REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 49/2021-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Dražena Tripala kao predsjednika vijeća te Ratka Šćekića i Žarka Dundovića, kao članova vijeća uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optužene Lj. P. i drugih zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. - ispravak, 101/17., 118/18. i 126/2019. - dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika te optužene Lj. P. i optuženog Ž. Ć. podnesenima protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 11. rujna 2020. broj K-91/19., u sjednici održanoj 17. svibnja 2023. u prisutnosti u javnom dijelu sjednice optužene Lj. P., branitelja optužene Lj. P., odvjetnika Antonija V., te branitelja optuženog Ž. Ć., odvjetnika Ž. Ž.

p r e s u d i o  j e:

I. Djelomično se prihvaća žalba državnog odvjetnika, preinačuje se pobijana presuda u odluci o kazni u odnosu na optuženu Lj. P. na način da se optuženoj Lj. P. za kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., zbog kojeg je prvostupanjskom presudom proglašena krivom, na temelju članka 246. stavka 2. KZ/11., utvrđuje kazna zatvora u trajanju 3 (tri) godine i 2 (dva) mjeseca, te joj se, na temelju članka 58. stavka 6. KZ/11., opoziva djelomična uvjetna osuda iz pravomoćne presude Županijskog suda u Velikoj Gorici od 14. prosinca 2015. broj K- 12/15-121 i uzima kao utvrđena iz te presude jedinstvena kazna zatvora u trajanju 1 (jedne) godine i 2 (dva) mjeseca pa se optužena Lj. P., uz primjenu članka 53. KZ/11., osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 3 (tri) godine i 4 (četiri) mjeseca, u koju kaznu joj se, na temelju članka 54. KZ/11., uračunava vrijeme provedeno na izdržavanju kazne od 5. listopada 2021. do 5. travnja 2022.

I Kž 49/2021-9

II. Odbijaju se kao neosnovane žalbe u ostalom dijelu žalba državnog odvjetnika te u cijelosti žalbe optužene Lj. P. i optuženog Ž. Ć. te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom Županijski sud u Zagrebu proglasio je optuženu Lj. P. i optuženog Ž. Ć. krivima zbog počinjenja kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., za koje djelo je, na temelju članka 246. stavka 2. KZ/11., optuženog Ž. Ć. osudio na kaznu zatvora u trajanju tri godine, dok je optuženoj Lj. P. utvrdio kaznu zatvora u trajanju tri godine pa je optuženu Lj. Ć., nakon što joj je na temelju članka 58. stavka 6. KZ/11. opozvana uvjetna osuda iz presude Županijskog suda u Velikoj Gorici od 14. prosinca 2015. broj K-12/15-121, pravomoćna 10. srpnja 2018., te uzeta kao utvrđena kazna zatvora u trajanju osam mjeseci, uz primjenu članka 51. KZ/11., osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju tri godine i dva mjeseca.

1.1. Na temelju članka 77. KZ/11. u vezi s člankom 560. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.-19.) oduzeta je imovinska korist koju su optuženici Lj. P. i Ž. Ć. ostvarili kaznenim djelom na način da je utvrđeno da novčani iznos od 7.654.500,00 kuna predstavlja imovinsku korist koju su optužena Lj. P. i optuženi Ž. Ć. ostvarili kaznenim djelom zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. te da taj iznos postaje imovina Republike Hrvatske pa je optuženicima naloženo da ga uplate u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude i to optužena Lj. P. iznos od 6.172.000,00 kuna, a optuženi Ž. Ć. iznos od 1.482.500,00 kuna.

2. Žalbu su protiv prvostupanjske presude podnijeli državni odvjetnik, optužena Lj. P. te optuženi Ž. Ć..

2.1. Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni te predlaže da se pobijana presuda preinači i optuženike osudi na kaznu zatvora u duljem trajanju.

2.2. Optužena Lj. P. se žali po branitelju, odvjetniku A. V., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni te odluke o oduzimanju imovinske koristi. Predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, odnosno da se pobijana presuda preinači i optuženicu oslobodi optužbe, podredno da joj se izrekne blaža kazna.

I Kž 49/2021-9

2.3. Optuženi Ž. Ć. se žali po branitelju, odvjetniku Ž. Ž., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kaznenoj sankciji. Predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, odnosno da se pobijana presuda preinači u dijelu odluke o kazni u smislu žalbenih navoda.

2.4. Oba optuženika su u svojim žalbama zahtijevali da ih se, u skladu s odredbom članka 475. stavka 2. ZKP/09.-19., obavijesti o održavanju sjednice vijeća, čemu je udovoljeno.

3. Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je optuženi Ž. Ć. po branitelju, odvjetniku Ž. Ž., smatrajući je neosnovanom, s prijedlogom da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana.

4. Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08.-19. prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

5. Sjednici vijeća, u njezinom javnom dijelu, prisustvovali su optužena Lj. P. te njezin branitelj, odvjetnik A. V., kao i branitelj optuženog Ž. Ć., odvjetnik Ž. Ž.S. vijeća, nisu pristupili zamjenik Glavne državne odvjetnice Republike Hrvatske te optuženi Ž. Ć., iako su uredno obaviješteni, pa je sjednica, u skladu s odredbom članka 475. stavka 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22. - dalje: ZKP/08.-22.), održana u njihovoj odsutnosti.

6. Žalba državnog odvjetnika je djelomično osnovana, dok žalbe optuženika nisu osnovane.

7. Žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, optužena Lj. P. tvrdi da „sud u Presudi navodi gornje činjenice koje svakako idu u prilog oslobađajućoj Presudi u odnosu na I-optuženu, izreka presude kontradiktorna je tako utvrđenim činjenicama, čime je počinjena bitna povreda kaznenog postupka“. Tako istaknutim žalbenim navodima žaliteljica očito cilja na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.-19. Međutim, obrazloženje prvostupanjske presude u svemu je jasno i razumljivo te niti u jednom dijelu nije nađena proturječnost. Naime, prvostupanjski sud je u razlozima pobijane presude u cijelosti pravilno i bez proturječja iznio bitan sadržaj svakog izvedenog dokaza te je savjesnom i sveobuhvatnom analizom, koja je iznesena iscrpno i temeljito, dao ocjenu vjerodostojnosti tih dokaza te pobijana odluka o dokazanosti djela i izrečenoj kazni sadrži razumljive, dostatne i neproturječne razloge o svim odlučnim činjenicama pa tako i o postojanju zajedničke namjere optuženika odnosno njihovom dogovornom postupanju u nakani pribavljanja materijalne dobiti. U biti, takvim se žalbenim navodima, prema stavu ovog drugostupanjskog suda, nastoji dovesti u pitanje pravilnost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda, a o tome će više biti riječi u nastavku ove odluke.

I Kž 49/2021-9

8. Isticanjem i nadalje bitne povrede odredaba kaznenog postupka, optužena Lj. P. u žalbi tvrdi da joj je propustom konstatiranja u raspravnim zapisnicima pojedinih dokaznih prijedloga, iz razloga što bržeg okončanja dokaznog postupka, te ignoriranjem dokaznih prijedloga obrane povrijeđeno pravo na obranu kao i da su ostvarene višestruke povrede iz članka 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“, broj 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99. - ispravak, 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10. i 13/17. - dalje: Konvencija) i to povreda prava na pravično suđenje, prava na jednakost oružja te na obrazloženu sudsku odluku, a u tome posljedično nalazi i ostvarenje bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 3. ZKP/08.-19. Međutim, pored toga što je riječ o tvrdnjama čiju istinitost je u ovom trenutku gotovo nemoguće utvrditi, žaliteljici se ukazuje da istaknuta bitna postupovna povreda postoji samo ako sud u tijeku rasprave nije primijenio koju odredbu ZKP/08.-19. ili je na raspravi povrijedio pravo obrane, a to je utjecalo ili moglo utjecati na presudu, a to ovdje nije slučaj. U biti, i ovakvim žalbenim prigovorima optuženica zapravo nastoji dovesti u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, a o tome će se očitovanje iznijeti u daljnjem dijelu obrazloženja ove odluke.

9. Optuženi Ž. Ć., upirući na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka u žalbi tvrdi da je izreka presude nerazumljiva jer u činjeničnom opisu nije jasno navedeno 15 naloga za isplatu određenih po broju, datumu i iznosu novca, a na temelju kojih je optuženik podigao i protupravno prisvojio iznos naveden u izreci pobijane presude.

9.1. Međutim, premda u pravilu u činjeničnom opisu treba biti specificirana svaka pojedina protupravna radnja zbog koje se optuženik tereti, u konkretnom su slučaju te radnje određene jer je svaka od njih, uz identificiranje datuma, svrhe i iznosa podignutog novca, navedena u nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo dipl. oec. M. V., koje je prvostupanjski sud u potpunosti prihvatio. Prema tome, izreka pobijane presude je navođenjem vremena i mjesta počinjenja djela, počinitelja i njihovih svojstva te radnji kojima su ostvarena sva bitna obilježja kaznenog djela za koje su optuženici proglašeni krivima, u dovoljnoj mjeri konkretizirana i precizirana pa nije počinjena istaknuta postupovna povreda.

