Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj 6 Gž R-14/2023-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Vesne Gašparuš-Horvat predsjednice vijeća, Verice Kos sutkinje izvjestiteljice i Gorana Škugora člana vijeća, u pravoj stvari tužiteljice M. M. (ranije B.) iz S., OIB: …, zastupane po punomoćnici M. J. M., odvjetnici iz S., protiv 1. tuženika M. Č. iz S., OIB: …, zastupan po punomoćniku D. M., odvjetniku iz S. i 2. tuženika HP-Hrvatska pošta d.d., Z., OIB: …, zastupan po punomoćniku M. P., odvjetniku u S., radi diskriminacije, odlučujući o žalbama tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-5669/2021-35 od 11. studenog 2022., u sjednici vijeća održanoj 18. svibnja 2023.,

r i j e š i o  j e

I Ukida se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-5669/2021-35 od 11. studenog 2022. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke kojim je naloženo 1. tuženiku M. Č. i 2. tuženiku HP-Hrvatska pošta d.d. da tužiteljici M. M. (ranije B.) solidarno isplate iznos od 9.477,52 eur/ 71.408,41 kn[1] sa pripadajućim zateznim kamatama i pod točkom II. izreke u dijelu kojim je tuženicima naloženo da tužiteljici solidarno naknade trošak parničnog postupka u iznosu od 5.301,93 eur/ 39.947,38 kn sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate te se u tome dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

II Nalaže se da se nova glavna rasprava održi pred drugim sucem pojedincem.

III. O troškovima žalbenog postupka će se odlučiti konačnom odlukom.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je presuđeno:

"Nalaže se tuženicima pod 1. M. Č. iz S., OIB: …, i tuženik pod 2. HP- HRVATSKA POŠTA d.d. , Z., OIB: …, solidarno u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužiteljici M. M. ( ranije B.) iz S., OIB: …, iznos od 71.408,41 kn / 9.477,52 EUR sa zateznom kamatom koja: - na iznos od 146,87 kn teče počev od 15. ožujka 2012. - na iznos od 146,87 kn teče počev od 15. svibnja 2012. - na iznos od 139,28 kn teče počev od 15. lipnja 2012. - na iznos od 54,61 kn teče počev od 15. srpnja 2012. - na iznos od 378,10 kn teče počev od 15. listopada 2012. - na iznos od 164,58 kn teče počev od 15 siječnja 2013. - na iznos od 378,10 kn teče počev od 15.ožujak 2013. - na iznos od 70.000,00 kn teče počev od 22. listopada 2013., pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5% poena do 31. srpnja 2015. a od 1. 08. 2015. godine pa do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatog za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećano za 3% poena, dok se sa više zatraženim iznosom od 17.203,55 kn /2.283,30 EUR ovo traženje odbija kao neosnovano.

II. Nalaže se tuženicima pod 1. M. Č. iz S., OIB: …, i tuženik pod 2. HP- HRVATSKA POŠTA d.d. , Z., OIB: … solidarno u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužiteljici M. M. ( ranije B.) iz S., OIB: …, trošak parničnog postupka od 39.947,38 kn/5.301,93 EUR sa zateznom kamatom tekućom od dan presuđenja pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatog za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, društvima izračunatog za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećano za 3% poena, dok se sa više zatraženim od 42.740,02 kn/5.672,58 EUR ovo traženje tužiteljica odbija kao neosnovano."

