REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SPLITU
Ex. Vojarna „Sv. Križ“ Dračevac
Split
Poslovni broj: P-1900/2021-12
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu, po sutkinji ovog suda Sanji Bikić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice K. Ž., OIB:…, P.,
zastupane po odvjetnicima iz OD S. i Đ. j.t.d. u S.,
protiv tuženika R. A. d.d., OIB: …,
Z., zastupanog po odvjetnicima iz OD
M. i L. d.o.o. u Z., radi isplate, nakon provedene glavne i
javne rasprave zaključene dana 17.travnja 2023. u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužiteljice I. Č., odvjetničke vježbenice u O. S. i Đ.
j.t.d. i zamjenice punomoćnika tuženika M. S., odvjetnice u S., i objave od 18.svibnja 2023.,
p r e s u d i o j e:
I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 1. Ugovora o kreditu broj 418-50-3742680 od 24.10.2006. godine, zaključenog između tužiteljice i tuženika, u dijelu u kojem je u članku 1. ugovoreno kako se odobrava i stavlja na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti 18.748,53 CHF, obračunato prema srednjem tečaju tuženika, na dan korištenja kredita, u dijelu u kojem je u čl. 7. ugovoreno kako se korisnik kredita iznos kredita iz prethodnog stavka obvezuje vratiti uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim ugovorom, u dijelu kojem je u čl. 7. ugovoreno kako je korisnik kredita dužan iznos kredita platiti u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Kreditora za CHF na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita te članak 7. Ugovora u dijelu u kojem je ugovoreno kako se uplate po kreditu valutiraju s datumom odobrenja računa B..
II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2. Ugovora o kreditu broj 418-50-3742680 od 24.10.2006. godine, zaključenog između tužiteljice i tuženika, u dijelu u kojem je, ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora (tuženika).
III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici, u roku 15 dana, isplati iznos od 1.893,84 €/14.269,14 HRK, sve sa pripadajućom zateznom kamatom obračunatoj od 31.10.2008.g. do 31.07.2015.g. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 01.08.2015.g. do 31.12.2022.g., obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023.g. do isplate obračunata po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je ESB primijenila na svoje
posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kako slijedi:
iznos
dospijeće
8,77 €
od 31.10.2008.
11,54 €
od 31.12.2008.
13,53 €
od 31.01.2009.
14,43 €
od 28.02.2009.
12,17 €
od 31.03.2009.
12,65 €
od 30.04.2009.
8,78 €
od 31.05.2009.
5,93 €
od 30.06.2009.
6,69 €
od 31.07.2009.
8,19 €
od 31.08.2009.
8,06 €
od 30.09.2009.
6,54 €
od 31.10.2009.
9,39 €
od 30.11.2009.
11,68 €
od 31.12.2009.
14,92 €
od 31.01.2010.
14,18 €
od 28.02.2010.
18,59 €
od 31.03.2010.
17,75 €
od 30.04.2010.
19,38 €
od 31.05.2010.
33,48 €
od 30.06.2010.
30,58 €
od 31.07.2010.
39,45 €
od 31.08.2010.
36,38 €
od 30.09.2010.
31,45 €
od 31.10.2010.
41,86 €
od 30.11.2010.
55,09 €
od 31.12.2010.
45,72 €
od 31.01.2011.
49,00 €
od 28.02.2011.
44,82 €
od 31.03.2011.
45,58 €
od 30.04.2011.
63,31 €
od 31.05.2011.
65,04 €
od 30.06.2011.
79,72 €
od 31.07.2011.
72,12 €
od 31.08.2011.
63,81 €
od 30.09.2011.
62,64 €
od 31.10.2011.
62,00 €
od 30.11.2011.
65,95 €
od 31.12.2011.
69,40 €
od 31.01.2012.
69,86 €
od 29.02.2012.
67,48 €
od 31.03.2012.
69,08 €
od 30.04.2012.
70,19 €
od 31.05.2012.
