1              Poslovni broj: Gž-469/2023-2

 

 

 

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Bjelovaru kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od suca Gorana Milakovića kao predsjednika vijeća, sutkinje Nade Sambol kao člana vijeća i suca izvjestitelja i sutkinje Dobrile Ćuruvija kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. K. iz Z., OIB:…, zastupanog po punomoćniku O. T., odvjetniku u Z., protiv tuženika C.G. L., A., OIB:…, zastupanog po punomoćniku Z. Š., odvjetnici u Z., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-178/2021-30 od 20. ožujka 2023., u sjednici vijeća održanoj veljače 2024.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-178/2021-30 od 20. ožujka 2023. u točki

I., II. i III. izreke.

 

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbe.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-178/2021-30 od 20. ožujka 2023. presuđeno je tako da izreka glasi:

 

„I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„Utvrđuje se da je K. M. iz Z., OIB:…, vlasnik za cijelo nekretnine koja je upisana u zemljišnoj knjizi Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Zemljišnoknjižni odjel Zagreb, i to:

 

584/10000 dijela nekretnine upisane u zkul. … (E-11) k.o. R., zkčbr. .. KUĆA BR. 127/D I DVORIŠTE G. CESTA ukupne površine 377 čhv, odnosno 1355 čm, povezano s vlasništvom posebnog dijela nekretnine i to stan br. S-1, dvosobni stan u prizemlju lijevo, ukupne površine 57,32 čm, što je tuženik dužan priznati i trpjeti.

Tužitelj je ovlašten temeljem ove presude zatražiti i ishoditi uknjižbu prava vlasništva na svoje ime i za svoju korist u cijelosti ne nekretnini iz točke I./ ove presude, uz istodobno brisanje prava vlasništva sa imena tuženika, a što je tuženik dužan trpjeti i dozvoliti.“

II. Odbija se zahtjev tužitelja M. K. za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.

III. Nalaže se tužitelju M. K. isplatiti tuženiku C.G. L., A., OIB: …, trošak parničnog postupka u iznosu od 5.375,27 eur[1] / 40.500,00 kn, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa, kao neosnovan."

 

2. Protiv presude točka I., II. i III. izreke žalbu je podnio tužitelj zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. i 70/19. – dalje: ZPP), predlaže preinačiti presudu i prihvatiti tužbeni zahtjev ili ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4. Žalba nije osnovana.

 

5. Nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju prema sadržaju žalbe ukazuje tužitelj, jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, dani su jasni i neproturječni razlozi o bitnim činjenicama koji nisu u suprotnosti sa izvedenim dokazima. Nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi članka 12. stavak 1. ZPP-a. Tužitelj u žalbi navodi da je prvostupanjski sud kao prethodno pitanje u ovoj parnici trebao odlučiti da je ništetna prodaja predmetne nekretnine tuženiku kao kupcu. O pravilnosti i zakonitosti odluke o prodaji nekretnine odlučuje se u predmetu u kojem je donijeta odluka, a ne kao prethodno pitanje u ovoj parnici. Nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje primjenom članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

6. Predmet ove parnice je tužbeni zahtjev tužitelja radi utvrđenja da je tužitelj vlasnik nekretnine upisane u zk.ul.… k.o. R. čkbr. 3825/1 i to 584/10000 dijela nekretnine stana broj S-1, dvosobni stan u prizemlju lijevo površine 57,32 m2, da je ovlašten temeljem ove presude ishoditi uknjižbu prava vlasništva na svoje ime uz istodobno brisanje prava vlasništva sa imena tuženika.

 

 

 

7. Tužitelj tužbeni zahtjev je temeljio na činjenicama da je predmetni stan kupio od prodavatelja T. d.o.o. temeljem zaključenog predugovora od 29. studenog 2004. i ugovora od 16. studenog 2005., da je isplatio kupovninu, platio porez, da je u posjedu stana još od 1998. kojeg je prvo koristio kao kancelarijske prostore društva T… d.o.o. za vrijeme izgradnje cijelog objekta, a onda ga kupio, da zbog zabilježbe ovrhe na nekretnini nije mogao izvršit uknjižbu prava vlasništva, da je nad prodavateljem T… d.o.o. rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu broj St-5430/2015 od 12. srpnja 2016. otvoren i istovremeno zaključen stečajni postupak, a nakon toga tuženik je u ovršnom postupku protiv stečajne mase iza T. d.o.o. u stečaju kupio stan. Tužitelj je bio osnivač i vlasnik T. d.o.o.

 

8. Prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev, jer je utvrdio da je tuženik predmetnu nekretninu stekao sudskom odlukom na temelju kupoprodaje putem javne objave i javnog nadmetanja u postupku javne prodaje stečajne mase iza T. d.o.o. u stečaju, a sve na temelju rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu broj Ovr-190/2017-41 od 17. rujna 2019. i zaključka istog suda broj Ovr-160/2020 ranije Ovr-190/17 od 9. studenog 2020. te upisom prava vlasništva u zemljišne knjige temeljem naprijed navedenih odluka i donošenjem rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu zemljišnoknjižni odjel broj Z-51092/2020 Ozn-55937/20 od 16. studenog 2020.

 

9. Tuženik u žalbi ističe da je pravo vlasništva nekretnine – stana stekao naplatnim pravnim poslom ugovorom o kupoprodaji, temeljem pravomoćne presude Općinskog suda u Zagrebu na temelju priznanja broj P-3352/09 od 4. lipnja 2009. i dosjelošću.

