REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Ex. Vojarna „Sv. Križ“ Dračevac

Split

Poslovni broj: P-2079/2020-27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

Općinski sud u Splitu, po sutkinji ovog suda Sanji Bikić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja M. Ć., O.:…, . P., zastupanog po punomoćniku M. G., odvjetniku u S.,

protiv tuženika R. A. d.d., O.:

…, Z., zastupanog po odvjetnicima iz

O.D. K. & P. d.o.o. u Z., radi isplate,

nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene dana 17.travnja 2023. u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja A. V., odvjetničke vježbenice kod M. G., odvjetnika u S., i zamjenika punomoćnika tuženika T.

B., odvjetničkog vježbenika kod D. O., odvjetnika u S., i objave od 18.svibnja 2023.,

p r e s u d i o  j e:

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 1. Ugovora o kreditu broj … od 6.6.2006.

godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, u članku 1. ugovoreno kako kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti 21.800,00 CHF, po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, članak 7., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika, kao kreditora, za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu uručenom korisniku kredita po isplati kredita.

II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2. Ugovora o kreditu broj 418-50-3510916 od 6.6.2006. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva, u skladu s odlukom o kamatnim stopama tuženika, kao kreditora.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju, u roku 15 dana, isplati iznos od 3.044,18 Eura/22.696,93 kn, sve sa pripadajućom zateznom kamatom, obračunatoj po stopi 15% do 31.12.2007., od 1.1.2008. do 31.7.2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.prosinca 2022. obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.siječnja 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je ESB primijenila na svoje

posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kako slijedi:

na iznos od 5,38 Eura/40,12 kn od 28.2.09.

na iznos 24,67 Eura/183,99 kn od 31.3.09.

na iznos 25,28 Eura/187,74 kn od 30.4.09.

na iznos 21,53 Eura/157,75 kn od 31.5.09.

na iznos 18,61 Eura/135,67 kn od 30.6.09.

na iznos 19,30 Eura/141,54 kn od 31.7.09.

na iznos 20,91 Eura/153,18 kn od 31.8.09.

na iznos 20,88 Eura/152,16 kn od 30.9.09.

na iznos 19,43 Eura/140,40 kn od 31.10.09.

na iznos 22,20 Eura/162,48 kn od 30.11.09.

na iznos 24,66 Eura/180,18 kn od 31.12.09.

na iznos 28,08 Eura/205,36 kn od 31.1.10.

na iznos 27,45 Eura/199,59 kn od 28.2.10.

na iznos 32,20 Eura/233,76 kn od 31.3.10.

na iznos 31,36 Eura/227,28 kn od 30.4.10.

na iznos 33,03 Eura/239,91 kn od 31.5.10.

na iznos 48,56 Eura/349,28 kn od 30.6.10.

na iznos 45,08 Eura/326,76 kn od 31.7.10.

na iznos 54,37 Eura/395,55 kn od 31.8.10.

na iznos 50,98 Eura/371,78 kn od 30.9.10.

na iznos 45,45 Eura/333,55 kn od 31.10.10.

na iznos 55,82 Eura/414,21 kn od 30.11.10.

na iznos 69,98 Eura/516,81 kn od 31.12.10.

na iznos 59,96 Eura/444,16 kn od 31.1.11.

na iznos 63,34 Eura/469,64 kn od 28.2.11.

na iznos 59,22 Eura/437,23 kn od 31.3.11.

na iznos 60,24 Eura/443,05 kn od 30.4.11.

na iznos 78,12 Eura/580,59 kn od 31.5.11.

na iznos 80,55 Eura/593,99 kn od 30.6.11.

na iznos 94,40 Eura/703,50 kn od 31.7.11.

na iznos 86,28 Eura/644,62 kn od 31.8.11.

na iznos 77,44 Eura/580,16 kn od 30.9.11.

na iznos 74,78 Eura/559,79 kn od 31.10.11.

na iznos 74,00 Eura/554,86 kn od 30.11.11.

na iznos 77,74 Eura/585,40 kn od 31.12.11.

na iznos 80,90 Eura/612,02 kn od 31.1.12.

na iznos 81,25 Eura/615,59 kn od 28.2.12.

na iznos 79,55 Eura/597,17 kn od 31.3.12.

na iznos 80,94 Eura/609,61 kn od 30.4.12

na iznos 81,77 Eura/618,12 kn od 31.5.12.

na iznos 80,40 Eura/603,80 kn od 30.6.12.

na iznos 80,81 Eura/607,57 kn od 31.7.12.

na iznos 79,80 Eura/596,84 kn od 31.8.12.

na iznos 77,00 Eura/573,65 kn od 30.9.12.

na iznos 79,43 Eura/598,37 kn od 31.10.12.

na iznos 80,82 Eura/610,23 kn od 30.11.12.

na iznos 79,77 Eura/601,91 kn od 31.12.12.

na iznos 73,24 Eura/555,28 kn od 31.1.13.

na iznos 78,42 Eura/594,90 kn od 28.2.13.

na iznos 78,87 Eura/598,36 kn od 31.3.13.

na iznos 76,68 Eura/582,83 kn od 30.4.13.

na iznos 70,74 Eura/534,54 kn od 31.5.13.

na iznos 72,48 Eura/540,10 kn od 30.6.13.

i

r i j e š i o  j e :

