odluka Ustavnog suda RH u 2/07, 84/08,96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, nadalje u tekstu: ZPP) dana 22. svibnja 2023.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 1. Ugovora o kreditu br. 418-50-3899538 od 30. siječnja 2007.g., zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je u članku 1. ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti 22.186,00 CHF, po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja, članak 7., u dijelu u kojem je ugovoreno da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća.
II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2. Ugovora o kreditu br. 418-50-3899538 od 30. siječnja 2007.g., zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.
III. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 3. Ugovora o kreditu br. 418-50-3899538 od 30. siječnja 2007.g., zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je ugovoreno da se naplaćuje naknada u visini od 3.30 % od iznosa kredita.
IV. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju iznos 3.373,44 € / 25.417,18 kn sa zateznom kamatom koja teče na iznos od: 0,14 eura od 31.03.07.
3,13 eura od 31.03.08.
13,47 eura od 31.10.08.
2,66 eura od 30.11.08.
16,41 eura od 31.12.08.
18,52 eura od 31.01.09.
19,48 eura od 28.02.09.
17,13 eura od 31.03.09.
17,64 eura od 30.04.09.
13,54 eura od 31.05.09.
10,53 eura od 30.06.09.
11,33 eura od 31.07.09.
12,92 eura od 31.08.09.
12,78 eura od 30.09.09.
11,18 eura od 31.10.09.
14,19 eura od 30.11.09.
16,61 eura od 31.12.09.
20,04 eura od 31.01.10.
19,25 eura od 28.02.10.
23,92 eura od 31.03.10.
23,03 eura od 30.04.10.
24,75 eura od 31.05.10.
39,68 eura od 30.06.10.
36,60 eura od 31.07.10.
45,99 eura od 31.08.10.
42,75 eura od 30.09.10.
37,53 eura od 31.10.10.
48,53 eura od 30.11.10.
62,53 eura od 31.12.10.
52,62 eura od 31.01.11.
56,10 eura od 28.02.11.
51,67 eura od 31.03.11.
52,47 eura od 30.04.11.
71,23 eura od 31.05.11.
73,06 eura od 30.06.11.
88,45 eura od 31.07.11.
80,42 eura od 31.08.11.
71,63 eura od 30.09.11.
70,05 eura od 31.10.11.
69,38 eura od 30.11.11.
73,54 eura od 31.12.11.
77,16 eura od 31.01.12.
77,64 eura od 29.02.12.
75,14 eura od 31.03.12.
76,83 eura od 30.04.12.
77,99 eura od 31.05.12.
76,04 eura od 30.06.12.
76,55 eura od 31.07.12.
75,09 eura od 31.08.12.
71,94 eura od 30.09.12.
75,30 eura od 31.10.12.
76,91 eura od 30.11.12.
75,78 eura od 31.12.12.
69,44 eura od 31.01.13.
74,83 eura od 28.02.13.
75,30 eura od 31.03.13.
73,19 eura od 30.04.13.
66,62 eura od 31.05.13.
66,45 eura od 30.06.13.
68,07 eura od 31.07.13.
70,65 eura od 31.08.13.
74,23 eura od 30.09.13.
72,39 eura od 31.10.13.
73,69 eura od 30.11.13.
75,18 eura od 31.12.13.
76,10 eura od 31.01.14.
78,05 eura od 28.02.14.
po stopi od 15% do 31.12.2007.g., a od 01.01.2008.g. do 31.07.2015.g. po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta
koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, te od
01.08.2015.g. do 31.12.2022.g. sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena,
te od 01.01.2023.g. sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište,
uvećanjem kamatne stope koju je ESB primijenila na svoje
posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do isplate.
V. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju iznos od 441,20 eura / 3.324,21 kn sa zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 01.02.2007.g. do 31.12.2007.g. po stopi od 15%, a od 01.01.2008.g. do 31.07.2015.g., po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila
zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015.g. sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena,
te od 01.01.2023.g. sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište,
uvećanjem kamatne stope koju je ESB primijenila na svoje
posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do isplate.
r i j e š i o j e
I. Odbija se, kao neosnovan, tuženikov prigovor o mjesnoj nenadležnosti Općinskog suda u Splitu za suđenje u ovoj pravnoj stvari.