2. Protiv dijela navedene presude kojim im je naloženo da tužiteljici solidarno isplate iznos od 9.477,52 eur/ 71.408,41 kn te trošak parničnog postupka u iznosu od 5.301,93 eur/ 39.947,38 kn žalbu su podnijeli tuženici zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpunom utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Prvotuženik M. Č. navodi da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati te sadrži razloge o odlučnim činjenicama, da je sud propustio vrednovati izvedene dokaze u smislu odredbe čl. 8. ZPP, da je nejasno obrazloženje suda da je tužiteljica bila pod mobingom od strane 1. tuženika na radnom mjestu, jer da iz izvedenih dokaza proizlazi suprotno, pa da tužiteljica nije dokazala osnovu predmetnog potraživanja niti ispunjenje pretpostavki iz čl. 1045. st. 1. ZOO za naknadu štete. Nadalje navodi da iz obrazloženja nije jasno što je osnova predmetnog potraživanja – da li je to mobing, diskriminacija ili uznemiravanje, odnosno da li se primjenjuje Zakon o suzbijanju diskriminacije, Zakon o radu ili Zakon o ravnopravnosti spolova, a i da je nejasno kako je utvrđena visina potraživanja. Ističe i da su se tuženici protivili smanjenju tužbenog zahtjeva, a da je taj prigovor sud odbio. Predlaže preinačiti presudu u pobijanom dijelu te tužiteljicu obvezati na naknadu troškova postupka, odnosno presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Za sastav žalbe i sudsku pristojbu na žalbu zahtijeva naknadu od 3.843,75 kn/510,15 eur. Drugo tuženik HP-Hrvatska pošta d.d. navodi da se tužiteljica izjavom od 28. veljače 2017. odrekla svih potraživanja prema 2. tuženiku, o čemu da u presudi nema razloga, da sud da se radi o spolnoj diskriminaciji izvlači posredno iz dopisa Pučke pravobraniteljice te pogrešno odluku Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova od 31. prosinca 2012. tretira kao pravomoćni upravni akt, iako to nije i ne uživa procesni status propisan čl. 12. ZPP, a i da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da je teret dokaza glede nepostojanja diskriminacije prešao na tuženike. Nadalje ističe da se presuda ne može ispitati, jer presuda proturječi izvedenim dokazima, odnosno ispravama u spisu, da u izvedenim dokazima nema uporište ni odluka o visini naknade, a i da je pogrešno stajalište prvostupanjskog suda da smanjenje tužbenog zahtjeva, kojem su se tuženici protivili, nije potrebna suglasnost tuženika. Predlaže da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Zahtijeva naknadu troškova sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 3.673,00 kn.

3. Žalba je osnovana.

4. Predmetom ovog postupka je zahtjev tužiteljice za naknadu štete zbog povrede prava osobnosti, kao i isplatu razlike plaće. Tužbeni zahtjev temelji na tvrdnji da je 1. tuženik M. Č., kao zaposlenik 2. tuženika, tužiteljicu duže vrijeme verbalno šikanirao, psihički terorizirao i ponižavao s ciljem ugrožavanja njezinog ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta, što je kulminiralo 28. listopada 2011., kada joj je 1. tuženik na radnom mjestu i u radno vrijeme na glavu stavio poštansku vreću te nanio tjelesne ozljede, zbog čega se dugotrajno liječila u KBC S., a fizički napad i maltretiranje na radnom mjestu su kod nje doveli do niza negativnih promjena u njenom životu. Stoga od 1. tuženika zahtijeva naknadu neimovinske štete, a i imovinske štete koja se ogleda u razlici između naknade koju je primala za vrijeme bolovanja i plaće koju bi ostvarila da je radila. Naknadu štete zahtijeva i od 2. tuženika HP-Hrvatska pošta d.d., jer nije poduzeo ništa, sukladno zakonskim obvezama iz čl. 5. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09 i 61/11 – dalje: ZR), u zaštiti dostojanstva tužiteljice, jer se tjelesni napada 1. tuženika, s obzirom da je tužiteljica žena slabije i krhke građe, ima smatrati uznemiravanjem temeljem spola u smislu odredbe čl. 8. st. 2. Zakona o ravnopravnosti spolova („Narodne novine“, broj 82/08 – dalje: ZRS), kojoj činjenici 2. tuženik nije pridavao nikakav značaj niti poduzeo sve potrebne mjere zaštite. Tužiteljica ističe i da je bila izložena mobingu postupcima poslodavca, ovdje 2. tuženika, jer je bila kontinuirano šikanirana od strane nadređenih, koji su je bez stvarnog poslovnog razloga premještali na različita radna mjesta, u različite smjene, nekorektno ocjenjivale njezin rad, stigmatizirajući je kao konfliktnu osobu.

5. U odgovoru na tužbu 1. tuženik M. Č. osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, ističe da ne postoji njegova odgovornost za štetni događaj i štetu koju je eventualno pretrpjela tužiteljica te navodi da je tužiteljica i ranije liječena radi depresije.

6. Drugo tuženik HP – Hrvatska pošta d.d. se protivi tužbenom zahtjevu ističući prigovor promašene pasivne legitimacije. Navodi da je netočan navod tužiteljice da ne bi postupio sukladno zakonskoj obvezi iz čl. 5. Zakona o radu, jer da je radnik M. Č. premješten na drugo radno mjesto, kako ne bi bio u doticaju s tužiteljicom, da je sukladno njegovim internim aktima i odredbama zakona proveden postupak utvrđivanja odgovornosti, da je radniku M. Č. izrečena mjera upozorenja o kršenju obveza iz radnog odnosa s mogućnošću otkazivanja ugovora o radu, a takva mjera je 29. studenog 2011. izrečena i tužiteljici. Nadalje navodi da je tužiteljica 2010. protiv radnika pošte podnijela pritužbu za zaštitu dostojanstva tijelu za zaštitu dostojanstva radnika, koje djeluje kod 2. tuženika, a ta je pritužba odbijena odlukom od 22. srpnja 2010., jer je utvrđeno da ne postoji povreda dostojanstva, već neprihvatljivo i konfliktno ponašanje tužiteljice. Drugo tuženik se protivi i navodima glede mobinga, kao i izmjeni tužbenog zahtjeva u tom smjeru.