I. Odbija se kao neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda.

II. Nalaže se tuženiku da u roku 15 dana nadoknadi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.474,48 EUR/18.643,97 HRK zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na dosuđeni iznos teče od dana presuđenja odnosno od 18.svibnja 2023. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je ESB primijenila na svoje posljednje glavne operacije

refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

1.U tužbi zaprimljenoj kod ovog suda 5.lipnja 2019. se navodi da je tužitelj dana 6.lipnja 2006. s tuženikom kao kreditorom, zaključio namjenski Ugovor o kreditu (dalje: Ugovor) broj: …, temeljem kojeg mu je tuženik stavio na raspolaganje kredit iskazan kao 21.800,00 CHF, u protuvrijednosti u kunama, obračunato prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Tuženik je u navedenom, unaprijed formuliranom standardiziranom Ugovoru, i to u čl. 1. Ugovora, ugovorio valutnu klauzulu u valuti švicarski franak, otplatu kredita je u čl. 7. Ugovora vezao uz ovu valutu te je u čl. 2. naveo visinu kamatne stope u iznosu 5,20% godišnje ugovorivši u istom članku Ugovora da je kamatna stopa promjenjiva i to na način da ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci same banke bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara na koji način će se ona mijenjati. Postupajući na ovakav način i to na način da je u Ugovor ugradio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno odredbu o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora nije s tužiteljem pojedinačno pregovarao niti utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate, tuženik je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP), Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO), načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava, te protivno zakonodavstvu EU ugrađenom u ZZP, prouzročio neravnotežu u pravima

i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja. Zbog ovakvog protupravnog postupanja tuženika protiv istog je voden sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača, a time i zaštite interesa ovdje tužitelja, i to pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12. U navedenom postupku Visoki trgovački sud RH je dana 13.6.2014., odlučujući po žalbi tuženika, presudom pod poslovnim brojem Pž-7129/13-4, u točki II. potvrdio presudu TS u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik R. A. d.d. (kao četvrtotuženik u tom postupku) u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava tužitelja, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, odnosno isti je sud svojom presudom pod poslovnim brojem Pž-6632/2017-10 od 14.6.2018. potvrdio presudu TS u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik R. A. d.d. (kao četvrtotuženik u tom postupku) u razdoblju od

1.1.2004. do 31.12.2008. povrijedio interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava ovdje tužitelja, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („NN" broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („NN" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te

suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Na temelju dokumentacije iz ovog kredita sudski vještak je izradio nalaz i mišljenje u smislu utvrđenja razlike u pogledu neosnovano naplaćenih i stečenih iznosa kako s osnova ništetne odredbe o valuti švicarski franak tako i ništetne odredbe o jednostrano promjenjivim kamatama te iznos koji je tuženik mjesečno neosnovano stekao na ovaj način do sklapanja dodatka Ugovora o kreditu, iznosi 22.332,21 kuna (sada 2.963,99 EUR). Slijedom navedenog, pored činjenice utvrđenja da su nepoštena ugovorna odredba o valuti švicarski franak te nepoštena ugovorna odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne i to od samog početka, tj. od kada su ugovorene, tužitelj ima zakonsko pravo pokrenuti ovaj postupak, odnosno temeljem čl.138.a Zakona o zaštiti potrošača, čl.502.c ZPP-a te čl.1111.Zakona o obveznim odnosima, u smislu individualne pravne zaštite radi povrata sredstava što ih je banka neosnovano stekla temeljem ništetnih odredbi ugovora te slijedom iznijetog tužitelj ima pravni interes i predlaže sudu donijeti presudu kojom će se utvrditi da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 1. Ugovora o kreditu broj 418-50- 3510916 od 6.6.2006. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, u članku 1. ugovoreno kako kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti 21.800,00 CHF, po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, članak 7., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika, kao kreditora, za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu uručenom korisniku kredita po isplati kredita (točka I.tužbenog zahtjeva), da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2. Ugovora o kreditu broj 418-50- 3510916 od 6.6.2006. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva, u skladu s odlukom o kamatnim stopama tuženika, kao kreditora (točka II.tužbenog zahtjeva), naložiti tuženiku da tužitelju u roku 15 dana, isplati iznos od 22.332,21 kuna (sada 2.963,99 EUR)., sve sa pripadajućom zateznom kamatom koja na svaki pojedinačni iznos teče od dospijeća do isplate (točka III.tužbenog zahtjeva), kao i obvezati tuženika da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka (točka IV.tužbenog zahtjeva).

1.1. Podneskom od 13.travnja 2023. tužitelj je konačno uredio tužbeni zahtjev nakon dopune pisanog nalaza i mišljenja od strane sudskog vještaka za financije i to pod točkom III. tužbenog zahtjeva kojim tužitelj sada potražuje isplatu iznosa od 3.044,18 EUR/22.696,93 kn, dok je tužbeni zahtjev pod točkama I., II. i IV. ostao neizmijenjen.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je prvenstveno istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti naslovljenog suda za postupanje u ovoj pravnoj stvari. Naime, prema članku 46. i 48. ZPP-a, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost kojega drugog suda, za suđenje je nadležan sud koji je općemjesno nadležan za tuženika, a to je sud na čijem se području nalazi njegovo registrirano sjedište. Osim toga, prema članku 70. ZPP-a, stranke mogu u pisanom obliku sklopiti sporazum o mjesnoj nadležnosti nekog drugog stvarno nadležnog suda, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost određenog suda. Upravo takav sporazum su stranke ovog postupka i sklopile, a što je vidljivo iz članka 12. Ugovora o kreditu broj