II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.377,39 € / 17.912,44 kune sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od presuđenja, a koja se određuje za svako
polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je ESB primijenila
na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do isplate.
Obrazloženje
1. Kod suda je zaprimljena dana 5. siječnja 2021. tužba tužitelja u kojoj je naveo da je s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 418-50-3899538, a temeljem kojeg Ugovora mu je tuženik na raspolaganje stavio iznos od 22.186,00 CHF plativo u protuvrijednosti kuna, prema srednjem tečaju tuženika, važećem na dan korištenja kredita. Tuženik da je u tako unaprijed formuliranom, standardiziranom Ugovoru o kreditu ugovorio valutnu klauzulu u valuti švicarski franak kao i promjenjivu kamatnu stopu. U konkretnom slučaju da je riječ o nepoštenim, a time i nezakonitim odredbama Ugovora koje su ništetne jer se o njima nije pregovaralo, niti je tužitelj na bilo koji način mogao sudjelovati u sastavljanju napadnutog Ugovora. Tužitelj je predložio da sud provede dokazni postupak i nakon toga donese presudu kojom bi utvrdio ništetnima i bez pravnog učinka one dijelove Ugovora o kreditu koji se tiču valute i promjenjive kamatne stope. Tužitelj je zatražio da mu se isplati ono što je tuženiku pretplatio kao i parnični trošak.
2. U odgovoru na tužbu tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu ističući prvenstveno prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda, a s obzirom da je u Ugovoru o kreditu … navedeno da je u slučaju spora nadležan sud mjesta
sjedišta kreditora, što je u konkretnom slučaju Općinski građanski sud u Zagrebu. Nadalje, opreza radi, tuženik se upustio i u osporavanje navoda iz tužbe prvenstveno navodeći da se presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 i odredbe čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača da se izreka presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 ne mogu izravno i automatski primijeniti na Ugovor o kreditu koji je zaključio tužitelj jer tek treba utvrditi i dokazati nalaze li se nepoštene odredbe i u spornom Ugovoru. U odnosu na ništetnost valutne klauzule da se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 ne može sama po sebi primijeniti na sve ugovore sklapane u periodu od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. jer je u konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li strankama bilo poznato značenje valutne klauzule i njenih učinaka. Tužitelj da je potpuno svjesno odabrao kredit u CHF i moralo bi mu biti jasno da će se isplata vršiti u protuvrijednosti te valute jer je ta odredba Ugovora u cijelosti jasna i precizna. Tužitelj da je mogao odabrati i druge valute i fiksnu kamatnu stopu ali je odabrao predmetni kreditni aranžman kao za njega najpovoljniji. Ugovor da je i solemnizirana isprava jasno protumačena tužitelju i od strane JB. Rast CHF u odnosu na kn da je bio neočekivan ne samo
za tuženika nego i za mnogo veće gospodarske subjekte i nije se mogao predvidjeti.
Tuženik je istakao i prigovor zastare potraživanja koji se odnosi na razdoblje pet godina prije podnošenja tužbe. Tuženik je predložio da se, za slučaj vještačenja vještaku naloži da uzme u obzir i eventualna razdoblja kad je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene.
3. Podneskom od 3. lipnja 2022. tužitelj je uredio svoje traženje na način da je dodatno zatražio i isplatu na ime plaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva koja je također svoje mjesto našla u formuliranom, standardiziranom napadnutom Ugovoru, te je ujedno zatražio da se ona odredba napadnutog Ugovora, koja je nepoštena, a određivala je naknadu u visini od 3,30%, utvrdi ništetnom.
3.1. Nakon što je zaprimio podnesak tužitelja, navedenog u prethodnom pasusu, tuženik je istakao protivljenje preinaci zahtjeva na koji međutim nema pravo jer je odredbom čl. 190 st. 1. ZPP-a propisano da tužitelj preinačiti tužbu može sve do zaključenja prethodnog postupka. Prethodni postupak u ovoj pravnoj stvari zaključen je tek 20. listopada 2022.