 

10. Činjenice koje je tužitelj iznio u žalbi ne utječu na zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude. Stjecanje vlasništva nekretnine kupoprodajom stječe se uknjižbom u zemljišnu knjigu primjenom odredbe članka 120. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10., 143/12. i 152/14. – dalje: ZVDSP). U odnosu na tvrdnju tužitelja da je stekao pravo vlasništva stana temeljem pravomoćne presude na temelju priznanja Općinskog suda u Zagrebu broj P-3352/09 od 4. lipnja 2009., ističe se da tužitelj vlasništvo stana nije stekao temeljem presude, već je tom presudom (list spisa 32) utvrđeno da je tužitelj ugovorom o kupoprodaji stana sklopljenim sa tuženikom T. d.o.o. stekao pravo vlasništva nekretnine – stana S-2 i naloženo je tuženiku da tužitelju izda tabularnu ispravu podobnu za upis tužiteljevog prava vlasništva na nekretnini. U toj parnici isti je tužitelj kao i u ovoj parnici M. K. protiv tuženika T. d.o.o. Ta presuda nije provedena u zemljišnim knjigama, jer je na stanu već bila upisana zabilježba ovrhe. Ta presuda nema utjecaja na pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude.

 

11. Pravilno prvostupanjski sud navodi da tko svoje vlasništvo nekretnine temelji na dosjelosti, ali nije upisan u zemljišnoj knjizi ne može sa uspjehom u sudskom postupku suprotstaviti to svoje pravo prema osobi koja je tu nekretninu kupila u sudskom ovršnom postupku pouzdajući se u potpunost i istinitost zemljišne knjige i čije je pravo vlasništva upisano u zemljišnoj knjizi temeljem rješenja o dosudi nekretnine (članak 130. stavak 2. ZVDSP-a). Osim toga, tuženik nije vlasništvo stana stekao temeljem pravnog posla, već temeljem sudske odluke.

12. Stoga stjecanje tužitelja vlasništva nekretnine dosjelošću ne može se suprotstaviti pravu tuženika koji je vlasništvo stekao pravomoćnošću sudske odluke rješenja o dosudi, od 17. rujna 2019., jer u to vrijeme pravo tužitelja vlasništva nekretnine za koji tvrdi da je stekao dosjelošću nije bilo upisano u zemljišnim knjigama. U predmetnom slučaju ne radi se o okolnostima koje propisuje odredba članka 127. stavak 2. ZVDSP-a da se vlasništvo nekretnine stečene odlukom suda ili drugog tijela ne može suprotstaviti pravu onoga koji je postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige u dobroj vjeri upisao svoje pravo na nekretnini, dok još pravo koje je bilo stečeno odlukom suda ili drugog tijela nije bilo upisano. U vrijeme kada je tuženik stekao vlasništvo nekretnine odlukom suda nije bilo upisano pravo vlasništva nekretnine tužitelja u zemljišnoj knjizi.

 

13. U odnosu na pozivanje tužitelja na izraženo pravno stajalište u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1384/2016 od 22. siječnja 2019. ističe se da je u tom predmetu radi proglašenja nedopuštenim osiguranja novčane tražbine uknjižbom založnog prava u korist Republike Hrvatske stranka bila Republika Hrvatska (predlagatelj osiguranja), pa činjenice koje tuženik u žalbi ističe da je država znala, obzirom da je tužitelj platio porez na nekretninu, da je vlasnik stana tužitelj, pa Trgovački sud u Zagrebu kao pravosudno tijelo RH i stečajni upravitelj nisu smjeli prodati predmetnu nekretninu na dražbi, nisu činjenične naravi kao u ovom predmetu, jer predmetna parnica nije parnica radi proglašenja ovrhe nedopuštenom u kojoj bi tužitelj dokazivao da je vlasništvo stekao na temelju pravnih osnova na koje se poziva. U ovom predmetu tuženik je kupac nekretnine u ovršnom postupku koji nije ni ovrhovoditelj u ovršnom postupku. Prema odredbi članka 110. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22 – dalje: OZ) ukidanje ili preinaka rješenja o ovrsi poslije pravomoćnosti rješenja o dosudi nekretnine ne utječu na pravo vlasništva kupca stečeno po odredbama članka 108. ovoga Zakona.

 

14. Tužitelj u žalbi navodi da mu je u postupcima tijela pravosudne vlasti u Republici Hrvatskoj (Trgovački sud u Zagrebu) povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka 29. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine – Međunarodni ugovori broj 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10.), pravo na dom i zajamčeno pravo privatnog vlasništva. U ovom predmetu povrede prava tužitelja na koja se poziva u žalbi nisu ostvarena, a o povredi tih prava u drugim postupcima odlučuje se u tim predmetima. Tužitelj, obzirom na tvrdnju da predmetna nekretnina nije mogla biti predmet ovrhe u ovršnom postupku, kao treća osoba primjenom odredbe članka 59. OZ-a imao je pravo podnijeti prigovor protiv ovrhe tražeći da se ovrha na tom predmetu proglasi nedopuštenom.

 

15. Odluka o parničnom trošku donijeta je pravilnom primjenom materijalnog prava odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15.).

 

16. Kako nisu ostvareni žalbeni razlozi, a ni razlozi na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda.

17. Tuženik nije uspio sa žalbom, pa mu ne pripada trošak žalbe.

 

Bjelovar, 1. veljače 2024.

 

         Predsjednik vijeća

        Goran Milaković v.r.