Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: 27 Gž-476/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun kao predsjednice vijeća, sutkinje Amalije Švegović kao izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice D. J., OIB: ...iz Č., zastupane po punomoćniku D. J., odvjetniku u R., protiv tuženice P. b. Z. d.d., OIB: ..., Z., zastupane po punomoćniku H. L., odvjetniku u Odvjetničkom društvu L. i p. u Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljene protiv presude i rješenja Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji poslovni broj P- 2025/2019-18 od 10. siječnja 2022., dopunjene dopunskom presudom i rješenjem istog suda poslovni broj P-2025/2019-21 od 13. siječnja 2022., na sjednici vijeća 18. svibnja 2023.

p r e s u d i o  i  r i j e š i o  j e

I. Žalba tuženice odbija se kao neosnovana te se potvrđuje:

- presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji poslovni broj P- 2025/2019-18 od 10. siječnja 2022. u točkama I. i III. izreke

- dopunska presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji poslovni broj P- 2025/2019-21 od 13. siječnja 2022.

II. Odbacuje se žalba tuženice izjavljena protiv rješenja Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji poslovni broj P-2025/2019-21 od 13. siječnja 2022.

III. Nepobijana točka II. izreke presude poslovni broj P-2025/2019-18 od 10. siječnja 2022. ostaje neizmijenjana.

IV. Tuženici se ne dosuđuje trošak žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod točkom I.I. izreke utvrđena je ništetnom odredba čl. 4. ugovora o kreditu broj 9011007484 (dalje: ugovor o kreditu) sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženice kao Banke potvrđenom po javnom bilježniku M. B. iz R. pod brojem OU-105/2006 dana 10. veljače 2006. u dijelu kojim je tuženica ovlaštena jednostrano mijenjati kamatnu stopu u skladu s odlukom tuženice i shodno tome povećavati ugovoreni anuitet. Pod točkom I.II. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 11.440,76 kn sa pripadajućom zateznom kamatom na pojedinačne iznose na način opisan u toj točki. Točkom I.III. izreke utvrđena je ništetnom odredba čl. 7. ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana otplata glavnice i kamate švicarski franak (CHF) odnosno u dijelu kojim je određeno da će se kredit otplaćivati u kunama obračunato po srednjem tečaju za CHF tuženika na dan plaćanja. Točkom I.V. (ispravno I.IV.) naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 36.488,73 kn sa pripadajućom zateznom kamatom na pojedinačne iznose opisane u toj točki.

U točki II. izreke odbijen je zahtjev tužiteljice u dijelu koji glasi: ''

"I. ... pa tužitelj nije dužan plaćati mjesečnu ratu po promjenama kamatnih stopa tuženika od 31.8.2007. godine pa nadalje.

III. ... pa ne postoji obveza tužitelja da tuženiku vrati odobreni mu i isplaćeni kredit u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju tuženika, važećem na dan plaćanja.

IV. Utvrđuje se da je od dana 31.5.2019. godine kao dana dospijeća 157. mjesečnog anuiteta pa sve do dospijeća zadnjeg 228. mjesečnog anuiteta kredit s osnove Ugovora o kreditu broj: 9011007482 od 8.2.2006. godine, sklopljenog između tužitelja kao Korisnika kredita i tuženika kao Banke, koji Ugovor je potvrdio javni bilježnik M. B. iz R. pod brojem OU-105/2006 dana 10.2.2006., tužitelj dužan otplaćivati u jednakim mjesečnim anuitetima koji iznose 952,84 kn, te se utvrđuje da tužitelj od dana 31.05.2019. godine nije u obvezi plaćati dio mjesečnog anuiteta koji prelazi iznos od 952,84 kn."

Točkom III. izreke naloženo je tuženici naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 7.400,00 kn sa pripadajućom zateznom kamatom od 10. siječnja 2022. do isplate.

Rješenjem je utvrđeno povlačenje tužbe u dijelu točke II. izreke za iznos od 844,16 kn.

