REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd 1618/2023-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Dražena Jakovine predsjednika vijeća, Đura Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Ž. Đ. iz Ž., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik D. Š., odvjetnik u Ž., protiv tuženika A. B. d.d. Z., OIB: ..., kojeg zastupaju punomoći odvjetnici u Odvjetničkom društvu Š. & P. u Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-431/2022-2 od 13. prosinca 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Vinkovcima, Stalna služba u Županji poslovni broj P-1403/2019-67 od 21. ožujka 2022., u sjednici održanoj 17. svibnja 2023.,
r i j e š i o j e:
I. Odbija se prijedlog za dopuštenje revizije tuženika u dijelu koji se odnosi na 3., 4., 5., 6., 7., 8. i 9. pitanje.
II. Odbacuje se prijedlog za dopuštenje revizije tuženika u dijelu koji se odnosi na 1. i 2. pitanje.
Obrazloženje
1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-431/2022-2 od 13. prosinca 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Vinkovcima, Stalna služba u Županji poslovni broj P- 1403/2019-67 od 21. ožujka 2022. (točke I., II. i III. izreke).
2. U prijedlogu za dopuštenje revizije tuženik postavlja sljedeća pitanja:
„1. Jesu li prvostupanjski i drugostupanjski sudovi pravilno primijenili odredbe čl. 502.c Zakona o parničnom postupku i čl. 116. odnosno 138.a Zakona o zaštiti potrošača kada su u posebnoj parnici, pozivajući se na navedene odredbe zakona, utvrdili da bi tuženik kao pravni slijednik svojim postupanjem ili propuštanjem povrijedio prava i interese tužitelja kao potrošača, odnosno da bi tuženik kao pravni slijednik odgovarao za obveze pravnog prednika koji je s tužiteljem sklopio pravni posao (ugovor o kreditu), iako je nesporna činjenica da 1.) u postupku po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 502.a st. 1. ZPP pravni prednik tuženika nije sudjelovao kao stranka, niti kao treća osoba, niti je 2.) presudom donesenom u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava bilo utvrđeno da bi pravni prednik tuženika svojim ugovorima o kreditu ili na bilo koji drugačiji način povrijedio prava tužitelja kao potrošača?
2. Je li sud vezan za utvrđenja iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa u pojedinačnom postupku pokrenutom od strane potrošača radi povrata stečenog bez osnove?
3. Je li sud u postupku pokrenutom temeljem članka 138.a ZZP/09 beziznimno vezan za utvrđenja iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa unatoč drukčijem činjeničnom stanju utvrđenom u pojedinačnom postupku?
4. Je li sud prilikom utvrđivanja ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli dužan provesti test nepoštenja, odnosno dati obrazloženje vezano za kontrolu nepoštenosti u smislu postojanja okolnosti za izuzeće od kontrole, sukladno odredbama članka 81. stavak 5. i članka 84. ZZP/03?
5. Je li sud ovlašten tumačiti ugovor suprotno zajedničkoj namjeri ugovornih strana odnosno suprotno odredbi članka 319. stavka 2. ZOO-a te na taj način drukčije pravno kvalificirati ugovor?
6. Da li se udruga potrošača može smatrati vjerovnikom u skladu s odredbom članka 241. ZOO-a odnosno da li se podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava od strane udruge potrošača prekida tijek zastare za tražbine individualnih potrošača?
7. Ima li tužitelj, u slučaju ništetnosti odredbe ugovora o kreditu koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, pravo na povrat preplate sa zateznim kamatama koje teku od dana uplate svakog pojedinog iznosa ili od dana podnošenja tužbe?
8. Je li dopušteno sudu prigovor zastare ocijeniti primjenom pravnog pravila koje nije bilo na snazi u vrijeme nastupanja zastare?
9. U posebnim parnicama koje pokrenu potrošači protiv banke radi povrata stečenog bez osnove na temelju ništetnih ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, treba li prilikom izračuna iznosa stečenog bez osnove (restitucijski zahtjev) koji je banka stekla od potrošača zbog nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF primijeniti početno ugovorenu kamatnu stopu iz ugovora o kreditu koji je bio denominiran u CHF, a koji je nakon utvrđenja nepoštenom ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli pretvoren u ugovor o kreditu u kunama, ili treba primijeniti kamatnu stopu koju su banke redovno naplaćivale za kredite u hrvatskim kunama?“.