..,., kojim su ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika. Imajući u vidu navedeno, jasno je da naslovljeni sud ni u kojem slučaju ne može biti mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari, već bi to mogao biti isključivo sud u mjestu sjedišta tuženika. Osim toga, uz tužbu nije dostavljena nikakva službena isprava iz koje bi proizlazilo da je u vrijeme podnošenja tužbe adresa prebivališta tužitelja bila upravo na području mjesne nadležnosti ovog suda, a što tuženik stoga, opreza radi, osporava. Tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, kao i sve navode iz tužbe na kojima tužitelj temelji postavljeni tužbeni zahtjev. Prije upuštanja u daljnje raspravljanje povodom predmetne tužbe, tuženik ističe da je pozivanje tužitelja na presudu Visokog trgovačkog suda R. H. posl. br. Pž7129/2013, od

dana 13.06.2014., kao i na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl. brojem Pž-6632/2017 od dana 14.06.2018. u cijelosti promašeno, i to iz čitavog niza razloga. Naime, navedene presude donesene su u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Takva zaštita se pruža na općenitoj razini, te se njome štiti: „… kolektivni interes i pravo svih potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku…“. Dakle, predmetnim presudama Visokog trgovačkog suda R. H. je priznato takvo pravo potrošačima, međutim,

na svakom pojedinom potrošaču je da u zasebno pokrenutom postupku dokaže da je istome prilikom sklapanja konkretnog ugovora takvo pravo bilo uskraćeno, odnosno da dokaže da bi pojedine odredbe ugovora bile ništetne. Visoki trgovački sud R. H. nije u predmetnim postupcima utvrđivao valjanost svakog

pojedinog ugovora odnosno ugovorne odredbe, već je tek stvorio kriterije pomoću kojih će sudovi u pojedinim postupcima prosuđivati da li su pojedine odredbe ugovora ništetne ili ne. Da bi sudovi to mogli učiniti, obveza je svakog potrošača, pa tako i tužitelja u ovom postupku, da sukladno mjerodavnim odredbama ZPP-a istaknu određene činjenice za koje smatraju da im idu u prilog, predlože odgovarajuće dokaze i postave određeni tužbeni zahtjev, a što u konkretnoj pravnoj stvari nije učinjeno, već se argumentacija iz tužbe iscrpljuje u paušalnim i općenitim navodima. Naime, sama činjenica da je Visoki trgovački sud donio gore navedene presude nije dovoljna da sud u konkretnom slučaju usvoji tužbeni zahtjev, protivno stavu tužitelja koji se može iščitati iz predmetne tužbe. U vezi s navedenim, tuženik ističe da su sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF), kao i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Štoviše, potpisom predmetnog ugovora o kreditu, i to u članku 9., tužitelj je izjavio da je upoznat ne samo s općim aktima tuženika, nego i sa svim uvjetima kredita (dakle, uključujući i dijelove istoga koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF, odnosno na promjenjivu kamatnu stopu). Kada se sve navedeno poveže s činjenicom da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran,

i to od strane JB Z. P., pod brojem OU507/06, koji je temeljem članaka 57., 58. i 59. Zakona o javnom bilježništvu (N.N. 78/1993, 29/1994, 162/1998) objasnio strankama smisao i posljedice pravnog posla te se uvjerio da njegov sadržaj odgovara pravoj volji stranaka, potpuno je razvidno da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu raspolagao svim potrebnim informacijama, u cijelosti i potpuno razumio sadržaj i posljedice odredaba koje sada smatra spornima te na njih pristao. Tuženik dodatno ističe i da je isti sa svoje strane poduzeo sve moguće mjere kako bi tužitelju prilikom pregovaranja o ponudi kredita bile predočene sve relevantne informacije, pa tako i rizici povezani s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom, u onoj mjeri u kojoj je to tuženiku u datom trenutku bilo poznato. Na navedene okolnosti, kao i na ostale okolnosti navedene pod ovom točkom, tuženik predlaže sudu saslušati zaposlenika tuženika (voditelja regije), gospodina R. S., a koji je upoznat s načinom rada i procedurama prilikom odobravanja namjenskih kredita za kupnju automobila, a o kojem kreditu je ovdje riječ, te koji ima saznanja o konkretnom slučaju. Nadalje, iz svih okolnosti povezanih ne samo sa samim sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu, nego i s postupkom koji je prethodio njegovom sklapanju, razvidno je da je tuženik poštivao sve zakonske odredbe koje reguliraju zaštitu potrošača i bankarsko poslovanje, da je tužitelj donio promišljenu i informiranu odluku da želi sklopiti isti ugovor, i to sa svim njegovim odredbama, kao i da je tužitelj imao stvarnu mogućnost ne samo donijeti odluku o tome hoće li ili neće sklopiti predmetni ugovor, nego i pojedinačno pregovarati o njegovim odredbama koje se tiču valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope. Sklapajući takav ugovor, tužitelj je nedvojbeno bio dobro upoznat sa svim rizicima koji bi za njega mogli proizaći iz ugovaranja valutne klauzule u CHF, kao i promjenjive kamatne stope, slijedom čega nema nikakve osnove da sud tužitelju pruži zaštitu na način kako isti zahtijeva u predmetnoj pravnoj stvari. U prilog navedenome govori i okolnost da je ugovor o kreditu koji je predmetom ovog postupka sklopljen na vremensko razdoblje od sedam godina, to nije životno uvjerljivo da tužitelj ne bi bio svjestan da u tom periodu neće doći do promjene tečaja, a s obzirom da su u to vrijeme trendovi kretanja tečaja za franak bili vrlo slični onima za druge valute, kao što nije uvjerljivo niti to da je tužitelj očekivao da se kamatna stopa neće mijenjati tijekom cijelog razdoblja otplate kredita, a iz čega jasno proizlazi da tužitelj ugovaranjem valutne klauzule vezane uz CHF, odnosno promjenjive kamatne stope, samim time nije bio stavljen u nepovoljniji položaj od onoga u kojem su bili ostali potrošači koji su svoje glavnice vezali uz drugu valutu, odnosno ugovorili drugačiji način obračuna kamata. Tuženik ovime, opreza radi, a sve ako bi sud unatoč svemu navedenom bilo iz kojeg razloga smatrao da tužitelj ima prema tuženiku potraživanje koje je predmetom ovog postupka, temeljem članka 214. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima (N.N. 35/2005) ističe i prigovor zastare predmetnog potraživanja. Tuženik opreza radi osporava sve činjenice i navode na kojima tužitelj temelji tužbu i tužbeni zahtjev te o kojima ovisi pravovremenost i/ili dopuštenost i/ili urednost tužbe, aktivna legitimacija tužitelja i/ili pasivna legitimacija tuženika, osim činjenica koje je tuženik u ovom odgovoru na tužbu i dalje tijekom postupka izričito učinio nespornima. Nastavno svemu iznesenom, tuženik iznova poriče i osporava sve navode iz tužbe, te se protivi postavljenom tužbenom zahtjevu i zahtjevu za naknadu troškova postupka u cijelosti, i to iz razloga kako je navedeno te predlaže sudu iz gore navedenih razloga odbaciti tužbu, a podredno odbiti isti tužbeni zahtjev, sve uz obvezu da tužitelj naknadi tuženiku troškove postupka u ovoj pravnoj stvari zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude, pa sve do isplate.

