Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-470/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Tatjane Kučić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Damira Ronića kao člana vijeća, u parničnom predmetu tužitelja M. A., OIB: …, iz M. L., zastupanog po punomoćniku F. Š., odvjetniku iz V., protiv tuženika M. K., OIB: …, iz M. L., zastupanog po punomoćnici M. M. J., odvjetnici iz M. L., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Malom Lošinju poslovni broj P- 3562/2015 od 9. siječnja 2023., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 18. svibnja 2023.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Malom Lošinju poslovni broj P-3562/2015 od 9. siječnja 2023. u točkama I. i II. izreke.

II. Točka III. izreke presude nije ispitivana u ovom drugostupanjskom postupku.

Obrazloženje

1. Sud prvog stupnja donio je presudu čija izreka glasi:

"I. Tužbeni zahtjevi tužitelja koji glase:

"1. Nalaže se tuženiku K. M., M. L. da tužitelju A. M., M. L. isplati iznos od 16.651,40 €/125.460,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 27. ožujka 2013. do isplate prema kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, kao i da tužitelju naknadi trošak ovog parničnog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude do isplate.

2. Utvrđuje se da je tužitelj A. M., M. L., OIB … u vrijeme vršenja ulaganja na kčbr. 3291 i 3292 k.o. M. L. – g., bio pošten posjednik ovih nekretnina te je imao pravo zadržati posjed nekretnine radi naknade nužnih i korisnih troškova", odbijaju se.

II. Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi trošak parničnog postupka u ukupnom iznosu od 3.888,36 €/29.296,87 kn (tritisućeosamstoosamdesetosmaeura i tridesetšestcenta/dvadesetdevettisužadvjestodevedesetšestkuna

i

osamdesetsedamlipa), u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova postupka iznosom od 622,14 €/4.687,50 kn (šesto dvadeset dva eura i četrnaest centa/četiri tisuće šesto osamdeset sedam kuna i pedeset lipa)."

2. Protiv presude pravovremenu i dopuštenu žalbu podnio je tužitelj iz svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08., 96/08.-Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11.-pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22.; dalje: ZPP) te predlaže da sud drugog stupnja žalbu uvaži, a pobijanu presudu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Iz sadržaja žalbe tužitelja proizlazi da iznosi razloge o tome zbog čega nije pravilna odluka suda prvog stupnja u točkama I. i II. izreke presude zbog čega ovaj sud na temelju odredbe članka 365. stavak 1. ZPP-a točku III. izreke presude nije ispitivao u ovom drugostupanjskom postupku.

6. Tužitelj je žalbu podnio iz svih žalbenih razloga, dakle, i zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka ne navodeći konkretno u čemu bi se sastojala eventualno počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka, iz kojih razloga je ovaj sud presudu suda prvog stupnja ispitivao po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a te je utvrđeno da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

7. Nakon provedenog postupka sud prvog stupnja utvrđuje da tužitelj tužbene zahtjeve temelji na odredbi članka 164. stavak 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 129/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12., 152/14. i 81/15.- pročišćeni tekst; dalje: ZV), dakle, kao pošteni posjednik traži od vlasnika nekretnine, koji je zahtijevao da mu tužitelj preda spornu nekretninu označenu kao kčbr. 3291 i 3292 k.o. M. L.-G. u posjed, da mu plati nužne i korisne troškove koje je imao. 8. Kao nespornu činjenicu među strankama sud utvrđuje da je Zaključkom o davanju građevinskog zemljišta na privremeno korištenje od 15. prosinca 1982. te Ugovorom o davanju građevinskog zemljišta na privremeno korištenje od istog datuma Mjesna zajednica M. L. dala tužitelju sporne nekretnine na privremeno korištenje. Sud utvrđuje da je člankom 5. citiranog Ugovora bilo ugovoreno da tužitelju ne pripada pravo naknade za eventualno uložene investicije. Na temelju tih činjenica sud utvrđuje da je tužitelj od samog stupanja u posjed spornih nekretnina 1982. znao da mu se zemljište daje na privremeno korištenje te da mu ne pripada pravo na naknadu za eventualno izvršena ulaganja.