2.1. Tuženik smatra da pitanja koja postavlja udovoljavaju uvjetima dopuštenosti iz čl. 385.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-proč.tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP).
2.2. Kao razloge koje smatra važnim za odluku o sporu, osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu tuženik se (u odnosu na treće, četvrto, peto, šesto, sedmo, osmo i deveto postavljena pitanja), pozvao na odluke ovog suda poslovni broj Revt-26/09 od 12. veljače 2014. i Rev-1172/2018-2 od 19. ožujka 2019. i Revt-249/14 od 9. travnja 2015., na odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. i U-I-392/2011, te na različitu praksu drugostupanjskih sudova i to na presude Županijskog suda u Puli poslovni broj Gž-2658/12 od 11. studenoga 2013., Gž-1371/16 od 11. prosinca 2017., Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-6858/16 od 21. veljače 2017., Gž-8026/16 od 11. travnja 2017., Gž-1012/20 od 26. svibnja 2020., Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-2394/16 od 28. lipnja 2017., te na odluke Suda Europske unije C-415/11 od 14. ožujka 2013. i C-226/12 od 16. siječnja 2014.
3. Odgovor na prijedlog nije podnesen.
4. Postupajući po odredbi čl. 385.a i čl. 387. ZPP vijeće Vrhovnog suda Republike Hrvatske je ocijenilo da treće, četvrto, peto, šesto, sedmo i osmo postavljena pitanja iz prijedloga tuženika za dopuštenje revizije nisu važna za odluku u konkretnom predmetu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu. Navedeno stoga, što je pobijana presuda u odnosu na ta pitanja utemeljena na pravnom shvaćanju koje je revizijski sud zauzeo na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2002., kao i na shvaćanjima koja su u skladu sa stabilnom, već ustaljenom i dosljednom sudskom praksom revizijskog suda (izraženom primjerice u revizijskim odlukama broj Revt- 249/2014 od 9. travnja 2015., Rev-2221/2018-2 od 3. rujna 2019., Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018.), a s obzirom na to kako su pitanja formulirana i situaciju u ovome predmetu Vrhovni sud Republike Hrvatske u odnosu na osporenu presudu nema razloga ujednačavati primjenu prava i preispitivati sudsku praksu, a niti bi u odnosu na odluke suda Europske unije na koje se poziva predlagatelj trebalo preispitivati ustaljenu sudsku praksu.
4.1. U odnosu na deveto postavljeno pitanje, treba reći da je pobijana odluka donesena u skladu sa shvaćanjem revizijskog suda izraženoga u odluci poslovni broj Rev-308/2022-2 od 19. travnja 2022., prema kojemu ne postoji zakonom propisana referentna kamatna stopa, kao niti jedan jedinstveni parametar uz koje bi se vezala promjenjiva kamatna stopa, a koji bi se po sili zakona primjenjivao u situaciji kada je ugovorna odredba proglašena ništetnom pa nije dopušteno da su popunjava ugovor nekom stopom koju bi sam utvrđivao kao „razumnu“ (u kolokvijalnom značenju, gdje se kao razumno označava nešto što odgovara prosječnoj stopi koja je vrijedila u ugovornim odnosima poput onoga koji su stranke uspostavile sklopljenim ugovorom o kreditu u ovom predmetu). Stoga niti deveto pitanje, kojim se suštinski preispituje navedeno shvaćanje ovoga revizijskog suda, nije važno za odluku o sporu, osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.
5. Prvo i drugo naznačena pitanja u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna, jer za ta pitanja nisu uopće izneseni razlozi važnosti istih, niti tuženik u prijedlogu navodi da bi o tim postavljenim pitanjima postojala različita praksa drugostupanjskih sudova koju bi trebalo ujednačiti, što je osnovni smisao revizijskog postupka.
5.1. Umjesto toga, predlagatelj u prijedlogu samo izražava nezadovoljstvo s iznesenim shvaćanjem drugostupanjskog suda i osporava pravilnost primjene materijalnog prava, a što u načelu nije sam za sebe poseban razlog zbog kojeg se može dopustiti podnošenje revizije ukoliko nisu ispunjene i ostale pretpostavke iz odredbe čl. 385.a ZPP-a.
6. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. ZPP odlučiti kao pod točkom I., a na temelju odredbe čl. 389.a st. 3. ZPP odlučiti kao pod točkom II. izreke ovog rješenja.
Zagreb, 17. svibnja 2023.
Predsjednik vijeća:
mr. sc. Dražen Jakovina, v.r.