68,33 €
od 30.06.2012.
68,82 €
od 31.07.2012.
67,43 €
od 31.08.2012.
64,43 €
od 30.09.2012.
67,65 €
od 31.10.2012.
IV. Nalaže se tuženiku da u roku 15 dana nadoknadi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 1.345,17 EUR/10.135,18 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na dosuđeni iznos teče od dana presuđenja odnosno od 18.svibnja 2023. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je ESB primijenila na svoje posljednje glavne operacije
refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.
Obrazloženje
1.U tužbi zaprimljenoj kod ovog suda 17.svibnja 2021. navodi se da je tužiteljica je dana 24.10.2006. s tuženikom kao kreditorom zaključila Ugovor o kreditu (dalje Ugovor) broj 418-50-4272008, temeljem kojeg joj je tuženik stavio na raspolaganje kredit iskazan kao 18.748,53 CHF, a isplaćen u kunama prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Tuženik je u gore navedenom, unaprijed formuliranom standardiziranom Ugovoru i to u čl. 1., čl. 7. Ugovora, ugovorio valutnu klauzulu u valuti švicarski franak, otplatu kredita je u čl. 7. Ugovora vezao uz ovu valutu te je u čl. 2. naveo visinu kamatne stope u iznosu 5,20% godišnje ugovorivši u istom članku Ugovora kako je ista promjenjiva i to na način da ovisi jedino i isključivo o jednostranoj promjeni kamatnih stopa („u skladu Odlukom o kamatnim stopama Kreditora“) bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara na koji način će se ona mijenjati.Postupajući na ovakav način i to na način da je u Ugovor ugradio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno ugovorivši odredbu o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora nije s tužiteljem pojedinačno pregovarao niti utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate, tuženik je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP), Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO), načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava, te protivno zakonodavstvu EU ugrađenom u
ZZP, prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja. Zbog ovakvog protupravnog postupanja tuženika protiv istog je vođen sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača, a time i zaštite interesa ovdje tužitelja, i to pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12. U navedenom postupku Visoki trgovački sud RH je dana 13.06.2014., odlučujući po žalbi tuženika, presudom pod poslovnim brojem Pž-7129/13, u točki II. potvrdio presudu T. suda u Z., poslovni broj P-1401/12, kojom se utvrđuje da
F. tečaj konverzije 7.53450
je tuženik R. A. d.d. (kao četvrtotuženik u tom postupku) u razdoblju od
10.09.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava tužiteljice, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, odnosne isti je sud svojom presudom pod poslovnim brojem Pž- 6632/2017 od 14.06.2018. potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik R. A. d.d. (kao četvrtotuženik u tom postupku) u razdoblju od 01.04.2005. do 31.12.2008. povrijedio interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava ovdje tužiteljice, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („NN" broj 96/2013) i to člancima
81., 82. i 90., a od 07.02.2007.g. do 31.12.2008.g. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („NN" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09,
89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Na temelju dokumentacije iz ovog kredita sudski vještak za financije M. J. izradio je nalaz i mišljenje u smislu utvrđenja razlike u pogledu neosnovano naplaćenih i stečenih iznosa kako s osnova ništetne odredbe o valuti švicarski franak tako i ništetne odredbe o jednostrano promjenjivim kamatama te iznos koji je tuženik neosnovano stekao na ovaj način do otplate kredita iznosi 17.825,06 kune (sada 2.365,79 EUR). Slijedom navedenog, činjenice utvrđenja da su nepoštena ugovorna odredba o valuti švicarski franak te nepoštena ugovorna odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne od samog početka, tj. od kada su ugovorene, tužiteljica ima zakonsko pravo pokrenuti ovaj postupak, odnosno, temeljem čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača, čl. 502. c ZPP-a te čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima, u smislu individualne pravne zaštite radi povrata sredstava što ih je banka neosnovano stekla temeljem ništetnih odredbi ugovora.