1.1. Prvostupanjski sud je dopunskom presudom i rješenjem poslovni broj P- 2025/2019-21 od 13. siječnja 2022. naložio tuženici naknaditi tužiteljici, pored dosuđenog parničnog troška u iznosu od 7.400,00 kn, i daljnji parnični trošak u iznosu od 1.000,00 kn sa pripadajućom zateznom kamatom od 10. siječnja 2022., dok je rješenjem odbio zahtjev tužiteljice za dopunu presude radi plaćanja troška parničnog postupka u daljnjem iznosu od 130,00 kn.

2. Tuženica pravodobnom i dopuštenom žalbom pobija presudu u točkama I. i III. izreke te dopunsku presudu i rješenje u cijelosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava te pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu i odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti, podredno ukinuti pobijanu presudu i dopunsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužiteljica nije odgovorila na žalbu.

4. Žalba tuženice dijelom je neosnovana, a dijelom je nedopuštena.

5. Predmet postupka je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim dijelova ugovornih odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na način promjene kamatne stope jednostranom odlukom tuženice i kojima je ugovorena valuta švicarski franak uz koju je vezana glavnica, te zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa s osnova ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke i valutnoj klauzuli.

6. Prvostupanjski sud, polazeći od slijedećih činjeničnih utvrđenja:

- da su nesporno tužiteljica kao korisnica kredita i tuženica kao kreditor sklopili 8. veljače 2006. ugovor o kreditu, kojim je tužiteljici stavljen na raspolaganje iznos od 31.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju CHF tuženice na dan korištenja kredita (čl. 1. ugovora o kreditu) sa ugovorenom redovnom kamatnom stopom promjenjivom sukladno odluci Banke o kreditiranju građana, a koja je na dan sklapanja kredita iznosila 4,65% (čl. 4. ugovora), te da se kredit sa kamatom otplaćuje u 228 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF na dan plaćanja,

- da je prema nalazu financijskog vještaka tužiteljica tuženici u razdoblju od 31. kolovoza 2007. do 31. siječnja 2014. uslijed promjene kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu kamatnu stopu od 4,65% više platila iznos od 11.440,76 kn, a uslijed promjene tečaja CHF u razdoblju od kolovoza 2011. do prosinca 2018. više platila iznos od 35.475,36 kn, a koji iznosi predstavljaju razliku između iznosa mjesečnih anuiteta koje je tužiteljica stvarno platila tuženici i iznosa koje bi tužiteljica platila da je tijekom cijelog utuženog razdoblja plaćala svoju obvezu prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi od 4,65% kao tužiteljici jedinoj poznatoj kamatnoj stopi te prema tečaju CHF u vrijeme isplate kredita,

- da prigovor zastare nije osnovan jer je tužba podnesena 10. lipnja 2019., a prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda od 30. siječnja 2020. pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (od 13. lipnja 2014. po pitanju promjenjive kamatne stope i od 14. lipnja 2018. po pitanju valutne klauzule), pozivajući se na učinke presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. te Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., a kojim je presudama utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom kreditora i valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, jer banke kao trgovci nisu pojedinačno pregovarale sa potrošačima o parametrima koji utječu na promjenu kamatnih stopa niti su potrošačima dale objašnjenje značenja promjenjive kamatne stope niti su informirale potrošače o rizicima koje nosi CHF iako su znale za te rizike, a što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a na koja se utvrđenja pozvala i tužiteljica u tužbi i za koja je utvrđenja prvostupanjski sud vezan sukladno odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022 i 114/2022– dalje u tekstu: ZPP) te čl. 106. st. 1. i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 41/2014 i 110/2015, dalje: ZZP), zaključuje da su ništetne nepošteno ugovorene odredbe o promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom tuženice i valutnoj klauzuli sadržane u čl. 4. i 7. ugovora o kreditu, slijedom čega je, prihvaćajući nalaz i mišljenje financijskog vještaka, dosudio tužiteljici preplaćeni iznos od 11.440,76 kn s osnova razlike više plaćene kamate i iznos od 36.488,73 kn s osnova tečajne razlike sa zateznom kamatom od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa.