3.2. Nakon što je u postupku provedeno financijsko-knjigovodstveno vještačenje, tužitelj je konačno uredio svoj tužbeni zahtjev podneskom od 9. ožujka 2023.
4. Prije svega ovdje valja navesti razloge zbog kojih je sud odbio tuženikov prigovor o nenadležnosti Općinskog suda u Splitu za postupanje u ovoj pravnoj stvari.
4.1. Ovo stoga jer se u konkretnom slučaju ukazuje da odredba o prorogacijskoj klauzuli predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu sukladno Direktivi V. 93/13EEZ od 05.04.1993.
4.2. Naime, odredbom članka 1. stavak 3. Direktive V. 93/13 EEZ od
05.04.1993. (u daljnjem tekstu: Direktiva) reguliraju se nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima te se smatra nepoštenom ona jednostrano određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pri čemu opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama i mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja.
4.3. U ovom slučaju ispunjeni su navedeni uvjeti, jer je mjesna nadležnost određena u tipskom ugovoru, na unaprijed formuliranom obrascu, pa se smatra da je riječ o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranka nije imala mogućnost pregovarati niti utjecati na njihov sadržaj, a protivno je načelu savjesnosti i poštenja kada stranke bez posebnog pregovaranja jedna drugoj uvjetuju nadležnost suda, te se tuženika dovodi u znatno povoljniji položaj od tužitelja i time ga dovodi u neravnopravan položaj. Nepoštenost takvih odredbi propisuje i Zakon o zaštiti potrošača ("NN" broj 41/14., 110/15. i 14/19., dalje ZZP), koji se primjenjuje u ovom postupku, jer zahtjev tužiteljice proizlazi iz Ugovora o kreditu broj: 418-50-3126164 u kojem tuženik ima status trgovca, a tužiteljica status potrošača.
4.4. Odredbom članka 49. stavak 1. i 2. ZZP-a propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, te uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, je nepoštena ugovorna odredba. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, a osobito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nastavno je odredbom članka 51. ZZP-a propisano da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, a odredbom članka 55. stavak 1. ZZP-a je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.
4.5. Prema praksi Suda EU proizlazi obveza nacionalnih sudova da po službenoj dužnosti ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira je li riječ o materijalnim ili procesnim odredbama presuda O. G. E. S. i S.
E. S. v R. M. Q. i drugi, gdje je sud zaključio da se
prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive, ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bila posebno pregovarana, te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
4.6. Ugovor o kreditu broj 418-50-3126164 na kojem tužitelj temelji potraživanje prema tuženiku sklopljen je 03.01.2007. u S., na unaprijed, od strane tuženika formuliranom obrascu, tako da odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti iz članka 12. predmetnog pravnog posla predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, jer se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ona je formulirana od strane tuženika, te tužitelj nije imao utjecaj na njezin sadržaj, a ta odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja koji je u vrijeme sklapanja ugovora imao prebivalište u S. gdje je konačno i ugovor
sklopljen, te bi radi zaštite svojih prava i interesa trebao putovati u Z. i biti izložen financijskim i drugim čimbenicima koji su uz to vezani.
5. U postupku su izvedeni dokazi pregledom: Ugovora o kreditu broj 418-50- 3899538, otplatnog plana, knjigovodstvene kartice, obavijesti tuženika upućene tužitelju o promjeni kamatnih stopa, zahtjeva za kredit kao i suglasnosti od 31. siječnja 2007., zadužnice od 31. siječnja 2007., ponude za kredit broj 02/2007 A.
K. d.o.o., arhive tečajnih lista te je provedeno financijsko-knjigovodstveno
vještačenje po vještaku A. B..
6. Prigovor zastare nije osnovan.
7. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan. 8.
Stranke su popisale parnični trošak.
9. Predmet postupka je zahtjev tužitelja prema tuženiku da se utvrdi da bi ništetne i bez pravnog učinka bile odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli, promjenjivoj kamatnoj stopi i naknadi od 3,30% od iznosa kredita, te zahtjev za isplatu neosnovano naplaćenih i stečenih iznosa s osnova ništetnih odredbi i zahtjev za isplatu parničnog troška.