Stoga tužiteljica predlaže da sud donese presudu kojom će utvrditi da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 1. Ugovora o kreditu broj 418-50-3742680 od 24.10.2006. godine, zaključenog između tužiteljice i tuženika, u dijelu u kojem je u članku 1. ugovoreno kako se odobrava i stavlja na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti 18.748,53 CHF, obračunato prema srednjem tečaju tuženika, na dan korištenja kredita, u dijelu u kojem je u čl. 7. ugovoreno kako se korisnik kredita iznos kredita iz prethodnog stavka obvezuje vratiti uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim ugovorom, u dijelu kojem je u čl. 7. ugovoreno kako je korisnik kredita dužan iznos kredita platiti u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Kreditora za CHF na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita te članak 7. Ugovora u dijelu u kojem je ugovoreno kako se uplate po kreditu valutiraju s datumom odobrenja računa B. (točka I.tužbenog zahtjeva), utvrditi da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2. Ugovora o kreditu broj 418-50-3742680 od 24.10.2006. godine, zaključenog između tužiteljice i tuženika, u dijelu u kojem je, ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora/tuženika (točka II.tužbenog zahtjeva), da se naloži tuženiku da tužiteljici, u roku 15 dana, isplati iznos od 17.825,06 kuna (sada 2.365,79 EUR), sa zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate (točka III.tužbenog zahtjeva), kao i da tužiteljici naknadi trošak ovog postupka (točka IV.tužbenog zahtjeva).
1.1. Podneskom od 14.ožujka 2023. tužiteljica je konačno uredila tužbeni zahtjev tako da od tuženika potražuje isplatu iznosa od 1.893,84 EUR/14.269,14 HRK na ime promjene u tečaju valute švicarski franak, dok je tužbeni zahtjev u preostalom dijelu ostao neizmijenjen. Navedenim podneskom tužiteljica je djelomično smanjila tužbeni zahtjev za iznos od 471,95 EUR/3.555,92 HRK, i to u dijelu kojim potražuje isplatu na ime pretplaćenog iznosa na ime promjenjive kamatne stope. Kako smanjenje tužbenog zahtjeva zapravo predstavlja djelomično povlačenje tužbe, nakon upuštanja u raspravljanje potreban je pristanak tuženika na povlačenje. Međutim, tuženik se sve do zaključenja glavne rasprave nije usprotivio djelomično povlačenju tužbe, pa se smatra da je prešutno pristao na to povlačenje, tim više što se upustio u raspravljanje po smanjenom tužbenom zahtjevu.
2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe da nije sporno da su tužiteljica i tuženik dana 24.10.2006. zaključili Ugovor o kreditu broj 418-50-3742680 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tuženik stavio tužiteljici na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 18.748,53, a da je ugovorena redovna kamata 5,20 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora i s kamatom po dospijeću u visini zakonske zatezne kamate koja je u trenutku sklapanja Ugovora iznosila 15% godišnje, također promjenjiva. Ugovor je sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. U odnosu na navode tužiteljice o ništetnosti i nepoštenosti ugovorene promjenjive kamatne stope, tuženik navodi da je Općim uvjetima, kojima se uređuju osnovna pravila poslovnih odnosa između klijenta i B., a koji su korisniku kredita uručeni prilikom sklapanja Ugovora, propisan način određivanja visine kamatne stope, način obračuna i plaćanja kamate, pa je iz istih vidljivo da se kamatna stopa utvrđuje ugovorom o kreditu, ugovara se u postotku u odnosu na glavnicu i izražava na godišnjoj razini, a može se ugovoriti kao fiksna ili promjenljiva. Tužiteljica nije obrazložila koliko bi prema njezinom mišljenju trebala iznositi promjenjiva kamatna stopa, a čak i da je takva promjenjiva kamatna stopa ništetna, utuženi iznos bi se mogao računati isključivo u odnosu na prosječnu kamatnu stopu na tržištu u utuženom razdoblju. Pravnu osnovu za promjenu kamatne stope predstavljaju upravo odredbe Ugovora o promjenjivosti kamatne stope i opći akti tuženika, a tužiteljici ne samo da je pojašnjena odredba Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, već je ista njihovo razumijevanje i prihvat potvrdila javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora. Tuženik ističe kako nikada nije zaprimio prigovor tužiteljice u pogledu promjenjive kamatne stope. Tuženik ističe i prigovor zastare. Naime, vsrh je presudom posl.br. Rev-2245/17 od 20.3.2018. povodom