10. U nastavku, u dijelu žalbe u kojem upire na ostvarenje bitne povrede odredaba kaznenog postupka, optuženi Ž. Ć. tvrdi da u presudi nije obrazloženo zašto je prvostupanjski sud u ovom kaznenom postupku primijenio KZ/11., a ne Kazneni zakon („Narodne novine“, broj 110/97., 27/98. - ispravak, 50/00. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04., 84/05. - ispravak, 71/06., 110/07., 152/08., 57/11. i 77/11. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske - dalje: KZ/97.) koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja predmetnog djela. U izostanku takvih razloga ovaj žalitelj nalazi i ostvarenje „povrede pravila blažeg zakona u vezi s ustavnim jamstvom blaže kazne iz čanka 3. stavka 1. URH …. i povrede ustavnog prava na pravično suđenje u dijelu koji se odnosi na obrazloženu sudsku presudu kada je riječ o pravilu blažeg zakona iz članak 29. stavak 1. URH“.

10.1. Međutim, prvostupanjski sud je, u skladu s već dugogodišnjom ustaljenom praksom i pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženim u

I Kž 49/2021-9

mnogobrojnim dosadašnjim odlukama, postupajući po službenoj dužnosti u smislu provjere postojanja pravnog kontinuiteta, s obzirom na inkriminirano postupanje optuženika (članak 3. stavak 2. KZ/11.), očito prihvatio pravnu kvalifikaciju iz optuženog akta odnosno da kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavka 4. u vezi sa stavkom 1. KZ/97. u konkretnoj situaciji odgovara kaznenom djelu zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., te da je KZ/11., premda je riječ o istim zakonskim okvirima propisane kazne za oba kaznena djela, za počinitelja blaži. Ovo s obzirom na to da je izmijenjena visina neodređenih vrijednosti zakonskih obilježja kaznenih djela odnosno povišeni imovinski limit potreban za ostvarenje kvalificiranog oblika kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. KZ/11. Prema tome, činjenica da u pobijanoj presudi o tome nisu izneseni razlozi nema utjecaja na pravilnost pobijane posude pa nije ostvarena bitna postupovna povreda iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.- 19., na koju takvim žalbenim prigovorima smjera optuženi Ž. Ć.. Naime, do postojanja bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.-19. dolazi samo u onim situacijama kada se presuda zbog postojanja tom zakonskom odredbom izrijekom nabrojanih nedostataka presuda ne može ispitati, a to ovdje nije slučaj.

11. Ni ispitivanjem pobijane presude, u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08.-22., nije utvrđeno da bi bila počinjena neka druga bitna postupovna povreda na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

12. Osporavajući pravilnost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda te potkrijepljenost tih utvrđenja u izvedenim dokazima, oba optuženika u žalbama ističu da prvostupanjski sud zaključak o krivnji utemeljuje na pogrešnoj ocjeni izvedenih dokaza, poglavito iskazima ispitanih svjedoka. Pritom oba ova žalitelja, ustrajući na tvrdnjama iz njihovih obrana, dajući vlastitu subjektivnu analizu dokazne građe, traže preocjenu izvedenih dokaza, svaki u smjeru potvrde tvrdnji iz njihovih obrana da nisu stvarno vodili poslovanje trgovačkog društva T.-p. d.o.o., kao i da podignuti novac nisu prisvojili za sebe.

13. Optuženi Ž. Ć., tako u žalbi tvrdi da u dokaznom postupku nije na nedvojben način utvrđeno da je upravo on bio osoba koja je stvarno vodila poslovanje trgovačkog društva T.-p. d.o.o., već da je stvarni voditelj poslovanja tog društva bio F. K., zajedno s optuženom Lj. P., kao i da rezultati provedenog postupka ne nude dostatne, ozbiljne i relevantne dokaze da bi postojao zajednički dogovor između njega i optužene Lj. P. za počinjenje inkriminiranog im kaznenog djela.