7. Tuženica u žalbi prvenstveno ističe da je pozivanje prvostupanjskog suda na utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/2013 promašeno budući se navedena presuda ne odnosi niti se može odnositi na predmetni ugovor koji je istekao, radi čega u trenutku podnošenja tužbe više nije bilo povrede niti je odluka suda mogla biti usmjerena u cilju utvrđenja i otklanjanja povrede koje nema. Navodi da se stranke na utvrđenja iz presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa mogu samo i isključivo pozivati u parnicama radi naknade štete, pod pretpostavkom da u takvoj pojedinačnoj parnici dokažu osnovne pretpostavke odgovornosti za štetu sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima, a koje pretpostavke ovdje tužiteljica nije dokazala, pri čemu ističe da sud u svakoj toj pojedinačnoj parnici nije oslobođen dužnosti utvrditi je li ujedno povrijeđen i konkretan individualni interes i/ili pravo osobe koja se u pojedinačnoj parnici poziva na pravna utvrđenja presude donesene povodom kolektivne tužbe. Tuženica ističe da je nesporno između stranaka ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a ne fiksna kamatna stopa kako to pogrešno implicira tužiteljica, te daljnjim navodima žalbe iznosi razloge zbog kojih smatra da predmetne odredbe ugovora o kreditu nisu ništetne odredbe, posebno navodeći da do stupanja na snagu Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013. nije imala zakonskih obveza glede izmjene i usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti. Tuženica opširno obrazlaže da je ugovornu kamatu mijenjala tijekom ugovornog odnosa zbog promjena tržišnih uvjeta sukladno Zakonu o bankama i odgovarajućim regulatornim propisima HNB-a, kao i Općim uvjetima poslovanja banke s fizičkim osobama, te u tom smislu nema protupravnosti u postupanju tuženice.

Navodi da je predlagala dopunsko vještačenje na okolnosti koliko bi kamatna stopa iznosila obzirom na objektivne kriterije koji su utjecali na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope u periodu otplate kredita, te da je prvostupanjski sud, odbijanjem tog dokaznog prijedloga, propustio potpuno i točno utvrditi činjenično stanje. Tuženica ističe da je valutna klauzula izričito dopuštena i predviđena odredbom čl. 22. ZOO-a, te da njezinim ugovaranjem ugovorne strane nisu u nejednakom položaju niti je valutna klauzula u ijednom trenutku uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Vezano za ocjenu prvostupanjskog suda o neosnovanosti prigovora zastare, tuženica ističe da zastara, sukladno odredbi čl. 215. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021 i 114/2022 - dalje u tekstu: ZOO), za svaki pojedinačni novčani iznos isplaćen na ime anuiteta počinje teći u trenutku kad je tuženica primila isplatu, te je nastupila za sve potraživane novčane iznose navedene u točki II. tužbenog zahtjeva na isplatu, pri čemu ističe da podnošenje tzv. kolektivne tužbe iz čl. 502.a ZPP-a ne prekida zastaru za konkretno utuženo potraživanje, a u prilog svojih tvrdnji poziva se na pravnu teoriju, konkretno članak mr.sc. Andrije Erakovića objavljen u časopisu Pravo i porezi br.9/18. te zaključuje da je čl. 241. ZOO-a izrijekom definirano da se zastara prekida jedino i isključivo radnjom vjerovnika (ne i neke druge osobe koja nije sudionik konkretnog obveznog odnosa o kojem se radi) poduzetom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom kojoj je svrha ostvarenje konkretne individualne tražbine vjerovnika, a da je u konkretnom slučaju takva radnja poduzeta nakon što je zastara već nastupila.

8. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutog žalbenog razloga tuženice, po ocjeni ovog suda prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a čije zakonsko obilježje tuženica djelomično reproducira u žalbi ali ne obrazlaže u čemu konkretno nalazi počinjenje te bitne povrede odredaba parničnog postupka, jer presuda sadrži jasne i određene razloge o odlučnim činjenicama, koji imaju uporišta u sadržaju provedenih dokaza i stanju spisa a odnose se na doseg pravomoćne presude iz postupka kolektivne zaštite. Prvostupanjski sud nije počinio niti bilo koju drugu bitnu povredu odredaba parničnog postupka, a na koje povrede ovaj sud temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti.

9. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio činjenično stanje, te je pravilnom primjenom materijalnog prava na koje se poziva u obrazloženju presude u odnosu na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope i valutne klauzule zahtjev tužiteljice ocijenio osnovanim.

10. Kako je odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrđenim odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., utvrđena povreda propisa zaštite potrošača i ništetnost odredbi o načinu promjene kamatne stope i valutne klauzule uz koju je vezana glavnica, a predmetnim ugovorom o kreditu sklopljenim između parničnih stranaka dana 8. veljače 2006. su odredbe o redovnoj kamati i valutnoj klauzuli sadržajno izražene na identičan način kao i ona koja je točkom 2. izreke (a koja se odnosi na tuženicu) pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, tužiteljica se s pravom pozvala na pravna utvrđenja iz tog spora koja obvezuje i sudove u individualnim parnicama sukladno čl. 502.c. ZPP- a, te je tim utvrđenjima vezan i prvostupanjski sud u ovoj parnici, zbog čega je prvostupanjski sud pravilno utvrdio ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom tuženice i valutnoj klauzuli pozivom na utvrđenja iz presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa, to više što je i odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/2014 i 110/2015) koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, određeno da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako je propisivala i odredba čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 79/2007, 125/2007, 75/2009, 79/2009, 89/2009 i 133/2009).

11. Nisu osnovane žalbene tvrdnje tuženice da se presude Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/2013 i PŽ-6632/2017 ne mogu odnositi na predmetni ugovor jer je isti u cijelosti prestao, obzirom da činjenica da je neki ugovor prestao nije zapreka da se naknadno utvrdi njegova ništetnost ili ništetnost pojedinih njegovih odredbi, a koje pravno shvaćanje je izrazio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020.

12. Iako je točna tvrdnja tuženice da tužiteljica tužbom zahtijeva isplatu a ne naknadu štete i da je odredba čl. 502.c ZPP-a tek Zakonom o izmjenama i dopunama ZPP-a od 1. rujna 2019. izmijenjena u smislu da je iza riječi za naknadu štete dodana i riječ ''ili isplatu'', neovisno o tome, ukoliko je netko nešto stekao na temelju ništetne ugovorne odredbe, kao ovdje tuženica, tada je prema odredbama ZOO-a koje reguliraju posljedice ništetnosti dužan drugoj strani vratiti sve što je primio po osnovi takvog ugovora, što znači da je upravo za taj nepripadno stečeni iznos po jednoj ugovornoj strani suprotna strana oštećena i ima pravo tražiti restituciju u tom iznosu.

13. Neosnovani su žalbeni navodi kojima tuženica tvrdi da je prvostupanjski sud izmijenio ugovorni odnos između stranaka na način da je ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu zamijenio fiksnom kamatnom stopom, jer je tužiteljica, a obzirom da u ugovoru o kreditu nisu bili navedeni nikakvi parametri od kojih će zavisiti promjena kamatne stope a u Općim uvjetima tuženice isti su općeniti, jedino znala kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja kredita, dok buduća kamatna stopa u samom ugovoru o kreditu nije bila niti određena niti odrediva a time niti razumljiva, pa je zbog navedenog, a ne zbog zabrane ugovaranja promjenjive kamatne stope, iznos koji je tuženica stekla ugovaranjem ništetnih odredbi obračunat po jedinoj egzaktno utvrđenoj kamatnoj stopi, koju samo tuženica pogrešno kvalificira kao fiksnu kamatnu stopu. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženice kojima osporava nalaz i mišljenje financijskog vještaka tvrdnjom da je isti trebao objasniti i odrediti parametre kojima se određuje tržišne uvjete i visine realnih tržišnih ili barem pravičnih kamatnih stopa za takvu vrstu kredita, jer nikakvi parametri nisu bili navedeni u ugovoru zaključenom između parničnih stranaka, o kriterijima temeljem kojih je tuženica mijenjala kamatnu stopu stranke nisu pregovarale te se isti i ne mogu utvrđivati naknadno u sudskom postupku za proteklo razdoblje, pri čemu valja ukazati da je vještak nalaz i mišljenje u potpunosti izradio sukladno danom zadatku od strane prvostupanjskog suda.

