REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

Rijeka, Erazma Barčića 5

Poslovni broj: 10 Us I-1050/2023-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Danici Vučinić, dipl. iur., uz sudjelovanje zapisničarke Petre Horvat, u upravnom sporu tužiteljice S. G. iz U., A. V. … koju zastupa opunomoćenica Z. K., odvjetnica u Z., N. v. …, protiv tuženika Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5, kojeg zastupa službena osoba S. Č., radi poreza na dohodak, 22. svibnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice radi poništenja točke III. rješenja tuženika Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-471-02/16-01/108, URBROJ: 513-04/18-3 od 31. listopada 2018. i rješenje Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Istra, Hrvatsko primorje, Gorski kotar i Lika, KLASA: UP/I-471-02/15-01/517, URBROJ: 513-07-28-01/15-01 od 20. studenog 2015. u dijelu koji je ostao na snazi navedenim rješenjem tuženika.

Obrazloženje

1. Rješenjem Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Istra, Hrvatsko primorje, Gorski kotar i Lika, KLASA: UP/I-471-02/15-01/517, URBROJ: 513-07-28-01/15-01 od 20. studenoga 2015., tužiteljici je u točki I. utvrđen manje obračunati porez na dohodak i prirez za 2006. u iznosu od 93.302,24 kuna, te kamate obračunate do zadnjeg dana nadzora u iznosu od 104.964,57 kuna; za 2007. u iznosu od 839.691,88 kuna, te kamate obračunate do zadnjeg dana nadzora u iznosu od 819.783,49 kuna; za 2009. u iznosu od 213.210,87 kuna, te kamate obračunate do zadnjeg dana nadzora u iznosu 148.525,14 kuna; za 2010. u iznosu od 109.941,33 kune, te kamate obračunate do zadnjeg dana nadzora u iznosu od 61.194,61 kuna; za 2011. u iznosu od 46.771,56 kuna, te kamate obračunate do zadnjeg dana nadzora u iznosu od 20.095,48 kuna; te za 2012. u iznosu od 336.712,78 kuna, te kamate obračunate do zadnjeg dana nadzora u iznosu od 104.356,24 kune, te je istoj naloženo da na za to propisane uplatne račune uplati naprijed navedene obveze s kamatama, kao i da obračuna i uplati pripadajuće kamate od dana uplate navedenih poreznih obveza, te joj je naloženo da provede odgovarajuća knjiženja u poslovnim knjigama i određen rok od 8 dana za izvršenje poreznog rješenja od dana njegove izvršnosti uz upozorenje da će se ukoliko ne izvrši uplate u roku, naplata izvršiti ovrhom.

2. Tuženik je rješenjem KLASA: UP/II-471-02/16-01/108, URBROJ: 513- 04/18-3 od 31. listopada 2018., djelomično uvažio žalbu, te je djelomično poništio prvostupanjsko rješenje i to: točku I.I.1. pod. I.1.4. izreke rješenja koja se odnosi na kamate u iznosu od 104.964,57 kuna, točku I.I.2., pod. I.2.4. izreke rješenja koja se odnosi na kamate u iznosu od 819.783,49 kuna, točku I.I.3., pod. I.3.4., izreke rješenja koja se odnosi na kamate u iznosu od 148.525,14 kuna, točku I.I.4., pod. I.4.4. izreke rješenja koja se odnosi na kamate u iznosu od 61.194,61 kunu, točku I.I.5., pod. I.5.4. izreke rješenja koja se odnosi na kamate u iznosu od 20.095,48 kuna, točku I.I.6., pod. I.6.4. izreke rješenja koja se odnosi na kamate u iznosu od 104.356,24 kune, te je poništena točka II., pod. 2. i 3. koja se odnosi na poništene točke pod točkom I. izreke rješenja, dok je u preostalom dijelu žalba odbijena i ostavljeno rješenje na snazi.