izvanredne revizije izrazio pravno shvaćanje da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka, tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Budući da je presuda VTS RH pod
posl.br. Pž-7129/13 od 13.6.2014. postala pravomoćna u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu danom kada je donesena, a upravo ta presuda je potvrdila presudu TS u Z posl.br. P-1401/2012 na koju se
tužiteljica poziva. Time je zastarni rok za restitucijske zahtjeve s osnova promjenjive kamatne stope počeo teći dana 13.6.2014. i na konkretnu tražbinu se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. Zakona o obveznim odnosima. Obzirom da je tužiteljica podnijela tužbu 17.05.2021. razvidno je da je od pravomoćnosti gore navedene sudske odluke proteklo više od 5 godina, odnosno da je protekao opći zastarni rok od 5 godina, slijedom čega se predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice. U odnosu na navode tužiteljice o ništetnosti i nepoštenosti ugovorene valutne klauzule, ista neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da tužiteljicu upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom pa tužiteljica neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten. Tuženik je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužiteljicu pri sklapanju Ugovora. Da je tuženik vodio računa o tužiteljici kao klijentu, vidljivo je i iz samog Zahtjeva za kredit koji je ispunila i potpisala sama tužiteljica i u kojem je tužiteljica, po vlastitom izboru, a nakon što je upoznata sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrala valutnu klauzulu CHF. Nakon što je tužiteljica vlastoručno ispunila Zahtjev za kredit, tuženik i tužiteljica zaključili su Ugovor o kreditu. Takav odabir, između više predloženih ugovora, predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da je tužiteljica samostalno i neovisno mogla birati ugovorne odredbe (ovdje valutnu klauzulu). Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Suprotno tvrdnjama tužiteljice, ugovaranjem valutne klauzule, tužiteljica je također preuzela valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama. Nisu osnovani navodi tužiteljice da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03): da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom da je tužiteljica, nakon što je upozorena o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, u Zahtjevu za kreditu, vlastoručno odabrala valutnu klauzulu CHF i nakon što je pristala na promjenjivu kamatnu stopu, razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Tuženik ističe prigovor zastare i u odnosu na povrat dijela mjesečnih anuiteta na ime ništene valutne klauzule jer je sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tužiteljica se ne može pozivati ni na jedno utvrđenje iz odluka u “slučaju F.“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati. Tužiteljica ne može smatrati da je osnov njezine tužbe dokazan samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule već isto mora dokazati. Tužiteljica nije bila stranka u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe pa se ne može pozivati na utvrđenja iz navedene presude, već je dužna dokazati ništetnost. Tuženik se protivi korištenju obračuna visine tužbenog zahtjeva koji je dostavljen uz tužbu. Također, tuženik se protivi i provođenju financijskog vještačenja jer je potraživanje tužiteljice prije svega u zastari. Tuženik osporava navode da bi sklapanjem Ugovora, tužiteljici nastala šteta. Da bi postojala odgovornost za naknadu štete zbog ništavog ugovora moraju se kumulativno ispuniti sljedeće pretpostavke: mora postojati krivnja jednog od suugovaratelja za sklapanje ništavog ugovora, uzročna veza između štete i sklopljenog ništavog ugovora, te savjesnost drugog suugovaratelja. Uzimajući u obzir sve prethodno navedeno, posebice činjenicu da je tužiteljica u Zahtjevu za kredit samostalno odabrala valutu CHF te da su odredbe Ugovora o kreditu jasne, nedvosmislene i lako uočljive razvidno je da ne postoji krivnja niti jednog od suugovaratelja za sklapanje navodno ništavog ugovora. Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan te naložiti tužiteljici naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.