14. Optužena Lj. P. pak u žalbi ističe da u odnosu na nju nisu ispunjeni svi konstitutivni elementi potrebni za postojanje kaznenog djela jer da je u radnjama počinjenja djela ona sudjelovala isključivo pod utjecajem izrazito jakog straha uzrokovanog prijetnjama te fizičkim i psihičkim nasiljem počinjenim joj od strane optuženog Ž. Ć., zbog čega smatra upitnom opstojnost subjektivnog elementa bića terećenog kaznenog djela. U prilog takvim tvrdnjama navodi da je u tijeku kaznenog postupka u spis dostavila medicinsku dokumentaciju iz koje je vidljivo da je zbog višegodišnjeg fizičkog i psihičkog zlostavljanja te ozljeđivanja, koje datira još od 2006., kao i prijetnji i ucjena od strane optuženog Ž. Ć. razvila stalan osjećaj prijetnje

I Kž 49/2021-9

i ugroze zbog čega je u više navrata liječena u bolnici te se protiv tog optuženika vodio i prekršajni postupak u kojem je pravomoćno osuđen. Navedeno, po mišljenju optuženice, potkrjepljuje tvrdnje iz njezine obrane da nije svojom voljom činila radnje izvršenja kaznenog djela, već da je sve radila zbog straha i bojazni od ovog optuženika, odnosno da je ona samo bila sredstvo počinjenja kaznenog djela od strane stvarnog počinitelja.

15. Međutim, navedenim žalbenim prigovorima, po ocjeni drugostupanjskog suda, nisu s uspjehom dovedena u dvojbu pravilna utvrđenja odlučnih činjenica po prvostupanjskom sudu. Naime, prvostupanjski je sud vrlo temeljito i s potrebom kritičnošću pristupio ocjeni obrana oba optuženika te, uzimajući u obzir životnost i logičnost njihovog sadržaja, osobito (ne)potkrijepljenost njihovih navoda u ostalim izvedenim dokazima, s pravom dijelove njihovih obrana kojima poriču kaznenopravnu odgovornost „prebacujući“ međusobno krivnju identičnom tvrdnjom da su novac odmah nakon podizanja predavali jedan drugome, nije prihvatio kao istinite.

16. U ovom kaznenom postupku nije bilo sporno da optužena Lj. P. i optuženi Ž. Ć. nisu bili upisani kao osnivači, direktori ili prokuristi trgovačkog društva T.-promet d.o.o., već da je kao jedini osnivač i direktor tog društva bio upisan Ž. O., koji je osoba ograničene poslovne sposobnosti. Isto tako nije bilo sporno niti to da su optužena Lj. P. i optuženi Ž. Ć. bili zaposlenici trgovačkog društva T.-p. d.o.o. te ovlašteni potpisnici dokumentacije i osobe ovlaštene za raspolaganje sredstvima tog društva, s čijeg su računa osobno podizali iznose pobrojane u izreci pobijane presude na način da su odlazili u banku te ispred službenika banke i djelatnika osiguranja banke preuzimali novac.

17. Naime, optuženici obranama niti ne spore da su kao ovlašteni potpisnici platnog prometa i osobe ovlaštene za raspolaganje sredstvima na računu trgovačkog društva T.-p. d.o.o. osobno podizali novac s računa tog društva. Kada se uz to imaju na umu rezultati dokazne građe, poglavito sadržaj iskaza zaposlenica knjigovodstvenog servisa „P.“ A. I. i K. L., a iz kojih proizlazi da su optuženici u servis gotovo uvijek dolazili zajedno i to uglavnom tako da je optuženica ulazila „galopirajući“ i predavala poslovnu dokumentaciju društva, dok ju je optuženik ispred servisa čekao u automobilu, potom sadržaj iskaza svjedoka S. M. i Z. M. koji su govorili o poslovnoj suradnji s trgovačkim društvom T.-p. d.o.o., koja se odvijala upravo putem optuženog Ž. Ć., što povezano s činjenicom da je svjedok M. V., prema zapisniku o prepoznavanju, sa 70% vjerojatnošću prepoznao optuženika Ž. Ć. kao osobu koja se predstavila kao Ž. O., sve to nedvojbeno ukazuje da se optuženik i predstavljao kao odgovorna osoba tog društva. Budući da iz rezultata grafološkog vještačenja proizlazi da su svi potpisi na 15 naloga za isplatu pisani rukom optuženog Ž. Ć., prvostupanjski sud je pravilno zaključio da su optuženici kaznenopravno odgovorni za radnje opisane u izreci te presude.