8.1. Sud također utvrđuje da je tuženik u predmetu istoga suda broj P-20/08 tražio utvrđenje prava vlasništva na spornim nekretninama te predaju u posjed, koji zahtjevi tuženika su usvojeni, a presuda je izvršena u ovršnom postupku koji se vodio kod istog suda pod brojem Ovr-29/11 dana 9. svibnja 2013. kada je nekretnina predana u posjed tuženiku. S obzirom da je tužitelj tvrdio da je u vrijeme ulaganja u navedene nekretnine bio pošteni posjednik, sud ovu spornu činjenicu utvrđuje te zaključuje da je tužitelj postao nepošten posjednik 1995. ili najkasnije u veljači 1996. kada je primio tužbu u predmetu P-120/95 podnesenu 4. svibnja 1995. U tom predmetu tužbu je podnio G. D., kojem su sporne nekretnine 1970. bile dodijeljene radi izgradnje stambene zgrade te je u tom postupku tražio predaju u posjed spornih nekretnina od tužitelja, kao tuženika u tom predmetu. Sud utvrđuje da neovisno o ishodu toga postupka da je tužitelj primitkom tužbe podnesene u tom predmetu postao nepošten posjednik, jer je uvidom u spis P-192/97 sud utvrdio da je u tom postupku tuženik kao tužitelj utvrđen vlasnikom spornih nekretnina presudom od 18. studenog 1997. te je u tom postupku tuženik tvrdio da je nekretnine kupio od G. D. 30. listopada 1994. Uvidom u citirani spis sud je također utvrdio da je tužitelj predlagao ponavljanje tog parničnog postupka te da je podnosio i ustavnu tužbu, iz kojih razloga sud zaključuje da je svakako u periodu od 1995. ili najkasnije 19. veljače 1996. tužitelj mogao znati da mu ne pripada pravo na posjed navedenih nekretnina, odnosno da njegov posjed nije pošten.

8.2. Sud također utvrđuje da je tužitelj još 22. travnja 1985. tražio od pravnog prednika grada M. L. da mu proda sporne nekretnine ili omogući da se na istima u zemljišnoj knjizi upiše kao vlasnik, međutim, takvom zahtjevu tužitelja nije udovoljeno, koju činjenicu je sud utvrdio na temelju dopisa općine C. – L. od 29. travnja 1985.

8.3. Tužitelj je 8. ožujka 1999. podnio tužbu protiv tuženika i drugih osoba radi utvrđenja prava vlasništva te je s tužbenim zahtjevom pravomoćno odbijen.

8.4. Presudom broj P-20/08 od 31. ožujka 2008. tužitelju je naloženo da tuženiku preda u isključivi posjed sporne nekretnine, koja presuda je postala pravomoćna 31. ožujka 2010.

8.5. Iz tih utvrđenja sud zaključuje da su istiniti navodi tuženika da s tužiteljem već 20 godina vodi sudske sporove te da mu je za to vrijeme moralo biti poznato da mu ne pripada pravo na posjed spornih nekretnina.

8.6. Po ocjeni suda, da bi bio usvojen tužbeni zahtjev tužitelja, on je morao dokazati da je sva ulaganja izvršio najkasnije do 19. veljače 1996., kada je već imao saznanja o tužbi kojom je G. D. kao tužitelj od njega tražio predaju posjeda nekretnina, kao i saznanje da je taj tužitelj bio uknjižen kao korisnik nekretnina. Također, sud zaključuje da je tužitelj već tada imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed spornih nekretnina, prije svega zbog činjenice da je znao da je kao korisnik nekretnina u zemljišnoj knjizi bio uknjižen G. D., a još 1985. odbijen je njegov zahtjev da ga se u zemljišnoj knjizi uknjiži kao korisnika spornih nekretnina.

8.7. Pozivom na odredbu članka 72. stavak 2. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91.; dalje: ZOVO), koji je bio na snazi 1995. i 1996., sud utvrđuje da je posjed savjestan ako posjednik ne zna ili ne može znati da stvar koju posjeduje nije njegova. Po ocjeni suda, tužitelj je od 1982., kada je zaključio Ugovor o davanju građevinskog zemljišta na korištenje, znao da sporne nekretnine nisu njegovo vlasništvo, da nisu njegove, da su mu dane samo na privremeno korištenje te da je za to korištenje bio dužan plaćati zakupninu. Sud također iznosi stav da je najkasnije 16. veljače 1996. tužitelj imao saznanje da mu ne pripada pravo na posjed spornih nekretnina obzirom da je G. D. sudskim putem tražio predaju spornih nekretnina u posjed.

8.8. S obzirom na naprijed utvrđene činjenice sud zaključuje da je od samog početka posjedovanja spornih nekretnina od 1982. tužitelj znao da mu ne pripada pravo na naknadu uloženog u sporne nekretnine te da je zbog toga ulaganja izvršio na vlastiti rizik za koji tuženik ne može snositi odgovornost, posebno s obzirom na činjenicu da između parničnih stranaka nikada nije bio zaključen bilo kakav pravni posao iz kojeg bi proizlazila odgovornost tuženika da tužitelju naknadi izvršena ulaganja.