7. Ispitujući prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu u okviru žalbenih navoda 1. i 2. tuženika, kao i po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22

– dalje: ZPP), ovaj drugostupanjski sud je našao da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, jer presuda nema valjanih razloga o odlučnim činjenicama, zbog čega se ne može ispitati, a osim toga sud nije primijenio odredbe čl. 193. ZPP, što je također utjecalo na donošenje zakonite odluke, čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 193. ZPP.

8. Iz spisa proizlazi da je tužiteljica podnijela tužbu radi naknade štete u iznosu od 110.000,00 kn, podneskom od 17. travnja 2015. je tužba preinačena povećanjem tužbenog zahtjeva na iznos od 172.000,00 kn, dok je podneskom od 3. listopada 2022. zahtijevala isplatu iznosa od 88.611,96 kn. Tuženici su se smanjenju tužbenog zahtjeva protivili.

9. Prvostupanjski sud je pravilno zaključio da se ne radi o preinaci tužbe kada je tužiteljica tužbeni zahtjev sa iznosa od 172.000,00 kn smanjila na iznos od 88.611,96 kn. Međutim, podneskom od 3. listopada 2022. tužiteljica je smanjila tužbeni zahtjev. Smanjenje tužbenog zahtjeva ima značaj djelomičnog povlačenja tužbe, za što je, jer su se tuženici upustili u raspravljanje, u smislu odredbe čl. 193. st. 2. ZPP potreban pristanak tuženika. Takvo pravno shvaćanje zauzeo je i Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je na sjednici održanoj 26. travnja 2021. pod brojem Su-IV- 16/2021-8 Zagreb, 26. travnja 2021., a glasi: „Smanjenje tužbenog zahtjeva (iako nije preinaka tužbe) djelomično je povlačenje tužbe iz članka 193. ZPP za koje je, ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, (uvijek) potreban pristanak tuženika.“

10. Slijedom toga, u situaciji kada su se tuženici smanjenju protivili, sud prvog stupnja je morao odlučiti o cijelom postavljenom tužbenom zahtjevu. Kako to sud nije učinio, jer nije primijenio odredbu čl. 193. st. 2. ZPP, to je bilo od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude. Naime, zbog neprimjenjivanja navedenih odredbi nije odlučeno o dijelu zahtjeva koji je djelomično povučen, a tuženici su se djelomičnom povlačenju protivili.

11. Odredbom čl. 5. st. 4. ZR je propisana zabrana izravne ili neizravne diskriminacije na području rada i radnih uvjeta, uključujući kriterije za odabir i uvjete pri zapošljavanju, napredovanju, profesionalnom usmjeravanju, stručnom osposobljavanju i usavršavanju te prekvalifikaciji, sukladno posebnim zakonima, dok je odredbom čl. 5. st. 5. ZR propisano da je poslodavac dužan zaštiti dostojanstvo radnika za vrijeme obavljanja posla od postupanja nadređenih, suradnika i osoba s kojima radnik redovito dolazi u doticaj u obavljanju svojih poslova, ako je takvo postupanje neželjeno i u suprotnosti s posebnim zakonima.

12. Postupak i mjere zaštite dostojanstva radnika od uznemiravanja i spolnog uznemiravanja uređuju se posebnim zakonom, kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca ili pravilnikom o radu (čl. 130. st. 1. ZR).

13. Prema odredbi čl. 103. st. 1. ZR ako radnik pretrpi štetu na radu ili u svezi s radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava.

14. Pritom treba reći da je za nastanak obvezno-pravnog odnosa po osnovi odgovornosti za štetu u smislu odredbe čl. 1045. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11 - dalje: ZOO) potrebno kumulativno ispunjenje svih pretpostavki odgovornosti za štetu. Naime, odgovornost za štetu nastaje pod pretpostavkom da je osoba odgovorna za štetu počinila protupravnu štetnu radnju zbog koje je nastala šteta osobi koja traži popravak štete i ako postoji uzročna veza između te štetne radnje i štete kao posljedice.