3. Tužiteljica je ovom Sudu pravodobno podnijela tužbu kojom osporava zakonitost rješenja tuženika, te u bitnome navodi kako je utuženo drugostupanjsko rješenje od 31. listopada 2018., nezakonito zbog nastupa zastare prava na utvrđenje porezne obveze, obzirom da je prvostupanjsko rješenje tužiteljici uručeno 23. prosinca 2015. na koje je uložena žalba o kojoj je drugostupanjsko tijelo odlučilo rješenjem od 31. listopada 2018., koje je uredno dostavljeno tužiteljici 25. travnja 2019., te de od 23. prosinca 2015. do dana dostave drugostupanjskog rješenja, porezno tijelo nije poduzelo niti jednu radnju i da je istekom od tri godine za utvrđivanje porezne obveze nastupila zastara prava na utvrđivanje porezne obveze, te se poziva na odredbe Općeg poreznog zakona, te napominje kako nisu niti uvaženi žalbeni navodi u vezi zakonitosti utvrđivanja porezne obveze za porezna razdoblja 2006., 2007. i 2009. zbog nastupa zastare. Navodi kako obrazloženje rješenja tuženika ne sadrži niti jedan razlog zbog kojeg nije prihvaćen žalbeni navod u vezi povrede pravila poreznog postupka, te da se nije ni očitovao na žalbene razloge, te dalje ističe kako je porezno tijelo ocjenjivalo vjerodostojnost potvrde o primitku novčanog dara od svekra od 13. kolovoza 2018. ovjerene kod javnog bilježnika primjenom dokazivanja „novčanog tijeka“ i zato što ne postoji dokaz o novčanom tijeku, da isto dokazno sredstvo ocjenjuje kao nevjerodostojan dokaz, a kada se radi o dokazivanju činjenica koje idu na štetu tužiteljice, a to su izdaci koji uvećavaju poreznu osnovicu za oporezivanje, da porezno tijelo ne zahtjeva dokaz o novčanom tijeku, te ističe da su za ocjenu vjerodostojnosti dokaza o izdacima, dostupne izjave stranke, izjave svjedoka i potvrda B. N. ovjerena kod javnog bilježnika i da stoga nije potreban dokaz o novčanom tijeku. Nadalje ističe da se kao dokazani izvori prihoda imaju uzeti u obzir i prihodi članova kućanstva poreznog obveznika nad kojim se provodi postupak utvrđivanja dohotka na temelju članka 63. Zakona o porezu na dohodak i da je nejasno zbog kojih razloga se u konkretnom slučaju ti dokazi u cijelosti ignoriraju na način da se o istima tuženik uopće ne očituje i ističe da je suprug tužiteljice član kućanstva, to jest obiteljske zajednice koja zajedno stanuje i zajedno troši svoje prihode za podmirivanje osnovnih životnih potreba i za stjecanje zajedničke imovine, da su izdaci tužiteljice terećeni ukupnim izdacima četveročlanog kućanstva i da je tužiteljica sama, pored dvoje djece uzdržavala i supruga, a što da je netočno prema dokazima dostavljenim u žalbi. Ističe kako se u žalbi pozvala na primjenu članka 6. stavak 2. OPZ-a i dostavila dokaze o primicima supruga M. G. u iznosu od cirka 120.000,00 kuna godišnje, odnosno ukupno 1.547.242,80 kuna u nadziranim poreznim razdobljima, što da je zasigurno dovoljan dokaz da suprug nije uzdržavani član obitelji i da je pored toga mogao sudjelovati i u troškovima uzdržavanja dvoje zajedničke djece, te se poziva i na presudu Upravnog suda u Splitu pod poslovnim brojem 8 UsI-2612/13-8 od 24. prosinca 2014. Dalje ističe kako tuženik nije razmotrio žalbene navode u vezi pravnog utvrđivanja činjeničnog stanja na dan 1. siječnja 2005. i navodi kako je i u žalbi isticalo da je izložena arbitrarnom postupanju od strane nadležnog poreznog tijela u provedbi postupka temeljem članka 63. Zakona o porezu na dohodak i da je u vezi s time dostavila zapisnik Područnog ureda Zagreb, Službe za otkrivanje poreznog kaznenog djela od 19. veljače 2014. iz kojega je vidljivo da je u tom slučaju porezno tijelo utvrđivalo ukupni dohodak poreznog obveznika od nesamostalnog rada za razdoblje od 1. siječnja 2000. do 31. prosinca 2004., te je isti umanjen za ukupnu osobnu potrošnju članova kućanstva u tom razdoblju i tako dobivena razlika da je utvrđena kao stanjena dan 1. siječnja 2005. i da pri tome nije bilo potrebno dokazivati da su ista sredstva na računu poreznog obveznika, te navodi kako je porezno tijelo suprotno izraženom pravnom stajalištu Upravnog suda u Zagrebu u presudi pod poslovnim brojem UsI-5315/13-10 od 31. ožujka 2015., kao dokaz o početnom stanju zahtijevalo samo dokazno sredstvo: početno stanje na bankovnom računu. Dalje navodi da obrazloženje pobijanog rješenja ne sadrži niti jedan razlog zbog kojeg se ne prihvaća njen prigovor da je u 2005.