3.Tijekom postupka sud je izveo dokaz pregledom ugovora o kreditu broj 418- 50-3742680 od 24.listopada 2006. solemniziranog kod javnog bilježnika J.
D.-S. iz K. S. pod brojem O.-499/06 dana 26.listopada 2006.,
otplatnog plana kredita, Obavijesti tuženika od 1.travnja 2021. o pregledu promjena kamatnih stopa, prijepisa knjigovodstvenih kartica za kredit, i zahtjeva za kredit od 24.listopada 2006.
4.Tužbeni zahtjev je osnovan.
5. Između parničnih stranaka nije sporno da su dana 24.listopada 2006. i to tuženik kao kreditor, a tužiteljica kao korisnik kredita sklopili Ugovor o kreditu broj 418-50-3742680, solemniziranog kod javnog bilježnika J. D.-S. iz
K. S. pod brojem OU-499/06 dana 26.listopada 2006., kojim je tuženik-
banka odobrila tužiteljici kao korisniku iznos kredita od 18.748,53 CHF isplaćen u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, na rok otplate 72 mjeseca, instrumente osiguranja tamo pobliže navedene, uz u čl. 2. redovnu kamatnu stopu "od 5,20 % godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, uz obvezu tužiteljice na otplatu kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora važećem za CHF na dan dospijeća a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku; te je određeno je da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu (čl. 7. Ugovora). Nije sporno ni to da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF) te da je predmetni kredit otplaćen. Također među strankama nije sporno da je od sklapanja predmetnog ugovora o kreditu pa nadalje dolazilo do promjene kamatne stope, kao i tečaja valute švicarskog franka, te nije sporna visina postavljenog tužbenog zahtjeva.
6.Obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici (Ugovor je zaključen 24.listopada 2006.), a za ocjenu valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (NN, br. 96/03, nadalje:
ZZP/03) za razdoblje do 6. kolovoza 2007., te Zakon o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/07, 75/09, 79/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13,
nadalje ZZP/07.).
6.1.Prema odredbi članka 81. st. 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema odredbi članka 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, s tim da je ta odredba identična i odredbi iz čl. 99. ZZP/07, što bi posljedično značilo da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne,
koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive. Odredbom članka 87. st. 1. ZZP/03 proizlazi da je nepoštena ugovorna odredba ništava.
6.2.Prema odredbi članka 96. st. 1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.
6.3.Citirane odredbe ZZP-a se temelje na Direktivi Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L 95/29, dalje Direktiva 93/13). Tako se prema Direktivi 93/13 (čl. 3. st. 2.) smatra da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu, a koje pravilo se u svjetlu ostalih odredbi i cilja Direktive 93/13 tumači restriktivno na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao, tj. nije ga promijenio, ugovorna odredba se smatra jednostrano određenom.
6.4.Prema P. E. suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.
6.5. Nadalje, treba istaknuti da je člankom 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, nadalje: ZOO) propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane, odnosno uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.
7.Presudom TS u Z. posl. broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. po tužbi HS udruga za zaštitu potrošača između ostalog je u
odnosu na ovdje tuženika utvrđeno kako je u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., protivno čl. 81., 82. i 90. (NN 96/03), a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama istog Zakona (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i čl. 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 10.9.2003. do
31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.
7.1.Presudom VTS RH broj Pž-7129/13-
4 od 13. lipnja 2014., presuda je potvrđena u odnosu na ovdje tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna. Presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. utvrđeno je kako je ovdje tuženik a tamo četvrtotuženik u razdoblju od 01.11.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora četvrtootuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time četvrtotuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („NN“ br. 96/03.) u
razdoblju od 01.11.2004. do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („NN“ br. 79/07., 12/05., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom četvrtotuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora četvrtotuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku četvrtotuženika.
