1              Poslovni broj: Gž-145/2024-3

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž-145/2024-3

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, kao drugostupanjski sud  u vijeću sastavljenom od sudaca i to Nediljke Radić kao predsjednice vijeća, te Miha Mratovića (suca izvjestitelja) i Mirjane Rubić kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. G. iz Z., OIB:… zastupanog po punomoćniku Z. M., odvjetniku iz Z. protiv tuženika E. M. d.o.o. iz Z., OIB: … radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Općinskog suda u Zadru od 10. studenog 2023., pod poslovnim brojem P-2239/2023, na sjednici vijeća održanoj 1. veljače 2024.

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru od 10. studenog 2023., pod poslovnim brojem P-2239/2023.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjski sud donio je presudu koja u izreci glasi:

„I. Proglašava se nedopuštenom pljenidba i prijenos novčane tražbine temeljem zadužnice poslovni broj OV-16035/2006 ovjerene od strane Javnog bilježnika mr. sc. D. M. u Z., dana 27. prosinca 2006.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 451,26 EUR-a zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku počevši od dana donošenja ove presude do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena sve to u roku od 15 dana.“

 

2. Protiv prvostupanjske presude pravovremeno se žali tuženik osporavajući istu u cijelosti zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353 stavak 1. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP – „Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23). Tuženik u žalbi predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu i odbiti tužbeni zahtjev ili podredno ukinuti prvostupanjsku presudu te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

 

4. Žalba nije osnovana

 

5.              Predmet postupka između stranaka jest tužiteljev zahtjev da se proglasi nedopuštenom izvansudska ovrha pljenidbom i prinosom novčane tražbine temeljem Zadužnice poslovni broj Ov-16035/2006, ovjerena kod Javnog bilježnika mr. sc. D. M. u Z., dana 27. prosinca 2006.

 

6. Suprotno od žalbenih navoda izreka presude po postavljenom tužbenom zahtjevu nije neuredna odnosno neodređena, jer se inače pri procjeni istovjetnosti nekog zahtjeva procjenjuje činjenično stanje odnosno činjenični supstrat na kojem se temelji zahtjev o kojem je sud odlučio (donio pravorijek). Stoga izrekom presude nije stavljena zadužnica izvan snage.

 

7. Kod zahtjeva za utvrđenje mjerodavna vrijednost spora je ona koju je tužitelj naznačio u smislu odredbe članka 40 stavak 2. ZPP-a. Kako tuženik smatra da je tužitelj vrijednost predmeta spora označio u iznosu od 1.459,95 EUR, a da je vrijednost predmeta spora trebala biti označena u iznosu od 1.327,23 EUR, potpuno je jasno kako nisu ostvarene pretpostavke iz odredbe članka 40 stavak 3. ZPP-a s obzirom na tako malu razliku u visini.

 

8. Okolnost navođenja postupka OVR-879/23 u obrazloženju prvostupanjske presude ne predstavlja nesuglasje između onog što se navodi o dokazima i samih dokaza, a očito je iz sadržaja žalbe kako tuženik u biti osporava zaključak prvostupanjskog suda o značenju dokaza i posljedično time primjeni materijalnog prava.

 

9. Stoga s obzirom na žalbene navode valja istaći kako prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu postupka propisanu odredbom članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, a niti druge povrede postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365 stavak 2. ZPP-a

 

10. Iz stanja spisa i utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi:

-  Kako je zadužnicom izdanom dana 27. prosinca 2006. ovjerenom od strane Javnog bilježnika mr. sc. D. M. u Z., dana 27. prosinca 2006., M. G., ovdje tužitelj,  dao suglasnost radi naplate tražbine banke u iznosu od 73.000,00 HRK/9.688,77 EUR-a, prema Ugovoru o kreditu broj: ... od dana 27. prosinca 2006.,

-  Kako  je tražbina s osnova predmetnog ugovora o kreditu naknadno (2016.) ustupljena ovdje tuženiku, kao novom vjerovniku od strane ranijeg vjerovnika B. d.d.,

-  Kako je da je tuženik podnio navedenu zadužnicu poslovni broj OV-16035/2006, na izravnu naplatu, i to 27. srpnja 2023.,