-toj ostvarila prihode u iznosu od 16.981,12 kuna po osnovu isplate M. o. d. d., temeljem police životnog osiguranja, o čemu se nije očitovalo porezno tijelo, kao što navodi da je tuženik u cijelosti propustio ispitati tužbeni navod u vezi dokazanog izvora prihoda od kamata isplaćenih na tekući račun i ističe da tuženik u cijelosti prihvaća obrazloženje prvostupanjskog tijela u vezi nedokazanih izvora imovine u dijelu u kojem je tužiteljica kao izvor imovine izjavila da je primila dar od oca u iznosu od 232.800,00 kuna, a isti da potječe od prodaje kuće u B. i ističe kako ne može dokazati „tijek novca“ koje se dokazno sredstvo jedino priznaje u njenom slučaju, ali drži da je u dovoljnoj mjeri dokazano kako je njen otac raspolagao imovinom i izjavom odvjetnika kao svjedoka koji potvrđuje da je kupoprodajna cijena primljena u gotovini i kao što je tužiteljica već istaknula da se radilo o izdatku, de porezno tijelo ne bi zahtijevalo dokaz o transakciji putem bankovnih računa nego bi kao dokazni izdatak prihvatilo izjavu svjedoka i stranke, te ističe i u svezi ocjena žalbenog navoda, a u vezi nepriznavanja kao dokaznog izvora imovine, dar njezine pokojne majke M. G. u iznosu od 45.266,64 kune. Što se tiče izvora primitka od 300.000,00 eura u 2007. godini, dara koji je primio tužiteljičin suprug i tužiteljica kao snaha iza pokojnog L. G., navodi kako porezno tijelo svoje obrazloženje temelji na tezi da ne postoji dokaz da je pokojni L. G. legalno zaradio novac u Njemačkoj i Austriji, a što se temelji i na izjavi tužiteljice da je pokojni L. G. ostvarivao plaće i primitke od rada „na crno“, te ističe kako se radi o zlonamjernom postupanju kako prvostupanjskog tijela tako i tuženika i navodi kako je tužiteljica tijekom postupka izjavila, o čemu da postoji i izjava svjedoka da je pokojni L. G. ostvarivao i primitke od rada „na crno“ u Republici Njemačkoj, ali u postupku da su se dokazivali samo izvori imovine legalno zarađene, odnosno da su predmet dokazivanja bili primici od plaće. Dalje ističe da tuženik u svojim navodima pogrešno tumači ratio odredbe članka 63. stavak 3. Zakona o porezu na dohodak zato jer odredba navedenog članka propisuje da ako porezno tijelo utvrdi da izvori iz imovine nisu dokazani, po toj osnovi se utvrđuje dohodak, razlika između vrijednosti imovine i dokazane visine za njezino stjecanje, odnosno da se tim člankom oporezuje razlika „nedokazanih“ izvora sredstava, a ne oporezuju se dokazani izvori za koje možebitno nije plaćen porez koji je u vrijeme stjecanja trebao biti plaćen u zemlji izvora, a za koje je nastupila zastara prava na oporezivanje, te dostavlja u spis i rješenje tuženika u kojem slučaju izražava svoje pravno shvaćanje u vezi dokazanih izvora imovine koji nisu bili predmetnom oporezivanja. Nadalje navodi kako se u točki III.7. žalbe očitovala na 14 točaka utvrđenja prvostupanjskog rješenja i priložila dokaze, a obrazloženje tuženika da ne sadrži navode u vezi ocjene vjerodostojnosti svakog tog dokaznog sredstva pojedinačno i u svojoj ukupnosti u vezi mogućnosti raspolaganja pokojnog L. G. s iznosom od 300.000,00 eura, te ističe kako se tuženik niti jednom rečenicom nije dotaknuo žalbenih navoda iz točke III.8. žalbe koji su usmjereni na dokazivanje pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u vezi uplata na račune Z. b. d. d. i H. A. A. B. d. d., odnosno da se radi o multipliciranju iznosa kao nedokazanih izvor sredstava odnosno iznosa izdataka, te ističe da je u prvom zapisniku od 16. ožujka 2015. prvostupanjsko tijelo u tijeku postupka pravilno utvrdilo da se radi o istoj imovini u različitim oblicima, a zapisnikom od 27. listopada 2015., da su multiplicirani iznos izdataka koji potiču iz istog izvora i da se samo radi o tome da imovina – novac, mijenjala valutu ili stanja – oročenja/razročenja i uplate na tekući ili bankovni račun, a u dijelu točke III.8. žalbe da tužiteljica svoje navode dokazuje točnim pozivanjem na podatke – iznose uplata/iznose isplata iz tablice o zapisniku, a koja utvrđenja su čak na 10 strana zapisnika, koje navode tuženik u cijelosti ignorira. Nadalje podsjeća kako se tuženik nije očitovao niti na žalbeni navod tužiteljice naveden u točki III.8.3. žalbe koja se odnose na to da je porezno tijelo krajnje nesavjesno i nezakonito utvrđivalo činjenično stanje u vezi uplata na račun žaliteljice zato jer s i čak uplate M. G. na račun tužiteljice uvrštene kao nove uplate i za te iznos uvećani izdaci tužiteljice, te da su te uplate cijenjene kao nedokazani izvor imovine i stoga predlaže da se usvoji tužbeni zahtjev, poništi rješenje tuženika, odnosno podredno da se poništi rješenje tuženika i naloži tuženiku da u roku od 60 dana od zaprimanja prepisa ove presude donese novo rješenje po žalbi tužiteljice.

4. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo kako smatra da tužba nije osnovana i da ostaje kod svih navoda iz obrazloženja osporavanog rješenja i predlaže da se tužbeni zahtjev odbije.

5. U sporu je provedena rasprava na ročištu održanom 2. rujna 2019. u prisutnosti opunomoćenice tužitelja i službene osobe tuženika, čime je strankama, u smislu odredbe članka 6. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17, u nastavku teksta: ZUS), omogućeno da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane, te o svim činjenicama i pravnim pitanjima odlučnim za rješavanje predmetnog spora.

6. Opunomoćenica tužiteljice ustrajala je kod svih navoda iz tužbe i tužbenog zahtjeva, te napominje da je u žalbenom postupku nastupila relativna zastara i pozvala se na najnoviju odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III-4541/2016 od 9. srpnja 2019. i posebno napominje da se tuženik nije uopće očitovao na navode iz žalbe koji se odnose na transakcije koje su izvršene odnosno svaki puta uplata odnosno isplata karakterizirana kao izdatak, te podredno predlaže da se provede financijsko vještačenje i poziva se na zapisnike o izvršenom nadzoru od 17. ožujka 2015. i 27. listopada 2015.

7. Službena osoba tuženika ostala je pri svim navodima iz obrazloženja osporavanog rješenja i odgovora na tužbu, te drži da je pobijano rješenje zakonito i da se ovdje u stvari radi o primjeni prava što ostavlja Sudu na odluku i protivila se dokaznom prijedlogu tužiteljice da se provede financijsko vještačenje.

8. U cilju ocjene zakonitosti osporavanog rješenja tuženika, Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje, te uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta ovog upravnog spora. Sud je odbio u sporu provesti dokaz provođenja financijskog vještačenja, ocijenivši taj dokazni prijedlog suvišnim za rješavanje ovoga spora kraj činjenica koje su u ovom sporu nesporne, te činjenica koje su utvrđene uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta upravnoga postupka i ovoga upravnog spora, a što će se u nastavku obrazložiti.

9. Iz spisa predmeta ovog spora proizlazi da je ovosudnom presudom poslovni broj: 10 Us I-724/2019-8 od 9. rujna 2019. poništena III. rješenja tuženika Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-471-02/16-01/108, URBROJ: 513-04/18-3 od 31. listopada 2018. i rješenje Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Istra, Hrvatsko primorje, Gorski kotar i Lika, KLASA: UP/I-471-02/15-01/517, URBROJ: 513-07-28- 01/15-01 od 20. studenog 2015. u dijelu koji je ostao na snazi navedenim rješenjem tuženika.

10. Drugostupanjskom presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske (dalje: VUS) poslovni broj: Usž-4727/19-2 od 4. ožujka 2021. odbijena je žalba tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda ovog suda. Protiv drugostupanjske presude VUS-a Državno odvjetništvo Republike Hrvatske (dalje: DORH) podnijelo je zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude zbog pogrešne primjene materijalnog prava Vrhovnom sudu Republike Hrvatske (dalje: VSRH).