10. Među strankama nije bilo sporno da je između tuženika, kao kreditora, i tužitelja, kao korisnika kredita, dana 30. siječnja 2007. sklopljen Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom 418-50-3899538 na iznos od 22.186,00 CHF s rokom otplate u 84 mjeseca, da je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima prema otplatnom planu u kunskoj protuvrijednosti iznosa u CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tuženika na dan dospijeća. Nije sporno da je čl.3. istog Ugovora ugovorena naknada od 3,30% od iznosa kredita. Nadalje, nije sporno ni da je ugovorena kamatna stopa od 5,50 % koja je međutim ugovorena kao promjenjiva sukladno jednostranoj odluci kreditora.
11. Među strankama je sporno da li su odredbe Ugovora o ugovaranju valutne klauzule u CHF nepoštene ugovorne odredbe kao i ugovaranja naknade te promjenjive kamatne stope, a što bi ih činilo ništetnim, o čemu ovisi i osnovanost zahtjeva tužitelja za isplatu stečenog bez osnove.
12. Tužitelj se pozvao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P 1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik pod 4. R. A. d.d. Z.-u ovoj parnici tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31.
prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a Vrhovni sud R. H. svojom odlukom broj Revt-249/14-2 od 9.
travnja 2015. odbio je revizije tuženika od 1. do 7. kao neosnovane. Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi HSU za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a. Prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. U odluci Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika kredita, kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva. Konkretno je u odnosu na tuženika u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope, odlukom Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, već utvrđeno da je, između ostalih, upravo i tuženik postupao suprotno odredbama ZZP-a
i suprotno odredbama ZOO-a i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
13. Tuženik je u ovom postupku ponavljao svoje navode i tvrdnje iz postupka koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, i to navode da se pojedinačno pregovaralo sa strankama jer su bili valjano i pravovremeno informirani te da se radi o razumljivoj odredbi. U postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je, međutim, da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili odredbe o ugovorenoj valuti uz koju je vezana glavnica švicarski franak koje su time korisnicima kredita bile nerazumljive pa time i nepoštene. Stoga je sud zaključio da se s tužiteljem, kao ni s ostalim klijentima tuženika, prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo o ugovorenoj valuti. Tuženik smatra da je netočno kako se o spornoj odredbi Ugovora nije pojedinačno pregovaralo jer da je postupao sukladno važećim kogentnim propisima, a koji se u ovom slučaju primjenjuju kao lex specialis, odnosno sukladno Zakonu o zaštitu potrošača, Zakonu o bankama, Zakonu o kreditnim institucijama. Nadalje, da niti stari, niti novi Zakon o zaštiti potrošača ne propisuje da tuženik kao banka treba imati egzaktne parametre, već pretpostavke, odnosno sukladno Zakonu o kreditnim institucijama uvjete, što je ispunio.
14. Odredbom čl. 96. st. 1. ZZP-a, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. St. 2. istog članka propisano je da se smatra kako se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a odredbom st. 4. navedenog članka propisano je da ako trgovac tvrdi kako se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati.
15. Člankom 99. ZZP-a propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijene poštene ako su te odredbe jasne,
lako razumljive i uočljive.
16. Budući da je predmetna odredba nerazumljiva nastavlja se ispitivati je li predmetna ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravim i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelj). Po ocjeni Visokog Trgovačkog suda ugovorna odredba koja ugovorenu valutu čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, banka bez da istovremeno precizno odredi uvjete za koju se vežu promjene, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, budući su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, s time da kamata predstavlja cijenu. Na ovaj način da se izbjegao u potpunosti utjecaj druge ugovorne strane na cijenu, što je protivno odredbi čl. 247. ZOO-a koje propisuju da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Nadalje, navodi se kako banke kao trgovci profesionalci nisu korisnicima kredita pružili dovoljno informacija za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, te ih nisu upoznali sa povećanim rizikom ugovaranja valutne klauzule kao i da potrošači nisu bili upoznati pod kojim uvjetima će banka jednostrano mijenjati ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu.