3.Tijekom postupka sud je izveo dokaz pregledom ugovora o kreditu broj 418- 50-3510916 od 6.lipnja 2006. solemniziranog kod JB Z. P. iz

S. pod brojem OU-507/2006 dana 8.lipnja 2006., otplatnog plana kredita, prijepisa knjigovodstvenih kartica za kredit, zahtjeva za kredit od 6.lipnja 2006., ponude AK M. d.o.o. br.10050 od 5.lipnja 2006., Suglasnosti ovjerene u potpisu tužitelja kod JB Z. P. iz S. pod brojem Ov-5037/06 od 8.lipnja

2006., Zadužnice ovjerene u potpisu tužitelja kod JB Z. P. iz

S. pod brojem Ov-5038/06 od 8.lipnja 2006., financijskim vještačenjem po sudskom vještaku za ekonomsko financijske poslove S. K., dopunskim vještačenjem po sudskom vještaku S. K., i saslušanjem tužitelja.

4. Prigovor promašene aktivne i pasivne legitimacije koje je tuženik istaknuo u odgovoru na tužbu sud smatra u cijelosti neosnovanim. Naime, tužitelj i tuženik su stranke ugovora o kreditu, temeljem kojeg tužitelj od tuženika, između ostaloga, potražuje isplatu pretplaćenih iznosa zbog ništetnih odredbi tog ugovora, iz čega jasno i nedvojbeno proizlazi da tužitelj ima aktivnu, a tuženik pasivnu legitimaciju u ovom postupku.

5.Prigovor mjesne nenadležnosti je neosnovan.

6.Tužbeni zahtjev je osnovan.

7. Stranke su 6.lipnja 2006. sklopile Ugovor o kreditu kojim je u odredbi čl. 12. u slučaju spora ugovorena nadležnost suda u sjedištu kreditora, ovdje tuženika.

8.Prema odredbi čl. 70. st. 1. Zakona o parničnom postupku („NN“, broj 26/91, 34/91, 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08,

96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22-nadalje:ZPP-a), ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan uz uvjet da je isti stvarno nadležan. Stavkom 3. toga članka propisano je da sporazum važi samo ako je pismeno sastavljen i ako se tiče određenog spora ili više sporova koji proistječu iz određenog pravnog odnosa.

8.1.Predmet spora je utvrđenje ništetnosti određenih odredbi i isplata po osnovi Ugovora o kreditu broj 418-50-3510916 od 6.lipnja 2006. (nadalje: Ugovor) u kojem tužitelj ima status potrošača, a tuženik status trgovca odnosno pružatelja usluge, te dolazi do primjene mjerodavno potrošačko pravo.

8.2. Prema odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN, 96/2003., nadalje ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, propisuje da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo se smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st.1.). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81. st.2.).

8.3.Odredbom čl. 82. ZZP propisano je da ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. toga Zakona, mogle smatrati nepoštenima jesu,

između ostalih, odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza bio na trgovcu, a odredbom čl. 102. st. 1. ZZP je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

8.4. Identične odredbe sadrži i čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača ("NN", broj: 41/14., 110/15. i 14/19.), koji je na snazi u ovom trenutku, a koji je

usklađen je s DV 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL L 95, 21. 4. 1993.: dalje Direktiva). Prema čl. 3. Direktive, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st. 1.), time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st. 2.). Iz daljnje odredbe čl. 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba (st. 1.), kao i da države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi onemogućile da potrošač ne izgubi zaštitu koju mu se pruža Direktivom, na temelju odabira prava države koja nije članica kao prava primjenjivog na taj ugovor ako je taj ugovor usko povezan s državnim područjem države članice (st. 2.).

8.5. Sud EU je u presudi od 27. lipnja 2000., u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98 – O. G. E. S. protiv R.

M. Q. te S. E. S. protiv J. M.. S. A. P. i dr.,

zaključio da se ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog mjesta poslovanja prodavatelja ili dobavljača treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, tom odlukom Sud EU presudio je da zaštita

potrošača propisana Direktivom uključuje mogućnost da nacionalni sud prilikom odlučivanja jesu li nacionalni sudovi nadležni za raspravljanje određenog tužbenog zahtjeva ocijeni odredbu ugovora kojeg razmatra nepoštenom, a presudio je i da obveza tumačenja nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom zahtijeva da nacionalni sud prednost dade tumačenju koju omogućuje da se sud, čija je nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim.