11. Postupajući po zahtjevu za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude DORH-a, VSRH je rješenjem poslovni broj: U-zpz 66/2021-6 od 9. rujna 2019. usvojio zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude, ukinuo drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu te je predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, zbog pogrešnog pravnog pristupa i zaključka o nastupanju zastare, odnosno navodi da u konkretnom slučaju nije nastupila niti relativna niti apsolutna zastara prava na utvrđivanje poreza na promet nekretnina. Slijedom navedenog rješenja VSRH, predmetni upravni spor poslovnog broja: 10 Us I-724/2019 pred ovim Sudom nastavio se voditi pod novim poslovnim brojem 10 Us I-1050/2023.

12. Slijedom navedenog, kako je već održana rasprava u ovom predmetu, činjenice odlučne za rješavanje ovog spora nisu sporne, Sud nije našao potrebnim ponovno provoditi raspravu i izvoditi nove dokaze, to je, na temelju odredbe članka 36. točka 4. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17, 110/21, u nastavku teksta: ZUS), te odredbe članka 8. ZUS-a, prema kojoj je Sud dužan upravni spor provesti brzo, bez odugovlačenja i uz izbjegavanje nepotrebnih radnji i troškova, ovaj spor riješen bez održavanja rasprave.

13. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev tužiteljice nije osnovan.

14. Iz spisa predmeta proizlazi da je tužiteljici za 2006., 2007., 2009., 2010., 2011. i 2012. utvrđena obveza plaćanja poreza na dohodak.

15. Valja napomenuti kako je prilikom odlučivanja u ovom upravnom sporu, Sud u prvom redu, imao u vidu osnovno načelo poreznog postupka – načelo dokumentarnosti, prema kojem se sve činjenice bitne za oporezivanje utvrđuju vjerodostojnom dokumentacijom, odnosno vjerodostojnim ispravama koje porezni obveznik u postupku treba predati poreznom tijelu već tijekom poreznog nadzora, a najkasnije prilikom podnošenja prigovora protiv zapisnika o poreznom nadzoru.

16. Odredbom članka 13. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“ broj: 147/08, 18/11, 78/12, 136/12, 73/13, 26/15, 44/16, 115/16 , dalje: OPZ), propisano je da je porezni obveznik svaka osoba koja je kao takva određena zakonom kojim se uređuje pojedina vrsta poreza.

17. Odredbom članka 2. stavak 1. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“ br. 177/04, 73/08, 80/10, 114/11, 22/12, 144/12, u daljnjem tekstu ZPD), propisano je da je porezni obveznik fizička osoba koja ostvaruje dohodak. Nadalje, odredbom članka 6. stavak 1. ZPD-a propisano je da je osnovica poreza na dohodak rezidenta ukupni iznos dohotka od nesamostalnog rada, dohotka od samostalne djelatnosti prema stavku 3. ovoga članka, dohotka od imovine i imovinskih prava, dohotka od kapitala, dohotka od osiguranja i drugog dohotka, koji rezident ostvari u tuzemstvu i u inozemstvu (načelo svjetskog dohotka), a umanjen za osobni odbitak iz članka 36. i/ili članka 54. ovoga Zakona.

18. Odredbom članka 63. ZPD-a, propisano je da radi pravilnog utvrđivanja obveze poreza na dohodak i drugih poreza, Porezna uprava je dužna tijekom godine prikupljati podatke o oporezivim primicima fizičkih osoba, pratiti promet dobara i obavljati sve druge potrebne radnje (stavak 1.). Porezna uprava je dužna dohodak po osnovi nesamostalnog rada, samostalne djelatnosti, imovine i imovinskih prava, od kapitala, od osiguranja i drugog dohotka, a i druge neoporezive primitke i potraživanja, uspoređivati s podacima o nabavljenoj nepokretnoj, pokretnoj i drugoj imovini te drugim izdacima fizičkih osoba i njihovim obvezama tijekom poreznog razdoblja. Usporedbu obavlja na temelju podataka s kojima raspolaže, podataka koje priopći porezni obveznik i podataka iz drugih izvora (stavak 2.). Ako Porezna uprava u tijeku postupka prikupljanja podataka i njihove usporedbe iz stavka 1. i 2. ovoga članka utvrdi da izvori za imovinu fizičkih osoba nisu dokazani, utvrdit će po toj osnovi dohodak, kao razliku između vrijednosti imovine i dokazane visine sredstava za njezino stjecanje (stavak 3.). Za svrhe iz stavka 1. i 2. ovoga članka Porezna uprava je obvezna ustrojiti evidencije o imovini poreznih obveznika na temelju podataka iz svojih evidencija, evidencija tijela državne uprave i evidencija jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave (stavak 5.). U postupku ispitivanja izvora imovine ispitivat će se izvor cjelokupne imovine fizičke osobe stečene od 1. siječnja 2005. (stavak 6.).