17. Odredbom čl. 4. ZOO-a propisano je da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanja prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Ovo načelo valja tumačiti na način da treba postojati moralna obveza ugovaratelja prilikom zasnivanja obveznog odnosa. U presudi se zaključno navodi da su banke, vodeći računa samo o svom interesu ne uvažavajući interese potrošača, iskoristivši činjenicu da nema propisa koji im to nalaže, potrošačima nametnule ugovorne odredbe koje potrošače stavljaju u neravnopravan položaj, koje uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i sve to na štetu potrošača, sve suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Visoki trgovački sud smatra da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojima se ugovara valutna klauzula čini ovisnom o odluci banke nepoštene, dakle protivne su zakonu i prema tome i ništetne.
18. Na temelju naprijed navedenih utvrđenja, sud je utvrdio da je ništetna odredba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi jer je odredba o ugovorenoj kamati utvrđena nepoštenom s obzirom da nije određena, odnosno odrediva u smislu odredbe članka 269. stavak 2. i članka 272. ZOO-a pa se u smislu odredbe članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (2003), odnosno članka 102. Zakona o zaštiti potrošača te su ugovorene odredbe ništetne, kao i odredbe o valutnoj klauzuli koje nisu razumljive, protivne su načelu savjesnosti i poštenja
19. Budući je tuženik osporio i visinu tužbenog zahtjeva, provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku ekonomske struke, Anti Beusu.
19.1. Vještak B. je u svom nalazu i mišljenju od 4. ožujka 2023. kazao da je koristeći se raspoloživim dokumentacijom utvrdio da je zbog promjene tečaja, tj. utjecaja valutne klauzule tužitelj tuženiku platio s osnove predmetnog Ugovora o kreditu veći iznos od 3.373,44 € odnosno 25.417,18 kuna, ako ne bi bilo utjecaja promjene kamatnih stopa, da je zbog promjene kamatnih stopa tužitelj kao korisnik kredita tuženiku pretplatio iznos od 740,59 € odnosno 5.579,98 kuna, bez utjecaja promjene kamatnih stopa te da je naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosila 3,30% iznosa kredita, što preračunato daje iznos od 441,20 € ili 3.324,21 kunu.
20. Na nalaz i mišljenje vještaka tužitelj nije imao primjedbi te je svoj tužbeni zahtjev i uskladio s nalazom i mišljenjem vještaka, dok je tuženik naveo da nije suglasan s nalazom i mišljenjem vještaka i da smatra kako je predmetni izračun besmislen jer je tuženik sve prethodno dogovorio, uz volju tužitelja. Dodatno je kazao da ne predlaže nikakvo izvođenje novog vještačenja ali da smatra da u konkretnom slučaju nije bilo uopće potrebno vještačiti jer tužiteljev zahtjev ionako nije osnovan.
21. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka financijske struke budući je isto stručno, objektivno i obrazloženo, a vještak je temeljem podataka koje je tuženik dostavio, izvršio potrebni izračun.
22. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („NN“ broj 53/91, 73/91, 3/94,7/96, 91/96, 112/99, 88/01, 35/05, 41/08,
125/11,78/15 i 29/18 u daljnjem tekstu: ZOO) , kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, dok je st. 2. istog članka određeno da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Prema st. 3. istog članka obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.
23. U odnosu na prigovor zastare navodi se kako odredba čl. 214. st. 1-3. ZOO-a propisuje da zastarom prestaje zahtijevati ispunjenje obveze, zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze te da se sud neće obazirati na zastaru ako se dužnik na nju pozvao. Člankom 215. st. 1. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dan poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano dok čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Člankom 245. st. 1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastare počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok zastare, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završena na neki drugi način.
23.1. Pozivajući se na gore navedene odredbe ZOO-a o zastari, sud smatra da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u gore navedenom sporu za zaštitu kolektivnih interesa prekinut tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom R. H. donošenjem presude Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. zastara počela teći ispočetka, a vrijeme prije prekida neće se uračunati u tijek zastare. Datum podnošenja kolektivne tužbe u predmetu "franak" bio je 4. 4. 2012., što je razvidno iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1041/12 od 4. 7. 2013. koja je javno objavljena i svima dostupna. Računajući od tog dana pa unatrag 5 godina, prema općem zastarnom roku iz naprijed navedene odredbe čl. 225. ZOO- a, dolazimo do zaključka da prigovor zastare tuženika nije osnovan.