-  Kako je pokrenut postupak pred Općinskim sudom u Zadru poslovni broj Ovr-897/2023, na prijedlog ovdje tužitelja protiv ovdje tuženika, radi proglašenja pljenidbe i prijenosa po zadužnici broj OV-16035/2006, nedopuštenim, te je po zaključku od 23. kolovoza 2023., tužitelj upućen protiv tuženika pokrenuti ovu parnicu, a što je u roku i učinio,

-  Kako je raniji vjerovnik- ustupitelj tražbine („cedent“) otkazao ugovor o kreditu 9. siječnja 2014, a koji otkaz je tužitelj zaprimio 13. siječnja 2014.,

-  Kako je raniji vjerovnik - ustupitelj tražbine („cedent“) pokrenuo ovršni postupak u kojem je doneseno rješenje o ovrsi broj OVRV-1123/2014 a koje rješenje je postalo pravomoćno 23. travnja 2014., no ovršni postupak nije pokrenut na temelju zadužnice

11. Na temelju iznesenog činjeničnog supstrata prvostupanjski sud je naveo slijedeće zaključke:

1.     zadužnica po svojoj pravnoj prirodi predstavlja obligacijski vrijednosni papir kojim se njezin izdavatelj obvezuje ispuniti obvezu upisanu na toj ispravi, njezinom zakonskom imatelju, sukladno odredbi članka 1135. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima( dalje ZOO/05 – „Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23).
2.     zadužnica u kojoj je javno ovjeren potpis dužnika, ima svojstvo ovršne isprave, pa zbog toga ovrhovoditelj na temelju zadužnice može pokrenuti ovršni postupak prijedlogom za ovrhu na temelju ovršne isprave.
3.     Konkretna zadužnica je  ispravi izdana u skladu s odredbom članka 183. stavka 1. Ovršnog zakona (dalje OZ/96 – Narodne novine“ broj 57/96., 29/99., 42/00., 173/03., 194/03., 151/04., 88/05. i 121/05) na kojoj je tek ovjeren potpis izdavatelja, pa onda ista predstavlja privatnu ispravu, s obzirom da nije potvrđena po javnom bilježniku u smislu odredbe članka 59. stavka 1. Zakona o javnom bilježništvu (dalje ZJB – „Narodne novine“ broj 78/93., 29/94. i 162/98), slijedom čega takva zadužnica ne može imati značaj sudske odluke kojom je utvrđeno potvrđivanje.
4.     Sukladno pravnom shvaćanju 7. Sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH održanoj 19. 11. 2018. Na tražbinu iz zadužnice koja je privatna isprava i na kojoj je potpis dužnika samo ovjeren kod javnog bilježnika (zadužnice sastavljene prije 1. siječnja 2011. OZ ‑ „Narodne novine“, broj 139/10) i koja nije potvrđena od javnog bilježnika (solemnizirana) primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godina iz čl. 371. ZOO/91 (sada čl. 225. ZOO/05), dok se na tražbine iz zadužnice koje su potvrđene kod javnog bilježnika (solemnizirane) primjenjuje zastarni rok od 10 godina iz čl. 379. ZOO/91 (sada čl. 233. ZOO/05)."
5.     Zastara prava iz zadužnice počinje teći prvog dana od dana dospijeća zadužnice odnosno prvi sljedeći dan nakon njezina izdavanja, što u konkretnom slučaju znači 27. prosinca 2006., iz razloga što tražbina iz zadužnice dospijeva odmah poslije njezinog izdavanja.
6.     Nije došlo do prekida zastare time što je vođen ovršni postupak, odnosno donijeto rješenje o ovrsi, pravomoćno 23. travnja 2014, iz razloga što vođenje toga ovršnog postupka, odnosno donošenje rješenja o ovrsi nije pokrenuto temeljem konkretne zadužnice, u odnosu na koju zadužnicu ovdje tužitelj iznosi prigovor zastare.