8.6. O odredbi čl. 12. Ugovora, kao odredbi unaprijed formuliranog ugovora, nije se posebno pregovaralo (to ne tvrdi niti sam tuženik), pa tužitelj nije mogao utjecati na njezin sadržaj, a ona uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja,

znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača jer bi on, čije je prebivalište u P., dakle na području nadležnosti Općinskog suda u

Splitu, radi zaštite svojih prava, u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u Z. bio izvrgnut dodatnim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena, dok se to ne odnosi na tuženika.

8.7. Budući da je ranije navedeno da prema odluci Suda EU treba favorizirati tumačenje nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom koja omogućuje da se sud po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim onda kada je njegova nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, u kontekstu navedenoga treba zaključiti da se na temelju nepoštene odredbe Ugovora ne može zasnovati nadležnost Općinskog građanskog suda u Zagrebu. Prema tome, proizlazi da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbi čl. 70. st.

1.- 4. ZPP-a. Ovdje treba dodati i kako je prema odredbi čl. 2. st. 1. toč. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("NN" broj 75/09., 112/12., 143/13., 147/13.,

09/15., 78/15., 102/15., 52/16.; dalje ZPK) potrošač fizička osoba koja u transakcijama obuhvaćenima tim Zakonom djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, dok je ugovor o kreditu, u smislu toga Zakona, ugovor u kojem vjerovnik odobrava ili obećava odobriti potrošaču kredit u obliku odgode plaćanja, zajma ili slične financijske nagodbe, osim ugovora o trajnom pružanju usluge ili isporuke proizvoda iste vrste kada potrošač plaća za takve usluge ili proizvode tijekom cjelokupne njihove isporuke u obliku obroka.

8.8. Prema odredbi čl. 19.l st. 1. ZPK, u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici GO

Županijskog suda u Splitu od dana 29. siječnja 2020. za ocjenu je li prorogacijska klauzula o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nepoštena, a posljedično i ništetna, potrebno uzeti u obzir sve okolnosti pojedinog slučaja. Ovakvo je shvaćanje podudarno i s dopunom navedenog stava sjednice odjela od 29. siječnja 2020. (dopuna od 13. listopada 2020.) prema kojem: "Prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) uvijek uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača ukoliko putovanje od mjesta prebivališta tužitelja (potrošača) do suda mjesta sjedišta tuženika (banke) i natrag traje duže od tri sata.

"U konkretnom slučaju putovanje tužitelja iz P. do Z. iznosi oko 437 km

i traje više od pet sati u jednom smjeru.

8.9. U postupku je utvrđeno da je vrijednost predmeta ovoga spora 3.044,18 Eura/22.696,93 kn, da tužitelj ima prebivalište u P. na čijem se području nalazi ovaj sud, dok je udaljenost od P. do Z. približno 437 km i zahtijeva više od tri sata vožnje (do Z. i natrag), što sve upućuje na zaključak da je ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti ništetna jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, pa je imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), s tim u vezi i mogućnost dolaska na sud punomoćnika tužitelja i samog tužitelja, ovaj sud je mišljenja da bi nadležnost Općinskog građanskog suda u Zagrebu tužitelja odvratila od njegovog prava na pristup sudu, koji je zajamčen člankom 6.1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (MU 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10) čime bi bio, zbog ugovorene nadležnosti u ovom slučaju, doveden u nepovoljniji procesnopravni položaj od tuženika. Radi navedenog tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda odbijen je kao neosnovan, i odlučeno je kao u izreci ovog rješenja pod točkom I.

9.Između parničnih stranaka nije sporno da su dana 6.lipnja 2006. i to tuženik kao kreditor, a tužitelj kao korisnik kredita sklopili Ugovor o kreditu broj …, kojim je tuženik- banka odobrila tužitelju kao korisniku iznos kredita od

21.800,00 CHF isplaćen u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, na rok otplate 84 mjeseca, instrumente osiguranja tamo pobliže navedene, uz u čl. 2. redovnu kamatnu stopu "od 5,20 % godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora" uz obvezu tužitelja na otplatu kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora važećem za CHF na dan dospijeća a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku; a određeno je da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu (čl. 7. Ugovora). Nije sporno ni to da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF) te da je predmetni kredit otplaćen. Također među strankama nije sporno da je od sklapanja predmetnog ugovora o kreditu pa nadalje dolazilo do promjene kamatne stope, kao i tečaja valute švicarskog franka.

10.Obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici (Ugovor je zaključen 6.lipnja 2006.), a za ocjenu valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (NN, br. 96/03, nadalje: ZZP/03) za razdoblje do 6. kolovoza 2007., te Zakon o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07,

75/07, 75/09, 79/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13, nadalje ZZP/07.).

10.1.Prema odredbi članka 81. st. 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema odredbi članka 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, s tim da je ta odredba identična i odredbi iz čl. 99. ZZP/07, što bi posljedično značilo da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne,

koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive. Odredbom članka 87. st. 1. ZZP/03 proizlazi da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

10.2.Prema odredbi članka 96. st. 1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

10.3.Citirane odredbe ZZP-a se temelje na D. V. 93/13/ EEZ od 5.

travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L 95/29, dalje Direktiva 93/13). Tako se prema Direktivi 93/13 (čl. 3. st. 2.) smatra da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu, a koje pravilo se u svjetlu ostalih odredbi i cilja Direktive 93/13 tumači restriktivno na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao, tj. nije ga promijenio, ugovorna odredba se smatra jednostrano određenom.