18. U pokušaju da ospori pravilnost takvog zaključivanja prvostupanjskog suda, optuženi Ž. Ć. u žalbi tvrdi da iz iskaza svjedokinje S. O., vlasnice knjigovodstvenog servisa „P.“, proizlazi da optuženog Ž. Ć. uopće ne poznaje te da iz iskaza svjedoka A. B. i I. O., koji su poslovno surađivali s trgovačkim društvom T.-p. d.o.o., proizlazi da su poslove dogovarali s F. K.. Međutim, navedeno ne potvrđuje obranu

I Kž 49/2021-9

optuženika da je F. K. upravljao trgovačkim društvom T.-p. d.o.o., a posebice ne ukazuje na to da je ovaj optuženik upravo F. K. davao podignuti novac, kako se to nastoji prikazati žalbom. Uostalom, iz iskaza svjedokinja A. I. i K. L., zaposlenica istog knjigovodstvenog servisa, upravo suprotno iskazu svjedokinje S. O., proizlazi da je optuženik i sam dolazio u ured te donosio poslovnu dokumentaciju i osobno razgovarao sa svjedokinjom S. O., dok iz iskaza svjedoka A. B. proizlazi da je on s optuženikom povezan dugogodišnjim prijateljstvom pa čak i kumstvom, a to, i po ocjeni ovog suda, ne može biti bez značaja kod ocjene vjerodostojnosti iskaza žalbom istaknutih svjedoka.

19. Ni daljnji žalbeni prigovori optuženika da se novac nije podizao samo u poslovnici u kojoj je svjedok N. S. bio zaposlen, nego i u drugim poslovnicama R. A. d.d., ni u najmanjoj mjeri ne dovodi u pitanje istinitost iskaza tog svjedoka u dijelu u kojem on tvrdi da su optuženici u poslovnicu banke u R. c. dolazili većinom zajedno pri čemu je optuženica nešto potpisivala, dok je optuženik novac uzimao i odnosio.

20. Neosnovani su i žalbeni navodi optuženog Ž. Ć. kojima, i nadalje s ciljem dovođenja u pitanje pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, ističe da činjenica da za potrebe provođenja financijsko knjigovodstvenog vještačenja nisu bile dostavljene poslovne knjige trgovačkog društva T.-promet d.o.o. za 2008., a koja okolnost sama za sebe ne znači da dokumentacije, koja bi opravdala trošak podignutog novca u cijelosti ili djelomično u poduzetničke svrhe, nikada nije bilo. Naime, utvrđenje prvostupanjskog suda da optuženik novac, koji je podizao s računa društva i na taj ga način neovlašteno prisvojio, nije iskoristio u poslovne svrhe, u ovom kaznenom predmetu nedvojbeno proizlazi ne samo iz nalaza i mišljenja financijsko- knjigovodstvenog vještaka, u kojem je navedeno da ne postoji knjigovodstvena dokumentacija iz koje bi se mogla utvrditi (poslovna) svrha podizanja inkriminiranog iznosa, nego i iz same obrane ovog optuženika u kojoj on niti ne tvrdi da je novac korišten u poslovne svrhe, već da je sav novac odmah predavao F. K. i optuženoj Lj. P..

21. Isto tako, s obzirom na to da niti jedan od optuženika obranom ne spori podizanje novčanih sredstava na način kako im je to inkriminirano u ovom kaznenom postupku, dakle, putem naloga za isplatu gotovine koji su ne samo potpisani, nego i ovjereni žigom trgovačkog društva T.-p. d.o.o., neosnovane su i žalbene tvrdnje optužene Lj. P. kojima, prigovarajući pravilnosti utvrđenja prvostupanjskog suda da je posjedovala žig trgovačkog društva T.-p. d.o.o., tvrdi da za to nema nikakvih dokaza.

22. Osporavajući pravilnost i potpunost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda optužena Lj. P., kao što je već naprijed navedeno, u žalbi tvrdi da nije svojevoljno poduzimala radnje počinjenja kaznenog djela, nego isključivo zbog straha od fizičkog i psihičkog nasilja kojemu je bila izložena od strane optuženog Ž. Ć.. S tim u vezi optuženica u žalbi, prigovarajući pravilnosti odluke prvostupanjskog suda o odbijanju dokaznog prijedloga obrane za provođenjem psihijatrijskog vještačenja optužene Lj. P., ističe da iz iskaza svjedokinje A. I. proizlazi da joj se činilo da se optuženica optuženog Ž. Ć. boji, a da iz iskaza svjedoka Ž. O. proizlazi da ga je optuženik u jednom navratu „bacio na ormar“ te da ga se (još uvijek) boji.