7.2.U odnosu na tvrdnju tuženika da se navedene presude ne mogu primjenjivati i na tužiteljicu odgovoriti je kako se prema odredbi čl. 502.c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužiteljica ovlaštena štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužiteljica i poziva u tužbi.
7.3. I odredbom čl. 118. ZZP/14 određeno je kako odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl.106. stavka 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. stavak 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
7.4.Dosljedno, polazeći od naprijed citiranih odredbi ZPP-a i ZZP-a te imajući u vidu da su sporne odredbe Ugovora o kreditu sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su pravomoćnim presudama TS u Z.
utvrđene ništetnim, ovaj sud nije bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini.
7.5. Naime, odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli su odlučujuće ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju ovisne su isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena čime takve odredbe uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice što dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti. To stoga jer razlozi za promjenljivost kamatne stope nisu razvidni potrošaču prilikom sklapanja ugovora niti mu omogućuju da provjeri opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita. Ugovorna kamata kao naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca,
mora biti određena, odnosno odrediva. Dakle, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužiteljice jer su predmet i cijena bitni sastojci Ugovora, a putem označene ugovorne odredbe tuženik je onemogućio utjecaj druge ugovorne strane na visinu kamate što je suprotno odredbi čl. 26. ZOO-a
koja propisuje da je Ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima Ugovora. Slijedom navedenoga, sud je prihvatio tužbeni zahtjev kojim se traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu, kao i odredbi kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak, pa je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom I. i II.
8.U odnosu na prigovor zastare, odgovoriti je kako je zastarni rok po stjecanju bez osnove 5 godina. Članak 215. st. 1. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, dok čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.
8.1. Čl. 245. st. 1. ZOO propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.
8.2. Naime, prema pravnom shvaćanju VSRH u
pogledu početka tijeka zastare individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača izraženog u odluci pod brojem Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača prekinut je tijek zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, pa zastara individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Tužba za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača podnesena je 4. travnja 2012. u predmetu TS u Z., broj P-
1401/2012, te do nastupa prekida tijeka zastare nije protekao opći rok zastare od 5 godina. Presuda TS u Z. posl. broj P-1401/2012 od 4. srpnja
2013., u dijelu kojim je i u odnosu na tuženika utvrđena ništetnost ugovorne odredbe koja se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope sukladno jednostranoj odluci banke, postala je pravomoćna 13. lipnja 2014., dok je u odnosu na ništetnost valutne klauzule postala pravomoćna 14. lipnja 2018., pa je i rok zastare tražbine po osnovi preplaćene kamate ponovno počeo teći od 13. lipnja 2014., dok je po osnovi preplaćene glavnice uslijed tečajnih promjena ponovno počeo teći od 14. lipnja 2018.
8.3.Dakle, kako konačno uređenim tužbenim zahtjevom tužiteljica potražuje pretplatu iznosa na ime promjene tečaja valute CHF, a tužba je podnesena 17.svibnja 2021. znači da računajući od 14.lipnja 2018. pa do njezina podnošenja nije protekao opći rok zastare iz čl. 225. ZOO-a, uslijed čega se istaknuti prigovor ima smatrati u cijelosti neosnovanim.
9. Nadalje, sud je omogućio tuženiku dokazivanje da je u konkretnom slučaju tužitelju kao potrošaču u postupku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu dao odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, imajući u vidu odluku Ustavnog suda U-III/5458/2021 od 30.lipnja 2022. prema kojoj bi odbijanje dokaznih prijedloga radi saslušanja zaposlenika banke koji su sudjelovali u obradi kredita predstavljalo povredu načela jednakosti oružja. Međutim, tuženik na tu okolnost nije predložio izvođenje nikakvih dokaza.
10.Što se tiče visine zahtjeva, sud je odustao od izvođenja dokaza financijskim vještačenjem, a nakon što je tuženik izričito izjavio da ne osporava visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, iako ustaje u osporavanju njegove osnovanosti.