24. Stoga, budući su otklonjeni svi prigovori, a tužitelj je podnio tužbu pozivajući se na ranije navedene presude Visokog trgovačkog suda R. H. i Vrhovnog suda R. H., koje obvezuju i ovaj sud, te budući da
je tužitelj u spornom periodu bio stranka potrošačkog ugovora o kreditima, te da je tuženik kao trgovac koristio nepoštene ugovorne odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj je nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, valjalo je tužbeni zahtjev ocijeniti osnovanim i uzročno-posljedično naložiti tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 11.779,80 kune, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku od dospijeća pa do isplate.
25. Tuženik je odustao o svog prijedloga da se u postupku saslušaju njegov zaposlenik R. S. kao i JB N. K. slijedom čega se
pokazalo potpuno bespotrebno saslušavati tužitelja jer sve što je imao kazati o ovome predmetu spora, tužitelj je kazala svojim artikuliranim zahtjevom u ovom postupku.
26. Također je na kraju potrebno navesti i to da je tužitelj predmetni ugovor o kreditu napao i zbog nepoštene, neodređene i nerazumljive odredbe čl. 3 u kojoj je ugovorena tzv. naknada od 3% od iznosa kredita. Naime, i u ovome dijelu riječ je o odredbi koja se nalazi u ugovoru kao tipični formulacijski obrazac o čemu se s tužiteljem nije posebno pregovaralo, tako da je njemu ostalo nepoznatim na što bi se točno ta naknada odnosila.
27. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.
28. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a, a tužitelju je obistinjen trošak kako slijedi: za sastav tužbe, sastav obrazloženih podnesaka od 28. travnja, 30. lipnja i 11. listopada 2022. te 20. siječnja 2023. i za pristupe i zastupanja na ročištima od 20. listopada 2022. te 20. travnja 2023. - svaka radnja po 199,08 € (100 bodova x 15,00 kuna) i za sastav jednog tzv. ostalog podneska – 49,77 €. Ukupan iznos parničnog troška koji je tužitelju prouzročen na ovaj način iznosi 1.493,33 € te je taj iznos uvećan za iznos od 360,83 € na ime 25%
PDV-a, trošak vještačenja u iznosu od 397,91 € te troškove sudskih pristojbi na tužbu i na prvostupanjsku presudu od po 87,66 €. Zbrajanjem navedenih iznosa dobiven je iznos od 2.377,39 € / 17.912,44 kuna koliko će tuženik morati, kao stranka koja u postupku nije uspjela, platiti tužitelju kao stranci koja je u postupku uspjela u cijelosti.
28.1. Tužitelju nije priznat popisani trošak sastava podnesaka od 9. ožujka i 14. travnja 2023. i to iz razloga što je pozivom na Tbr. 8.toč.1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („NN“ broj 69/93, 87/93, 16/94,
11/96, 91/04, 37/05, 59/07, 148/09, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22), moguće obistiniti sastave obrazloženih podnesaka, ali ne više od ukupno četiri takva postupka u prvostupanjskom postupku.
28.2.Sukladno obvezi o vršenju preračuna u valuti € temeljem Zakona o uvođenju € kao službene valute u R. H. (NN 57/22 i 88/22) iznos
obveze tuženika prikazan je u kunskom, ali i u eurskom iznosu.
28.3. Na iznos parničnog troška tužitelj je zatražio isplatu zatezne kamate, koja mu, prema odredbi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (NN broj 112/12,
25/13, 93/14, 55/16 i 73/17), pripada od presuđenja do isplate, kako je i dosuđeno, s tim da je sud odredio i stopu ove kamate.
29. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom II. izreke rješenja.
U Splitu, 22. svibnja 2023.
S U D A C
Dunja Ljubičić v.r.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 primjeraka, u roku 15 dana od dana
dostave prijepisa presude.
Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.
DNA:
- pun. tužitelja
- pun. tuženika
- u spis