10.4.Prema Presudi ES pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

10.5. Nadalje, treba istaknuti da je člankom 4. Zakona o obveznim odnosima (NN, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, nadalje: ZOO) propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane, odnosno uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.

11.Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. po tužbi HSU za zaštitu potrošača između ostalog je u

odnosu na ovdje tuženika utvrđeno kako je u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., protivno čl. 81., 82. i 90. (NN 96/03), a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama istog Zakona (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i čl. 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 10.9.2003. do

31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

11.1.Presudom Visokog Trgovačkog suda R. H. broj Pž-

7129/13-4 od 13. lipnja 2014., presuda je potvrđena u odnosu na ovdje tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna. Presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. utvrđeno je kako je ovdje tuženik a tamo četvrtotuženik u razdoblju od 01.11.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora četvrtootuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time četvrtotuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („NN“ br. 96/03.) u razdoblju od 01.11.2004. do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („NN“ br. 79/07., 12/05., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom četvrtotuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora četvrtotuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku četvrtotuženika.

11.2.U odnosu na tvrdnju tuženika da se navedene presude ne mogu primjenjivati i na tužitelja odgovoriti je kako se prema odredbi čl. 502.c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP- a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo na ta utvrđenja tužitelj i poziva u tužbi.

11.3. I odredbom čl. 118. ZZP/14 određeno je kako odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl.106. stavka 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. stavak 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

11.4.Dosljedno, polazeći od naprijed citiranih odredbi ZPP-a i ZZP-a te imajući u vidu da su sporne odredbe Ugovora o kreditu sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su pravomoćnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđene ništetnim, ovaj sud nije bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini.

11.5. Naime, odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli su odlučujuće ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju ovisne su isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena čime takve odredbe uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja što dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti. To stoga jer razlozi za promjenljivost kamatne stope nisu razvidni potrošaču prilikom sklapanja ugovora niti mu omogućuju da provjeri opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita. Ugovorna kamata kao naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca,

mora biti određena, odnosno odrediva. Dakle, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci Ugovora, a putem označene ugovorne odredbe tuženik je onemogućio utjecaj druge ugovorne strane na visinu kamate što je suprotno odredbi čl. 26. ZOO-a

koja propisuje da je Ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima Ugovora. Slijedom navedenoga, sud je prihvatio tužbeni zahtjev kojim se traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu, kao i odredbi kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak, pa je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom I. i II. Izreke.

12.U odnosu na prigovor zastare, odgovoriti je kako je zastarni rok po stjecanju bez osnove 5 godina. Članak 215. st. 1. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, dok čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

12.1. Čl. 245. st. 1. ZOO propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

12.2. Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda R. H. u

pogledu početka tijeka zastare individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača izraženog u odluci pod brojem Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača prekinut je tijek zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, pa zastara individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Tužba za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača podnesena je 4. travnja 2012. u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P- 1401/2012, te do nastupa prekida tijeka zastare nije protekao opći rok zastare od 5 godina. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu kojim je i u odnosu na tuženika utvrđena ništetnost ugovorne odredbe koja se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope sukladno jednostranoj odluci banke, postala je pravomoćna 13. lipnja 2014., dok je u odnosu na ništetnost valutne klauzule postala pravomoćna 14. lipnja 2018., pa je i rok zastare tražbine po osnovi preplaćene kamate ponovno počeo teći od 13. lipnja 2014., dok je po osnovi preplaćene glavnice uslijed tečajnih promjena ponovno počeo teći od 14. lipnja 2018.

12.3.Dakle, kako je predmetna tužba podnesena dana 5.lipnja 2019. znači da računajući od 13. lipnja 2014., odnosno 14. lipnja 2018. pa do njezina podnošenja nije protekao opći rok zastare iz čl. 225. ZOO-a, uslijed čega se istaknuti prigovor ima smatrati u cijelosti neosnovanim.

13. Nadalje, sud je omogućio tuženiku dokazivanje da je u konkretnom slučaju tužitelju kao potrošaču u postupku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu dao odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, imajući u vidu odluku Ustavnog suda U-III/5458/2021 od 30.lipnja 2022. prema kojoj bi odbijanje dokaznih prijedloga radi saslušanja zaposlenika banke koji su sudjelovali u obradi kredita predstavljalo povredu načela jednakosti oružja. Međutim, tuženik je na ročištu za glavnu raspravu održanom 8.studenoga 2022. odustao od izvođenja dokaza saslušanjem svjedoka

R. S., zaposlenika tuženika. Sud nije izvodio dokaz saslušanjem JB Z. P. budući javni bilježnik prema postojećem zakonodavnom okviru

nije imao ovlasti niti dužnost upozoriti potrošača na rizike fluktuacije tečaja u CHF ili pak objasniti parametre promjene kamatne stope.

13.1. Na prijedlog parničnih stranaka izveden je dokaz saslušanjem tužitelja, koji su svom iskazu navodi je 2006. s tuženikom zaključio namjenski ugovor o kreditu na iznos od oko 21.800,00 CHF na period od 7 godina. Međutim, tuženik ni prije ni u vrijeme pripreme i zaključivanja tog ugovora nije sa tužiteljem pojedinačno pregovarao niti utvrdio točne parametre koji utječu na promjenu ugovorene kamate. Taj ugovor je bio standardiziran, a djelatnik u banci ga nije obavijestio na temelju kojih parametara će se eventualno kamatna stopa mijenjati. Tužitelj je ugovor pročitao i pitao bankara da li je to za njega najbolja opcija, na što je on potvrdno odgovorio. Tužitelj nije razumio da će se kamata mijenjati niti po kojim parametrima, a u drugim bankama nije se raspitivao o eventualnom sklapanju ugovora o namjenskom kreditu, uz napomenu da mu je kredit uredno isplaćen.