8.9. S obzirom da ni sam tužitelj u svom iskazu nije naveo kada je točno koju biljku zasadio, a isto tako nije bio siguran kada je točno izvodio građevinske radove na nekretnini (izgradio šupu i ostavu za drva, napravio kompostnu jamu te izgradio kamene zidove i stepenice), a na temelju zapisnika općine M. L. od 4. travnja 1995. sud utvrđuje da su na taj dan sporne nekretnine bile s istočne strane omeđene terasom i cvjetnjakom, a sa svih drugih strana su bile omeđene betoniranim prolazom i gromačom te su predstavljale lijepo uređen vrt s nekoliko voćaka i nešto cvijeća, po ocjeni suda tužitelj u ovom postupku nije dokazao da je u vrijeme kada je bio pošten posjednik izvršio sporna ulaganja, koja u ovom postupku traži da mu tuženik plati, a osim toga, da u postupku nije utvrđeno da bi ta ulaganja bila korisna i nužna tuženiku. S obzirom na neodređen iskaz tužitelja, sud je smatrao da nije potrebno saslušavati svjedoke D. P.1 i D. P. , koji, po ocjeni suda, a s obzirom na protek vremena, sigurno ne mogu imati relevantna saznanja.

8.10. Iz tih razloga sud odbija tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

9. Činjenična utvrđenja, kao i primjenu materijalnog prava, kao pravilne prihvaća i ovaj sud.

10. Suprotno žalbenim tvrdnjama pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da tužitelj prije svega nije dokazao spornu činjenicu kada je izvršio ulaganja u nekretnine na ime kojih traži isplatu u ovom postupku od tuženika, a također, po ocjeni ovog suda, sud je pravilno utvrdio da tužitelj u ovom postupku nije dokazao da je ta ulaganja izvršio u vrijeme kada se može smatrati da je bio pošten posjednik.

11. Naime, u ovom postupku utvrđeno je da je tužitelj sporne nekretnine od tadašnje Mjesne zajednice M. L. dobio na privremeno korištenje do opoziva, a iz Zaključka o davanju građevinskog zemljišta na privremeno korištenje od 15. prosinca 1982. vidljivo je da je tužitelj zatražio dodjelu tog zemljišta u poljoprivredne svrhe radi proizvodnje voća i povrća te da je Ugovorom s Mjesnom zajednicom M. L. bilo ugovoreno da neće imati pravo na naknadu za eventualne investicije, zbog čega je pravilan zaključak suda prvog stupnja da je tužitelj građevinske radove (izgradnja ostave za drva i ostalo, betonske staze, kamene zidove i kompostnu jamu te stepenice) radio na vlastiti rizik znajući da prema Ugovoru nema pravo na naknadu bilo kakvih investicija. Posebno je u konkretnom slučaju potrebno kod ocjene poštenja posjeda tužitelja uzeti u obzir i utvrđenu činjenicu da je tužitelj 22. travnja 1985. tražio od Skupštine Općine C. – L. da mu prodaju sporne nekretnine ili da se uknjiži kao korisnik, koji zahtjev je odbijen 29. travnja 1985., zbog čega tužitelj nije ulagao u sporne nekretnine kao pošten posjednik, iz kojih razloga i po ocjeni ovog suda on nema pravo tražiti vrijednost ulaganja od tuženika, koji je nekretnine stekao kupnjom od upisanog korisnika nekretnine G. D., a što je utvrđeno pravomoćnom presudom istoga suda broj P-192/97 od 18. studenog 1997.

12. Kako je i po ocjeni ovog suda pravilno utvrđenje suda da tužitelj u nekretnine nije ulagao kao pošteni posjednik, pravilan je zaključak suda da u smislu odredbe članka 164. stavak 2. ZV-a nije osnovan njegov tužbeni zahtjev da mu tuženik kao vlasnik nekretnine plati naknadu za nužne i korisne troškove. Iz tih razloga neosnovane su žalbene tvrdnje tužitelja da je u postupku trebalo utvrđivati jesu li ulaganja tužitelja u sporne nekretnine bila korisna i nužna, odnosno jesu li povećala vrijednost nekretnine te u tom smislu nije bilo potrebno provoditi dokaze, kako je to zaključio i sud prvog stupnja, jer bi te činjenice trebalo utvrđivati samo da je prethodno utvrđeno da je tužitelj ulagao u nekretnine kao pošteni posjednik. Naime, odredbom članka 164. stavak 2. ZV-a propisano je da samo pošteni posjednik može tražiti naknadu za nužne i korisne troškove koje je imao.

13. Iz obrazloženih razloga žalbu tužitelja trebalo je odbiti kao neosnovanu, a presudu suda prvog stupnja potvrditi primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP- a.

Koprivnica, 18. svibnja 2023.

Predsjednik vijeća

Veljko Kučeković v. r.