15. Prema tvrdnjama tužiteljice, štetnu radnju predstavljaju postupci 1. tuženika koja imaju obilježja uznemiravanja temeljem spola, prema tužiteljici kao ženi slabije i krhke građe - verbalno šikaniranje, psihičko teroriziranje i ponižavanje s ciljem ugrožavanja njezinog ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta, fizički napad, pri kojem joj je na glavu stavio poštansku vreću te propust 2. tuženika da poduzme mjere radi zaštite dostojanstva tužiteljice i eventualno sprečavanje nastavka uznemiravanja tužiteljice na radnom mjestu, odnosno mobing.

16. U smislu odredbe čl. 3. Zakona o suzbijanju diskriminacije („Narodne novine“, broj: 85/08 i 112/12 – dalje: ZSD), uznemiravanje je svako neželjeno ponašanje uzrokovano nekim od osnova iz čl. 1. st. 1. toga Zakona koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobe, a koje uzrokuje strah, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje. Dakle, uznemiravanjem u smislu Zakona o suzbijanju diskriminacije smatra se svako neželjeno ponašanje uzrokovano nekim od osnova iz čl. 1. st. 1. ZSD (po osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog naslijeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije), koji imaju za cilj ili stvarno predstavljaju povredu dostojanstva osobe, a koji uzrokuju strah, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje. Dakle, prema ZSD uznemiravanje će postojati samo ako je učinjeno zbog diskriminatorskih razloga: rase, spola, vjere i drugih utvrđenih temelja diskriminacije, uznemiravanje kao oblik diskriminacije je svako neželjeno ponašanje uzrokovano nekim od osnova iz čl. 1. st. 1. ZSD koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobe, a koje uzrokuje strah, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje (čl. 3. st. 1.) te je uznemiravanje samo po sebi neželjeno zbog načina na koji se javlja (primjerice verbalno i neverbalno uznemiravanje).

17. Prema čl. 20. st. 1. ZSD ako stranka u sudskom ili drugom postupku tvrdi da je povrijeđeno njezino pravo na jednako postupanje prema odredbama ovoga Zakona, dužna je učiniti vjerojatnim da je došlo do diskriminacije. U tom slučaju teret dokazivanja da nije bilo diskriminacije leži na protivnoj stranci.

18. Prema čl. 6. st. 1. ZRS diskriminacija na temelju spola (u daljnjem tekstu: diskriminacija) označava svaku razliku, isključenje ili ograničenje učinjeno na osnovi spola kojemu je posljedica ili svrha ugrožavanje ili onemogućavanje priznanja, uživanja ili korištenja ljudskih prava i osnovnih sloboda u političkom, gospodarskom, društvenom, obrazovnom, socijalnom, kulturnom, građanskom ili drugom području na osnovi ravnopravnosti muškaraca i žena.

19. Člankom 7. ZRS je propisano:

(1) Izravna diskriminacija je svako postupanje uvjetovano spolom kojim se osoba stavlja ili je bila stavljena ili bi mogla biti stavljena u nepovoljniji položaj od druge osobe u usporedivoj situaciji.

(2) Neizravna diskriminacija postoji kada neutralna pravna norma, kriteriji ili praksa stavljaju osobe jednoga spola u nepovoljniji položaj u odnosu na osobe suprotnog spola, osim ako je ta pravna norma, kriterij ili praksa objektivno opravdana legitimnim ciljem, a sredstva usmjerena postizanju tog cilja su primjerena i nužna.

20. Uznemiravanje je svako neželjeno ponašanje uvjetovano spolom osobe, koje ima za cilj ili koje stvarno predstavlja povredu osobnog dostojanstva i koje stvara neugodno, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje (čl. 8. st. 2. ZRS).

21. Prema čl. 30. ZRS svatko tko smatra da mu je na temelju diskriminacije iz čl. 6., 7. i 8. ovoga Zakona povrijeđeno neko pravo može podnijeti tužbu redovnom sudu opće nadležnosti (stavak prvi), u slučajevima diskriminacije iz čl. 6., 7. i 8. ovoga Zakona osoba koja se smatra oštećenom može zahtijevati naknadu štete po propisima obveznog prava o odgovornosti za štetu (stavak drugi), a ako stranka u postupku tvrdi da je povrijeđeno njezino pravo na jednako postupanje dužna je iznijeti činjenice koje opravdavaju sumnju da je došlo do diskriminacijskog postupanja. U tom slučaju teret dokazivanja da nije bilo diskriminacije leži na protivnoj stranci (stavak četvrti).