I Kž 49/2021-9

23. Međutim, imajući na umu brojnost protupravnih radnji za koje se optuženica tereti da ih je poduzela u inkriminiranom razdoblju, a koje je trajalo skoro godinu dana, kao i da tvrdnja žaliteljice o fizičkom i psihičkom nasilju optuženika nad njom nije potvrđena iskazima u tijeku dokaznog postupka ispitanih svjedoka koji su opisivali svoje kako višekratne, tako i jednokratne kontakte s optuženicima vezano uz poslovanje trgovačkog društva T.-p. d.o.o. (zaposlenici knjigovodstvenog servisa, zaposlenik banke, poslovni suradnici), prvostupanjski je sud taj dokazni prijedlog s pravom, na temelju članka 421. stavka 1. točaka 2. i 4. ZKP/08.-19., odbio. Ovo tim više kada se ima na umu da u žalbom apostrofiranoj medicinskoj dokumentaciji koju je optuženica dostavila u spis uopće nisu sadržani podaci iz kojih bi proizlazila sumnja u ubrojivost optuženice tempore criminis, jer su nalazi psihijatra datirani od 2015. pa nadalje, dok je presuda Prekršajnog suda u Velikoj Gorici broj J-664/11, koja se također ističe u žalbi, donesena 25. prosinca 2011. Prema tome, riječ je o razdoblju koje je nastupilo godinama nakon inkriminiranog perioda, kako to osnovano primjećuje i prvostupanjski sud. Stoga nema govora niti o ostvarenju povrede prava na obranu, a niti o povredi odredbe članka 6. Konvencije, na što se takvim žalbenim prigovorima također upire u žalbi optuženice.

24. U cijelosti su neopravdani i žalbeni prigovori kojima optužena Lj. P., i dalje s ciljem dovođenja u pitanje pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, osporava osnovanost odluke prvostupanjskog suda o odbijanju dokaznog prijedloga da se u svojstvu svjedoka ispita S. R. na okolnost tko je osnovao trgovačko društvo T.-p. d.o.o. te B. B. na okolnost postojanja poslovne suradnje s trgovačkim društvom T.-p. d.o.o., a koja se odvijala preko optuženog Ž. Ć.. Naime, prvostupanjski je sud s pravom, na temelju članka 421. stavka 1. točaka 2. i 4. ZKP/08.-19., navedene dokazne prijedloge odbio kao nevažne i odugovlačeće s obzirom na to da su na iste okolnosti u tijeku postupka već ispitani brojni svjedoci pa se do pravilne ocjene obrane optuženika moglo doći analizom postojeće dokazne građe, a i s obzirom na to da se ne radi o okolnostima koje mogu dovesti do potvrđivanja odlučnih kaznenopravnih činjenica o kojima ovisi ostvarenje bitnih obilježja terećenog kaznenog djela.

25. Konačno, imajući na umu rezultate dokazne građe u ovom kaznenom postupku, činjenica da se prvostupanjski sud prilikom iznošenja utvrđenja na kojima je utemeljio zaključak o kaznenopravnoj odgovornosti optuženice rukovodio i okolnostima da je optužena Lj. P. darovala nekretnine majci te kupila montažnu kuću za iznos od preko 375.000,00 kuna, premda je nesporno riječ o radnjama realiziranima prije inkriminiranog razdoblja, nema značaja na pravilnost pobijane odluke, posebice ne u onoj mjeri koji joj se daje žalbom optuženice.

26. Slijedom svega navedenog, prvostupanjski sud s pravom zaključuje da su optuženici u inkriminiranom razdoblju, kao osobe koje su stvarno vodile poslovanje trgovačkog društva T.-p. d.o.o. i bili ovlašteni potpisnici za raspolaganje sredstvima društva, zajedno i po prethodnom dogovoru, podizanjem novca sa žiro računa društva, putem naloga za isplatu u iznosu navedenom u izreci pobijane presude, ostvarili sva bitna obilježja inkriminiranog im kaznenog djela.

I Kž 49/2021-9

27. Budući da optuženici navodima istaknutima u žalbama nisu doveli u sumnju pravilna utvrđenja odlučnih činjenica prvostupanjskog suda, a time niti zaključak iz pobijane presude da su kaznenopravno odgovorni za radnje opisane u izreci te presude, njihova žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

28. Optužena Lj. P. u žalbi ističe i žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona koju, prigovarajući pravilnosti zaključka prvostupanjskog suda o nepostojanju na strani optuženice okolnosti koje isključuju krivnju te isticanjem propusta primjene načela in dubio pro reo, očito izvodi iz pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Međutim, budući da je, dakle, prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio sve činjenice odlučne za ocjenu ostvarenja objektivnih i subjektivnih obilježja terećenog kaznenog djela, na koje je potom pravilno primijenio materijalno pravo, pobijanom presudom nije ostvarena tzv. posredna povreda kaznenog zakona na koju se ukazuje u ovom dijelu izjavljene žalbe.