14.Što se tiče visine zahtjeva isti je utemeljen na saznanjima do kojih je sud došao provedenim vještačenjem po sudskom vještaku financijske struke S.

K., na čiji nalaz i mišljenje stranke nisu imale konkretnih primjedbi, a i sud ga prihvaća kao objektivan, stručan, jasan, potpun i bez proturječnosti te utemeljen na mjerodavnim ispravama te primjeni pravilne metodologije obračuna. Naime, tuženik je prigovorio nalazu i mišljenju sudskog vještaka u pogledu zadatka koji je vještak dobio, a to ne predstavlja metodu izračuna već pravni stav suda o tome što je tuženik stekao na temelju ništetnih odredbi Ugovora, s tim da valja istaknuti da tuženik nije ni predlagao provođenje dopunskog vještačenja.

14.1. U nalazu sudski vještak ističe da je obradom raspoložive dokumentacije utvrdio da su tuženik R. A. d.d. Z., kao kreditor i tužitelj M.

Ć., kao korisnik kredita, zaključili su 6.6.2006. Ugovor ….U točki 1. Ugovora se utvrđuje da kredit iznosi 21.800,00 CHF u kunskoj

protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja. U točki 2. Ugovora se utvrđuje redovna kamatna stopa od 5,20 % godišnje, promjenljiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Dalje se utvrđuje kako je u trenutku sklapanja ugovora zatezna kamatna stopa 15 % godišnje promjenljiva, a obračunava se na sve dospjele a neplaćene obveze. U točki 3. ugovora utvrđuje se kako se naknada naplaćuje jednokratno od iznosa kredita u visini od 3,30. U točki 4. se utvrđuje rok otplate 84 mjeseca. U točki 7. se utvrđuje da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita. Dalje se navodi kako anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu. Korisniku kredita je dat otplatni plan u kojem stoji kako mjesečni anuitet iznosi 310,17 CHF i jednaki su za cijelo vrijeme otplate kredita. U vrijeme dospijeća prvog anuiteta 30.6.2006. srednji tečaj Kreditora za CHF iznosio je 4,640012 kuna za 1 CHF što daje iznos anuiteta za plaćanje u visini od 1.439,19 kuna (4,640012 x 310,17) S obzirom na nalog suda, pregledom raspoložive dokumentaciju vještak u nastavku u Tabeli 1. daje iskaz uplaćenih iznosa u kunama po svakoj rati kredita, zatim iznos anuiteta koji je trebao po osnovnom ugovoru plaćati korisnik kredita, te je stavio u odnos ove dvije veličine kako bi utvrdio iznos pretplate kredita u odnosu na ugovoreno po osnovnom ugovoru (ne promijenjena kamatna stopa i uvijek isti tečaj za CHF). Iz podataka u Tabeli 1. je razvidno kako je za otplatu kredita po Ugovoru o kreditu broj 41850-3510916 zaključenim s tuženikom, tužitelj trebao platiti banci ukupno 120.891,96 kuna/16.045,12 EUR, a platio je 143.588,89 kuna/19.057,52 EUR. Iznos pojedinačnih pretplata po datumima i iznosima vještak je dao u Tabeli 2.

14.2. Zaključno u svom mišljenju sudski vještak ističe da je temeljem izrađenog obračuna uplaćenih rata kredita, te uspoređujući iste s kunskom protuvrijednosti utvrđenih rata u otplatnom Planu po Ugovoru o kreditu broj … zaključenim 6.6.2006. godine između tužitelja i tuženika utvrdio kako je u

razdoblju od 31.7.2006. pa do 30.6.2013. tužitelj uplatio više nego je trebao kako je navedeno po datumima i iznosima u Tabeli 2, uz napomenu, da se za cijelo razdoblje otplate kredita koristila nepromjenljiva kamatna stopa i isti kunski iznos srednjeg tečaja banke valute Cl-IF koji je vrijedio u vrijeme dospijeća prve rate anuiteta.

14.3. U dopuni svog nalaza i mišljenja sudski vještak ispravio je svoj nalaz i mišljenje od 4. travnja 2022., obzirom zbroj pojedinačnih iznosa iz Tablice 1. nije odgovarao konačnom zbroju (22.086,18 kn/2.931,34 EUR). Naime, zbroj pojedinačnih iznosa iz Tablice 2. iznosi 22.763, 49 kn/3.021,23 EUR, a razlika ukupno plaćenog iznosa (143.588,89 kn/19.057,52 EUR) i iznosa koji je tužitelj trebao platiti (120.891,96 kn/16.045,12 EUR) iznosi 22.696,93 kn. Također se prilikom ispravka naložilo vještaku da iznose iskaže u kunama i u eurima, obzirom da kuna od 1. siječnja 2023. nije službena valuta RH i to na način da sve ukupne iznose označi u eurima i u kunama (dvojno iskazivanje), s time da prilikom preračunavanja vodi računa da zbroj svih pojedinačnih iznosa mora odgovarati ukupnom iznosu. Nakon dobivenog naloga suda, vještak je utvrdio da mu se prilikom prijepisa dogodila omaška, jer je prilikom prijepisa iz exela prenio tekst vještva u wordu zadnju kolonu Tabelice 1 i iz toga nastavno se dogodila greška i u iskazanim podacima u Tabeli 2. Vještak je dostavio ispravljene Tabele 1. i 2., prema kojima ukupan iznos pretplate tužitelja na ime promjenjive kamate i promjene u valuti CHF iznosi 22.696,93 kn ili 3.044,18 EUR.