19. Odredbom članka 82. stavkom 4. OPZ-a, propisano je da ako Porezna uprava na temelju prikupljenih podataka utvrdi da fizička osoba raspolaže imovinom ili sredstvima za privatnu potrošnju koja višestruko premašuje primitke što ih je fizička osoba ostvarila tijekom godine, Porezna uprava pozvat će fizičku osobu da dostavi dokaze o izvorima stjecanja imovine. Ako se fizička osoba ne odazove pozivu Porezne uprave ili ne dostavi vjerodostojne dokaze o izvorima stjecanja imovine, Porezna uprava procjenom će utvrditi osnovicu poreza na dohodak fizičke osobe.

20. Odredbom članka 78. OPZ-a propisano je da u poreznom postupku teret dokaza snosi: 1. porezno tijelo za činjenice koje utemeljuju porez, a u skladu s člankom 6. stavkom 2. ovoga Zakona; 2. porezni obveznik za činjenice koje smanjuju ili ukidaju porez.

21. Odredbom članka 9. stavcima 1. i 2. Zakon o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj: 47/09, dalje: ZUP) propisano je da službena osoba u javnopravnome tijelu samostalno utvrđuje činjenice i okolnosti u postupku te na temelju utvrđenih činjenica i okolnosti rješava upravnu stvar. Koje će činjenice i okolnosti uzeti za dokazane, utvrđuje službena osoba slobodnom ocjenom, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

22. Iz spisa predmeta upravnog postupka proizlazi da je prvostupanjsko tijelo obavilo kod tužiteljice porezni nadzor obračunavanja, evidentiranja, prijavljivanja i plaćanja poreza na dohodak za 2006., 2007., 2009., 2010., 2011. i 2012. Analizom raspoložive dokumentacije i informacija koje je iznijela tužiteljica putem svojeg opunomoćenika, te usporedbom dostupnih podataka evidentiranih u Informacijskom sustavu Porezne uprave o stečenoj imovini i učinjenim izdacima te izvorima stjecanja imovine u razdoblju, te analizom dostavljene dokumentacije, na način detaljno opisan u obrazloženju prvostupanjskog rješenja, utvrđeno je da izvori za imovinu nisu u cijelosti dokazani te je tužiteljici po toj osnovi procjenom utvrđena osnovica poreza na predmetno razdoblje, kao razlika između vrijednosti imovine i dokazane visine sredstava za njezino stjecanje. Iz Zapisnika o provedenom nadzoru slijedi da je tužiteljici omogućeno očitovanje u upravnom postupku sukladno odredbama članka 30. i 52. ZUP-a), stoga su tužbeni navodi neosnovani u tom dijelu.

23. Što se tiče primljenih novčanih darova od strane B. G., tužitelja nije dokazala da je isti prijavio Carinskoj upravi iznos od 60.000 DEM, prilikom prelaska državne granice, niti je dokazala da je novac primila, kao i kada je isti primila, niti je dokazala da je tim novcem plaćala određene izdatke u 2005., odnosno ista nije dokazala slijed novčanih tokova njezinog pokojnog oca. U odnosu na novčana darove od njezine pok. majke M. G., također nije priznat iznos od 45.266,64 kn, kao novčani dar majke, iz istih razloga naprijed navedenih. Iz spisa proizlazi kako je tužiteljica tvrdila da joj je novac u iznosu od 300.000,00 eura darovao svekar pok. L. G. koji je radio u N., ali je utvrđeno da dio tih prihoda njezinog svekra nije stečen zakonito, pa stoga niti sam izjava tužiteljice i drugih članova obitelji nije dostatna kao dokaz oko stjecanja tih dobara, a ovjera potpisa kod davanja tih izjava, nije vjerodostojan dokaz. Obzirom da je tužiteljica tijekom godina uplaćivala na svoje kunske i devizne račune značajne iznose, za koje se nije utvrdilo porijeklo, ovaj Sud smatra da je osnovano utvrđena porezna obveza, a što je sve detaljno opisano u prvostupanjskom rješenju.