29. Državni odvjetnik se u odnosu na oboje optuženika žali zbog odluke o kazni, smatrajući ih preblagima i neprimjerenima počinjenom djelu i posljedicama, posebice s obzirom na pobude iz kojih je kazneno djelo počinjeno. Naime, mišljenje je državnog odvjetnika da takve kazne ne predstavljaju dovoljnu društvenu osudu zbog počinjenog kaznenog djela niti se takvim kaznama šalje poruka optuženicima, ali i drugima o pogibeljnosti počinjenja kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja. Također, tvrdi da prilikom odmjeravanja kazni nije u dovoljnoj mjeri cijenjen stupanj krivnje odnosno činjenica da je kazneno djelo počinjeno izravnom namjerom te da je pribavljena materijalna dobit u visokom iznosu, kao i da je prvostupanjski sud u odnosu na optuženu Lj. P. trebao više cijeniti činjenicu ranije osuđivanosti za istovrsno kazneno djelo.

30. Žaleći se zbog odluke o kazni optuženi Ž. Ć. tvrdi da izravna namjera, kao bitno subjektivno obilježje kaznenog djela, nije mogla biti vrednovana kao otegotna okolnost te da je visina navodno nastale štete za trgovačko društvo vrednovana pretjerano strogo i posve neusklađeno s recentnom sudskom praksom. Također, tvrdi da je prvostupanjski sud propustio razmotriti i cijeniti olakotnim njegovo narušeno duševno stanje, o čemu je u tijeku postupka priložio medicinsku dokumentaciju, kao i da narav te značaj po prvostupanjskom sudu utvrđenih olakotnih okolnosti nije primjereno vrednovano jer se optuženik ne brine samo o maloljetnom djetetu, nego skrbi i o preostaloj punoljetnoj djeci. Isto tako, ističe da nesporna okolnost proteka vremena od počinjenja djela nije dobila svoj realno očekivani odraz u izrečenoj kazni.

31. Optužena Lj. P. u žalbi, pozivajući se na članak 478. ZKP/08.-19., također prigovara i vrsti i mjeri kazne.

32. Razmatrajući osnovanost iznesenih oprečnih žalbenih prigovora, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da je prvostupanjski sud protivno prigovorima državnog odvjetnika i optuženog Ž. Ć. pravilno u odnosu na tog optuženika utvrdio i adekvatno vrednovao sve olakotne i otegotne okolnosti koje su od utjecaja na izbor vrste i mjere kazne. Suprotno tome, nalazi da prilikom odmjeravanja kazne optuženoj

I Kž 49/2021-9

Lj. P. nisu u dovoljnoj mjeri došli do izražaja sve okolnosti važne za proces individualizacije kazne odnosno da se izrečenom kaznom neće moći adekvatno ostvariti svrha kažnjavanja, kako u posebnom tako i u generalnom smislu, na što se s pravom ukazuje u žalbi državnog odvjetnika.

33. Prije svega, treba reći da optuženi Ž. Ć. nije u pravu kada u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno uzeo u obzir činjenicu da su optuženici kazneno djelo zbog kojeg su pobijanom presudom proglašeni krivima počinili s najtežim oblikom krivnje - izravnom namjerom, a on određuje i stupanj krivnje. Ovo stoga što je odredbom članka 47. KZ/11. izrijekom propisano da će se kod odmjeravanja kazne, pored ostalih izrijekom pobrojanih okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža (olakotne i otegotne okolnosti), cijeniti i stupanj krivnje s kojim je počinitelj postupao prilikom počinjenja djela. Naime, stupanj krivnje se ne odnosi samo na oblik krivnje, kako se to nastoji prikazati žalbom optuženika, već kao stupanj neprava uključuje i druge elemente koji, ako ih sud utvrdi, mogu utjecati da on bude viši ili niži (npr. stupanj ubrojivosti, težina posljedice, doprinos oštećenika).

33.1. Isto tako je prvostupanjski sud pravilno i sasvim dostatno, protivno žalbenim prigovorima optuženika, na strani optuženog Ž. Ć. cijenio činjenicu da se radi o osobi srednje životne dobi, ocu petero djece od kojih je jedno maloljetno, kao i visinu nastale štete za društvo.

33.2. Kada se uz naprijed utvrđene okolnosti uzme u obzir i činjenica da je optuženi Ž. Ć. djelo počinio s najtežim oblikom krivnje - izravnom namjerom, o čemu je već ranije bilo riječi, te protek vremena od izvršenja predmetnog kaznenog djela, ocjena je i ovog drugostupanjskog suda da je izrečena kazna zatvora primjerena težini i posljedicama djela te ličnosti i stupnju krivnje optuženika te je, kao takva, pogodna da ostvari sve svrhe kažnjavanja propisane člankom 41. KZ/11.