14. Nisu osnovani niti žalbeni navodi kojima tuženica osporava zaključak suda o utvrđenju ništetnim dijela ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, jer ugovor o kreditu u tom dijelu nije utvrđen ništetnim zbog toga što je ugovorena valutna klauzula u CHF (nije sporno da ZOO izričito dopušta zaključenje ugovora uz valutnu klauzulu) već iz razloga što tuženica nije tužiteljicu na pravilan način informirala o rizicima takve klauzule, a što je i dovelo do neravnoteže između parničnih stranaka i posljedično tome do ništetnosti te odredbe, a kako je to obrazloženo u odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

15. Suprotno žalbenim navodima tuženice, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio neosnovanim prigovor zastare. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici svojeg odjela od 31. siječnja 2022. donio je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, a koje glasi: "Ako je ništetnost ustanovljena kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.".

15.1. Uvažavajući navedeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, te imajući u vidu činjenicu da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 postala pravomoćna u odnosu na utvrđenje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF donošenjem presude istog suda poslovni broj Pž-6632/2017 dana 14. lipnja 2018., a u odnosu na utvrđenja vezana za način promjene kamatne stope donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., to do podnošenja predmetne tužbe 10. lipnja 2019. nije protekao člankom 225. ZOO-a propisani opći zastarni rok od 5 godina u kojem zastarijevaju tražbine s osnova stjecanja bez osnove kakav karakter ima predmetno potraživanje u smislu članka 323. stavka 1. ZOO kojim su propisane posljedice ništetnosti ugovora, pa stoga utužena tražbina nije zastarjela.

16. Pravilnom i zakonitom ovaj sud ocjenjuje i odluke o troškovima postupka sadržane u točki III. izreke presude i dopunskoj presudi, a koje tuženica pobija samo vezano uz osporavanje odluke o glavnoj stvari, jer su odluke o trošku donesene pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, dok je visina pravilno utvrđena sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/2022 i 126/2022– dalje u tekstu: Tarifa).

17. Budući da nije osnovan niti jedan od žalbenih razloga zbog kojih tuženica pobija prvostupanjsku presudu, a nije ostvaren niti jedan od žalbenih razloga na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u točkama I. i III. izreke, te dopunsku presudu u cijelosti.

18. Obzirom da je rješenjem istog suda poslovni broj P-2025/2019-21 od 13. siječnja 2022. odbijen prijedlog tužiteljice za dopunu presude za plaćanje troška parničnog postupka u daljnjem iznosu od 130,00 kn, to tuženica nema pravnog interesa za podnošenje žalbe u odnosu na navedeno rješenje, jer je u tom dijelu uspjela u parnici, pa je temeljem odredbe čl. 367. u vezi čl. 358. st. 1. i 3. ZPP-a, valjalo rješenjem odbaciti žalbu tuženice kao nedopuštenu.

19. U nepobijanoj točki II. izreke presude poslovni broj P-2025/2019-18 od 10. siječnja 2022. prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

20. Tuženici nije dosuđen trošak žalbenog postupka jer nije uspjela sa svojom žalbom (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

U Varaždinu, 18. svibnja 2023.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun v.r.