24. Dakle, tužiteljica svoje tvrdnje da je primila novčane poklone od svojih roditelja i rodbine nije dokazala odgovarajućom valjanom vjerodostojnom materijalnom dokumentacijom, kako bi se u odnosu na uplaćivana novčana sredstva na računima u bankama dokazalo postojanje takvog slijeda novčanih tijekova da se može nedvojbeno utvrditi da su stečena na valjan (zakonit) način. Dakle, porezni obveznik odnosno druge osobe moraju vjerodostojnim ispravama ili provjerljivim objašnjenjima dokazati podrijetlo svih novčanih sredstava (pozajmica, ušteđevine i druge izvore imovine) što su ih, kao u konkretnom slučaju tužiteljica oročavali u banci ili dobili od drugih osoba, kao npr. dostaviti bankovne izvode, evidentiranje primitaka od dohotka ili po bilo kojoj drugoj osnovi, rješenje o nasljeđivanju u kojemu su upisana naslijeđena novčana sredstva, odnosno druga imovina i slično. Porezno je tijelo uzelo u obzir svu raspoloživu dokumentaciju, pa ne stoji žalbeni navod o neosnovanosti tužbenog zahtjeva zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Navedeno proizlazi iz odluke Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Usž-2856/21-2 od 13. listopada 2021., kao i iz drugih odluka istog suda, poslovni broj: Usž-2032/21-3 od 8. prosinca 2021., Usž-2677/21-2 od 16. veljače 2022.

25. S obzirom na utvrđeno činjenično stanje u provedenom postupku, utvrđen je porez na dohodak za koji tužiteljica nije dokazala izvore stjecanja, odnosno nije dokazala porijeklo tih sredstava i kao takva predstavljaju nedokazani izvor sredstva, pa je tužiteljici utvrđena porezna obveza kako je to opisano u točki 2. izreke pobijanog rješenja.

26. Nije sporno da sukladno odredbi članka 6. stavka 1. i 2. OPZ-a porezno tijelo u poreznom postupku treba sukladno načelu materijalne istine utvrditi pravo stanje stvari, odnosno utvrditi ukupne činjenice i okolnosti bitne za zakonito i pravilno rješavanje upravne stvari, dakle, i one koje idu u prilog poreznog obveznika, no, to ne isključuje primjenu pravila o teretu dokazivanja prema članku 78. OPZ-a u smislu da porezni obveznik snosi teret dokaza onih činjenica koje umanjuju ili ukidaju poreznu obvezu. Stoga je teret dokazivanja činjenica što su poreznom tijelu nepoznate (npr. obiteljska ušteđevina u gotovini, pozajmice, krediti i sl.) na poreznom obvezniku.

27. Dakle, u ovom slučaju porezno tijelo nije imalo samo mogućnost nego je bilo dužno procjenom utvrditi poreznu osnovicu poreza na dohodak, budući da se na temelju prikupljenih podataka utvrdilo da tužiteljica raspolaže imovinom ili sredstvima za privatnu potrošnju koja višestruko premašuje primitke što ih je ostvarila tijekom godine, a tijekom nadzora nije postupila po svojoj obvezi iz članka 82. stavkom 4. OPZ-a i dostavila vjerodostojne dokaze o izvorima stjecanja imovine.

28. Ostali navodi tužiteljice nisu od utjecaja na drugačije odlučivanje u ovom upravnom sporu, budući da su osporena rješenja donesena na temelju pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, uz pravilnu primjenu mjerodavnih odredbi OPZ-a i ZPD-a, pri čemu nisu povrijeđena pravila postupka koja bi bila od utjecaja na drugačije odlučivanje u predmetnoj upravnoj stvari.

29. Stoga, sve razloge koje navodi tuženik prihvaća i ovaj Sud slijedom čega su osporavana rješenja tuženika ocjenjena zakonitima, a tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan na temelju članka 57. stavka 1. ZUS-a.

U Rijeci 22. svibnja 2023.

S u t k i n j a

Danica Vučinić, dipl. iur., v. r.