14.4.Tužitelj je nakon izvršenog vještačenja podneskom od 27.svibnja 2022. konačno uredio tužbeni zahtjev kojim potražuje isplatu ukupnog iznosa na ime promjenjive kamatne stope i na ima promjene tečaja (valutna klauzula) od 22.308,76 kn/2.960,88 EUR, a podneskom od 13.travnja 2023. nakon dopune nalaza i mišljenja sudskog vještaka iznos od 22.696,93 kn/3.044,18 EUR, kojim je uredio tužbeni zahtjev na način da je novčano potraživanje dvojno iskazao u eurima i kunama sukladno odredbama Zakona o uvođenju eura kao službene valute u R. H. (NN, broj:57/22, 88/22). Tužitelj nije mogao u cijelosti specificirati svoje potraživanje do provedenog financijskog vještačenja, nakon čega je uredio tužbeni zahtjev na način da je isti povisio za 48,41 EUR/364,72 kn, a po kojem preinačenom tužbenom zahtjevu je tuženik nastavio raspravljati.

14.5. Za navesti je i da je zbroj pojedinačnih iznosa koji tužitelj potražuje u neznatnom dijelu manji od ukupnog novčanog iznosa (za 3 centa), ali tužitelj je ovlašten zahtijevati isplatu zateznih kamata u manjem obujmu od onog koji bi mu pripadao, što znači da zbroj pojedinih novčanih iznosa na koje je određen tijek zatezne kamate nužno ne mora odgovarati ukupno dosuđenom iznosu tužitelja na ime povrata stečenog bez osnove.

14.6. Tužitelj je u otplati kredita tuženiku vraćao kunske iznose radi čega mu pripada pravo na isplatu kunskih iznosa, sada preračunatih u službenu valutu RH- eure, povećanih anuiteta zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, kako je pobliže navedeno u izreci presude,

sukladno čl. 1115. ZOO, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi s čl. 183. st. 1. istoga Zakona i to po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

14.7. U odnosu na tijek zatezne kamate treba navesti da u konkretnom slučaju nije sporno da je tuženik unaprijed sastavio ugovor o kreditu, tako da je do njegova stjecanja došlo na temelju po njemu sastavljenih i nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, zbog čega tuženik ima položaj nesavjesna stjecatelja. Stoga je tuženik dužan platiti tužitelju zateznu kamatu počevši od dana stjecanja odnosno od dana isplate anuiteta.

15. Slijedom navedenog, prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom iznosa koje je tužitelj pretplatio na ime promjenjive kamatne stope i na ime valutne klauzule (točka III.izreke presude), zajedno sa zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, a sve po izračunu koji se temelji na nalazu i mišljenju sudskog vještaka.

16. U odnosu na status tužitelja kao potrošača, treba navesti da je prema članku 3. stavak 1. točke 1. ZZP-a/03 potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. U ovom slučaju namjena kredita je kupovina motornog vozila koji je tužitelj kupio kao fizička osoba, dok tuženik nije za suprotni zaključak pružio nijedan dokaz, niti postoje okolnosti koje bi upućivale na zaključak da je tužitelj ugovor sklopio u svrhe koje su namijenjene njegovom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, pa se tužitelja ima smatrati potrošačem.

17.Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1., 155., 156. st. 1. i 164. ZPP-a.

17.1.Tužitelju koji je zastupan po punomoćniku trošak je odmjeren sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 103/14., 118/14., 107/15., 37/22, 126/22, dalje: Tarifa) i to Tbr. 7., 8., 9., 48. i 50., Zakonu o sudskim pristojbama (NN 118/2018., dalje: ZSP), Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi (NN, 53/2019., 92/2021., 37/2023), i priloženom popisu

parničnog troška, a imajući u vidu vrijednost predmeta spora prema konačno uređenom zahtjevu (3.044,18 Eura/22.696,93 kn) za sljedeće radnje: za sastav tužbe 100 bodova, za sastav obrazloženog podneska od 27.svibnja 2022. kojim se tužitelj očituje na nalaz i mišljenje sudskog vještaka i uređuje tužbeni zahtjev 100 bodova, za sastav podneska od 14.travnja 2023. kojim tužitelj uređuje tužbeni zahtjev nakon dopunskog vještačenja 100 bodova, za zastupanje na četiri ročišta na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari ili su se izvodili dokazi održanim 18.svibnja 2021., 8.studenoga 2022., 8.ožujka 2023. i 17.travnja 2023. po 100 bodova za svako ročište, za zastupanje na ročištima na kojima se raspravljalo o procesnim pitanjima održanim 1.lipnja 2022. i 8.rujna 2022. po 50 bodova za svako ročište, odnosno ukupno 800 bodova što pomnoženo s vrijednosti boda od 15,00 kn/1,99 EUR daje iznos od 1.592,00 EUR/11.994,92 kn, što uvećano za 25% PDV-a ukupno iznosi 1.990,00 EUR/14.993,66 kn. Na taj iznos treba nadodati trošak financijskog vještačenja od 331,81 EUR/2.500,00 kn, zatim trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 76,09 EUR/573,32 kn i presudu u iznosu od 76,58 EUR/576,97 kn, tako da je tužitelju priznat ukupan trošak u iznosu od 2.474,48 EUR/18.643,97 kn. Na dosuđeni trošak tužitelju je priznata i zatezna kamata temeljem odredbe čl.151.st.3.ZPP-a, i po stopi određenoj člankom 29.st.2.ZOO-a, pa je odlučeno kao u izreci rješenja pod točkom II.

U Splitu, 18.svibnja 2023.

SUTKINJA:

Sanja Bikić v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, a za nadležni županijski sud u 3 primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

- tužitelju putem punomoćnika,

-tuženiku putem punomoćnika,

-u spis.