22. Mobing, za koji u pozitivnim propisima, za razliku od diskriminacije, ne postoji zakonska definicija u ZR ili kojem drugom zakonu, se definira kao oblik ponašanja na radnom mjestu kojim jedna osoba ili skupina sustavno psihički zlostavlja i ponižava drugu osobu ili više njih s ciljem ugrožavanja njegova/njihova ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta koji često dovodi do uklanjanja s njegova/njihova područja djelovanja. Takve se aktivnosti smatraju mobingom ako su učestale. Za pružanje sudske zaštite od mobinga, potrebno je dakle, da postoji sustavno psihičko zlostavljanje i ponižavanje druge osobe na radnom mjestu, bez obzira da li ga provode nadređeni ili podređeni radnici, a što je za cijeniti s aspekta primjene općih odredaba ZOO (čl. 1045. st. 1., čl. 1046, čl. 1100 u svezi čl. 19.).

23. Prema tome, imajući u vidu sadržaj navedenih odredbi, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je tužiteljica dužna učiniti vjerojatnim da je došlo do diskriminacije, dok je teret dokazivanja da diskriminacije nije bilo na tuženicima, tj. tuženici su dužni dokazati da spornih postupaka ili nije bilo ili nisu bili diskriminirajući. To znači da tužiteljica treba precizno označiti sve postupke za koje tvrdi da je bila uznemiravana temeljem spola, odnosno podvrgnuta mobingu, uzročnu vezu i štetu, dok tuženici trebaju dokazati da nema protupravnosti štetne radnje, dakle da je štetna radnja bila zakonita, odnosno dokazati da nisu krivi, kao i dokazivati da nema same štetne radnje.

24. I iz prakse Europskog suda za ljudska prava proizlazi da na tužitelju leži teret dokazivanja da je diskriminiran. Dostatno je da tužitelj pokaže da je postupanje prema njemu bilo nepovoljnije nego prema nekom drugom u usporedivoj (analogno) situaciji, a da je ta razlika u postupanju utemeljena na jednoj od zabranjenih osnova. Nakon što tužitelj zahtjeva to pokaže, teret dokazivanja prebacuje se, u pravilu, na drugu stranu koja treba pokazati da postoji objektivno i razumno opravdanje takvog različitog postupanja.

25. Sud prvog stupnja je u obrazloženju presude naveo izvedene dokaze, koje je materijalno pravo primijenio, ali je izostala ocjena izvedenih dokaza (osim ocjene nalaza i mišljenja vještaka dr. L.) pa kad ne postoje razlozi kojim dokazima je sud poklonio vjeru, a kojima nije te na kojim dokazima je utemeljena presuda, odnosno koje je odlučne činjenice utvrdio iz izvedenih dokaza, presuda se ne može ispitati. Osim toga se ne može ispitati na koji način je sud utvrdio razliku između isplaćene naknade za bolovanje i plaće koju bi tužiteljica ostvarila da je bila na radu, jer presuda ne sadrži o tome jasnih razloga.

26. Valjalo je stoga uvažiti žalbe tuženika i na temelju odredbe čl. 369. st. 1. ZPP ukinuti prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Kako je ukinuta odluka o glavnoj stvari, valjalo je ukinuti i odluku o troškovima postupka.

27. U ponovnom postupku će sud prvog stupnja, imajući u vidu naprijed navedeno, otkloniti bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje je ukazano ovim rješenjem. To znači da će o preostalom dijelu tužbenog zahtjeva tužiteljice (vodeći računa da djelomično smanjenje tužbenog zahtjeva ima značaj djelomičnog povlačenja tužbe, za koje je potreban pristanak tuženika), donijeti novu odluku u kojoj će iznijeti sve činjenice odlučne za razrješenje predmetnog spora, izvedene dokaze te ocjenu izvedenih dokaza, odnosno odluku će obrazložiti u smislu odredbe čl. 338. st. 4. ZPP (sumarno će izložiti zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile), posebno će navesti i obrazložiti koje je od činjenica je utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio, koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a izjasnit će i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora te o njihovim prijedlozima i prigovorima.

28. Odluka pod točkom II. izreke ovog drugostupanjskog rješenja se temelji na odredbi čl. 371. ZPP.

29. Odluka pod točkom III. izreke ovog drugostupanjskog rješenja se temelji na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

30. U nepobijanom dijelu pod točkom I. izreke kojim je odbijen zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 2.283,30 eur/ 17.203,55 kn i pod točkom II. izreke kojim je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadom troškova postupka u iznosu od 5.672,58 eur/ 42.740,02 kn, prvostupanjska presuda nije ispitivana (čl. 365. st. 1. ZPP ).

U Velikoj Gorici 18. svibnja 2023.

Predsjednica vijeća

Vesna Gašparuš-Horvat,

v.r.