 

12.              S obzirom na utvrđenja i i činjeničnopravne zaključke prvostupanjski sud je pozivom na odredbu članka 225 ZOO/05 u svezi odredaba 215 i 216 ZOO/05 prihvatio tužbeni zahtjev, jer je od izdavanja (dospijeća) zadužnice do podnošenja zahtjeva za naplatu prošlo 17 godina

 

13.              Glede žalbenih navoda u svezi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja valja istaći kako je prvostupanjski sud u cijelosti utvrdio činjenično stanje i u biti u žalbi tuženik osporava nastup zastare a radi se o primjeni materijalnog prava s obzirom da je prigovor zastare klasični materijalnopravni prigovor, te na zastaru sud ne pazi po službenoj dužnosti.

 

14.              Glede primjene materijalnog prava i zaključaka prvostupanjskog suda ovaj sud prihvaća zaključke prvostupanjskog suda osim u dijelu dospijeća  zadužnice i prekida zastare.

 

15.              Naime, zadužnica iako jest apstraktna a kako se to uostalom izjasnio Vrhovni sud u svojoj odluci Rev-2367/14 ne može se glede dospijeća promatrati odvojeno od osnovnog pravnog posla.

 

16.              Po pravnom shvaćanju ovog suda zadužnica nije dospjela datumom izdavanja već datumom dospijeća duga. Kako je prema utvrđenju prvostupanjskog suda otkazan ugovor o kreditu 9. siječnja 2014, a koji otkaz je tužitelj zaprimio  13. siječnja 2014., to je zaključak ovog suda kako  je zadužnica dospjela 13. siječnja 2014. i od tada počinje teći petogodišnji zastarni rok,

 

17.              Nadalje iako je zadužnica apstraktna pokušaj naplate duga koji proizlazi iz osnovnog pravnog posla protiv osnovnog dužnika, a to tužitelj jest, po pravnom shvaćanju ovog suda ipak dovodi do prekida zastare kada se ima u vidu odredba članka 241 ZOO/05 i tumačenje iste odredbe u odluci Vrhovnog suda Rev-832/18 (na koju odluku se u žalbi i poziva tuženik). Naime, podnošenje prijedloga za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave (ali ne zadužnice) i posljedično rješenje o ovrsi pravomoćno 23. travnja 2014. prekinulo je zastaru te je po navedenoj pravomoćnosti rješenja zastara počela teći iznova.

 

18.              Zaključno je sada trebalo odgovoriti je li od 23. travnja 2014. počeo teći desetogodišnji zastarni rok, s obzirom da tuženik od tada ima pravomoćno rješenje o ovrsi kojim je utvrđena tražbina, u smislu odredbe članka 233 ZOO/05 ili zato što se zahtijevala naplata na temelju zadužnice i to takozvane obične zadužnice od 23. travnja 2014. počinje teći petogodišnji zastarni rok, a ovo sve jer je tuženik izravnu naplatu zahtijevao 27. srpnja 2023.

 

19.              Po pravnom shvaćanju ovog suda zbog pravne činjenice da je zadužnica apstraktna nije se po donošenju rješenja o ovrsi na temelju drugih isprava produljio zastarni rok za tzv. običnu zadužnicu s 5 godina na 10 godina, odnosno ne dolazi i dalje u obzir primjena odredbe članka 233 ZOO/05 već valja primijeniti odredbu članka 225 ZOO/05.

 

20.              Dakle, ako se promatra tražbina kao tražbina iz rješenja o ovrsi onda zastarni rok istječe 23. travnja 2024. ( a što bi značilo da nema zastare), no ako se tražbina promatra kao tražbina po zadužnici onda je zastarni rok istekao 23. travnja 2019.

 

21.              S obzirom da je i ovaj sud pravnog shvaćanja kako je i nadalje u primjeni opći zastarni rok od 5 godina jer se radi o naplati tzv. obične zadužnice, a prijedlog za izravnu naplatu je podnesen 27. srpnja 2023. ispravno je prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev utemeljen na zastari.

 

22.              Odluka o troškovima postupka je pravilna i utemeljena na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a.

 

23.              Kako se još odredbom članka 29 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2008. godine („Narodne novine“, broj 84/08) odustalo od koncepta revizije po dopuštenju drugostupanjskog suda to ovaj sud nema ovlasti dopuštati reviziju.

 

24.              Slijedom navedenog valjalo je na temelju odredbe članka 368 stavak 1. ZPP-a odbiti tuženikovu žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

 

U Splitu 1. veljače 2024.