34. Nasuprot tome, premda je prvostupanjski sud na strani optužene Lj. P. pravilno i u dovoljnoj mjeri cijenio činjenicu koja se odnosi na visinu pribavljene protupravne koristi jer ista višestruko nadmašuje iznos kvalifikatornog oblika tog kaznenog djela, duljinu inkriminiranog razdoblja te okolnost da se radi o majci jednog punoljetnog djeteta, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da je prvostupanjski sud podcijenio značaj njezine dosadašnje kaznene osuđivanosti zbog istog kao i istovrsnog kaznenog djela, uz opravdanje da su djela počinjena tijekom razdoblja koje je povezano s njezinim osobnim odnosom s optuženim Ž. Ć..

35. Naime, prvostupanjski je sud trebao više cijeniti činjenicu da je optuženoj Lj. P. pravomoćnom presudom Županijskog suda u Velikoj Gorici od 14. prosinca 2015. broj K-12/15-121 zbog počinjenja kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. te kaznenog djela iz članka 256. stavka 1. KZ/11. izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju jedne godine i dva mjeseca pri čemu joj je, na temelju članka 57. stavaka 1. i 2. KZ/11., izrečena djelomična uvjetna osuda tako da se od jedinstvene kazne zatvora na koju je osuđena izvršava šest mjeseci zatvora, a dio kazne u trajanju osam mjeseci neće se izvršiti ako optuženica u roku od tri godine ne počini novo kazneno djelo.

I Kž 49/2021-9

35.1. Navedeno, kako to s pravom tvrdi državni odvjetnik, ukazuje da je riječ o određenom modelu ponašanja optuženice, pri čemu vremenski period trajanja kriminalne aktivnosti ukazuje i na upornost te ustrajnost optuženice u protupravnom postupanju. Iznesene okolnosti, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, djelu daju veću težinu i upućuju na zaključak da se u konkretnoj situaciji radi o počinitelju kojemu je potrebno izreći oštriju društvenu osudu od one koju mu je izrekao prvostupanjski sud.

35.2. Prema tome, pravilnim vrednovanjem svih utvrđenih okolnosti od kojih u skladu s odredbom članka 47. KZ/11. ovisi proces individualizacije kazne, ovaj drugostupanjski sud nalazi optimalnim optuženici za kazneno djelo zbog kojeg je pobijanom presudom proglašena krivom utvrditi kaznu zatvora u trajanju tri godine i dva mjeseca, koja kazna je primjerena kako okolnostima počinjenog djela tako i osobi počinitelja. Time je, uz pravilno uzetu kao utvrđenu kaznu zatvora u trajanju jedne godine i dva mjeseca, opozivom djelomične uvjetne osude iz ranije pravomoćne presude, primjenom članka 53. KZ/11., trebalo preinačiti i jedinstvenu kaznu zatvora na koju je optuženica osuđena. Jedinstvenom kaznom zatvora u trajanju tri godine i četiri mjeseca, u koju je, na temelju članka 54. KZ/11. uračunato vrijeme provedeno na izdržavanju kazne, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, izrazit će se jasna društvena osuda zbog počinjenih kaznenih djela, utjecati na počinitelja da ubuduće ne čini kaznena djela, ali i utjecati na sve ostale da ne čine kaznena djela, kao i na svijest građana o pogibeljnosti kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja.

36. Stoga je djelomičnim prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika, za razliku od žalbi optužene Lj. P. i Ž. Ć., prvostupanjska presuda u odnosu na optuženu Lj. P. preinačena u odluci o kazni, kako je i odlučeno u izreci ove presude.

37. Nadalje, neosnovane su i žalbe optuženika zbog odluke o oduzimanju imovinske koristi koje su, u skladu s odredbom članka 478. ZKP/08.-19., sadržane u njihovim žalbama zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Naime, s obzirom na to da nitko ne može zadržati imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelom prvostupanjski je sud, na temelju ispravno utvrđenih činjenica, pravilno i na zakonu osnovano utvrdio da iznos od 7.654.500,00 kuna predstavlja imovinsku korist koju su optužena Lj. P. i optuženi Ž. Ć. ostvarili kaznenim djelom zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. te da taj iznos postaje imovina Republike Hrvatske, a potom s pravom optuženicima naložio da taj iznos uplate u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske i to optuženoj Lj. P. iznos od 6.172.000,00 kuna, a optuženom Ž. Ć. iznos od 1.482.500,00 kuna.

38. Slijedom svega navedenog, na temelju članka 486. stavka 1. i članka 482.

ZKP/08.-22., odlučeno je kao u izreci.

Zagreb, 17. svibnja 2023.

Predsjednik vijeća:

I Kž 49/2021-9

Dražen Tripalo, v.r.