10.1. Tužiteljica je u otplati kredita tuženiku vraćala kunske iznose radi čega joj pripada pravo na isplatu kunskih iznosa, sada preračunatih u službenu valutu RH- eure, povećanih anuiteta zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, kako je pobliže navedeno u izreci presude,
sukladno čl. 1115. ZOO, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi s čl. 183. st. 1. istoga Zakona i to po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.
10.2. U odnosu na tijek zatezne kamate treba navesti da u konkretnom slučaju nije sporno da je tuženik unaprijed sastavio ugovor o kreditu, tako da je do njegova stjecanja došlo na temelju po njemu sastavljenih i nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, zbog čega tuženik ima položaj nesavjesna stjecatelja. Stoga je tuženik dužan platiti tužiteljici zateznu kamatu počevši od dana stjecanja odnosno od dana isplate anuiteta.
11. Slijedom navedenog, prihvaćen je tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatom iznosa koje je tužiteljica pretplatila na ime valutne klauzule (točka III.izreke presude), zajedno sa zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate,
a sve po izračunu koji između parničnih stranaka nije sporan.
12. U odnosu na status tužiteljice kao potrošača, treba navesti da je prema članku 3. stavak 1. točke 1. ZZP-a/03 potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. U ovom slučaju namjena kredita je kupovina motornog vozila koji je tužiteljica kupila kao fizička osoba, dok tuženik nije za suprotni zaključak pružio nijedan dokaz, niti postoje okolnosti koje bi upućivale na zaključak da je tužiteljica ugovor sklopila u svrhe koje su namijenjene njenom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, pa se tužiteljicu ima smatrati potrošačem.
13.Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1., 155., 156. st. 1. i 164. ZPP-a.
13.1.Tužiteljici koja je zastupana po punomoćniku trošak je odmjeren sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 103/14., 118/14., 107/15., 37/22, 126/22, dalje: Tarifa) i to Tbr. 7., 8., 9., 48. i 50., Zakonu o sudskim pristojbama (NN 118/2018., dalje: ZSP), Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi (NN, 53/2019., 92/2021., 37/2023), i priloženom popisu
parničnog troška, a imajući u vidu vrijednost predmeta spora prema konačno uređenom zahtjevu (1.893,84 EUR/14.269,14 HRK) i da je tužiteljica uspjela u cijelosti u sporu, za sljedeće radnje: za sastav tužbe 100 bodova, za sastav obrazloženog podneska od 30.prosinca 2022. kojim se tužiteljica očituje na navode iz odgovora na tužbu 100 bodova, za zastupanje na ročištima na kojima se raspravljalo
o glavnoj stvari ili su se izvodili dokazi održanim 27.veljače 2023. i 17.travnja 2023. po 100 bodova za svako ročište, za sastav obrazloženog podneska od 14.ožujka
2023. 100 bodova, i za pristup na ročište radi objave presude 50 bodova, odnosno ukupno 550 bodova što pomnoženo s vrijednosti boda od 15,00 kn/1,99 EUR daje iznos od 995,00 EUR/7.496,83 kn, što uvećano za 25% PDV-a ukupno iznosi 1.243,75 EUR/9.371,03 kn. Na taj iznos treba nadodati trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 35,06 EUR/264,13 kn i presudu u iznosu od 66,36 EUR/500,00 kn, tako da je tužiteljici priznat ukupan trošak u iznosu od 1.345,17 EUR/10.135,18 kn. Na dosuđeni trošak tužiteljici je priznata i zatezna kamata temeljem odredbe čl.151.st.3.ZPP-a, i po stopi određenoj člankom 29.st.2.ZOO-a, pa je odlučeno kao u izreci ove presude točkom IV.
U Splitu, 18.svibnja 2023.
SUTKINJA:
Sanja Bikić,v.r.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, a
za nadležni županijski sud u 3 primjerka.
Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.
